Zaboravljeni branitelji, istinita ratna priča (23)

Davno je započelo posljednje ljeto Domovinskog rata, godina Gospodnja 95., ulazimo u razdoblje u kojem nekima s lica maske padaju, a neki ih opet bez imalo srama tek stavljaju!

Zataškava se istina, ali istina vrišti!

Priznanja i odličja odavno skrivana u ladicama još se ne dijele, o njima se šapuće. Pitamo se, što se odličja ne podjele, mnogi ih branitelji tijekom rata časno zaslužiše, samo nagađamo za koga se čuvaju?!

Sve je već jasno, odličja i priznanja ne očekuju one koji ih hrabrim i plemenitim djelima tijekom Domovinskog rata časno zaslužiše. Njima nisu uopće namijenjena, uostalom, nikom ne pada na pamet dodjeljivati ih običnim braniteljima. Neka od tih odličja nose doživotna mjesečna primanja, zato je pala je odluka, ta se odličja neće javno dijeliti!

Oni koji svojim ratnim djelima zaslužiše priznanja, većina se njih odavno bori s ratnim traumama, kao takvi sve češće ulaze u sukobe s okolinom. Takvima se najlakše okreću leđa, izbjegava ih se, rat im dobro nagrizao zdravlje i nikog ne brine kako im se može pomoći!

Sramota je, niti jedno odličje nije namijenjeno našem Tomi, on je tamo na bosanskom ratištu ispunio jedinu želju uplakanoj majci poginulog Hrvatskog branitelja Matka!

Pod naletom neprijatelja naša se vojska mjesnog HVO-a i Ljubušaka morala povući, jadnoj majci susjedi javili da joj je sin ostao ležati pokošen rafalima na prvoj crti. Nitko se od rodbine i susjeda ne smije vratiti po njega, neprijatelji sve bliže, čuju se njihovi poznati ratni poklici, mještani u strahu, strahuje se da su ga već odvukli!

Tomi bi žao uplakane majke koja je od bola pala na zemlju, moli sve po redu da joj se vrate po mrtvog sina. On u toj ženi prepozna svoju mater Matiju koja je daleko, pomisli na nju koja možda upravo u to vrijeme kod kuće strepi i moli za njega. Toma se ohrabri, u trenu odluči, sam se vrati na prvu crtu bojišnice, ispred neprijatelja u zadnji tren pokupi tijelo pokojnega Matka i donese ga majci pred oči da ga može još jednom zagrliti i dostojno oplakat i pokopat!

Na njegov podvig ostala je u sjećanju zanimljiva gesta mještana, naime, kad se naš Toma vratio s pokojnim Matkom na leđima, morao je sići niz jednu blagu nizbrdicu, tad se poskliznuo i obojica su pala u blato.

Mještani se nakon toga odmah primili posla, na tom su dijelu do zalaska sunca napravili stepenice koje kasnije nikome nisu služile, samo su tako stajale kao znak poštovanja prema Tomi i njegovom hrabrom i plemenitom djelu.

priča o Tomi: Kako danas žive zaboravljeni ratnici

Koliko je samo među nama onih odvažnih domoljuba, koji su u svako doba noći na poziv suboraca s prve crte hitali njima u pomoć!

Samo im u mislima ugroženi suborci, o sebi nisu imali kad razmišljati, mnogi su takvi umjesto nagrade zaradili noćne more od kojih se nikada nisu oporavili. Koliko je samo onih čija su odvažna djela zataškana kako bi se njima mogli kititi drugi? Pitamo se, hoće li itko imati poštovanja prema tim braniteljima nagrižena zdravlja i razmišlja li itko kako prema njima cijela zajednica treba voditi brigu?

Nije ni čudno što je naš Mitul jedne prilike u Grahovištu ispred nas i sebe prevrnuo stol i ručak, ito samo što se jedan suborac na njegov račun malo našalio. Dok je Mitul sjedio među nama za stolom, taj mu polako priđe iza leđa, sa dva ga prsta primi oko vrata i izgovori:

Vidi Uje tanka vrata!

U trenu se Mitul sledi, sav problijedi, da bi se nakon nekoliko trenutaka naglo trznuo, prevrne stol i ručak ispred sebe i nas. Nije na tome završilo, još se u nekakvom šoku ljut na tog suborca skoči na noge i stade panično vikati. Potom izvadi bombu iz džepa, trzne joj osigurač i prisloni je sebi na prsa, a sve to među nama u istoj prostoriji. Mitul nastavi riječima prijetiti suborcu, onom što izvede nepromišljen potez:
Sad ćemo vidit ko' je plašljivac ja ili ti!

Svi ga po redu pažljivo stanemo moliti:
Nemoj to radit Mitule!... Vrati osigurač molim te...urazumi se!

Nije prošlo dugo vremena nakon što se Mitul opet pribrao i vratio osigurač u bombu ali za nas oko njega to je sporo protjecalo kao vječnost.

Da je kojim slučajem samo otvorio šaku i oslobodio bombu, dok bi bomba padala prema podu s nje bi odskočila ona kašika jer nema osigurača, i nakon nekoliko trenutaka detonacija bi izbila vrata i prozore, a naša bi krv poprskala zidove prostorije!

Mitul je često puta među nama na ratištima pričao o svojim dramatičnim ratnim danima, taj ga dan podsjetio na stresne trenutke na samom početku Domovinskog rata.

To je bilo onda kad su naše vojne i civilne vlasti načinile jednu humanu gestu, o tome su isti dan u večernjem Dnevniku javno obznanili kako su uspješno izvršili razmjenu poginulih s neprijateljskom srpskom stranom. Po njihovom kazivanju zamjena je izvršena duboko na neprijateljskom teritoriju iza Stoca.

Nema sumnje, takvo odvažno djelo pojedinaca i njihovo obraćanje u javnosti kao izvršitelja u narodu je rezultiralo dubokim naklonom. Bili su slavljeni samo zato što narod nije znao pravu istinu, slavilo ih se kao hrabre domoljube koji se odvažiše otići među neprijateljsku vojsku riskirajući svoj život za plemenito i humano djelo razmjene mrtvih.

Ali, živa istina je sasvim nešto drugo, ti su isti iskoristili našeg Mitula i njegovu odvažnost, znali su kako je najlakše vrbovat mlade neustrašive branitelje za svoja "slavna" djela.

Prije nego su Mitula poslali s kombijem prema Srbima iza Stoca, morali su ga na brzinu naučit vozit, jer on nije imao veliko iskustvo ni položen vozački ispit.

Sjeli ga u taj furgon i neko ga vrijeme pustili samog voziti oko stadiona na Babovcu, kad su bili sigurni da dobro upravlja i šalta, stave u to vozilo dva mrtvačka sanduka s tijelima stradalih Srba i upute ga tamo iza Stoca prema četnicima. Mitul se tek sjetio u putu, nisu mu pokazali kako se ubaciva u rikverc, niti je ikad vježbao tu operaciju vožnje i to ga taj dan među Srbima umalo stajalo glave!

Njegov je dolazak najavljen, na putu ga dočekala poveća skupina do zuba naoružanih bradatih Srba. Pokažu prstom gdje će zaustavit vozilo i sjednu ga na nekakvu stolicu blizu dok pregledaju što je dovezao.

Sve je protjecalo po dogovoru do trenutka kad su naredili Mitulu neka pomakne furgon nekoliko desetaka metara u rikverc.

On pokušao zatajit da ne zna izvršit tu operaciju vožnje unazad, pa im slaže da je mjenjač u kvaru, kaže: neće u rikverc!.

Jednom od bradatih bi sumnjivo, uđe u vozilo ubaci u rikverc i odveze ga tamo gdje im je trebalo.

Potom se četnici nakostruše na Mitula, stadoše međusobno glasno komentirat drsku hrabrost "malog Uje", koji se usudio među njih doći sam samcat i još ih sve pravi budalom. Jedan od njih, kojem je niz nogu visila velika nožina, priđe Mitulu iza leđa, skroz polako mu popravlja kragnu iza vrata, kao što to isto radi brico kad nekog treba šišati, sa dva mu prsta kruži oko vrata i samo cinično ponavlja: Vidi Uje tanka vrata!

Mitul nam kasnije svjedočio kako nije pokazivao nikakav strah, bio je spreman na sve ali ga ipak cijelo to vrijeme prolazili nekakvi trnci!

Nije bilo čudno što smo baš svi često zbijali šalu na to zapažanje četnika jer naš Mitul stvarno ima izrazito tanak vrat, samo što ga nitko od nas nikada do tada nije dotaknuo prstima iza vrata oponašajući tog četnika.

Svi smo to posljednje ratno ljeto na rubu živaca, napeti smo, očekuje se velika akcija Hrvatske vojske, to smo saznali od Imoćana, koji su držali crtu bojišnice na suprotnoj strani Popova polja, na samoj Hrvatskoj granici.

Nekako smo priželjkivali da će se prije odrađivati Vukovar, to je valjda bila želja svih hrvatskih branitelja.

Znali smo kako će naš doprinos toj akciji biti veliki ako uspijemo dovoljno isprovocirati Srbe duž naše bojišnice, tako će morati prema nama nagomilati svoje snage i neće ih planirati prebaciti na okupirana hrvatska područja.

Nešto se ipak na tom dijelu našeg ratišta počelo neočekivano komplicirati, to je isto nerviralo i nas i Imoćane. Jednostavno Srbi su naglo utihnuli, više ne odgovaraju na naše provokacije niti prvi započinju provocirat povremenim rafalima ili minobacačima.

Ništa više ne izaziva nemir u braniteljima od onih trenutaka kad se neprijatelj naglo utiša, ne znaš što smjera, tada se obično očekuje njihov iznenadni udaru iz svih pravaca.

Potpuno smo sigurni, Srbi nisu tek tako napustili svoje položaje, svako jutro preko dalekozora promatramo ista područja iznad brežuljaka i ruševnih zaseoka, jasno se vidi dim iznad mjesta na kojima lože vatru, zbog malo topline pred zoru i za jutarnju kavu.

Nisam siguran kazati je li više mučilo nas ili Imoćane takva iznenadna promjena ponašanja neprijateljske strane, niti se mogu sjetiti kome je na pamet pala suluda ideja da Srbima uzvratimo jednom suludom opuštenom mjerom, odlučimo se ponašati opušteno kao da je rat davno završio! Netko je predložio da mi i Imoćani međusobno odigramo jednu nogometnu utakmicu tamo usred Popova polja na jednom davno napuštenom igralištu blizu srpskih položaja i onoga kombajna zarobljenog u žitu.

Naša je bila ideja, u tu ludoriju nećemo uvlačiti ostale branitelje, već složimo momčad od zapovjedništva satnije, zapovjednika vodova i desetina koji su taj dan bili slobodni, tako da u slučaju nečega svu odgovornost snose oni koji je već službeno i imaju.

A, što reći o jednom takvom nogometnom turniru na kojem sudionici trčeći za loptom, glume opuštenost i namjerno podižu graju, dok jednim okom stalno motre među one razrušene kuće, tamo preko polja. Na toj se strani polja nalazi krvoločna publika koja sigurno promatra utakmicu preko cijevi ubojitih mitraljeza. Na drugoj je strani naša, također dobro naoružana publika Imoćana, koje ne zanima rezultat i zbivanje na nogometnom terenu. Oni uporno prate svaki pomak tamo preko Popova polja među razrušenim kućama u Čavašu, drže prst na okidaču i spremni su zapucati iz svih raspoloživih sredstava.

U toj našoj suludoj igri nije nedostajalo šale na račun jedni drugih, u mnogih smiješno izgledaju izobličena lica raštrkanih nemirnih očiju, sve to tjera na smijeh kad nam se pogledi sretnu.

Znalo se nekom dobacit: to si blijed u licu, je li zato što si promašio gol?. Ili dok netko ispucava loptu znalo se i tada zbijati prigodnu šalu:
Ako loptu šutneš prema tamo gdje ti pogled stalno leti nećemo je više nikad nać'..

Sigurno je bila velika sreća što taj dan Srbi, u vrijeme naše utakmice, nisu zapucali po nama i Imoćanima, valjda bi među nama bilo mrtvih i ranjenih, možda bi ta isčekivana vojna operacija započela odmah nakon što bi naši suborci pokupili mnoga naša tijela po Popovu polju. Dovoljna je bila mala iskra da započme operacija prije planiranog vremena, ne bi bilo čudno ako bi započela upravo s tog mjesta, jer su svi naši branitelji bili nekako nabrijani i spremni za taj posljedni udar po srpskoj vojsci!

Neće na tome završiti, sljedećih dana naši branitelji, poučeni našim nepromišljenim primjerom, postaju još opušteniji, neki se od njih pitaju, jesu li se Srbi od straha uvukli u mišje rupe, pa zato iznenada postali šutljivi?

Sve češće se znatiželjni suborci pridružuju izviđačima i odlaze s njima u izviđanje, tamo duboko u neprijateljske položaje.

Jedno popodne vezista zaprima šifriranu poruku koja glasi da je skupina naših suboraca upala u zasjedu duboko među Četnicima.

Svi smo u trenu pod punom ratnom opremom!

Pristiže nova poruka: Jedan je od naših ranjen….. ne možemo do njega…!
Dešifriramo ostale poruke u kojima se doslovce kaže: Hitno trebamo vašu pomoć!

Odlučeno je, odmah kreće prva skupina branitelja koji u satniji obnašaju zapovjedne dužnosti, već pažljivo silazimo prema polju i uskom asfaltnom putu koji vodi ravno među Četnike!

Opet nova poruka, jedan se od nas mora vratiti na početne položaje po zapovjednika ljubuške ratne zone, on tek pristiga, odlučio ići s nama u izvlačenje ranjenika i ostale skupine branitelja. Odlučeno je da se ja sam vratim po zapovjednika Iku, rečeno mi je da nas dvojica krenemo tek kad padne mrak i da će nas netkood naših sačekati na tom istom mjestu odakle sam se vratio.

Iku nalazim ispred kuće u Čavašu, u izravnoj je vezi sa zapovjednikom Imoćana koji od njega traži da odmah povuče izviđače i ostale branitelje iz neprijateljskih položaja, jer je on odlučio otvorit paljbu po Srbima.

Iko ga moli da se još malo strpi, reče mu da i on kreće tamo u dubinu, ljudi su u teškoj situaciji čekaju da se snoća, ne mogu prić ranjeniku, samo mu uspijevaju dobacivat prve zavoje da sam sebi zaustavlja krvarenje.

Dobro se smračilo kad smo nas dvojica počeli silaziti istom stazicom prema mjestu s kojeg sam se vratio.

Samo blaga mjesečina ispred nas ocrtava siluete grmova i puteljaka, a, tamo u daljini, preko polja na Hrvatskoj granici čuje se buka tenkova. Iko potvrdi da i on čuje tenkove, rekoh mu koliko poznajem zapovjednika Imoćana, "Džeri" ga zovu, taj što naumi nikad ne odustaje, to je on pokrenuo tenkove, i, složimo se kako se za svaki slučaj trebamo požurit oko izvlačenja ljudi.

Na dogovorenom mjestu ljudska silueta se pomjeri i progovori, nakon kraćih riječi naš vodič objasni kako nas mora pažljivo privesti preko minskih polja, dade nam znak i tiho krenemo za njim.

Pažljivo prolazimo između protutenkovskih mina, on ih precizno obilježio kamenčićima dok nas je čekao, potom nas dovodi do mjesta poredanih kamenčića u jednoj crti preko asfaltnog puta, tiho nam šapće da se iznad kamenčića nalazi zategnuti konac potezne mine. To su ratni trenuci kad srce nastavi u grlu kucati, a u mislima samo jedan cilj, kako pomoć u izvlačenju ranjenog suborca, druga opcija ne postoji!

Naš se vodič polako spušta na jedno koljeno, postavlja ispruženu ruku iznad nama nevidljivog konca i daje nam znak pažljivo prekoračivati preko njegove ruke.

Nakon te svladane prepreke, još nekoliko istih, zatim poduža praznina na putu i opet poredano poveće kamenje. Vodič objašnjava kako na tom mjestu počinju neprijateljska minska polja. Kaže, veliki je rizik prekoračivati konac njihovih poteznih mina, neprijatelji u svojim minskim poljima postavljaju konac dosta visoko zategnut preko cijele ceste.

Na tom mjestu skrećemo van puta, vodi nas oko nekih niskih grmova i kamenih prepreka da bi nas nakon izvjesnog vremena opet vratio na asfalt.

Potom vdič daje znak rukom da se pritajimo i tu ga sačekamo, a njegova silueta polako nestade u mraku i za koji se minut opet vrati k nama dvojici.

Tiho nam govori kako se ne smijemo dalje micati dok ne stupimo u kontakt s ostalim suborcima koji trebaju biti tu negdje u blizini. Nakon toga opet se pažljivo udalji osluškujući kroz mrak, a ja se uporno naprežem upamtiti obrise njegove siluete i način na koji hoda. Nikad se ne zna, na sve moramo računati, mogla bi se dogoditi velika nevolja ako on slučajno padne neprijateljima u ruke, pa se nakon toga umjesto njega vrati četnik među nas, zato mi je važno upamtiti način na koji hoda kako bi bio siguran tko mi u mraku prilazi.

Rekoh Iki da mi se ova tišina nikako ne sviđa, on isto potvrdi, potom ga upitam je li išta čudno primjetio na našem vodiču? Kako mi ništa ne odgovori ja mu otkrijem kako sam siguran da je naš vodič malo cugnija, jezik mu se zavaljuje dok priča, a kad nam je blizu iz njega se osjeti miris travarice. Iko reče da je u nekoliko navrata osjetio isti miris ali da je pomislio kako dolazi od mene.

Kad se silueta našeg vodiča opet vrati među nas, ja mu otvoreno rečem da sam uvjeren kako je on malo pod gasom i je li siguran kako će nas takav znati opet vratiti istim putem preko minskih polja.

Silueta se vodiča skroz tiho nasmija, posegne rukom u džep i pred oči mi primaknu jednu tanku plosnatu bočicu. Nastavi nas uvjeravati, reče da budemo bez brige i da je to njegova domaća travarica za slučaj ovakvih stresni trenutaka, ponudi i nas ali mi odbijemo.

Naš vodič iznenada nešto osjeti, naćuli uši i ispusti tih glas sličan glasanju neke ptice, sličan mu glas uzvrati, potvrdi da su to naši i pođemo im u susret.

Skupina naših, svi na broju i među njima na nosilima ranjeni Ruškić, upravo ga spustili na asfalt da se malo odmore. Dvojica drugih odmah preuzmu ranjenika na nosilima, šuteći, pažljivo krenuše za jednim izviđačem, a mi ostali krenemo za njima.

Kada opet bez problema pređemo kroz neprijateljska i naša minska polja, na pogodnu mjestu zastanemo kako bi provjerili zavoj na nozi našeg ranjenika.

Netko upali malu baterijicu, zavoj mu natopljen krvlju i promočio na nosila, ja preko tih zavoja zamotan novi zavoj i dobro pritegnem da mu rana manje krvari.

Gore na terasi ispred našeg boravišta dočeka nas među suborcima sanitetska ekipa i odmah se pozabaviše oko ranjenika. Jedni mu priključuju infuziju, liječnik drži špricu u ruci i upozorava Ruškića ako je konzumira alkohol taj mu lijek ne smije davati. Ranjeni Ruškić još cijelo vrijeme drži dlanove ispod glave, od njih složio jastuk, i prvi put tu noć među nama skupi snage i progovori:
Tamo nas nisu nudili pićem, odmah su zapucali po nama!

Napokon nastade opuštenija atmosvera, svi zadovoljni sretnim ishodom izvlačenja ranjenika i ostale skupine suboraca, ipak cijelu noć za svaki slučaj svi ostanemo u skupu i budni dočekamo zoru!

Kroz prohujale godine mnogi ratni detalji pojedinih događanja lako padaju u zaborav, zaborave se ako o njima sudionici istih češće puta ne pokrenu priče i ako se svi ti sitni detalji ne uokvire u jednu cjelinu.

Nakon više od 23 godine jedne se prilike prisjetimo upravo tog događaja i pokrenemo priču oko izvlačenja Ruškića sa srpskih položaja u Popovu polju. Cijelim smo putem u autobusu, na povratku branitelja iz Sarajeva, usklađivali detalje te operacije i otkrili velike praznine u našim sjećanjima. Ja nikada nisam saznao tko je bio onaj naš vodič kojem onu noć nisam vidio lice. Upitam našeg Juru za njega, Jure je dužim dijelom puta nosio ranjenika ali se nikako ne sjeća tko bi taj mogao biti, niti se sjeća da je Iko bio među nama. Mene su u autobusu pitali mogu li tog branitelja malo opisati, kad im rekoh da ne mogu ali da imam neki čudan osjećaj kad bi ga među nama vidio da bi ga po nečem prepoznao ali da nikako ne znam po čemu.

E, ta je moja provala nasmijala cijeli autobus Zaboravljenih branitelja, ipak mi bi drago što se ljudi malo razveseliše nakon bolnog šoka koji nam prirediše naši Hrvatski predstavnici, samo koji sat prije u Federalnom parlamentu. Taj se dan okupismo ispred Parlamenta, više onako slavljenički, mada je izgledalo sve u vidu mirnih prosvjeda.

Nama su naši politički predstavnici, okupljeni oko Hrvatskog Narodnog Sabora (HNS), dali čvrsto jamstvo kako će taj dan na zasjedanju parlamenta podržati našu "Rezoluciju branitelja"!

U toj se Rezoluciji traži bezuvjetna objava svih sudionika rata u Federaciji, nas je najviše zanimao popis pripadnika HVO-a, jer smo imali strogo povjerljive podatke da su naši Hrvatski politički predstavnici nakon rata nekoliko puta taj popis uduplali i od tih novih "branitelja" stvorili svoju glasačku mašineriju!

U toj se rezoluciju još traži gašenje tisuću i šesto braniteljskih udruga koja se financiraju iz Federalnog proračuna.

Ako bi ta Rezolucija bila izglasana ona bi još jamčila svim istinskim braniteljima s prve crte trajni ratni dodatak.

Taj isti ratni dodatak srpska je strana odmah dala svojim vojnicima koji su u ratu bili nasuprot nama, naši se političari čudili kad smo ih navodno upoznali s tom činjenicom.

Kada je u Parlamentu došla na red točka naše Rezolucije, mi smo cijeli taj dan proveli na kiši ispred zgrade u Sarajevu i sve pažljivo pratili preko naših promatrača u dvorani!

Upravo tada za nas nastupa šok i nevjerica, polovina se Hrvatskih parlamentaraca isti tren ustala i napustila sjednicu, dok je ona druga polovina malo kasnije glasala protiv.

Tužno je za nas izgledao taj dan ispred Federalnog parlamenta, mokri do kože, kiša se izlila po nama, a naši hrvatski parlamentarni prestavnici prolaze pored nas kao da ne postojimo, ne zapažaju među nama ni našu ratnu zastavu, taj trenutak ružnog iskustva nitko od nas nikad neće zaboraviti.

To isto jutro kad smo iz Ljubuškog krenuli autobusom za Sarajevo, jedan je branitelj ispričao neobične snove koje mu do jutra nisu dale zaspati.

Kaže kako je usnuo naš dolazak u Sarajevo, iz autobusa izlazimo ispred Parlamenta, nigdje nikoga, nigdje žive duše, samo nas dočekaše naši hrvatski parlementarci. Iziđoše iz Parlamenta, u ruci im iste one naše ratne automatske puške.

Pokazaše nam prstom da se poredamo uza zid te zgrade i svi skupa složno otvore paljbu iz kalašnjikova po nama! Još reče:
Gle čuda, vidim u snu da smo svi pogođeni rafalima, doduše praćakamo se u svojoj krvi ali nekako još svi živi!

Nakon što tog našeg Zaboravljenog branitelja u snovima pucnjava probudi, taj mu san do jutra nije dao zaspati ali je zato cijelo vrijeme do Sarajeva u autobusu spavao. Nama slični stvarni događaji, zahvaljujući odluci naših političara, taj dan ispred Federalnog Parlamenta izranjavaše srca, i dugo nam te otvorene rane neće dati mira!

Taj dan u autobusu prema Ljubuškom donesemo čvrstu odluku, sljedećih dana krećemo u masovne mirne prosvjede diljem Federacije!

Mi, zaboravljeni, poniženi i povrijeđeni branitelji, odlučimo odmah za koji dan blokirati granični prijelaz Bijaču.

Cilj nam je zaustaviti na stotine cisterni koje svakodnevno iz luke Ploče vuku naftu prema Sarajevu. Ako u svom naumu uspijemo zaustaviti protok nafte prema unutrašnjosti BiH, na taj ćemo način skrenuti pozornost javnosti na nepravdu koju nam čine Federalne vlasti u dogovoru s hrvatskim predstavnicima u Parlamentu.

Naš pohod velikog broja Zaboravljenih branitelja, 28.2.2018, kreće prema autocesti na Bijači, tamo nas dočekalo 300 naoružanih specijalaca.

Taj nam dan nisu dali preći žičanu ogradu, a kamoli da smo se mogli spustili na autocestu.

Kad smo im doskočili i na brzinu podigli šator uz samu ogradu i željezna vrata s velikim katancom, odmah iza toga na nas dovedoše i policijske pse!

Niti u jednoj zemlji na svijetu s imalo demokracije policijski se psi ne smiju izvoditi na mirne prosvjednike, jedino se izvode na okorjele kriminalce i zatvorske bjegunce.

Našoj policiji u hrvatskim odorama to ništa nije značilo, oni bez imalo srama dovedoše policijske pse na nas, na svoje istinske hrvatske branitelje koji traže minimum pravde i priznanja za svoja zalaganja u Domovinskom ratu!

Našoj upornosti neće biti kraja sve dok istina ne izađe na vidjelo i dok pravda ne bude zadovoljena! Okupljeni oko šatora ulazimo u prvu noć nadomak autocesti na Bijači. Negdje tamo oko ponoći, dok se grijemo oko vatre ispred šatora, zapazim u masi jednog branitelja kako se u polumraku udaljava od skupine drugih.

Iznenada glasno povičem:
Jure eno onoga, to je taj vodič o kojem smo pričali, zovi ga ovamo!

Svi se začudiše po čemu sam ga prepoznao kad je mrak, a kad im rekoh da ga pozovu jer sam ga upamtio po hodu, svi se radoznalo slete da ga dovedu. Posebno je radoznao Jure, pita se je li to baš taj i pozove ga imenom:
Antuka, dođi malo, ovaj te čovik nešto mora pitati!.
Kad nam Antuka prilazio nisam se mogao sam sebi načuditi kako mi se njegov korak tako snažno urezao u sjećanje!

Upitan ga je li on sudjelovao u izvlačenju ranjenog Ruškića u Popovu polju, kada reče da jest svi se međusobno pogledamo. Potom ga upitam je li on te prilike nekoga privodio preko minskih polja, odmah reče da je bio vodič Iki i još jednom s njim. Nakon toga Antuku upitaju i upru prstom u mene, upitaju ga jesam li taj drugi bio ja? Antuka se malo zagleda ume, stavi ruku na prsa i reče:
Ljudino ja te sad stvarno prvi put vidim, možda si bio baš ti, ali bio je mrak, prošlo je više od dvadeset godina, ako se sjećaš nekih detalja možda ih se i ja sjetim?

Potom ga upitam je li mu jošu u džepu ona mala plosnata bočica mirisne travarice, bilo bi vrijeme da je i ja probam.

Nakon toga Antuka povika glasno kako sam to mogao biti samo ja, kaže nudio i nas travaricom ali smo odbili!

Svima bi vrlo čudno kako sam ga nakon toliko godina prepoznao po koraku i je li moguće da se ti sitni detalji rata mogu tako snažno urezati u sjećanja branitelja i ne mogu se načuditi kako mogu ti sitni detalji toliko razveseliti kad ih se vrati s ruba zaborava?

Još smo ostali neko vrijeme ispred šatora, snalažljivi branitelji uspiju neopaženo prerezati katanac na željeznim vratima kroz koja se silazi ispod nadvožnjaka autoceste. Zatim na isto mjeso postave potpuno isti takav katanac, naš katanac i opet ga zaključaju. Katanac ostavimo policiji neka ga čuvaju, a ključ objesimo u šatoru i čekamo prvu priliku za blokiranje autoceste i cisterni koje vuku naftu prema Sarajevu. Davno smo potrošili sve mogućnosti pregovora u traženju pravde za sve istinske branitelje, još nam samo ostaju blokade i prosvjedi.

Već se prvu noći u šatoru na Bijači, šatoru Istine, počeo snažno osjećati onaj složni braniteljski duh, duh zajedništva kao u davna vremena Domovinskog rata!