Putokazi i znakonoše

ljubuski.info

U čast svim posebno mladima iz navijačkih i drugih skupina koji ovih dana pomažu ne brinući za sebe već za druge.

U normalnim okolnostima, a kamoli u kriznim, važne su vođe. Tko i kako nas vodi. Kojim putovima? Svi nekoga vodimo ili nas netko vodi.
Vrijeme je virusa, neću ih imenovati. Ali već nam je jasno kako nas virus voda za nos. Kao što je neki dan pacijent vodao doktore i druge djelatnike po mostarskoj klinici. Odmah mi bi lakše, što nekada dopustim nekome da me vodi, misleći taj zna, kad tamo bolje bi i ja nestručna to izvela, da sam samo svoju pamet i savjest slušala.

Ma nekad treba i magarcu pustiti da te vodi ako poznaje teren bolje od tebe, ali ne magarcu koji se pravi pametan.

Potresi, virusi...
Prirodne pojave.
Znaci, opomene...
Bog zna od čega nas čuva kroz opomene.

Tko nas vodi?
Koga slijedimo?
Čije naputke i znakove?
Često se nameću ti neki sveznadari za vođe, ili ih netko nametne.
Pa se čovjek zapita: Tko tu koga voda, tko koga nasuka? Tko se kako izbavi?

Da se vratim na nešto što se u mome životu davno odigralo. Nisam od velikog obožavanja hrljenja u Međugorje. Mislim ne ono svako drugi dan kao neki.

Radije sam to vrijeme i novac za put upravljala pomoći nekome, a moliti gdje jesam i prije nego je Međugorje postalo mjesto hodočašća. Jednom davno, imadoh zavjet otići pješice do tog svetišta, želeći se u tom putu skrušiti i pomoliti posebno za nekih meni dvoje dragih ljudi koji su bolovali. Ne znam je li to dobra matematika, ali tako su me učili da se može činiti, mislim da nije krivo, ako nitko izravno ne ispašta zbog mog odlaska na skoro cijeli dan od kuće, mislim na malu djecu tada.
Dogovorila sam se s još dvoje ljudi koji su isti imali zavjet u to vrijeme.

Klasična priprema, s' tim što nisam nosila puno hrane ni vode, jer putom kojim idemo može se kupiti negdje nešto usput. Jedan moj suputnik bio je branitelj, s gelerima u svom tijelu, a po blagom šepanju znala sam kako su u jednoj nozi... drugo nisam pitala. Drugi moj suputnik bila je sestra moje prijateljice, kao starija nam sestra, koja nam je rekla kako, eto ponekad, jednostavno želi Bogu iskazati hvalu i čini tako nešto taj dan.

Oboje su mi bili dragi, osobe koje cijenim i moje srce je bilo nekako vedro, sve je slutilo na ugodan i siguran put do odredišta. Svi smo znali put, jer smo njime išli više puta do tada, netko pješice, netko automobilom...

Postojao je i dogovor oko toga tko će doći po nas.

Krenemo tako iz Širokog Brijega, preko Briga i Mokrog dalje i jedina misao koja je bila nešto kao briga, bila je jesmo li fizički dovoljno sposobni preći taj put?
Svi smo smatrali kako jesmo. Nedaleko od mjesta polaska naišli smo na jednu prečicu. Njome se brojni koriste jer, iako je nešto strmiji i divlji puteljak, umnogome skrati jedan vijugavi asfaltni put. Bila je to utabana poznata prečica.
Nitko ne reče da idemo njome i meni bi drago. Pomislila sam: Ne želim skraćivati svoju žrtvu.

Moji suputnici su u rodbinskoj vezi, ona je starija od nas desetak godina, što kod mene polučuje izvjesno poštovanje. Nekako sam se uz njih držala kao uz neki uhodani tim i malo kao sporedni član skupine. Kažem to zato što se nisam miješala u odluku koja je ubrzo uslijedila, već ih slijedila, jer sam im vjerovala. Točnije vjerovala kako znaju što ja ne znam.

Naime, na jednoj od tih krivina puta kojim smo išli, njih dvoje su izrekli kako misle da je to mjesto kojim se može preći brdo i skratiti naš hodočasnički put. Oni su meni djelovali kao da to znaju i da im nije prvi put ići tim putem. A zar sam trebala sumnjati? Hodočastim s ratnikom koji je prošao ratište od Vukovara do Sarajeva, doduše ovo mu nije zavičaj, i intelektualkom iz jednog susjednog mjesta tom brdu u kome kako je rekla sjeku drva za zimu ponekad? Pametnom i iskusnom Hercegovkom dakle.
A i nije neka nepregledna planina niti šuma nalik na Amazon da bih strahovala puno. Naše tipično hercegovačko brdo, sunce iznad kao orijentir, mi još mladi, zar može nešto poći krivo? Ta puno sam puta kročila takvim brdima što sa radeći nešto, što pak iz užitka šetnje sama ili sa svojima.
Ta divna, divlja ukroćena mirom, krševita, zagonetna skoro mistična brda.
Doduše opet misao, zašto skraćivati put?
I neke sličice kao povezani i odjećom previjeni prijelomi, rasječene i podvijene rane zbog ugriza zmije i prizori iz nastave Općenarodne obrane i društvene samozaštite.

Zaboravih reći, nismo imali mobitele, bilo je to vrijeme prije njih.

Dakle, krenuli smo lijevo sa ceste nekim putem kojim su mogla ići kola. Usputno nailazili na znakove nedavne posjećenosti... "Znakovi pored puta".

Njih dvoje išli su kao da znaju put. Ja ništa nisam tu znala nego pomalo čitati znakove. Uglavnom smo šutjeli. Uskoro se put suzio na neku pješačku stazu. Povremeno su se njih dvoje zapitkivali je li to taj put i način?
Ja sam samo pomalo čitala znakove.
A oni su govorili. Puta više nema. Prije nekoliko kilometara vidjela sam posljednji put odsječeno drvo koje je odvučeno nizbrdo. Toliko nekako daleko i posljednje otpatke ljudskog roda. Već dogo nisam čula nikakav zvuk iz civilizacije, kao automobil, lajanje psa i slično. Nešto manje daleko osjetio se smrad neke lešine, nadam se životinjske. Imam još pola litre vode. Nisam umorna. Dobro se osjećam. Uviđam kako smo zalutali...
Boreći se sa šibljem zaraslih predjela kroz koje smo kročili moji suputnici priznali su da su negdje krenuli krivo i kako sada lutamo. Međutim, držimo se smjera Jug, moramo izbiti valjda u selo Buhovo. Nije bilo panike. Još nitko nije slomio ništa, niti je koga ujela zmija.

Čuvao nas je taj Bog u čiju slavu hodočastimo, a probamo skratiti put i trud. To mi se najviše moralo po glavi. I onda nam se malo oduljio.

Svojim prijateljima sam rekla tada kako je možda nečiji zavjet veći i put se morao otežati, a drugi sada trpe malo zbog tog nekog. Možda baš zbog mene. Oni su pitali ljutim li se što su me malo zaveli.
e, možda sam ja vas jer sam šutjela da ne znam ništa o ovome putu, rekla sam.
Moj prijatelj je vidno šepao. Tad nam je odgovorio o tim gelerima iz rata, ali je rekao da može hodati. Ratnik je to!
Nije bilo govora o razdvajanju.
Pregledali smo i podnijeli izvješće o stanju u bocama. Samo smo povremeno osvježavali grla. Nije bilo ohrabrujuće. Gladni nismo bili. Međutim znali smo kako moramo izbiti negdje.

Sad se sa smiješkom sjećam toga svega. A tad nije stalno bilo smiješno.
Kao, na primjer, kad upadosmo u neku vrtaču, trava do pojasa. Tlo neobrađivano sigurno više godina. Ali znak da je do tuda kročila ljudska noga makar davno. Već dugo i još dugo nigdje panja ni znaka da je tko ikada zadnjih desetljeća usjekao drvo. Hm, Amazon... Znakovi...
Zamišljala sam kako je mjesto idealno za priču o tome kako su tu nekada plesale vile, iako ne vjerujem u to...
Ili je u toj vrtači služena misa kad se krilo od neprijatelja.

Ne bijaše smiješno ni kad smo izbili na neki kuk, tako je bar to zvala moja baka. Mislim da ima i drugi naziv.
Kamen koji strši iznad uzvisine i sa kojeg nema dalje. Ne bez ozlijeda. Tad smo se vraćali natrag pa zaobišli to. Tu je doduše bila prekretnica.

Više nismo išli uzbrdo već po ravnome. Uskoro je krenulo tlo biti strmije. Prešli smo brdo. Olakšanje je rezalo zrak, počeli smo se šaliti na svoj račun.

Još doduše nismo čuli ništa iz civilizacije, ali, prema njihovom poznavanju zavičajnog zemljopisa, bili smo niz brdo prema selu. Prvi znak posjećivanja terenu kojim smo išli koji smo ugledali bio je magareći izmet...prema mome poznavanju vrste izmeta, što iz života, što iz kaubojskih romana.

Olakšanje je vrištalo!

I uskoro očuli smo lavež psa. Valjda nas je oćutio u to mirno nedjeljno prijepodne. Ili podne? Ili?
Selo pred nama koje se ukazalo bilo je spokojno. Iz jedne od kuća bližih brdu izišao je muškarac. Brzo se vratio u kuću, a onda izišao u pratnji žene.
Malo opušteniji, mi hodočasnici kroz život, nasmijali smo se sebi i nije nam bilo drago što ćemo ih sresti. Predložila sam da im nazdravimo sa Gruss Gott ili Guten Tag, tj. da se pravimo stranci. Bruka je priznati da smo zalutali u svome kraju. Međutim oni nam se prvi obratiše pitanjem:
Od kud vas iz brda?
Ma mi tu iz Ljutog Doca pošli.
I nasmijemo se svi. Nudili su nam okrijepu. Produžili smo dalje jer smo bili još daleko od cilja.
Ostavila sam jabuku koju sam imala za magarca iz sela. :-) Njegov znak bio je najljepše toga dana od svitanja što sam vidjela.
Došli smo na put na kome smo trebali davno biti. Na putu nas je uskoro susreo čovjek koji je trebao doći po nas.
Sve mu je bilo jasno.

Često je tako u životu kad hoćemo prikratiti muku ili obvezu. Kad slijedimo druge, a ne svoj razum. A nema prečica. Sve treba proći svoju fazu zrenja. Inače grizemo u sirovo. I "djeci će nam trnuti zubi". Pisano je...

Upravo opet lutam nekim stazama, jer sam pomažući i vjerujući nekome izgubila smjer i malo zalutala.
Izići ću iz toga, jer pratim znakove.
Znakove koji govore: Bog te ovako čuva od nečega goreg.

Isto želim poručiti svima.

Ružica Zeljko

Glas naroda

Nisi ti lutala, lutaju oni koji nikad ne iskuse izazov nepoznatih puteva!

Prekrasan tekst, sama istina u svim smjerovima... Zato i postoji ona stara narodna a prije svega duhovna, šumarska, lovačka, planinarska, kamperska: Putom je bliže a prečicom preče!

Šteta je da ne pišeš ali molim te izbjegavaj politiku,koliko je moguće.Lipo je čitati nešto "svakodnevno"i srcu poznato.Pišući nam svima možeš pomoći,naravno ako možeš i to ti čini zadovoljstvo

Putokazi i znakonoše
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari