Zaboravljeni branitelji 20. - istinita ratna priča

Niti jedan branitelj u vrijeme Domovinskog rata nije volio kišu, kišno je vrijeme veliki neprijatelj svima na prvoj crti bojišnice. Svaki se put prvi pljusak najprije izlije na one koji su trenutno na smjeni u rovu! Tek se kasnije, nakon proloma oblaka, uokolo pojave blatnjave lokve, a, ako izravno iza toga zapušu studeni vjetrovi, prije se osuše te lokve nego branitelji!

U isto vrijeme, iste probleme kiša stvara i neprijateljskim vojnicima na suprotnoj strani brda.

Jedne smo prilike, iz našeg skloništa na Golim brdima, dugo promatrali kako neprijateljski vojnici, tamo nasuprot nama, muku muče po kišnom nevremenu. Promatrali smo kroz dvogled dvojicu vojnika, popeli se na vrh bunkera, preko njega zatežu nekakvu ceradu, vjetar im ceradu stalno trza iz ruku, odozdo im jedan njihov naizmjenično dobacuje kamenje, a oni ih gore u žurbi slažu jer je kiša već usula.

U tim trenucima nikome od nas nije palo ni na kraj pamet posegnuti za puškom, već nam misli i oči polete iznad glave, pitajući se kad će i naš bunker procuriti?

Kasnije smo često puta komentirali te detalje vremenske nepogode u kojoj nismo bili nimalo neprijateljski raspoloženi prema tim nevoljnicima na vrhu bunkera. Netko se prisjetio i povezao kako i ostala zemaljska stvorenja, kad ih u isto vrijeme zadese vremenske i druge prirodne nepogode, zanemaruju međusobne neprijateljske nagone. Tako, u vrijeme poplava ili požara u šumi, skupa u trku traže spas, srne i lavovi, vukovi i jeleni, i, u tim kritičnim životnim trenucima, nitko nikome nije neprijatelj!

Tako se i mi tada zabavismo sami o sebi, oko svoje muke utvrđivanja skloništa što nam ga vjetar raskrio a lokve vode potopile.

Studeni su vjetrovi često fijukali na Golim brdima, najave svoj nadolazak iz daljine uz nekakvu tutnjavu, obruše se odozgo s Hrguda i eto ih u trenu među nama.

Tim se vjetrovima, na prvoj crti bojišnice, nije moguće negdje skloniti, u naletima se javljaju iz pravca neprijateljskih položaja, udaraju i po noći i po danu, ravno u lice bojovnicima, pritom svi osjećaju bol šibanja po licu, sličan šibanju oštrim hladnim žiletima!

Takvo stanje nikada ne bi potrajalo dugo, tamo se, iza naših leđa, iz pravca mora i dalmatinskih brda, odnekud časkom nagomilaju crni oblaci nošeni toplijim vjetrima s juga.

Požure se i ti vjetrovi, valjaju debele oblake preko Popova polja i njima poklope sve okolne planine.

Nastane veliki urnebes i vremenska nepogoda, vjetrovi se uhvate u sukob iznad naših položaja, naguravaju se, stanu u vrtlozima puhati, razbacujući kišu uokolo, a gore, po visovima Hrguda, munje i gromovi stvaraju podrhtavanje i buku u dubokim planinskim klancima!

Nisu branitelji od tih vremenskih nepogoda bili pošteđeni ni tamo dole u pričuvi, u zaseoku Grahovišta, u starom seoskom zadružnom domu pod debelom betonskom pločom. Bilo je dovoljno da netko samo pretrči iz velike prostorije tamo iza u druge, ili skokne do suboraca u obližnji dio zaseoka, kiša bi se izlila po njemu i cijeli bi dan osjeća mokru odjeću na sebi.

Bez obzira na duge kišne dane, braniteljima u pričuvi Grahovišta nikada nije bilo dosadno, uvijek se nađe netko tko se dosjeti zanimljive teme za zabavu, ta bi zabava prikratila vrijeme i podigla raspoloženje svima.

Kišno jutro, po običaju počinje tamo u suhoj širokoj prostoriji s jednim redom drvenih stolova spojenih u nizu preko cijele prostorije. Na stolu su već posude s toplim čajem i kavom, tek se okupilo nas nekoliko, uskoro će pristizati ostali, samo da kiša barem malo utiša, nastati će pretrčavanje bojovnika preko širokog dvorišta.

Upade mi u oči neobičan list papira na stolu s popisom imena njih nekoliko koji su već u prostoriji oko mene. Pored je olovka, zapazim, svi se vlastoručno upisali pod rednim brojevima, a u naslovu iznad piše:

"ZADUŽENJE KIŠOBRANA".

Pogledam ratnu odoru na sebi i uvjerim se kako sam gotovo skroz mokar. Nabrzinu mi se učini prihvatljiva zamisao, ti bi nam kišobrani ponekad dobro došli, uzmem olovku, upišem redni broj i stavim svoj potpis. Prije no što odložim olovku nastade gromoglasan smijeh među suborcima i tek tada shvatim kako sam i ja nasjeo na njihovu dobru šalu. Kad sam malo razmislio, to mi postade još smješnije, jer tijekom cijelog rata nisam nikada vidio da neki branitelj skupa u ruci drži kišobran i pušku.

I ja podržim šaljivu ideju, ta će nam fora itekako pomoći za opću zabavu u tom kišnom sumornom danu, danu koji će potrajati nešto duže no obično, taj dan očekujemo smjenu iz Ljubuškog koja će se na prvoj crti izvršiti tek kasno u noć.

Dosjetimo se još malo doraditi stavke na tom popisu navodnog zaduženja kako bi izgledalo uvjerljivije. Dopišemo mogućnost odabira kišobrana po želji, s kukačom ili s ravnom drškom, s maskirnim platnom ili crnim, netko predloži i veličinu u tri mogućnosti. Kad je bilo gotovo, svi se uozbiljimo i čekamo novu žrtvu i sve ostale kako budu po redu ulazili u prostoriju.

Evo ih, dvojica branitelja skupa pretrčavaju dvorište, dogovorili smo da im se obrati netko od nas koji uspije zadržat ozbiljnost na licu i da im taj prvi ponudi popis.

Jedan se bez razmišljanja upisa, izabere crni kišobran s kukastom drškom srednje veličine, ponudi olovku drugom, a on odbi neće ni da čuje za to! Reče da mu ne spominjemo nikakav kišobran, navodno je nedavno zbog istog naljutio svoju suprugu, jedva mu oprostila. Kaže, posudio ženin kišobran nakon toga s društvom iz kafića u kafić, negdje ga zaboravio i vratio se kući bez njega.

Taj naš nestašni "Veseljak" nedavno se tek oženio, pa, nije ni čudo što često priča o svojoj ženi, očito je kako mu puno nedostaje. Razvezao on nama priču kako mu je supruga previše navezana na svoje osobne stvari i da je pogodilo kad se vratio kući bez njezina lijepog kišobrana.

Još mu više palo teško što je supruga s njim na nekoliko dana zategla odnose, bila tužna i ljuta, prebacivala mu kako bi tako i samu nju zbog društva zaboravio i ne bi se sjetio gdje ga ona čeka. Otkrio nam da mu je, malo po malo, popuštala tek treći dan kad je počela spremat ručak.

Nismo mogli ostati samo na tom odgovoru, kopkalo nas zašto mu je popustila kad je počela spremat ručak, nekako nam bi nelogično što je odlučila baš tada popustiti pa ga navedesmo da nastavi priču do kraja.

Naš se Veseljak sam stade smijati, prije nego nam otkri čemu se tada dosjetio, a kad nam sve ispriča i objasni nastade među nama urnebesan smijeh da se nismo mogli nikako načudit toj njegovoj djetinjastoj budalaštini.

On ti je svojoj mladoj suprugi, prije nego je počela spremat ručak, čvrsto zavrnuo sve poklopce na teglama od soli, vegete, papra, paprike…., pa je ona bila primorana jedno po jedno mu donosit da on odvrne, reče, i tako je započelo pomalo ono prvo smijuckanje i popuštanje među njima.

Toliko nas njegova priča nasmijala da smo nakratko zaboravili na onaj popis zaduženja kišobrana, pojedini kako su ulazili tako se, bez razmišljanja, upisivali, dok su opet neki odmah shvatili da je u pitanju naša zezancija. Ipak se ova priča o bračnim odnosima naših branitelja proširila i postade zanimljiva cijelodnevna tema prije povratka kući. Nije ni čudno što je tako, posljednji je dan terena na ratištu, očekujemo smjenu iz Ljubuškog, pa branitelji sve češće razmišljaju i pričaju o svojim suprugama koje im očito nedostaju.

Od početka rata znamo i o tome često međusobno pričamo, kako sve supruge do kasno u noć svaki put u strepnji budne čekaju svoje muževe koji se vraćaju s prve crte bojišnice, dok oni iz logistike i pozadinskih jedinica nisu te sreće, oni su na sigurnijim pozicijama dalje od ratnih opasnosti i za njih njihove supruge manje strepe!

Među nama se tada u pričuvi zadesio i jedan naš "Vic maher", jedini je znao ispričati svaki vic, onako na svoj način da bude zanimljiviji, često se šalio na svoj račun kako bi nasmijao društvo oko sebe.

On upita Veseljaka:
Ja mislim da se tvoja žena nije naljutila samo zbog tog kišobrana, mora da si joj u toj prepirki nešto ružno odbrusio?!

Kad ovaj potvrdi da je bilo tako, naš se Vic maher svima nametnu stavom i pričom o njegovoj viziji bračnih odnosa koja postade još zanimljivija.

Vic maher:
Eto, to mi nije bilo teško pretpostavit, svi smo mi u ratu dobro pogubili strpljenje i živce, zbog toga oko nas često ispaštaju osobe koje su nam dosta bliske i drage, prve su na udaru naše supruge, kasnije svi shvatimo da smo pretjerali. Evo vam primjera, meni jedne prilike moja supruga iz čista mira podiže tlak da sam se na nju bezveze izvika, naravno kasnije mi bilo žao. Ona mi reče kako joj jedna prijateljica priča da njen muž svaki put s ratišta donese kući raznih konzerava i pašteta, od onoga što im ostane, pa, kako to da se ja nikad toga ne sjetim? Mene to bocnu, ja joj grubo odbrusim da smo mi ratnici na prvoj crti i da nama nikome ne padaju na pamet konzerve, već budemo sretni što kući svaki put vratimo živu glavu, a taj od njezine prijateljice je pozadinac, daleko je od prve crte, on sazna šta se događalo na našim bunkerima i prvoj crti tek kad se vratimo u Ljubuški. Ali, imam i ja sada svoje metode, često mi puta supruga podigne živac zbog nekih običnih gluposti, više joj se nedam isprovocirat, naša' sam načina kako joj uzvratiti.

E sad, njegova nedorečena priča stade kopkat svih, a posebno Veseljaka s kojim se već upustio u raspravu, on ga priupita kako joj uzvrati, nismo čekali dugo, dobismo priču još budalastiju od one čemu se on sam dosjetio kad je svojoj ženi zavrtao poklopce tegla da ih ne može bez njega odvrnuti.

Vic maher započe priču kako on svojoj suprugi ponekad u tajnosti pravi kućne diverzije, iz razloga da bi s njom izbjegao svađu i bezbolnije joj naplatio kad ga ponekad naljuti... on njoj u tajnosti, nekoliko dana za redom, svaki put po malo, zalijeva cvijeće vrućom vodom.

Što se mi oko njega više smijemo, on u toj svojoj priči postaje još ozbiljniji i na uvjerljiv način dočarava svaki detalj svoje razrađene akcije.

Objašnjava kako voda mora biti dobro vrela, nekoliko dana samo po malo zalijeva one kućne saksije i, kako reče, ako su u pitanju ljubičice, one treći dan sve okljuse!

Naš mu se Veseljak potom usprotivi, stade ga uvjeravati kako mu to može samo poremetit bračne odnose u krevetu, jer mu je nakon toga supruga sigurno tužna, ne može prežaliti cvijeće.

Ali ne, ovaj se usprotivi, stade uvijeravati i njega i nas da mu je upravo to prilika pokazati pred njom pravu muževnost. Ona mu se obično nakon toga u krevetu požali da joj trenutno nije ni do čega, jer je pogodilo što joj se osušilo cvijeće, a on tu priliku iskoristi i obeća joj rano u jutro otići i kupiti još ljepšu saksiju istog cvijeća, i obećanje ispuni.

Vic maher:
Eto, vidiš sada moj zavodniče kako se situacija naglo mijenja, umjesto moje dosadašnje vike i galame ja sam uz minimalan trošak ohladio svoje živce, i opet naša razloga suprugi poklonit cvijeće, a ako nekad i ti ovako postupiš s još malo truda i pažnje te iste noći možeš postat njezin pravi junak!

Veseljak:
Pa dobro, reci ti nama šta joj radiš i kako joj se svetiš kad ti nestane tih saksija cvijeća u kući?

Vic maher kao da je očekivao to pitanje, nastavi priču o svojim tajnim, drugim, kućnim diverzijama kako bi kaznio suprugu zbog svog povrijeđenog muškog ponosa.

Reče kako ponekad vreba priliku kad mu žena stavi peći kolače, kad se ona samo na kratko makne iz kuhinje, on joj, brže bolje, otvori pećnicu i tek kad je malo rashladi opet zatvori.

Kaže da mu takvo djetinjasto ponašanje više odgovara od neuspješnih prepirki i svađe sa suprugom, a i njega samog kratko iza toga prođe ljutnja.

Bez sumnje, Vic maher je izazvao naš smijeh ali ne i odobravanje svih, iz te smiješne radnje ne vidimo nikakav koristan učinak, ali ne, on i za to ima odgovor.

Kaže kako se jedne prilike njegova supruga požalila svojoj bliskoj prijateljici, rekla joj da stalno pazi kako ne bi slučajno naljutila muža, jer joj svaki put iz toga dan krene nekako naopako.

Iz čista joj mira cvijeće počne venuti, kolač joj ne uspije, kvare joj se aparati u kući, zature joj se po kuhinji neke obične stvari koje su stalno bile na dohvat ruke.

Tako bi ta predstava među braniteljima još dugo potrajala, još bi se tema o suprugama produljila u nedogled da nisu, kasno u noć, već počeli pristizat naši, do kože mokri, suborci sa položaja koje je preuzela tek pristigla postrojba iz Ljubuškog.

Još samo malo, svi spremaju svoju opremu i kreću put autobusa koji nas vani čeka.

Nakon toga branitelji ostaju u svojoj tišini, u svom sjedalu u autobusu, odlutaju mislima tamo doma u svoje obitelj gdje ih želja stalno vuče.

Mnogi požele što prije doći znajući kako ih, po običaju, kasno u noć opet čeka topla kupka, mirisna bračna postelja i nježan zagrljaj životne suputnice!

(... nastavlja se)