Sustav veza i poznanstava

Prije nekih petnaestak godina sretnem prijatelja. Taman dobio dijete, pa je bio red da se barem malo sjedne, popriča i popije barem jedna u zdravlje i sreću prinove. S njim su bila neka dva lika, a kako imam ružan običaj da učas zaboravim s kim se upoznajem, plus nisu na mene u narednih sat vremena ostavili neki dubok dojam da bi ih upamtio, uglavnom su šutjeli ostavivši nama dvojici da vodimo priču, bilo im je suđeno da zauvijek ostanu anonimusi u mom životu, netko tko se slučajno tu zatekao, došao i prošao. Barem tako sam mislio.

No, za par dana, ne lezi vraže, zvoni mobitel. Još smo imali one Nokia 3310 telefone, što si ih punio svaki tjedan po jednom, a na displeju nepoznat broj. Još bješe vrijeme kad sam plaćao danak neiskustvu i javljao se i nepoznatima, makar sam grcao u rađi i cajtnotu, pa rekoh - halo? Otamo se začulo - A di si pajdo, sićaš li se ti mene? Zbunjen i zatečen, a usput ne volim trik pitanja, a ni kvizove bez najave, zamolih dotičnog da se predstavi. Kaže on lijepo kako smo neki dan sjedili i fino se družili, spomenu onog mog prijatelja što je dobio bebu i sve što treba spomenuti. Ja, i? Rekoh ja, onako, bakirovski. Kojim dobrom? Kaže on meni da mu treba jedna usluga. I da računa na mene.

Ne znam bijah li radoznao ili naivan, ono što se nekoć zvalo dobar drug, ali pristadoh na igru, pa upitah, dobri čovječe, samo reci, da vidim mogu li pomoći? A on meni, ni pet, ni šest, nego doslovce - Slušaj, punica mi je tu u bolnici na Brigu, bi li je moga malo obać'? Moram priznati da me je pogodio gdje mi je obrana najtanja, nisam se ni pribrao, a on nastavi - Imam ja ovamo nekog posla, pa je ti samo za me obađi, upitaj triba li joj išta, pa joj donesi. Mi ćemo se onda već vidjet', nemaš problema. Nisam još sebi došao, a kroz slušalicu čujem njega kako nekome ispod glasa govori - ma, imam ti ja čovika doli, evo ga na liniji, on će to odradit', nemaš brige!

Alo! Jesi li tu? Vrati se on meni. A ja, ono što bi se reklo, u tiltu. Nekako, bar da se malo uzemljim, prozborih pitanje - a što je punici? Ma, ništa, operirala kilu. Samo je ti obađi, vidi triba li išta. Ajde, budi pravi!

Umalo, ali baš umalo, falilo mi je sekund da hitro kažem da hoću, naravno. A onda me pogodi munja i prosvijetli me da je dotični tek malo jače od pola sata vožnje udaljen od punice, da punici u osnovi nije ništa i da ne poznajem ni njega, a kamoli punicu. I da sam u govnima od obaveza i da nemam pojma otkud me u ovom razgovoru. I što sam više razmišljao o novonastaloj situaciji to sam bio više ljut. Kad sam rekao da imam posla i da ne mogu obići punicu, lik se brecnu i reče - A kakav si to čovik? A onda uslijedi ključna rečenica - A valjao bi' i ja tebi nekad!

Dugo godina odzvanja mi taj razgovor u ušima. Odmotavao sam ga sto puta i sjetim ga se često. Sjetio sam ga se i neki dan, o slučaju pokojnog Vlade Matijanića, koji je potegnuo mnoga pitanja, između ostalih i ona o vezama. Hrvatska, Bosna i Hercegovina, isto je to. Jesmo li društvo u kojem je veza sve? Je li sustav toliko truo da samo vezom možeš ostvariti naumljeno? Pročitao sam mnoge reakcije i naoko svi ubadaju gdje najviše boli, ali nakon prvog dojma, moguće je da suštinski svi namjerno gađaju pored mete. Jer, čisto sumnjam, baš čisto sumnjam, da nitko od onih koji dižu glas nije barem jednom, a mislim da je u pitanju sigurno bilo više puta, koristio neku vrstu veze, poznanstva - ili su mu lik i djelo u skladu s minulim radom u društvu, otvorili vrata koja su drugima zatvorena. Ili, barem, tek odškrinuta, a ne širom otvorena.

Sustav? Hm...da mi oprostite, sustav je jedino što kod nas miriše po Švicarskoj, ali zato izgleda k'o švicarski sir. Od malih nogu ovdje nas uče da si uspješan samo ako imaš svoje ljude. Ako znaš nekoga u ambulanti, u sudu, u elektroprivredi, u MUP-u...Uspješan si ako imaš svog čovjeka među mehaničarima, mesarima, električarima, apotekarima, obućarima, ako imaš svog čovjeka za sir i mlijeko, za koke i jaja, za krumpir i zelen, ako imaš svog čovjeka u osiguravajućem, ukoliko znaš ministre, kirurge, članove nadzornih odbora, poduzetnike i one koji to tek kane postati.

U nas se ljudi zbog veze kume i nameću kao obiteljski prijatelji. U nas se ne gleda po onoj staroj da vrijediš koliko jezika znaš, nego ovdje vrijediš koliko rođaka, kumova i prijatelja imaš. I koliko oni imaju tebe. I, što se mene tiče, naivan je svatko tko se pretvara da nije tako.

Naivan je svatko kome ne bi godio mali poguranac pored šaltera, povjetarac koji uz par telefonskih razgovora pogura stvari, da se bez veze ne zajebavaš sa administracijom. Laže onaj koji kaže da je, pogotovo kad je gusto bilo, imao grižnju savjesti, jer mu je netko nešto sredio, dao mu svog čovjeka, uputio ga na prijatelja , uveo ga kod rodbine ili kuma. Uostalom, ne živimo li u društvu u kojem se, recimo, doktoru nosi viski i lova, možda i pršut, ne samo zato jer nam je jednom, evo, valjao, nego da nam odsad valja i za ubuduće, da nas ne zaboravi? Znam, znam, ima ih što ne žele, ima nas što nam se gadi, ali, na kraju svega, svi kapituliramo.

Zašto? Zato jer je sustav izdaleka okej. Kad je sve u redu i on nam se čini solidnim. Ali, čim zagusti, vjera pada nisko, povlače se konci i veze. I čitava priča pada u zapećak. Tko ne umije, tko nije unutra, tko nije dao, pa nije kvalificiran primiti, kome ne dođu uslugu i tko nema svoje, ako ne svoje ljude, onda barem svoje ime ili ime familije, on će na lutriju. U kojoj, ne budimo grubi, mnogi dobro prođu, jer u sustavu ne rade, kako neki vole reći, samo bahati, prljavi, ružni i zli stranački ljudi, mnogo je tu sjajnih, humanih i stručnih. Ali, rekoh, lutrija...ti i tamo netko zapne u pretkolu, nekoga dočeka u drugom kolu, nekoga u finalu, jer možda baš tu, u tom stadiju nije imao nekog svog.

Sustav postoji, ali postoji i činjenica da nije uvijek svima isti. Kao u svemu ostalom, a sami smo neimari takvog poretka stvari, red je za one koji nisu uspjeli. I sve dok je tako, a tako će biti još dugo, biti će i kratkih spojeva. Ljudi koji vjeruju u red i jednakost, pače u pobratimstvo lica u svemiru, svako malo će se razočarati, biti očajni, ljuti i bespomoćno tražiti pravdu. Što je najgore, tapšat će ih po ramenu i oni koji čekaju da im tetka sredi ono, ili da se sutra jave kumovom rođaku.

Lutrija, braćo. Dok ne izgradimo drugačiji sustav, a kad ćemo, nisam vam siguran. Vjerojatno nikad. Dotle, humana lutrija. Da se ne lažemo, ne upropaštava živote kao neke druge lutrije, spašava više nego se misli, ali ponekad zbilja kumuje tragičnom razvoju događaja. Koji nas onda dovede do ključnog pitanja - je li osoba zbilja nije imala sreće, ili je bila tek naivna, vjerujući da učtivost i lijepa riječ i dalje otvaraju sva vrata? Je li vjerovala da ovakav sustav zbilja svaki put može, zna i razumije? Ili se, možda, jednostavno, tu i tamo, i previše puta nije odazvala pozivu da obiđe punicu nakon operacije bruha? Ili je previše vjerovala da takve stvari ne postoje?

Sustav, to smo mi. A on je onakav kakvi zapravo jesmo. A na vama je da popunite sve sličice u albumu Prijatelji, kumovi i rođaci. Inače, samo jedna ako vam fali, lutrija vam ne gine.