Kada ovce utihnu

Ne, odmah da pojasnim, ne mislim na one "ovce" kako neki nazivaju glasačko tijelo ili stado, Bože im oprosti.

Mislim na sebe, jer već dugo ne pišem ništa osim komentara na Facebooku i to umjereno. I mislim na meni slične koje su nečim uspjeli zabaviti, ili ih omeli, ili im priprijetili pa ne pišu više.
Točno kao u kultnom filmu "Kada jaganjci utihnu". Utihnule ovce, jer janjci više nismo.
Tako zapravo ostavljamo prostor onima koji u zdravijem društvu ne bi ni dobar spomenar napravili kamoli kolumnu ili knjigu.

U zadnje vrijeme više čitam nego pišem. Pročitam naravno i poneku kolumnu i, primjetim, spominju i nas koji smo otišli ispod tog prelijepog slobodnog neba.
Inače je jedino ono slobodno i još nekolicina hrabrijih ljudi.
Hajde da se "odazovem" nekom kolumnom konačno ispod tog istog neba samo sa druge zemljopisne dužine i širine. Nije baš da ovdje samo radimo. Nekad i pišemo. :-)

Nije mi nedostajalo ideja, već snage i vremena i volje. Evo i sada tako me boli desna ruka da ne mogu ni tipkati. Srećom radim posao koji mogu i lijevom rukom obaviti i evo tipkati s njom, iako sam dešnjakinja od rođenja.

Da sam ikada, na nekim izborima, zaokružila ikoga tom desnom rukom tko mome narodu nije činio dobro, mislila bih da me zbog toga boli.
Ili digla ruku u školskom odboru za nekoga tko nije na redu za zapošljavanje.
Zbog toga mirno spavam i za razliku od nekih i ponosim se onim: Odluka se usvaja 4:1. Gdje sam ja naravno ova jedinica ne dvotočka. Dakle znam da nije do mene.
To opet ne znači kako nisam nekada bila loš "sudac" te donosila krive odluke. Možda je zato. A možda...
Ma boli me jer ne pišem! Boli me što umalo nisam podlegla pritisku i odustala od traženja istine za sebe i još neke divne hrabre ljude.

Tako su me nekad boljela koljena, jer neću da kleknem pred nečim. Pa stopala, jer sam bila pošla suprotno od istine, jer su me krivo informirali.
Sve je to prošlo, a i čuvam se koliko mogu. Ma proći će i ruka, jer istinu piše. Istina je uvijek dostupna samo mi moramo otvoriti oči i srce istini i ne bojati je se.
Dobronamjernici će reći da su i godine tu. I tereti. Može biti. Nije lako biti i otac i majka i 'ovca'.
Zlonamjerni će reći da mi je to što sam se tom rukom "bacala kamenom" na neke.
E pa bacala sam i lijevom pa me ne boli. Ma nije to baš tako, ja se samo branim. Sada sam sigurna da nisam ni dovoljno i da mi je trebala pomoć i podrška, jer inače ne bih bila toliko oštećena od nekih tipičnih manipulatora. Ali eto izostalo nekima hrabrosti stati na pravu stranu.
Svaku bi borbu trebalo dovesti do kraja ako ikako može. Ali pojedincu je to teško pogotovo ako nema razumijevanje i podršku društva iii bližnjih ili prijatelja. Zato postoje ovce... crne.

Okidač za objavu ove kolumne je situacija od neki dan. Otkinem tako od sebe i svojih da pomognem nešto jednoj osobi koja prolazi kroz teško razdoblje. Još pomislim, jer mi je stvarno teško bilo izvesti to, kako ta osoba ne zna da ja mogu, pa ako joj i ne pomognem ne bi bila povrijeđena. Mislila sam kako bih trebala ipak odmoriti se malo ili odraditi nešto za sebe ili svoje. I onda pomislim da ako ne zna ta osoba zna Bog i odem biti od pomoći.
Odavno ne razmišljam o onome bi li ta osoba učinila isto za mene. Pa nije netko kao ja. Ja sam ovca. ☺
I odem i pomognem. Zbilja se u takvim situacijama osjećam dobro, korisno, vrijedno. Na završetku moje male misije jedna me osoba optuži kako, od ove, koja je zbilja trebala pomoć i više nego sam ja mislila, pravim invalida.

Umjesto sretna zbog ljudske brige za drugoga, što je donekle svrha života, otišla sam tužna. Da ne otežavam toj osobi još više tešku situaciju, jer je ista bila u smrtnom strahu zbog onoga što upravo mora proći sama u nekoj klinici u tuđem svijetu (kemotetapiju), rekla sam kako moram na posao što je istina i otišla svojim poslom. Nju je vani čekao muž. Ja sam još i kasnila, ali eto sva šteta bila u tih pola satnice.
Ova osoba u potrebi zbog ove druge možda će opet propustiti nešto po život važno. Tko će biti kriv? Tko gazi nečiji trud da ostvari neki svoj cilj ili olakša sebi? Borbe i uvijek borbe.

Vrlo često nije nimalo lako voditi neke borbe. Primjera radi evo o jednoj nedavnoj. Sedam godina pazim, borim se, kako ne bih rekla kuća (dom) dok se odnekud vraćam u unajmljeni stan.
Kažem stan! Mogu ga zvati i automobil ili garsonjera na moru, jer toliko novca me stoji ovih godina da sam mogla kupiti oboje... nešto maleno u trećem redu do mora, "pod pločom" možda, ali ipak...
Ovo za one što mi se smiju kako izgleda mogu samo od prvog do prvog ovdje u Njemačkoj, ja samohrana ovca koja je otišla u 45-og godini života, do koje su neki već 20 godina u nezasluženoj mirovini. Isti možda ne bi mogli ovdje ni od prvog do drugog čak da ih ni ne ometaju kao mene.

Ali "šipak" za stan. To može lakše recimo neki kriminalac koji ima svoje ljude u pravosuđu, ili neki lažni invalid ili moralni invalid, drugim riječima, ili uhljeb kome je kuću napravio otac službujući po raznim službama i odborima ili baš ako je netko imao sreću pa naslijedio tetkino bogatstvo i slično. Naravno da su neki i normalnim putem to postigli. Takvi se ne rugaju nikome.

Tako dakle sklapam i otvaram oči u iznajmljenom stanu europskog velegrada, kako bih eto mogla preživjeti i da nisam nikome na teret, zbog čega neki svake nedjelje idu na misu i zahvaljuju Bogu i Njemačkoj što me život (čitajte vrag) odnio u svijet, dok kuća u domovini odolijeva vremenskim prilikama i neprilikama i čeka svoje drage neobične stanare da opet bude dom.

I tako, nakon sedam godina, vraćam se jednom oko ponoći s trećeg, ne drugog posla kako to neki opisuju da je ovdje u Njemačkoj, jer treba ispraviti neke minuse nastale otimačinom prije odlaska u svijet ili postići neki bonus za ići u domovinu na ročišta, dakle nakon nekoliko nehotice poslušanih razgovora na našem jeziku u javnom prijevozu nakon čega može čovjek pomisliti da je negdje blizu kuće u domovini, i čujem veoma glasno kroz jedan otvoreni prozor glazbu.
Ne lažem ni riječi. Preglasno i za dan kamoli ponoć, kroz zrak, pa skoro u sred Münchena, puče glas: "Dobro veče draga..." tj. noć ispuni predobra pjesma "Jabuke i vino" od Željka i Zane.
Da, da... dobar glas daleko se čuje. :-)
Da mi je samo netko vidio osmijeh. Od uha do uha. I oči su mi se smijale i suza u oku se smijala. Jedna! Nema više! Ne dam više!
Ne bih dala više od jedne suze ni da je bila u pitanju Zadnja ruža hrvatska ili Tvrđava... Suze čuvam za nešto ljepše.
"...spavaj, pokrivat ću te ja, sanjaj dok plamen svijeće sja..." dopratilo.me do ulaznih vrata u zgradu Nekakvastrasse br. neki.

Pomislim tko li je noćas pukao i ne stišava, ne guši, ni glazbu, ni osjećaje, možda ni smijeh ni suze.
Tko li je poplaćao račune i najamninu i obavio transakcije Western Unionom za nekoga svoga u domovini ili neku ratu za kredit zbog propale sadnje smilja ili izgradnje doma koji čeka, ili humanitarnu akciju za liječenje nekome i slično i odabrao omiljenu pjesmu za sebe i noć u tuđini.

I tu prelomim. Idem kući, ne u stan.
Istinski sam se trudila, borila, sedam punih godina ne napisati u poruci ili bilo kako reći drugo nego stan. Ne kuća ili dom.
Čula sam i prije često našu glazbu iz automobila u prolazu s puno prozora, u nekim restoranima, pjevušenje nekog zanesenog medicinara ili dostavljača.
I sama znam nekada puniti emocionalne rupe nekom "domaćicom", ali to je bilo ništa spram ovoga.
Ovo je puklo jače od one prve granate početkom rata kada sam s malenim sinom u naručju spavala u nekom stanu u Širokom.
Puklo nešto i u meni. Ono je bio stan, ono nas nije ni pripalo, još moja djeca nemaju ni kvadrata imovine od pokojnog oca, ni marke za njegovo sudjelovanje u domovinskom ratu.
Zato imaju oni koji su ga izmanipulirali i oni koji su pobjegli koji dan prije te granate ili nakon njene eksplozije. Oni kao i brojna slična djeca morala su otići u neki dom u nekoj dalekoj Strasse ili Streat.
Odlučim tada da ću, ovo što plaćam kako bih mogla zatvoriti vrata i biti svoj u tuđemu, zvati dom.

Zbog vrhunskih manipulatora prije trideset i više godina mislili smo da branimo domove.
Valjda je sada jasno kako smo obranili samo nečije dobre pozicije.
Pozicije onih koji ljudima uskraćuju prava, progone ih, pa kada odluče opet ih pridobiti isplate im "odštetu" iz zajedničkog proračuna, dakle daju im njihov novac nekoliko godina kasnije. Pretpostavljam da ga je netko "obrnuo", a ako nije još veći jad.

Zbog takvih manipulatora i danas mnogi misle kako ima smisla boriti se.
Ima, ali s kime ili čime?
Definitivno ne protiv cijelog svijeta ako svoj dom ne možemo obraniti. Ne za tuđe nebo ako ne možemo očuvati slobodu svog neba.
Prvo se treba obračunati s domaćim, točnije svojim manipulatorima, pa onda pričati o svjetskim.
Tko za to ima snage, tko zna dobro koji su "naši" manipulatori?

Oni veliki i jaki su svima poznati. Tu više ne može nitko "slomiti nogu".
Razina varanja i manipulacije ljudi tj. javnosti odavno je prešao na niži stupanj.
Na "ovce". Obični ljudi najbolje poznati po "iz opanaka u cipele" podupirani "ovcama" iz sustava i sa nekih pozicija trude se uništiti i zadnji atom snage u ljudima koji su se borili za dom i opstanak u njemu.

Najstrašnije je kada tu ulogu igra malo veća "ovca" ili pastir.

Teško će mi sve stati u jednu kolumnu i vidjet čete neće je prenijeti mnoštvo portala kao kolumne sumnjive kvalitete od neke naj Hercegovke, ili nekog fra doktora komunikologije kojeg ja od milja zovem Super Mario ili Dežu(rnožuga)lovića ili Tomi(jugonostalgi)ća i sličnih.
Neče, jer ti portali vole šuplje priče kojima misle kako mažu oči narodu. Nekima ih čak i uspiju zamazati.
Istina im se samo nekada omakne.
Ali nisu problem mediji, problem su oni ljudi koji vole čuti šta im ovce bleje ugodno za uši, a nerijetko pogubno za srce i dušu.
Da pravi i nadareni pisci nisu veoma važni ne ni bili progonjeni i lomljeni i ušutkivani u složenim vremenima.
Njih bi se podržavalo i podupiralo, dok ih se evo progoni.
Do sada bismo već opet slavili nekog novog Šimića, Andrića, Mešu ili Ivanu B.Mažuranić i ne bi se mučili interpretirati te i takve na x novih načina i tu i tamo gurati nekog ne tako značajnog, eto nek' se nešto događa.
Doživjeli bismo i nekog nobelovca ili nekog nagrađivanog novinara, a i to nije više relevantno...
Nije lako sve to prozrijeti. Motiv za pisati o ovome imam odavno i ne briga me što če me opet progoniti. Samo se muče, jer kako reče jedan moj prijatelj:
Niti dostojnog neprijatelja, niti više povjerljivih suboraca, jer oni dobri branitelji neće dati da im opet čupaju nokte. Za zanoktice se brine predsjednik Hrvatske.

U toj zemlji, ne govorim sada o svijetu, dok se borimo sa svojima, progone te kada radiš dobro ili činiš dobro. "Operu" te kao mene ova medicinska sestra gore u priči, koja kako isto ne bi morala nešto pomoči oplete po meni.

I bit če tako dok svak pušta zlo da napreduje. Većina misli kako nije takva. Oprostite, ali ta većina onda nema pojma o tome koliko griješi. Najčešće jer je izmanipulirana.

Evo idealnog primjera. Tako vam pod krinkom borbe protiv šutnje i zla dođe u kino dvoranu manipulator i napuni je intelektualcima i poduzetnicima iz okruženja prilikom održavanja svoje tribine, pod izlikom predstavljanja knjige u organizaciji MH.
Znam, teške riječi. Ali istina je često teška za čuti.

I tako priča on o tome kako nas McDonalds vara, banke nas varaju, a, ne daj Bože, o tome kako nas vara recimo neki ravnatelj škole i školski odbor iste. Ili predsjednik županijske vlade ili neki njegov podanik. Ili tužitelji i suci... o tom po tom opet.

E sada je li izmanipulirao i samog predsjednika MH u Širokom Brijegu ili je ovaj bio upoznat šta dr. sc. dok nastupa u habetu sprema, zbilja ne znam.
Manipulator lokalnog stanovništva s globalnim temama!
Od onih što priča ono što svi već znaju, a ne kaže ni slova o onima zbog kojih se branitelji ubijaju i narod raseljava što također svi znaju, ali više nas treba brinuti. Još nam suptilno nameće krivnju što "radimo" za korporacije, samo što ne reče i eure. Kao da on svoje knjige tiska i prodaje bez novca.
Po njemu za svo zlo je kriv neki Komšič ili neki odvjetnik ili neki bjelosvjetski magarac, a nije i on koji kriminal gleda i ignorira i šuti o njemu.
Osim Komšića, onako kao slučajno spomenuo je u negativnom kontekstu još jedno ime, jednog progonjenog generala, kome zapravo nije potvrđena ni jedna mana, ali eto smije tako svaki manipulator javnosti ili neko laprdalo ispirati usta i plijeniti pažnju publike nečijim imenom.
Imenom onoga koji je dao veći doprinos slobodi istoga da gostuje posvuda i zauzima slobodni medijski prostor, nego je taj doprinijeo zajednici igranjem nogometnih utakmica i obavljanjem svoga posla.

Žalosno je da se mnoge vrijednije stvaratelje i govornike gura pod tepih i ignorira, a daje vjetar u leđa 'j.bivjetrima'.
Zbog takvih su brojni napustili svoje domove, a rijetki ostali jer se imaju za šta držati. Možda za neki sređeni posao ili mirovinu, ili nečiju suknju ili neku halju, dok čitaju kolumnu nekog manipulatora i potvrđuju sebi već pomišljeno kako je to njihovo nedjelo bezazleno u odnosu šta se sve radi u svijetu.
Ostaju naravno i drugi vrijedni ljudi, ali čujem, osamljeni su i uzdišu dok gledaju u "zaprašeno" slobodno nebo iznad sebe.

Neću sada o tome šta je bilo nakon tribine. Bojim se zabolit će me i lijeva ruka.

Da ja nisam već u životu, a i dan danas imala muke s vrhunskim manipulatorima ne bih ja ovo lako prozrela.

Neću opet o ravnatelju i članovima školskog odbora i inspektorici i cijelom ministarstvu obrazovanja i sudu koji su izmanipulirali svak svakoga međusobno do toga da im sada i ostaje jedino da šute kao i mi ostale ovce.
Trebam li o onima koji manipuliraju životima i položajem branitelja ili bi o tome trebali njihovi generali i ministar?
Današnji vrhunski manipulator izabere osjetljivu skupinu ljudi pokuša ih oštetiti. Izmanipulira ne samo njih već i recimo tužiteljstvo i sud i misli ako su svi ovi uradili svojima sve ove silne prevare i manipulacije može i on. Upravo se borim sa jednom takvom. Nije znala na koga je naletjela. Požalit će za svako krivotvoreno slovo!

Sve su to posljedice šutnje o trenutnom i bitnom ili još gore šupljih priča.
Ostaju razoreni životi, razorene obitelji i pusti domovi.
Ali neće tako moći dovijeka.
Mogu se iz institucija i habeta neki možda malo dulje vrijeme igrati tuđim životima, ali "braća i sestre" ne. Tu je onaj neki ne državni sud nešto brži, a svakako pravedniji.

Kada sve institucije i većina ljudi zakažu nastupa bezvlašće i anarhija.
Ja ne pozivam na revoluciju. Ja je vodim. Ja sam ovca. :-)

Žao mi je onih koji nemaju snage za slično. Koji misle da više čine što dođu na ovakve tribine jer su pozvani i jer su memorirani u imeniku mobitela te osobe.
Pogotovo mi žao onih koji misle kako više dobra čine što su svake nedjelje na svetoj misi nego kada bi se zauzeli za svoga brata i svjedočili istinu i izvan crkve.

Dolazimo do onog stanja... Kad ovce utihnu.
I ovce i pastiri.

Onda i kanibal nije kanibal već samo mesojed.

Evo kako me već moja desnica koja zna šta je za nju činila ljevica manje boli čim pišem, da dodam još ovo.
Ostaje mi pobijediti još par neprijatelja. Za sveopće dobro. Za mene je već kasno. Ja mogu od prvog do prvog do Božje volje.
A i neki prijatelji više nisu što su bili. Zbog toga sam pomislila neki dan: Šta nam misle neprijatelji, ako su ovakvi (neki) prijatelji?

Svi naravno imamo priliku učiniti šta savjest nalaže. Samo napomena... ne klapimo o kako u Americi, kako u Engleskoj, Ukrajini, Njemačkoj... Držimo se svoga.
Kod nas je dezerter branitelju obmanom uzeo mogućnost da ima makar neko primanje.
Kod nas je susjed susjedu preoteo mogućnost zaposlenja, a već ima posao ili neka druga primanja.
Kod nas brat bratu oduzima imovinu.
Kod nas se lažira dokumentacija kako bi se nekome otela kuća.
Kod nas se doktorira domaća manipulacija na svome narodu!
Zbog takvih često ispravnog progone, a varalice nagrađuju.

Evo novih tema. Od lokalnih varalica i manipulatora do ljudi iz sustava pod budnim okom nekih proračunatih odvjetnika i suda i tužiteljstva.
Još tema za kolumne i knjige koje neki ogranci MH neće predstavljati, jer kako bi onda na red došli ovi što vole o nečemu tamo pored nečega ovdje ključnog za svoj narod.
Zato netko mora biti i ovca.

Da...neke su Hercegovke zbilja dame, a neke su "ovce".

Jednom, jednom kada manipulatori budu razotkriveni i nazvani pravim imenom biti ću i ja dama.
Do tada... čitamo se... :-)