Nije sve u novcu, ima nešto i u lajkovima

ljubuski.info

Evo nešto s godišnjeg odmora. Malo se okasnilo, da. Ne dolazim dok su velike vrućine, teško ih podnosim. Tada ništa ne mogu uraditi, ta ne dolazim samo odmarati. Treba štogod od kroz godinu propuštenog nadoknaditi. Srećom djeca odrasla, nije sve na meni.

Dok sam još tamo u Njemačkoj radila i spremala se za put bilo je materijala za pisanje, ali rekoh na miru ću, kada sjednem u autobus.
Kad sam kod teme autobus, jer nemam auto i ne bih riskirala glavu sjesti za volan nakon posla, taman što ću se malo i polomiti u vožnji, sjetim se jednog dopisivanja s prijateljicom dok sam se vozila kući, kada mi kaže: ...ti si naš heroj.
Moj odgovor joj je bio, nakon što sam se osvrnula pogledom po autousu:
Nisam heroj, a ako jesam evo pun autobus heroja.
A u tom trenutku možda pedeset autobusa iz svijeta plus drugih prevozila slijeva se u zemlju.

Ponekad mislim dobro u ovim našim zemljama lopovluka nema i onih drumskih razbojnika?! Da samo jedan bus opljačkaju, ako recimo svaki putnik ima samo 200€ uz sebe, eto finih 10.000 na pedeset putnika.
Ako slučajno u prosjeku nose po 500€, eto ga 25.000. Pa možda od tih dva putnika nose još i ušteđevinu za, recimo, neko renoviranje ili zatvaranje kredita po 5.000€. Eto ga 35.000 u autobusu. Petero ih od pedeset nosi od nekoga još po, recimo, dvije tisuće obitelji u domovinu ili da mu podmiri neke obveze. Eto ga 45.000. I na kraju ako je bar pola putnika kupilo karte, a pola možda imalo povratnu, lupit ću sada, ima i kod vozača koja "iljadarka". Kada bi lopovi još uspjeli isprazniti bunker autobusa bilo bi tu još vrijednosti minimalno 100 nutela, 500 čokolada, pa, da ne nabrajam, recimo opet samo sto eura vrijednosti na pedeset putnika je 5.000€. Stigosmo do skromnih preko pedeset tisuća eura. Ajde, da se bolje razumijemo, minimalno 100.000 KM. Vrijedilo bi se lopovima malo pomučiti oko jednog od tih autobusa koji svakodnevno prometuju tamo vamo.

Skoro sve to se slije u domovinu.

Mislim se dalje, ali možda i lopovi imaju respekta prema ljudima koji zarađuju novac za život u tuđini. Možda se boje da kogod nije zviznuo pa povuče kakvo oružje. Pedeset je tu ljudi. Može biti i jedan junak?!
Može i više njih. Nerijetko su među njima branitelji, ogorčeni što su morali poći od kuće i sve ostaviti. Ili djeca nekih branitelja pak, koje boli duša za šta im se otac borio i taman dobar povod za istresti bol.

Naprimjer, ne bi bilo čudno da nekome, kad je već možda nadomak kuće, ako bi mu lopov ili neki drugi drznik stao na put, netko i pruži otpor. Ipak su to hrabri ljudi koji su imali srca za poći u neizvjesnost u borbi za svoje najmilije. Malo je tu kukavica ili nijedna. Ili, jednostavno, nekome padne mrak na oči, jer zbog pljačke če se ohladiti pita koju mu majka ili žena sprema. Ili, jer zna da su djeca od šest na nogama, jer ga čekaju. Ili, ili, da ne nabrajam sve varijacije potrganih života.

Ima tu bar kufer hrabrosti..., ma pun autobus junaka.

I tako, Bogu hvala, nema te vrste pljačke kod nas. Ali ima jako puno nekih virtualnih i stvarnih provokacija na temu gastarbajtera tj. ljudi koji rade van domovine i vrijeme je da se pozabavimo i tom temom konkretnije.
Pogledam i ja neku rugalicu na Youtube ili pročitam neki članak o nekom povratniku ili priču ogorčenog gastarbajtera, pa mislim kako objasniti ljudima da nije uvijek sve tako crno. Ima i gore! Ali ima i bolje.
Pa mislim, dajte ima li drugih tema za ruganje, ili je to ono napad je najbolja obrana!?

I bude mi suludo objašnjavati nešto što svatko treba već znati, jer ti odlasci traju više od pola stoljeća i bole, i bole, i bole.
Ma i ne bole više koliko boli bezobrazluk jadnika koji ranjavaju ranjene.

Vratit ću se samo petnaestak dana nazad. Bila je Gospojina. Bile su devetnice na Širokom Brijegu.
Poslušala sam skoro sve.

Nakon propovjedi koje su me istinski dirnule i podigle, a jedna iznimka potvrdila nešto, bila sam radosna, jer ja znam, znala sam, ja sam vjerovala, doći će to da će s Brijega opet poteći milost. Pobjedit će dobro nad zlim, i s Brijega se preliti na sve pobjeda dobra i pameti, mudrosti... Posvuda dobri ljudi mole, posvuda se žrtvuju i trpe, i sve će to uroditi plodovima, ali to mora krenuti s nekog brijega, s neke gore. Tako je bilo oduvijek.

Prije tih posljednjih devetnica, u pauzi izmeďu dva posla, nisam išla do stana nego sam odlučila u jednom velikom parku sjediti negdje na klupi i loviti sunčeve zrake (da ne dođem kući bijela kao sir pa me preprži ovo naše sunce i dam povoda nekima da mi se rugaju kako nisam vidjela mora). I nikako da pronađem prigodnu klupu, jer je većina valjda u hladovini. Pomislim, popet ću se na neku uzvisinu, s nje se bolje vidi. To je valjda podsvjesno došlo iz nečega što čovjek čita ili čuje, jer mi je zvučalo poznato. Sa brda se naravno bolje vidi i čuje... logično.

I onda čujem za koji dan nešto slično u propovijedi sa devetnica putem Youtube-a.

Zašto ovo spominjem u ovoj kolumni?

Htjela sam pisati o tome šta se s Brijega čulo tih dana. Nisam stigla pisati, a u stvari, podsvjesno sam očekivala oglasit će se već netko od onih koji pišu aktualnim zbivanjima u zavičaju.
Umjesto toga, ne s uzvisina, nego iz rupa ili nekih zasjeda, ili ja nisam našla ništa o tome, počele su, ili bolje rečeno nastavile se, uvrede gastarbajterima, kako nas od milja zovu, koristeći se, kraj svih svojih silnih junaka, nekom virtualnom gospođom, Tik-Tok-ericom po govoru možda s istoka bivše naše, ali nije ni bitno od kuda je, govori jezikom koji razumijemo. Pitanje je samo, budući se nije predstavila imenom i prezimenom niti pokazala ijedan dokaz o onome što tvrdi da joj se dogodilo u Njemačkoj, je li istina to što govori!?

Da se razumijemo, ima i gore od onoga šta ona tvrdi. Mislim ovdje, ne samo u svijetu. Ali nije to ono što vrijeđa.
Vrijeđa činjenica kako neki provokatori, putem medija i opet nekih govornica, poklanjaju pažnju i crpe nadu iz govora jedne takve vrlo moguće lažljivice i manipulatorice, a svoje heroje nazivaju kukakvicama. Svoje Dive ne čuju, a čuju i crpe nadu od nepoznate žene samo zato jer je rekla, mislim čak slagala, nešto što njihove uši žele čuti. Shvatim tada koliko su očajni.
Sve za bijedni lajk, valjda.

Jedan od njih mi je rekao kada sam pošla u Njemačku:
Ti ideš, ti ćeš nas pomagati.
Možda je to zadnja istina iz njegovih usta bila. Uglavnom nije rekao: Ne idi. Tebi treba pomoći da ostaneš.
I danas mu nadu u povratak iz jednog zla u drugo ulijeva nepoznata skupljačica lajkova.
Na tren sam pomislila... dabogda se vratila u tvoju župu. Ali bila bi mi blizu kuće, pa neka ide kud je pošla. Blago zemlji u koju se vrati.

Ovo je tek osvrt da mi tema ne pobjegne, a idućih dana idemo s konkretnijom analizom većeg i manjeg zla ovdje i ondje iz mog iskustva, a pozivam sve koji hoće da mi se pridruže.
Pozivam i na otvorenu raspravu sve koji hoće, a prije svega, ovih par junaka koji su zadnjih dana vrijeđali ljude koji žive i rade vani, te, samim time, širili ili potpirivali mržnju, a mržnja je uzrok zla, da sjednu spram mene da im objasnim ono što im nije jasno. Ipak ja imam neke spoznaje. Dijete sam mladih i nesretnih gastarbajtera iz sedamdesetih koje pet desetljeća prati život istih, od toga, evo zadnjih godina i preko svojih leđa.
Da vas vidimo virtualni junaci. Tko se boji Ruže (istine) još?

Kolumnu pišem jutros, u dahu. Zato možda nije "nešto". Zove me dvorište, zovu smokve, drinine, groblja, zovu drva iz šume prabaka moje djece (posebna priča i respekt životnoj borbi tih udovica), pa ne mogu puno pisati ni otkidati više od sebe.

Ali kako rekoh...nastavlja se.

Ružica Zeljko

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Bez izbora pred izbore Ružica Zeljko
ljubuski.info
Život proveden u crvotočini Boris Čerkuč | bljesak.info
ljubuski.info
Kad porastem, biću na proračunu Igor Božović | bljesak.info
ljubuski.info
Ima li nam života ako "naši" ne pobijede? Boris Čerkuč | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari