Nakon provedenog stresnog dana i noći na prvoj crti bojišnice i silaska u selo, bojovnici sljedeći dan u pričuvi nešto kasnije ustaju, tek kad zamiriše prva jutarnja kava, to se pravilo samo od sebe nametnulo tijekom godina, kroz sva ratišta. Tako smo nastavili i u pričuvnom centru zaseoka Grahovište, gdje je smješteno naše zapovjedništvo satnije, centar veze, sanitet i logistika satnije. Smješteni smo u stari seoski zadružni dom, kamenu građevinu debelih zidova, s jednom širokom prostorijom i nekoliko manjih spojenih u jedan dio. Tamo je pozadi još jedan ulaz, kroz uski hodnik ulazi se u nekoliko manjih prostorija koje su pretvorene u spavaonice s krevetima na kat, skovanim od obične jelove daske.
Ta građevina zadružnog doma nije imala uobičajeni krov, krov je vremenom dotrajao pa su ga nekada davno skinuli i preko debelih kamenih zidova salili betonsku ploču.
Niska je građevina zadružnog doma s istočne strane naslonjena i podvučena pod nekakav kameniti brežuljak s kojeg se moglo, bez teškoće, zakoračit na vrh betonske ploče. Sve je to opet bilo okruženo gustom šumom, tako da su brežuljak i šuma prirodno maskirali cijelo naše boravište skupa sa širokim dvorištem. Iako je unutarnji prostor bio velik, ipak se cijela satnija nije mogla smjestit u tu građevinu. Dva smo voda smjestili u obližnje, djelomično sačuvane obiteljske kuće, tražili smo one koje imaju barem jednu očuvanu prostoriju da nije prokišnjavala. Bez obzira što smo bili razdvojeni po zaseoku, svima je bilo glavno okupljalište u velikoj prostoriji doma na Grahovištu, tamo nas je okupljala prva jutarnja kava i raspored dnevnih obaveza.
Između kave i ručka vrijeme se kratilo uz šah i karte, ako su vremenski uvjeti dopuštali vani se često trčalo za bućama.
Skroz tamo u našoj pozadini, kilometar dva od nas, živjele su neke obitelji stočara.
Te ljude nikad nismo upoznali, samo su njihova goveda pasući uz cestu često dolazila do nas.
Vojska je pripitomila jednu umiljatu kravu, dobro se udomaćila, prva je navraćala svako jutro, jela je komade kruha iz naše ruke. Ta se krava izdvajala iz krda, dolazila je sama svako jutro točno u isto vrijeme, ako se nitko od nas trenutno ne bi zadesio vani, prepoznali bi njen dolazak po zvuku zvona koje joj na kožnom remenu visilo o vratu.
Kad bi je čuli, svaki put netko od bojovnika skoči, uz zid je stajala kartonska kutija ulomaka kruha koje smo tijekom dana skupljali za nju. To nam je postala jutarnja obaveza, nahraniti našu miljenicu i naliti joj u nekakav lavor jednu kantu vode. Jedno smo jutro zanemarili obavezu, naša je gošća bila uporna, dugo je vremena obilazila i zvonila po dvorištu.
Jedan bojovnik poželio malo duže spavati, nervirala ga zvonjava, nitko se nije sjetio nahraniti kravu, pa je morao sam ustati. Taj ustane iz kreveta, mrzovoljno uzme paket s ulomcima, iznese vani i brzo se vrati držeć u ruci zvono na kožnom remenu.
Dok je opet kopča remen i zvono obiješa na zid, ljutito se obrati svima i reče ovako:
Postali smo slični Partizanima, i oni su u ratu oko sebe držali ovce i krave!
.
Iz te dobre provale, koja nas sve nasmija, naša je miljenica dobila ime "Partizanka"!
Partizanka se ubrzo odomaćila te nam je uskoro postala jedina poveznica s ostatkom miroljubivog svijeta, naturala svoja pravila, a mi bi sve strpljivo podnosili.
Više ju nismo čuli kad bi ušla u naše dvorište, ako joj porcija ulomaka nije bila na starom mjestu sama bi otišla pozadi, ušla bi kroz uski hodnik do kraja gdje je na stolu stajala velika košara puna štruca svježeg kruha.
Oborila bi glavom korpu na pod, zagrizla jednu štrucu, izlazeći unatrag svaki bi put nešto prevrnula, tek bi nam tada uputila znak da je navratila.
Imali smo jedan veliki problem, ako bi zatvarali ulazna vrata da Partizanka ne može ući, stvarali bi probleme lastama, dvije su laste sagradile gnijezdo u hodniku, nastala bi njihova vriska i cvrkut, jer ne mogu rano ujutro nesmetano izletati kako bi svako malo hranile ptiće.
Koliko smo god bili naklonjeni Partizanki, svima su omilile i te dvije laste, nismo ih željeli ometati u njihovim dnevnim obvezama prema svom potomstvu.
Razmišljao sam, ali nikako se dosjetit kako riješit taj problem, sve do onoga jutra kad smo svi bili nekako utučeni i mrzovoljni.
Kako ne bi bili neraspoloženi kad nam taj dan dovode dezertere koji su nam cijeli rat bili trn u oku. To jutro već svi po drugi put pijemo kavu, nitko ne pomišlja rastvoriti šah ili podijeliti karte, niti itko pomišlja na doručak. Nije nikome ni do kakve priče, svi u licu promijenili izgled, u svih grčevito lice, stisnute usne, oštar pogled, nema više one uobičajene vedrine i zezancije!
I mene obuzeše sjećanja na ružna ratna događanja koja su nam bila umnožena upravo zbog ovih dezertera koji trebaju svaki tren stići iz Ljubuškog. Tamo, u bosanskim planinama, tamo su na nas, zbog malog broja suboraca, često udarale neprijateljske diverzantske skupine, iskusili smo krvave trenutke i stradavanje suboraca. Bez obzira što smo bili brojčano slabi, držali smo čvrsto naše položaje, mi Ljubušaci nismo nigdje nikad ni pedlja odstupali!
Još mi u ušima zvone sva ona imena dezertera koji su bili na podužem popisu. Njihova imena, izmješana s našim, svaki smo ih put uzalud gore u Bosni glasno prozivali. Još nam treba da se ti isti napokon pojave među nama, sam ne znam kako će to sve završiti. Ja bi najradije prvog od njih zgrabio za rukav ili kragnu, zaokreno bi ga i uputio prema Ljubuškom nek pješači i sam se snalazi, ail ne, to ne smijem nikako sebi dopustiti!
To sam jutro skroz izbačen iz takta, znam kako se moram što prije ubrojit, moram pomoći sebi i drugima da se ubroje i prihvate trenutno stanje kakvo je.
A, kako prihvatiti bolnu istinu prljavih igara oko tih dezertera u koju su uvučeni ratni profiteri?
Istina je da smo za tim neprestano tragali, neki za te njihove muljaže nisu ni znali pa ih nije niti pogađalo. Nekolicina nas je te spoznaje dosta dugo, strpljivo čuvala samo za sebe, nismo željeli da nam ta ružna stvarnost ranjava suborce, ubija domoljubni moral u njima i pitanje je, koliko bi nas ostalo na prvoj crti kad bi sve procurilo u javnost!
Stalno mi pred očima onaj isti kompjuterski izlistan popis vojnih obveznika, naše 3. satnije, 3. bojne, koji smo nosili sa sobom na bosansko ratište.
Sa tim se popisom u stvarnosti nikad nismo služili, prešlo bi u dosadu stalno prozivati imena koja nisu među nama, teško je bilo među tim imenima izdvajati i tražiti naša. Zato je zapovjednik popisivao naša imena običnom olovkom na poleđini zadnje stranice, i po našem smo popisu pravili raspored smjena na prvoj crti bojišnice. Dugo smo mislili da je taj rukom pisani popis bojovnika jedini vjerodostojan ali nije, jer je kompjuterski popis, nekoliko puta brojniji, po našem dolasku dostavljen i u ratno zapovjedništvo u Prozoru. Po njemu su se ovjeravale dnevnice vojsci, isti se proslijeđiva u logistiku po kojem smo dobivali dnevna sljedovanja hrane i za one koji nisu među nama! Ta se hrana oko nas gomilala i redovno bacala, kao i paketi trajnih suhih obroka za prvu crtu bojovnicima.
Zatim se taj isti popis, ovjeren u Prozoru, iz Pukovnije prosljeđivao u jednu ljubušku banku za isplate primanja braniteljima na terenu.
Znalo se kako pojedini zapovjednici sami podižu novac za svoje vojnike, tobože, šuškalo se da ta ista primanja dijele s njima ili uzimaju sve, i, zauzvrat im pravdaju ratne terene, a ratišta nikad nisu osjetili!
Ja nisam trebao razmišljati je li to istina ili nasjedamo na razne glasine!
Istina se sama potrudila stići me u gradu tijekom susreta s jednim zapovjednikom, jedne druge naše postrojbe, kojem je stalo do njegovog poštenja, on me zamolio da pođem s njim da mu budem svjedok predaje dnevnica pojedinim vojnicima njegove satnije kod njih doma. Putem mi pokazivao popis imena vojnih obveznika koje nikad, kao njihov zapovjednik nije upoznao, a za njih netko iz pukovnije stalno podiže mjesečna primanja.
Ispalo je dobro što se to jutro u Grahovištu iznenada dosjetim kako ću najlakše od sebe rastjerati neželjena razmišljanja i sve te ratne uspomene koje mi nikako nisu od koristi.
Odlučim tamo iza našeg prebivališta probiti jednu poveću rupu u zidu, iznad ulaznih vrata, kako bi mogle naše laste nesmetano ulijetati i hraniti ptiće, pa bi vrata napokon mogli stalno držat zatvorena da nam Partizanka ne pravi štetu.
Znam da će mi ta fizička aktivnost itekako pomoći, svaki mi put pomaže u oslobađanju i od težih ratnih trauma. Nikom ništa nisam govorio o svojoj namjeri, iza zgrade pronađem kramp i sjekiru, ispred ulaznih vrata naslažem nekoliko sanduka streljiva i bombi, puni su mi sanduci bili stabilniji pod nogama, uzmem alatke i primim se posla.
Nakon što sam otukao tanki sloj žbuke od kreča i crvenice, nastavim sjekirom čistiti fuge među kamenjem, zatim bi krampom tukao i razmigava kamen po kamen debelog zida. Naravno da sam znao kako će se moje udaranje po kamenom zidu čuti u svim prostorijama, znam da će suborce privući znatiželja i na to neću dugo čekati.
Ubrzo se pojavi jedan od njih, malo u čuđenju zastade i brzo se vrati nazad. Pretpostavim da će taj među suborcima zbijati šalu na moj račun, neka, valjda će reći: eno jedan naš skrenuo s pameti, odlučio srušiti dom, …. Hahaha...daj te ljudi smetnite ga, nećemo imat gdje spavat!
Već se nekolicina znatiželjnika okupila iza mene, ne dižem glavu od posla, moram se požuriti prije nego sunce pređe na moju stranu i počne pržiti.
Već dugo tučem, ispada kamen po kamen, rupa se u zidu širi, poželim malo predahnuti.
Napokon prestanem i napravim pauzu, bacim pogled iza sebe, svi me pozorno promatraju i pokušavaju sami dokučiti koje su mi namjere.
Jedan me suborac upita koliko mi treba biti široka ta moja rupa, kad mu rekoh dva pedlja
, on pobjedonosno usklikne i reče da zna što će ta rupa u zidu, skoči se da mi pomogne, zgrabi kramp od mene i nastavi tući!
Ostalima tek sad ništa nije jasno, iz svog ponosa ne postavljaju pitanja ali je očito kako sami nastoje dokučiti o čemu se radi.
Odem se napiti malo vode, tamo se još uvjerim kako su svi izišli van, tamo iza promatraju i čude se.
Još se dvojica priključila u poslu, oduševljeno mi podižu palac i pozdravljaju ideju ali ne otkrivaju ostalima svrhu našeg posla.
Ubrzo se u zidu pojavila rupa širine dva pedlja, već se čiste ostaci po podu, a jedan od mojih pomagača upozorava ostale da se trebaju malo odmaknuti ako žele saznati što će ta rupa u zidu.
Svi se odmaknemo, i ja među njima, strpljivo buljimo u pravcu zatvorenih vrata, sve do trenutka dok jedna lasta nije uletjela kroz našu rupu iznad vrata u hodnik.
Svi u isti tren pobjedonosno zapljeskaju i pozdrave naš trud, kao nešto najvažnije što zaslužuje ovacije!
Te su laste od prvog dana pokupile naše simpatije, čula se razmišljanja kako su one u nama braniteljima prepoznale zaštitu i sigurnost, među nama sagradile gnijezdo, povjerile nam svoje potomstvo i zato ih ne smijemo nikako iznevjeriti!
Naše su nam laste trenutno postale važnije od skupine nevoljnika koje su u međuvremenu dovezli iz Lujbuškog kako bi nam napokon postali suborci potiv njihove volje.
Poželim u sebi dugo zadržat tu sitnu radost proteklih trenutaka u kojima smo na opće zadovoljstvo riješili brigu tim našim lastama.
Ne pada mi na pamet predavati veliku pozornost novim suborcima, znam da će u meni stanje blaženog mira i ushićenosti, zbog uspješno obavljenog posla, duže potrajati ako te nevoljnike ne budem u mislima krivio za njihovu prošlost i odnos prema Domovinskom ratu.
Samo ponekad, nakratko bacim pogled prema njima, malo mi smiješni u svojim novim vojnim odorama i uglancanim čizmama, onako, regrutski zbunjeni svi u skupu čekaju nova zaduženja streljiva i bombi i, odmah nakon ručka, odlazak na prvu crtu bojišnice.
Jedan me suborac tiho upita jesam li zapazio da su nam napokon doveli i onog "Komunjeru", upozori me da nije među njima, već tamo po strani umiješa se među naše stare branitelje.
I doista, koji mudrijaš, poznato nam je da taj nema ni jednog stvarnog dana provedena na terenu, još se snaša od nekog nabavio staru istrošenu vojnu odoru, i čizme mu istrošene.
Dobro smo ga upamtili, bio je na popisu u Prozoru po kojem su isplaćivane dnevnice i upisivali ratni tereni. Ostao je upamćen po komičnom događaju po kome je, malo prije rata, dobio nadimak "Komunjera".
To se zbilo na samom pragu 90-tih, kad se osjećalo da će komunizam uskoro propasti.
Do tada se i ona stroga narodna Milicija znatno promjenila, počela se po malo približavati narodu, uveli su interno pravilo da ne trebaju na dužnosti po gradu nositi kape. Nije njima bila teška kapa na glavi, već su na taj način sakrivali petokraku na kapi koja je u narodu izazivala otvorenu netrpeljivost.
To je bilo u vrijeme kad se već moglo zapjevati poneku domoljubnu pjesmu da ne osvanete u zatvoru.
Naš je Komunjera među prvima počeo prednjačiti u domoljublju, na kuću izvjesio hrvatsku trobojnicu, na kapu izvezao hrvatski grbi i po cijele dane sjedio u seoskoj birtiji. Posebno su mu bili trn u očima članovi Partije njegove mjesne zajednice, čije je vrijeme neumoljivo istjecalo.
Jedne prilike, u tu istu birtiju, navrati cijelo vodstvo Partije, vodstvo seoske podružnice, pošli na sastanak u obližnji dom gdje im je ured.
Netko im na ured, opet, bacio kamen i razbio prozor, davno su shvatili kako njihov komunizam propada, zato su odlučili još se jednom sastati kako bi popisali i razdužili iventar iz ureda.
Po nevolji svrate u tu istu birtiju u kojoj naš Komunjera povazdan sjedi sa šahovnicom na čelu, i, kad ih ugleda rafalno raspali jezikom po njima i njihovoj Partiji.
Nekolicini ozbiljnijih i starijih susjeda koji se tu zatekoše postade neugodno slušati, ne znaju što mu se odjednom dogodi pa na te ljude stade navaljivati sva zla komunizma. Rekoše mu da to od njega nije fer, zna li on da su ti isti ljudi zaslužni što je njihovo selo među prvim dobilo struju, asfalt je pružen svakom do pred kuću, a sad su opet u fazi organiziranja sela za priključak na gradski vodovod.
Ali ne, Komunjera goni po svome, imao je osobnih razloga za to.
Naime, davno je predao molbu da ga ti isti prime u njihovu Partiju, dugo su odgađali. Do njega dopirale glasine kako se pojedinci opiru primiti ga u svoje redove, jer ga često viđaju kako kocka i pije, njima su takvi krnjili ugled.
Više su im odgovarali mladi, pristojni i školovani ljudi, koji su opet po tom članstvu brže napredovali na putu školovanja i dobivanja posla.
Pričalo se da je naš Komunjera imao namjeru preko članstva Partije brže doći do dozvole za nošenje oružja, bez toga ju je bilo gotovo nemoguće dobiti, a to je opet uvjetovalo i članstvo u nekoj lovačkj družini.
Dok je on i dalje na njih bacao i drvlje i kamenje, ovi se mjesni partijaši stadoše nešto došaptavati, brzo ispiju piće i napuste birtiju. Nije proteklo dugo vremena, ubrzo se svi u skupu vrate, a jedan od njih priđe Komunjeri za stol, pruži mu ruku u znaku čestitanja, te mu uruči na njegovo ime tek ispisanu partijsku knjižicu. Potom, jedan od njih gostima u birtiji pokaza Komunjerinu molbu za prijem u članstvo s jednom malom njegovom sličicom okačenom na vrhu, a ona druga se već osušila u crvenoj novoj partijskoj knjižici sa velikim pečatom preko nje. Sve bi to ostalo kao dobra šala da se novi član Partije nije zapjenio i nakostrušio na svoje nove drugove, na pola se uspravio iza stola i u grču im se obratio ovim riječima: 'Ko vam je reka da me sad primate?
Onaj što je još držao u ruci njegovu molbu, stade je naglas čitati svima u birtiji, a on stalno oštrim pogledom prati svaku reakciju prisutnih. Kad čitač privede kraju i naglasi njegove vlastoručne pisane riječi u kojima obećava, ako ga prime, da će biti primjeran član Partije koji će nastavit čuvati: ...tekovine partizanske revolucije, djela i misli druga Tita
, naš Komunjera napravi potez nakon kojeg se prisutni zgroze.
On ispred sebe, od svoje muke, zgrabi široku čašu do pola punu, prinese je ustima i čvrsto je zagrize zubima. Staklo mu čaše pod zubima stade pucketati, a preko onog komada što mu ostade u ustima poče kapati krv ispred njega po stolu.
Ljudi se skoče, trebaju mu nekako pomoći, vode ga vani, mole ga da ispljune staklo iz usta, ali ne, on i dalje grčevito stiska zubima i neda!
Sve te događaje oko njegove krvave partijske knjižice opet u šali međusobno pripovjedamo taj dan u Grahovištu, onako diskretno da Komunjera ne čuje, na dan njegova prvog ratnog krštelja koje će upamtit za cijeli život.
Taj isti dan, jedna borbena skupina pridruži sebi Komunjeru, povedoše ga na Gola brda. To su položaji na kojima se često puškaralo, puškaralo se iz razloga da se neprijatelja prisili da, tamo nasuprot nas, na svojim položajima mora nagomilati veći broj vojske.
To je bio naš interni dogovor s pojedincima iz Hrvatske vojske s kojima smo dijelili ciljeve istih neprijateljskih položaja, tako smo prisiljavali zajedničkog neprijatelja da taj dio stalno ojačava i da ne bi slučajno te vojne trupe uputili prema Kninu ili Vukovaru. Za ove naše planove nisu znale naše pozadinske "Guzonje" u zapovjednom centru, niti smo tu našu zamišljenu taktiku ratovanja širili dalje od naše zone odgovornosti.
Nakon što naša borbena skupina taj dan preuze smjenu na Golim brdima, po običaju, svaki se put malo sačeka dok se ne udalje u pričuvu oni kojima je smjena istekla. Tvrdi su bunkeri i visoki grudobrani stvarali dodatnu sigurnost iskusnim bojovnicima sposobnim za svaku priliku ratovanja.
Potom se odrede osjetljivi ciljevi i započme paljba, ali taj put još žešće zbog novog suborca i njegovog prvog vatrenog krštenja.
Ubrzo isprovociraju neprijateljsku stranu, oni odmah uzvrate, Komunjera u strahu zauzme položaj u bunkeru i zabije glavu iza sanduka streljiva. Kad se puškaranje primiri, i Komunjera napokon iziđe iz bunkera, ovi naši malo naćule uši kao ono, da nešto čuju, potom pažljivo provire glave preko grudobrana i svi u jedan glas poviču: Eto ih idu!... Bjež'mo!
.
Na brzinu pograbe svoju opremu, uhvate trk niz brdo dok se još Komunjera nije uspio snaći.
Napokon, i on poleti za njima dovikujući im da ga sačekaju, a oni se već udaljili, sklonili se negdje u stranu i pustili ga da ih u trku prođe.
Naravno da se nakon toga odmah vrate na položaje i uz cirlik naizmjenično u daljini preko dvogleda stanu promatrati isprepadanog suborca kako u trku praši niz brdo, svako malo se osvrće i ubrzaje misleći kako će ga Srbi svaki tren sustići.
Taj više nije svraćao ni u Grahovište, naišlo mu jedno naše vozilo logistike za nabavu, povezli ga prema Ljubuškom i više ga rat nije vidio… (nastavlja se)