Nakon što se na dijelu ratišta, od Golih brda do Čavaša u Popovu polju, izredaše sva četiri godišnja doba, zatvori se cijeli godišnji krug na jednim istim položajima. Jedni druge podsjetimo na našu obljetnicu, prisjetimo se minulog vremena i svih teških trenutaka rata, izvlačimo pouku i odlučujemo još spremnije držati prvu crtu obrane!
Kroz to se prohujalo vrijeme detaljno upoznaše svi okolni puteljci, brežuljci i vrtače, pod našim čizmama utabaše se nove staze.
Nije nam problem te iste puteljke i staze koristit i u mrklom mraku, zapamtili smo svaki kamen na putu, obrise kržljavih stabala u noći i rijetkih grmova u kamenjaru.
Velika je prednost dužeg ratovanja na istim prostorima, kroz to se razdoblje upoznaju ćudi vremenskih prilika, točno smo znali u koje doba godine kako treba biti odjeven i spreman za odlazak na prvu borbenu crtu.
Nije se isto pripremalo za smjene na Golim brdima, gdje su branitelje pred zoru stalno šibali studeni vjetrovi, koje god bilo godišnje doba teško se nosilo s tom jutarnjom studeni.
Velika je suprotnost položaj skroz dolje u Čavašu, uz rubni dio Popova polja, gdje je osunčani kamenjar i vječita zavjetrina, tamo već kroz jutro zmije ispod kamena propuzaju i time najave vruć dan.
Zasebna je priča ratište Čavaš, tamo se raspoređuju samo iskusni, dovoljno izdržljivi branitelji debljih živaca, to znaju samo oni koji su u Domovinskom ratu iskusili taj dio borbene crte. Na tom dijelu nismo imali ni rovova ni bunkera, u Čavašu se glavni položaj nalazio u prvoj niskoj kući na samom ulazu u selo. Na tom dijelu ratišta i nas i neprijatelje povezivao je uski asfaltni put, on se protezao rubnim, ravnim, dijelom polja svega koji minut hoda do prvih kuća i srpskih položaja. Tih nekoliko minuta pješačkog hoda podrazumijeva pažljivo zaobilaženje i prekoračivanje preko minskih polja na našoj i njihovih mina tamo na srpskoj strani sela!
Zapravo, naš je položaj u Čavašu duboko uvučen prema Srbima, nije bilo potrebe za uobičajenim grudobranima jer se neprijatelja moglo očekivati sa svih strana.
Iz tog smo razloga na širokoj natkrivenoj terasi, odmah ispred ulaza u kuću, stacionirali naš PKT.
Vojska je taj ubojiti mitraljez, još od početka rata, nazivala "sijač smrti", iz njega se precizno gađalo u krugu daljem od kilometra. Znalo se tko je kada zadužen za mitraljez, taj je vodio računa da dugi redenik bude stalno popunjen streljivom i u svakom trenu otkočen i spreman za paljbu. U slučaju iznenadnog neprijateljskog napada zaduženi branitelj skače prema mitraljezu i okreće ga u pravcu neprijatelja, dok su ostali branitelji u kući spremni za blisku borbu i trenutno iskakanje kroz suprotna vrata i prozore.
Tu smo u blizini, malo južnije na rubu polja, dežurali i na vrhu jednog brežuljka, gore smo imali osmatračnicu i mitraljesko gnijezdo.
S te se osmatračnice pogled proteže preko šireg neprijateljskog pojasa, preko dijela Popova polja i jednog kombajna davno zarobljenog u žitu. Još na početku rata, Srpska je vojska rafalima prekinula žetvu žita, ljudi ostavili kombajn u polju i jedva spasili živu glavu.
Od tada on stoji usred polja na brisanom prostoru, kao opomena svima na opasno područje u ratnom vremenu! Kombajn je do pola zarastao u korov i trnje na ničijoj zemlji, između tri vojske. Hrvatska vojska na suprotnoj strani Popova polja ima taj cijeli pojas kao na dlanu, a mi i Srbi smo, tako i tako, blizu jedni drugih na istoj strani polja i stalno pred očima imamo to prostrano, nekoć, žitom rodno polje!
Pored brojnog raspoloživog naoružanja smjestili smo i mali minobacač u jednu vrtaču s lijeve strane, dvadesetak metara prije našeg boravišta, on je upucan da pokriva cijeli asfaltni put u slučaju pješačkog i motoriziranog napada.
U Čavašu je povoljna klima i plodna zemlja oko Popova polja stvarala velike probleme braniteljima, jer tamo nije važio kalendar za godišnja doba! Bila je dovoljna jedna kiša, nakon što ugrije sunce ispod toplog kamenjara ubrzo izraste busenje vlasaste trave, potom sunce pripeče, osuši zemlju, sprži travu, i, eto nam opasnosti od požara!
Naše je cijelo boravište okruživalo gusto raslinje, zato nismo ulazili u rizik od požara, već smo često sami palili cijeli krug uokolo i tako oko kuće stvarali široki opožareni pojas. Na taj smo se način, samo na tom dijelu ratišta, štitili od požara i ujedno sami sebi stvarali nesnošljive poteškoće. Nikad nas nije napuštao miris paljevine i teški smrad dima okolnih trulih panjeva koji su danima tinjali i pritiskali naše boravište. Na tom dijelu vjetrovi nisu često puhali ali su se zato, za vrijeme vrućih dana, svako malo na prašnjavim puteljcima stvarali vrtlozi i pijavice, s koje se god strane zametnu vrtlozi prašine, kao iz inata krenu ravno prema nama! Usput ta vijorina dohvati i onaj opožareni dio i svu tu čađ i prašinu razaspe uokolo po braniteljima.
Nikad se nismo mogli naviknuti na odvratno crnilo i mrčinu u Čavašu, sve smo nehotično razvlačili za čizmama po prostorijama i s rukama po zidovima! Tako smo vremenom pretvorili cijelo boravište i okoliš u sumornu depresivnu sliku poput privremeno ugašenog pakla!
Nisu svi branitelji mogli izdržati sve dane smjene u Čavašu, pojedini bi padali u depresiju, povuku se u sebe, nestane im vedrine u očima, maknu se od ostalih, sjede po strani i nešto dumaju u sebi. Mi smo, iz zapovjedništva satnije, za te suborce imali razumijevanja, prije nego drugi primijete njihove trenutne slabosti, svaki bi put našli neki razlog povući ih u pričuvu tamo u Grahovište, a njihove obveze u Čavašu preuzeo bi netko od nas.
Nije bilo lako držati široki ratni pojas s malim brojem ljudi, to je unosili dodatnu nervozu među nas, iz razloga što jedni te isti branitelji stalno nose glavni teret rata!
Ipak, ljubuška je pukovnija povremeno slala, kao pojačanje na naše položaje, dezertere koje je privodila vojna policija, iz razloga jer se nisu odazivali na prvu ratnu crtu. Njima se nismo posebno radovali, bili su slabo upućeni u naše ratne poslove i skroz nezainteresirani.
Posebno je bila nezainteresirana populacija "Jednokratnih branitelja", tako ih je vojska često znala nazivati, ti bi se "Jednokratni", još od početka rata, s vremena na vrijeme pojavljivali samo jedan teren, obično su bili šutljivi i poslušni, gdje ih ostaviš tu ih i nađeš! Njih nije privodila vojna policija, oni su preko veze dobivali poslove u javnim ljubuškim ustanovama. Odlukom Stožera HVO, prednost zapošljavanja u svim javnim poduzećima imali su branitelji s prve crte rata, takvu smo odluku pozdravljali, ali mnogi nisu znali kako su te poslove opet dobivali samo oni odabrani i podobni. Bilo im je dovoljno samo jednom otići na ratište kako bi dobili potvrdu, koja se opet prilaže uz potrebnu dokumentaciju za zaposlenje, a na njoj je istaknuto kako je taj i taj pripadnik, te i te postrojbe, bio raspoređen na prvoj crti na navadenim ratnim položajima.
Ti se "Jednokratni branitelji" više nikada nisu pojavljivali na ratištu, za njih se po običaju uvodila radna obveza, a istinskim je braniteljima i dalje ostalo samo nadati se boljim vremenima kad će i njima biti ponuđeno neko pristojno zaposlenje!
Meni je svaki put teško padalo dežurstvo u zapovjedništvu satnije, biti taj dan dežurni značilo je imati uvida svaki tren u svaki detalj na svim našim borbenim položajima, i, u slučaju nečega, moralo se na brzinu djelovati i donositi valjane odluke. Po običaju, rano pred zoru, dežurni satnije i dežurni veze, po redu uspostavljaju vezu sa svakim položajem na prvoj crti, i provjeravaju stanje.
Upravo tada, pred zoru, tamo u Grahovištu, neočekivano zazuji telefon, vezista uspostavi vezu, panično se javi položaj u Čavašu, a nakon kraćeg razgovora vezista problijedi i pruži slušalicu meni. Poruka je glasila da je među našim braniteljima izbio sukob, došlo i do pucnjave, kažu da još nema mrtvih niti ranjenih.
Na moj upit tko je izazvao pucnjavu, rekoše:
Onaj dezerter kojeg je jučer privela vojna policija!
Glas mi s druge strane uporno ponavlja da hitno pošaljem dolje vojnu policiju, jer su neki branitelji na rubu živaca, spremaju se upucati dezertera. Rekoh mu kako upravo krećem prema Čavašu, moram se uvjerit na licu mjesta o čemu se radi, pa tek onda podizat vojnu policiju, a njima naložim da nastoje smirivati ljude. Pružim slušalicu vezisti, na brzinu pograbim svoju opremu i naoružanje, dok uzimam ključeve od terenca sa stola, vezista i dalje blijed i preplašen još drži slušalicu na vezi s drugom stranom, samo mi uspije doviknuti da je pucano iz PKT-ejca!
Kad to čuh sav protrnem, jer se iz PKT-ejca ne može malo pucati, dovoljno je taknuti pločicu na vrhu i u malom djeliću sekunde izleti na desetke hitaca. Već sam u ludoj vožnji prema Popovu polju, tek počelo svitanje, spuštam se niz veliku strminu i na samom početku polja skrećem uskim puteljkom na lijevu stranu između gustih plotova koji me usmjeravaju prema našem položaju.
Ispred ulaznih vrata na širokoj terasi, svi branitelji u skupu oko PKT-ejca, zabrinuto gledaju prema meni, samo se malo razmakoše, pokažu mi čudan prizor na tom mitraljezu. Ništa mi nije jasno, na vrhu PKT-ejca još stoji zaglavljena niska mala stolica s tri noge, a dugi redenik potpuno prazan i zamotan oko njegovih nogara. Sve mi postane jasnije kad pokazaše na zidu kuće dugu crtu od rafala mitraljeza u visini jednog metra.
Propucan rafalima zid duž cijele prizemnice u istoj visini, natočkana rupa do rupe u jednoj crti u razmacima od nekoliko centimetara! Požurim se unutra u druge prostorije, odmah u prvoj desno još na podu stoje rastvorene vreće na madracima na kojima su branitelji spavali dok su iznad njih rafali bušili tanki zid od betonskih blokova. Na suprotnoj strani iste prostorije opet rupe u istoj visini na zidu, izbušen i poklopc iznad šporeta na drva koji je prislonjen na zid.
Požurim pogledati druge prostorije u produžetku rafala na suprotnoj strani, tamo prizor za ne povjerovati!
Kreveti na kat, razbucani ležaji i tako ostavljeni, nakon što su branitelji u panici skakali s kreveta dok su rafali tren prije prozujali iznad onih na donjim i ispod onih drugih na gornjim krevetima.
Napokon, malo se priberem, dođem k sebi, preletim očima preko suboraca, zabrinuto upitam jesu li sigurni kako su svi ljudi na broju, i jesu li pogledali tamo iza kuće da netko ne leži pokošen??!
Zapovjednici desetina drže u ruci popise svojih ljudi i potvrđuju kako su im svi na broju i da nikom ne fali ni dlaka na glavi!
Panika i na suprotnoj strani Popova polja, naš vezista prenosi poruku, potvrđuje da su upravo zvali iz Hrvatske vojske, osjetili su rafale ispod svojih položaja, traže da im dojavimo ciljeve odakle je pucano po nama i njima, tako rekoše jer još ne znaju o čemu se radi!
Kad se svi malo zbrojimo i dođemo do sebe, na brzinu mi ispričaše kako je dezerter cijelu noć bio budan, nije mogao spavati niti je dao spavati drugima, prijetio je ljudima iz pukovnije i policije koji su ga priveli, ali nitko s njim nije ulazio u nikakvu raspravu sve do pred zoru.
Tek tada jednom branitelju prekipjelo pa mu odbrusio, izvikao se na njega i u bijesu mu reko:
Zar te nije sram, dopuštaš sebi da te u rat dovodi vojna policija, srami se ostalih časnih branitelja, izbjegavaš svoje obaveze, srami se od nas koji šutimo i strpljivo nosimo teret Domovinskog rata!
Taj se "Vitinjanin" tek tada pravo razljutio, stao se pravdati kako i on ima terena kao i mi, a možda i više od nas.
Potom u svom bijesu šutne mali niski drveni tronožac koji je stajao uza zid na terasi, tronožac po nesreći padne na PKT-ejca, zaglavi se na vrhu okidača i aktivira mitraljez.
Kad je mitraljez započeo štemati po zidu i okretati se oko sebe, Vitinjanin i sivi koji se zatekoše iza mitraljeza, srećom dovoljno okretni, svi polegnu na terasu, a rafali izbuše cijelu kuću kroz sve prostorije i prozujaju iznad njih preko cijelog Popova polja!
Tako je PKT-ejac uspio sam ispucati na stotine komada streljiva dok je pravio cijeli krug oko sebe, a da pritom nikog od branitelja ni jedno zrno nije okrznulo.
Spremam se čuti priču od našeg vitinskog tragičara, trebam njegovu izjavu i osobne podatke, on sjedi tamo dalje sam na kamenu odmaknut i zaklonjen od svih. Istini za volju, ja tog dečka do tada nisam poznavao, mada sam tijekom rata prošao kroz sve tri ljubuške bojne, isključivo vezan za prve crte bojišnica ali se stvarno dečka ne mogu sjetiti. Zato drugi branitelji, svi odreda, svjedoče kako su ga viđali po svim ratištima i, uopće im nije jasno što ga je privodila vojna policija. Raspitam se detaljno gdje su ga zapazili i na kojim ratištima, tko su mu bili suborci, tko im je bio zapovjednik, koje godine i u koje godišnje doba? Spomenuše mi još neke detalje o prvoj crti iz tog vremena kad su i njega viđali, sve mi je to potrebno znati, jer u nešto s razlogom sumnjam po pitanju dosadašnjih privođenja branitelja od strane vojne policije a sve po nalogu ljubuške pukovnije!
Produžim do našeg tragičara, vitinskog mitraljesca, zateknem ga kako sjedi sam na kamenu pored malog minobacača. Sjednem nasuprot njemu na kamen blizu, stavim laktove na koljena kao i on, samo što meni ruke ne drhte toliko kao njemu, niti gledam ispred sebe već prema njemu i čekam.
Dugo smo tako sjedili, očito je pod velikim stresom cijeli drhti, ponašam se kao da nam se nigdje ne žuri, ponekad izgovorim samo ponešto kratko, dajem mu do znanje kako je sve dobro završilo i pokušavam ga uvesti u dijalog.
Napokon, razveza mi priču o svom privođenju, koje ga ponizilo i pogodilo, jer mu je to prvi teren kroz cijeli rat na koji se nije odazvao. Sve mu se to odigralo pred očima susjeda, čiji su sinovi izbjegavali rat i nikad ih vojna policija nije tražila. Ispriča mi o svom lošem imovinskom stanju, o brojnoj kućnoj čeljadi koji su jedni prestari, a drugi premladi za bilo kakve poslove. Spomenu kako mu je ispala prilika zaraditi koju dnevnicu i privesti kraju neke zapuštene poslove doma. Pogodi me kad reče:
Otiđi sad kod mene kući i samo otvori moj frižider, nema ništa u njemu, a tamo u ostavi u jednoj vreći samo malo brašna, koji krumpir i kapula!
Još me zamoli da se pobrinem za njegovu ratnu opremu i naoružanje, čuo je da se spominjala vojna policija, on ih očekuje svaki tren da ga svežu i privedu!
Kad je sve rekao što je mislio reći, nakon njega ja nastupim vrlo ozbiljno i vojnički jasno, rekoh mu ovako:
Ja ti garantiram da po tebe zbog ovog incidenta neće doći vojna policija, niti ću ovo spominjat u službenom izvješću, dosta je meni pozadinskih zapovjednika i njihovih odluka na teret branitelja! Sad ćeš sam uzeti svoju opremu, odredit ću jednog vozača koji će te s našim terencem odvesti kući, on će reći tvojim doma da si greškom priveden, naložit ću mu da to isto kaže tvojim susjedima. Cijeli će ti teren biti opravdan i plaćen, to ti je od nas, toliko za tebe mogu trenutno učiniti!
Vitinjanin okrenu glavu u stranu, moja ga odluka duboko ganula, tiho me moli da još malo ostane sjediti dok ga prođu emocije, ne bi on da mu drugi vide suze, a, kud bi suza već branitelju na oko!
Ustanem s kamena i ostavim ga nek još neko vrijeme sjedi, vratim se tamo pred kuću gdje me svi čekaju. Odmah upitam suborce znaju li oni kako nam je vojna policija počela privoditi istinske branitelje koji se ne odazovu na samo jedan poziv, bez obzira što su prošli sva ratišta do sada. Ispričam im njegovu priču o lošem imovinskom stanju, o brojnoj obitelji nejake djece i vrlo starih osoba koji nisu sposobni za rad, pa svi poslovi pali po njemu, zato je morao preskočit jedan teren.
Rekoh im nek se svaki od njih zagleda u svoju ratnu prošlost, i ako slučajno dođu u priliku da budu primorani preskočiti jedan teren, pukovnija će im bez imalo poštovanja poslati vojnu policiju na kućna vrata.
Samo znajte, i vas će kao njega dodijelit nekoj drugoj satniji u kojoj vas nitko ne poznaje i pitanje je hoćete li tamo naići na bilo kakvo razumijevanje kod novih suboraca?!
Rekoh im koju sam odluku trenutno donio, i upozorim sviju ako se ne slažu s tim neka mi sve kažu odmah pred svima u lice, jer kasnije o ovome incidentu i svojoj odluci ne želim više raspravljati!
Suborci svi do jednog ostadoše zamišljeni i šutljivi, malo još sačekam, nakon toga izvadim ključeve iz džepa dobacim ih Šalinoviću, to je bio znak svima da je istekao rok za prigovore na moju odluku. Još rekoh suborcima nek pogledaju u magacinu, tamo gdje držimo zalihe hrane, pa nek Vitinjaninu namire u paket nešto od suhomesnatih namirnica i nek to Šalinović preda u ruke njegovim doma. Svi se šuteći raziđoše, traže pogodan paket, donose suhomesnatih proizvoda, sireva i trajnih namaza.
Netko reče kad mu već u obitelji ima male djece neka izvade iz onih cjelodnevnih obroka čokoladice i keksiće, te na brzinu namiriše pristojan paket.
Naš tragičar, slomljen i tužan zbog svega što se dogodilo, i moglo dogoditi njegovim nespretnim potezom, jedva se suzdržava da se pri odlasku ne rasplače.
Svima je bilo jednako teško promatrati branitelja na odlasku, koji je za svoj ratni put nagrađen poniženjem i uvredom, i, tko zna kakva još sudbina čeka slične njemu?
Sve do kraja rata više nismo nikada raspravljali o tom nemilom događaju iz Čavaša koji, na veliku sreću, nije završio tragično. Ja sam o tom Vitinjaninu zaboravio sve osobne podatke, pa i to da je od Vitine, na sve me opet podsjetio, nakon više od dvadeset godina, onaj naš Šalinović.
Sreli smo se prvi put nakon toliko godina, onaj dan na mirnim prosvjedima ispred općine u Ljubuškom kad smo isčekivali Čovića da mu iskažemo svoje nezadovoljstvo zbog njegova obećanja i prijevare.
Vjerojatno Šalinovića i mnoge druge suborce ne bi ni tada sreo da se prije toga nije ostvarila zamisao našeg Drage, Franje i Veljke, oni su odlučili stvoriti udrugu "Zaboravljeni branitelji" ! Udruga je okupila sve istinske branitelje, koji su rat proveli ratujući, a koje naše hrvatske vlasti u Federaciji BiH, nakon Domovinskog rata više nigdje nikad nisu spomenuli, niti su nam pokušali ponuditi neka zaslužena ratna prava.
Ali neka, opet smo na okupu kao nekad davno, lijep je osjećaj sresti ljude koji su nekad davno bili spremni za svoj narod i svoje suborce riskirati vlastiti život. Teško se zaboravljaju detalji iz tog teškog ratnog vremena, kod brojnih se branitelja opet bude emocije a potiče ih nepravda i nepoštenje oko nas.
Ne mogu se načuditi kako sam odmah prepoznao glas našeg Šalinovića, mada ga nisam vidio ni čuo više od dvadeset godina, on me iza leđa iz mase branitelja glasno pozove, prepoznam ga, po glasu, prije nego se okrenem. Stanem ispred njega, ozbiljno ga promatram, puno se promijenio, prohujale mu godine izbrazdale lice, još mu lice preplanulo na ranom proljetnom suncu kao i svim marljivim ratarima. Šalinoviću na trenutak ne bi drago, misli da sam ga zaboravio, a ja samo poželim s njegova lica u miru pročitat svaku vremensku boru i ožiljke minulog vremena, samo mu ostala ona ista vedrina u očima i uspravan ponosan stas časnog ratnika!
I kad je izgubio svaku nadu da ću ga prepoznati, ozbiljnim glasmo ga upitam:
A, gdje ti je menđuša?!
.
E to ga razveseli, dohvati prstima uho i u šali reče da mu je žena često sakrije, prebacuje mu kako to više nije za njegove godine.
Potom nastavi kako je upravo, tad kad me ugledao u masi ljudi, pričao braniteljima oko sebe o onome slučaju iz Čavaša, prepričavao im detalje oko onog nesretnog poteza vitinskog branitelja, koji nas umalo nije došao glave.
Rekoh mu kako vrlo dobro pamtim sve detalje tog događaja, ali ime tog Vitinjanina i njegov izgled nisam zapamtio. Suborac Šalinović reče da mu on samo pamti lik, i samo se sjeća da mu je kuća negdje oko Vitine, kaže ako bi ga sad u ovoj masi branitelja ugledao da bi ga opet prepoznao.
Odjednom nam postade važnije od svega pronaći našeg mitraljesca od Vitine, nekako smo obojica uvjereni kako je i on trenutno tu na prosvjedu ispred Općine, obojica se slažemo da mu je mjesto među nama!
Uporno uokolo obilazimo po trgu, zagledamo u pojedine skupine suboraca, neke od njih podsjetimo koga trenutno tražimo, oni se svega sjetiše, rekoše nam u šali ako ga pronađemo da im dojavimo kako bi odmah mogli polegnut po cesti! ...(nastavlja se)
Glas naroda
Di su komentari