Zaboravljeni branitelji, istinita ratna priča (21.)

ljubuski.info

Svaki me put živciralo ono puškaranje po Ljubuškom, započelo bi ranije kroz jutro, u onaj dan kad se okupljamo za polazak na neko od ratišta!

To je živciralo brojne od nas, na svaki iznenadni ispaljeni rafal, tamo na ulici, ljudi se stresu, nekom prisjedne kava, netko malo trzne rukom prolije šalicu po stolu ili drugo piće, a nakon toga mnogi ustanu iza punih stolova, sklone se negdje, napuste kafiće i gradske ulice. Nije teško zaključiti kakvo mišljenje okolina ima o onim braniteljima koji svaki put na dan odlaska na ratište unose strah i nemir i gradske ulice pretvaraju u bojišnice.

Nije trebalo okretati glavu i protezat se u masi njih kako bi se prepoznalo onoga tko puškara, ubrzo bi o njemu gradom krenuli porugljivi komentari i svi bi saznali tko je taj junak.

Govorilo se:
Eno još jedne budaletine, prolupa na ratištu, neka ide tamo i neka zagradi što je oslobodio, eto mu to sve samo neka ne plaši mirni narod po gradu!

Sve sam to zaboravio ono jutro, kad sam ulazio u Ljubuški, koračajući široko po sred ceste vukući ratnu opremu u lijevoj ruci.

U desnoj mi ruci napeta puška, naslonjena na desnom ramenu a cijev okrenuta u zrak. Jedva čekam prvu skupinu suboraca da ih pozdravim kratkim rafalom, zato sam se namjerno zaputio po sred ceste ne idem nogostupom, već tamo maknut od mase ljudi.

Prva me skupina zapazi u samom centru, uvjerim se da svi gledaju prema meni, podignem svoj automat u jednoj ruci, još više iznad glave, pustim poduži rafal u znaku pozdrava njima. Jedva dočekaju da mi odpozdrave, na kratko posegnuše za oružjem i rafalima pročiste puščane cijevi.

Stadoše vibrirati široka stakla po okolnim izlozima, auta se sklanjaju, zaokreću se na cesti, a ulice ubrzo postadoše puste. Nemam se kad zaustavljat, prođem pored skupine, žurim se, ljut sam ko' osa, žurim se u zapovjedništvo naše bojne u krugu Duhanske stanice. Siguran sam kako ću tamo napravit neki nered, povrijedili su me i ponizili, do bola!

Saznao sam to jutro, na polasku od kuće, supruga mi otkrila što joj se dogodilo kad je došla podići moju plaću dok smo mi prošli put bili na ratištu. Obično bi svaki od nas, nakon povratka s ratišta, podizao svoje dnevnice, koje nas nisu više čekale na banci, već u zapovjedništvu bojne, rečeno je da se tako može imati sve pod kontrolom. Taj im put kod kuće ponestalo novca pa sam rekao ženi da ode sama u bojnu, treći dan nakon našeg odlaska već budu gotovi platni popisi za taj cijeli teren, pa, kome je hitno potreban novac, zaduži nekoga, obično iz obitelji, da podigne za njega.

Sve bi bilo u redu da nisu u službi naše bojne, nakon što je moja žena podigla planirani novac, rekli da preuzme još jednu moju zaostalu plaću i ponude joj zatvorenu kovertu s novčanicama i listu da potpiše prijem. Ona odbije preuzeti, rekla im kako meni to neće biti drago čuti, ona zna zašto, naglasila da to sigurno znaju neki i u zapovjedništvu bojne.

Dakako da su znali, nekome je smetalo što je naša satnija prednjačila u poštenom odnosu prema novčanim sredstvima koja su predviđena za branitelje Domovinskog rata! Nije se moglo dogoditi da nekoga stavimo na platni popis ako taj nije odradio smjene na prvoj crti bojišnice, bez obzira je li se radilo o zapovjednicima ili običnim vojnicima.

Našim smo dečkima u satniji povremeno izlazili u susret ako je netko trebao iz privatnih razloga biti oslobođen jednog terena ali se nitko za taj teren nije stavljao na platnu listu.

Tako sam i ja dogovorio sa svojim zapovjednicima da budem oslobođen za Korizmu 95. godine. Tu sam Korizmu trebao cijelu za sebe, za svoju duhovnu obnovu i za ratne traume, uostalom, trebao sam neko vrijeme mir i tišinu daleko od ratnih zbivanja. Planirao sam vrijeme Korizme posvetiti svojoj obitelji, sebi, molitvi i postu i zaostalim poslovima u polju. Svaki mi put pomaže naporan fizički rad u polju, to mi je kao dobra terapija protiv ružnih ratnih misli i još ružnijih ratnih uspomena.

Zapovjedništvo je satnije preuzelo izvršavat moje obaveze među vojskom, s tim sam upoznao zapovjedništvo bojne i izričito upozorio i jedne i druge da me nebi netko od njih slučajno stavio na platnu listu za taj teren kad budem izočan!

Savjest mi nije dopuštala uzimat novac koji mi ne pripada, niti sam odobravao isto drugima, na takve bi priče o mešetarenju na račun istinskih branitelja svaki put žestoko reagirao!

Povjerovao sam da su moju odluku ozbiljno shvatili, jer sam nakon toga nekoliko puta navraća u bojnu po dnevnice za odrađene terene, i nikad mi nisu spominjali nikakvu omotnicu i zaostalu plaću.

Ali ne, gospoda iz bojne čekala priliku nekoliko mjeseci i odlučili mojoj ženi poturiti omotnicu za teren iz trećeg mjeseca 95. godine na kojem nisam bio, kako bi i mene uvukli u svoje kriminalne radnje.

Zato ljutito žurim, rafalam svako malo kroz Ljubuški, žurim u zapovjedništvo bojne, znam da su svi tamo na okupu, odlučio sam istjerati istinu na vidjelo ako bude trebalo, imao sam namjeru izazvati i nerede!

Iz kruga Duhanske stanice nekolicina mojih suboraca cijelim me putem promatrali dok sam im se približavao uz povremenu rafalnu paljbu.

Svi se do jednoga koji se nađoše u hladovini borova, skoče na noge, drže u obje raširene ruke visoko iznad glave svoje puške. Taj naš davno poznati znak prepoznavanja iz daljine na bunkerima nasmija sve okupljene pa i mene, jer mi uporno s tim daju znak da su oni moji suborci a ne neprijateljski vojnici. Ja okrenem cijev visoko iznad njih u vrhove borova, i, još jednim dugim rafalom otresem šišarke i grančice po njima. Neki od njih staviše ruke na glavu, dok drugi stadoše cirkuzat i šutati tek opale šišarike po širokom dvorištu. Nakon mene i oni povremeno nastaviše rafalima brati šišarike i odkidati grančice iznad sebe i onih branitelja koji se zatekoše ispod borova. Tamo se po gradu dugo širila jeka naše pucnjave, još sam u žurbi, spustim iz lijeve ruke ratnu prtljagu na sred dvorišta i odozgo stavim pušku. Ostavim tako da se hladi cijev i žurno se zaputim prema dnu duge kamene zgrade, prema drvenim improviziranim stubama koje vode na kat.

Uspenjem se i požurim niz hodnik, zatečen u prostoriji traženu skupinu, njih pet-šest kako uspravno stoje uza zid, i jednog "Ćatu" koji sjedi na svom mjestu za stolom.

Odmah se iz prve izderem na Ćatu da me čuju svi u hodniku i oni dole suborci koji su ostali u hladovini ispod drveća!

Uprem prstom u njega i prodornim glasom započmem svoju dernjavu:
Ti..! .. Odmah upri prstom u jednog od ovih ovdje, reci koji ti je od njih naredio da me staviš na platni popis za treći mjesec, onda kad nisam bio na terenu!

Ćato problijedio, raširio i ruke i prste ispred sebe po stolu, gleda me ledenim pogledom i samo šuti.
Čuješ li ti šta ti govorim, hoću ime i prezime onoga ko ti je naredio da me staviš na platnu listu, i tko ti je naredio da mojoj ženi podvaljuješ kovertu sa novcem kako bi i mene uvrstili među vaše ratne profitere s kojima cijeli rat trgujete!

Ćato malo dođe do sebe, otvori ladicu, opet izvadi onu istu kovertu s mojim imenom u kojoj je još taj novac, spusti je na stol ispred sebe i progovori:
Ja sam ovu kovertu slučajno otkrio u ladici među nepreuzetim isplatama i samo sam postupio po svojoj dužnosti da je predam u pouzdane ruke.

Nisam imao više potrebu derati se na Ćatu, okrenem se prema skupini njih iz zapovjedništva bojne, jednom po jednom opet vrlo glasno pod velikim stresom postavljam isto pitanje i tražim izravan odgovor.

Njih nekolicina, svi do jedan, oborili glave, spustili ramena, objesili ruke nizase i samo ispred sebe gledaju u pod i šute. Postade mi tužno promatrati tako bespomoćne ljude mlitavo naslonjene na zid, još će bit tužnije ako na takve osobe nastavim sa dernjavom bez odgovora i njihove reakcije.

Zamislim se na trenutak dal' da povučem pištolj, koji mi već odkočen stoji ispod lijevog pazuha, i da im na brzinu izbušim svu arhivu na policama i onu u kutijama na ormaru ili da im postavim vremenski ultimatum da mi odgovore na moj jasan upit? Razmišljao sam izbušiti i onu kovertu na moje ime na stolu ali odustanem od te zamisli kako nebi ranio Ćatu u nogu!

Ipak im dam na znanje da ću se vratiti za sat vremena po odgovor, i rekoh da branitelji neće otići na ratište dok se ovo ne riješi, jer se ne radi samo o meni već je u pitanju ugledu cijele naše satnije.

Znao sam unaprijed da će me suborci podržat, oni koji su iza mene napunili cijeli hodnik povicima stadoše prozivat sve iz zapovjedništva bojne, povikivaše im, zar nisu zahvalni što ne moraju biti blizu prve crte na ratištu, pa se još upuštaju u lopovske poslove na račun poštenih branitelja.

Spustimo se opet u dvorište, neki posjedali na svoju prtljagu, znajući da će sve ovo potrajati, otvore konzerve i paštete, razlome štruce kruha podjele međusobno i započnu s marendom. Neki se opet raziđoše po gradu, nema više pucnjave, odlučimo na sat vremena uvesti primirje i vratiti ćemo se svi u skupu točno u minut.

Točno u predviđeno vrijeme, žurim se put zapovjedništva bojne, slijedi me nekolicina suboraca i pojedini časnici i dočasnici naše satnije.

Opet mi samo jedna misao u glavi, što ako me gore dočekaju šutnjom kao sat prije? Ako bude tako odlučim da ću im u tom slučaju pištoljem izbušit svu arhivu na policama, morat će sve ponovno prepisivati, imati će posla do kraja rata.

Gore nas dočeka pun hodnik naših momaka koji glasno raspravljaju s nekim predstavnicima naše pukovnije. Vijest se brzo proširila, rekoše mi da su to djelatnici za SIS-a, iz sigurnosne službe naše pukovnije.

Ništa ih ne pitam, gledam ih oštrim pogledom i čekam njihovu reakciju.

Ljudi odmah rekoše da razumiju moje negodovanje i da im je sve poznato oko tih mojih dnevnica, ne samo mojih, kažu da toga ima i u drugim satnijama. Uvjeravaju nas kako su već na tragu onih koji sve to nezakonito upisuju a novac podižu za sebe. Stadoše nas moliti da se strpimo još neko vrijeme i da sve ovo ostane među nama do kraja istrage. Ja ništa nisam progovarao, samo sam pogled sa njih prebacio na suborce i očekujem njihovo mišljenje.

Uglavnom, većina se složila kad je to u pitanju da nije dobro ometati istragu, a SIS-ovci dadoše čvrsto jamstvo kako će sve vrlo brzo razotkriti.

Nisam puno vjerovao njihovoj istrazi, niti me umirio njihov odgovor, cijelim sam putem do ratišta, sjedeći u autobusu samo razmišljao o toj sramotnoj podvali koja me duboko povrijedila. Tek što sam dolaskom na Grahovište malo primirio emocije, tamo se suočim s oglasnom pločom na zidu koja opet rasplamsa moje negodovanje među suborcima. Na oglasnoj ploči velike prostorije na Grahovištu dočeka nas platna lista branitelja, one satnije kojoj smo došli na smjenu. Naravno da smo pažljivo čitali ta njihova imena, kao što i oni koji mijenjaju nas mogu provjeriti naše brojno stanje, jer iza nas na istoj ploči ostane naš popis bojovnika koji su odradili teren.

Suborcima prstom pokažem na oglasnu ploču, prigovorim svima što su zatajili od mene kad su na istom popisu vidjeli moje ime onda kad nisam bio na terenu i zašto su mi to nekoliko mjeseci prešućivali kad su od mene više puta čuli da nije pošteno ako uzmem dnevnice za teren u vrijeme kad neću biti na njemu?!

Kad bi god među nama nastala neka slična prepirka ili napeta tema, svaki se put tu negdje zadesi naš "Vic maher", on svaku takvu temu uspije preokrenuti na šalu ali tako da to sve opet zadrži svoj smisao.

Obrati se meni ozbiljnim glasom i reče ovako:

Mi svi znamo i još dobro pamtimo da si upozoravao sviju da te za prošlu Korizmu, kad si bio odsutan, nitko ne smije stavljati na platnu listu, tada smo svi tvoju odluku pozdravljali i poštovali. Istina je da tada tvoje ime nije bilo među našim imenima na ovoj oglasnoj ploči, to ti mogu svi potvrditi.

Ali, mi smo iz drugih pouzdanijih izvora saznali da ti je taj sporni teren ipak plaćen.

S obzirom da se radilo o pristojnoj novčanoj svoti, a ti si slabijeg imućnog stanja kao i većina branitelja, ja sam osobno pomislio da si se ti naknadno predomislio, danas si nas uvjerio u suprotno i to nam je svima drago!

Ta nas njegova provala da sam se "predomislio" sve dobro nasmija, samo ne zapovjednika satnije, on se nešto zamislio i pozove me u stranu dalje od njih.

Njemu bi čudno kako su mi upisali dnevnice a nisam bio na popisu satnije koji je on osobno sastavio, potpisao i predao u bojnu. Još mi reče ako su dopisali mene bez znanja našeg zapovjedništva satnije, isto su tako mogli dopisati bilo koga.

Zapovjednik mi reče kako ima namjeru za koji dan sam otići u Ljubuški, neće svraćati u našu bojnu, provjeriti će u pukovniji preko pouzdanih osoba izvorni popis odobrenih plaća za našu satniju koji im dostavlja bojna ali da to ostane samo među nama dvojicom.

Nakon što smo uredno preuzeli prvu crtu bojišnice, rasporedimo vodove po položajima i osiguramo pričuvne skupine, nakon toga stvore se povoljni uvjeti da se zapovjednik može na kratko udaljiti s ratišta.

Tako se i dogodilo, on je rano ujutro sjeo u našeg terenca, zaputio se u Ljubuški i vratio se odmah iza podne.

Nije mi nakon povratka nikako izgledao svoj, nije mu sve na broju, ništa mi ne govori niti ga što pitam, neka, mada sam radoznao, ipak ću ga pustit neko vrijeme!

Znam kako ću ga izvući vani da budemo neko vrijeme dalje od ostalih suboraca!

Uzmem jednu kartonsku kutiju, nabacam u nju do vrha praznih limenki od mesnog nareska, u prolazu pored zapovjednika samo mu malo pred očima pokažem kartonku i izađem vani.

Zaputim se put naše improvizirane streljane, podalje od boravišta, uz jedan prikladan zemljeni brežuljak.

Odmah ispred brežuljka po niskom suhozidu stanem redati te limenke, kad sve poredam okrenem se i udaljim do mjesta s kojega povremeno testiramo streljačke sposobnosti.

Zapovjednik me već čekao na tom mjestu, zauzmem položaj pored njega i kimnem mu glavom da započne prvi pucati.

On podiže pištolj i stade dugo ciljati, već ga odaje prvi promašaj, nije dovoljno koncentriran, a ja prvim hicem pogađam drugim promašujem, zatim ih on riješi nekoliko od prve.

Nije mi palo na kraj pameti natjecati se sa zapovjednikom u gađanji iz pištolja, nitko mu u tome nije bio ravan.

Jedne nas prilike cijelu noć nervirao jedan miš, stao škovrnjat u drvenom podu spavaone, često bi pretrčavao između naših kreveta, s vremena na vrijeme bi za njim poletjela vojnička čizma, tupi udar čizme u mraku o pod sve bi nas nasmijao i razbudio. Doduše, miš bi se nakon toga neko vrijeme primirio i opet nastavio po starom sve do pred zoru kad je započelo svitanje.

Nitko nije primjetio da je zapovjednik izvukao pištolj i ciljao skroz dole u dnu prostorije.

Samo što je miš još jednom potrčao niz prostoriju sustigne ga njegov prvi hitac prije nego se zavukao u rupu, nakon toga opet vrati pištolj pod jastuk i nastavi spavati.

Očito je da obojica to poslijepodne na streljani testiramo svoje živce, nismo ni blizu one naše smirenosti i preciznosti.

U pauzi, između pucnjeva, zapovjednik progovori o neugodnim trenutcima proteklog dana koje je proživio u Ljubuškom.

U pukovniji nije bilo nikakvih poteškoća, zamolio ljude u administraciji da mu pokažu popis branitelja njegove satnije, reko im da se navodno trebao uvjeriti je li mu jedan njegov vojnik slučajno izostavljen sa liste za plaću.

Bez problema mu dali na uvid popis i rekli ako je taj izostavljen s popisa da oni više nemaju ovlasti ispravljati, sve je već ovjereno i upućeno u glavni stožer HVO-a u Mostar.

Nakon što je sve pažljivo provjerio, zahvali se i bez komentara napusti pukovniju.

Tek ga tada obuzeli trnci, krv mu suknula u glavu, jedva je stabilno korača, zaputio se ravno u našu bojnu.

Nastavlja mi zapovjednik priču, pritom ponovno proživljava stresne trenutke u prostoriji bojne, odmah je stao pojedince hvatati za vrat, prevrćao stolice gurao stolove, prijetio i derao se na njih.

Kad je spomenuo nadopisivanje ljudi na platni popis njegove satnije tek tada došlo do verbalnog usijanja među svima.

Nije ostalo samo na tome, povukli se pištolj, uperili cijevi jedni u druge, počele prijetnje i pravdanje kako su to mogli nadopisivat oni u pukovniji i da naša bojna nema ništa s tim.

Zapovjednik i dalje sav pod stresom kaže da su između njih tada uskočili pribraniji ljudi, stali zapomagat da se smire i da odustanu od međusobnog krvoprolića!

Napokon ga sam upitam koliko je branitelja nadopisano na platni popis naše satnije, on reče: "Četrdeset!".

Ne mogu doć do sebe, ostanem bez riječi, u nevjerici nastavim samo slušat što govori:

Tih mi četrdeset ljudi uopće nisu poznati, vode se na platnoj listi naše satnije, ide im ratni staž i sljeduje ih sve ono što bi trebali imati i mi koji smo cijelo vrijeme ratovali!

Pitam se, ima li sve ovo više ikakva smisla, ako ostanemo do kraja čemu se možemo nadati?!"

Upitam:
Možemo se nadati da će nam nakon svega ovoga samo ostati čista savjest, ništa drugo, a mi, i svi takvi kao mi, nakon Domovinskog rata svima ćemo pasti u zaborav!.... (nastavlja se)

Krešo Vujević

Glas naroda

Di su komentari

Kakav ste vi jad izbrisali komentare Zaboravljenih Branitelja

Zaboravljeni branitelj i ne znam šta ću psihički sam propa do kraja ova ne nepravda ubila imaću malo penzije sve za likove ja sam psihički bolesnik. Mislija sam da nisam ali jesam. Rat me i nepravda uništila a čitav život sam radio. Ne mogu više ovo izdržati. Jedino me prijatelj iz rata savjetima pomaže a neznan dokad

Izbrisali su komentare od prije nekoliko godina.Imaju pare vlast međutim nemaju zasluge.Kao kad izbrišu komentare ,neće više biti zaslužnih branitelja nego samo pohlepna klika na vlasti!Vratite stare komentare jer povijest ne počinje i ne završava sa vama!

Ko je naredio brisanje komentara?

Emoj zaboravljeni bili ste ljeni svoja prava tražiti sve vas razumijem takav sam isam bija dok se nisam probudi ja ono ŠTASE zaradilo to treba naplatit i bome sam naplatija
Zaboravljeni branitelji, istinita ratna priča (21.)
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari