Ništa ne može svjedočit dužini minulog ratnog vremena, prohujalim danima, tjednima i godišnjim dobima, kao što svjedoče svakodnevni prizori davno spaljenih urušenih kuća. Iz tih, nekad obiteljskih kuća, više ne dopiru nikakvi mirisi paljevine i truleži, kroz njih odavno izrastaju visoke mladice platana. Među golim zidinama, išaranim ćiriličnim grafitima, krošnjate divlje smokve zakrčile ulazna vrata i prozore, a drača, ljutuni šipci i trnje prekrivaju dvorišta i prilazne puteljke zaseocima.
Na rubnim dijelovima napuštenih sela i zaseoka zarasla ratna skloništa, tu i tamo obrasli bunkeri još svjedoče o davnim ratnim borbama.
Sve su to uobičajeni prizori Stolačkog ratišta zadnje godine Domovinskog rata.
U te se prizore dobro uklapaju napaćeni bojovnici u izlizanim starim odorama, njima je sudbina namjenila cijeli rat, prvu crtu bojišnice, iznijeti na svojim plećima.
Ako zavirimo u skrivenu nutrinu tih istinskih domoljuba, u njima otkrivamo sličnu sliku okolnih prizora, sliku koja ocrtava njihovu slomljenu rutavu dušu, dušu zaraslu u trnje nepravde, urušena od prohujalog vremena i ružnih ratnih uspomena.
Proteklih je mjeseci naša ratna zona odgovornosti pomjerena južnije od Stoca, od Golih brda duž Popova polja i granice s Hrvatskom. Dakako, blizina Hrvatske vojske stvara dovoljnu sigurnost, pa se naši bojovnici sve češće znaju opustiti na prvoj crti, uzdajući se u svoju hrabrost i blizinu hrvatske granice, što me itekako zabrinjavalo!
Nisam zabrinut samo ja, više je zabrinut zapovjednik naše satnije kojem sam pomoćnik za PD, pomoćnik za psihološku djelatnost, vrlo odgovorna i zahtjevna dužnost ako ju se ozbiljno shvaća.
Obojica smo prije svitanja bili na nogama, mislim kako on uopće nije svu noć oka sklopio, nije javno ispoljavao svoju zabrinutost za sve te mlade bojovnike naše satnije, ipak, često sam uz njega, zato od mene nije mogao lako skrivat svoju strepnju zbog njihove povremene opuštenosti na prvoj borbenoj crti.
Užurbano navlačimo ratnu opremu i naoružanje, spontano se naguravamo na vratima prostorije za vezu. Vezista svako malo provjerava, vrti glavom, telefoni zuje, nitko ne podiže slušalicu, veza se s bunkerima i prvom crtom nikako ne može uspostaviti. Kroz glavu mi prolaze svakakve ratne misli, što ako su bunkeri noćas pali?!
Opet smo, po običaju, pristali preuzeti prvu crtu obrane s daleko manje bojovnika nego je propisano, pitam se, što ako su ljudi noćas stradali? Ako to bude u pitanju, nitko nas ne može oprati od kaznene i moralne odgovornosti za njihove živote, a mene već unaprijed grize savjest zbog te najcrnje slutnje! Nastojimo se oslonit na činjenicu da je cijelu noć sijevalo i kišilo, livalo kao iz kabla, u takvim prilikama često pucaju telefonske veze na položajima, ali, isto tako, to je idealno vrijeme za uspješne diverzije.
Počelo je svitati, naša kampanjola lagano bruji kroz maglu, penje se blatnjavim skliskim puteljkom prema bunkerima na Golim brdima. Gore, pri vrhu, zapovjednik, po običaju, na pogodnu mjestu zaustavi vozilo i gasi motor. Obojica skupa otvaramo vrata, šuteći iziđemo, naslonjamo dvoglede na gornji rub širom otvorenih vrata, tako ruka miruje pa se može najpogodnije osmatrati u daljinu.
S tog mjesta, u pravcu obzorja, kroz slojeve magle, vidimo naše bunkere i nekoliko ljudi oko njih, ne možemo ih još prepoznati, daleko je, obojica nastojimo utvrditi njihovo brojno stanje. Nije toliko važno što ih ne vidimo sve na broju, važno je da ih ne vidimo više nego što ih tamo imamo. Kroz glavu nam prolaze ružna ratna događanja, znalo se u ovakvim prilikama nabrojiti više ljudi nego što ih treba biti, to bi bio siguran znak da su bunkeri noćas pali. Nastavljamo oprezno voziti prema njima, kad bi barem zapazili onaj uobičajeni dim vatre blizu bunkera, na poznatom mjestu, gdje se obično zakuhava prva jutarnja kava kada je sve pod kontrolom, ali, ništa od toga?
Još nam preostaje jedna prilika za raspoznavanje, to je naš dogovoreni vidljivi signal kao lozinka. Taj nam signal bojovnici s bunkera trebaju uputiti iz daljine kako bi bili sigurni da s tamo naši ljudi.
To smo pravilo uveli odmah nakon što su, proteklih godina, na kratko pali položaji iznad Mostara, na brdu Hum.
Naši bojovnici iz pričuve, na poziv su pohitali u pomoć suborcima, gore na Humu došlo je do iznenadnog puškaranja! Ovi im s bunkera iz daljine mahali da požure, a oni još brže polete misleći da se tamo radi o našim dečkima koji ih hitno trebaju.
Tek kad su prišli na puškomet, zapucaju po njima, tada shvate kako su malo prije neprijateljski vojnici zauzeli bunkere. Jednog našeg teško rane, ostali su bili dovoljno sposobni i okretni pa su izbjegli veću tragediju, te, nakon kraćeg puškaranja odbiju neprijatelje i opet vrate položaje u posjed HVO-a. To nam se iskustvo, kao ratna škola, duboko urezalo i postalo glavno pravilo obveznog prepoznavanja iz daljine.
Netko je predložio tajni znak i način prepoznavanja, kad bojovnici s bunkera iz daljine zapaze kako im prilazi smjena ili naše vozilo u obilasku, jedan od njih je dužan izaći na pogodnu čistinu i, kao znak raspoznavanja, mora s obje raširene ruke podići pušku visoko iznad glave, u takvom položaju ostati nekoliko trenutaka, sličan onim dizačima utega.
Napokon, sjetili se, opaze nas i upute nam dogovoreni signal!
Taj signal trenutno istopi brige u nama, prvi put tog jutra započnemo opušten razgovor, sjetimo se, zaboravili smo stavit u terenca kavu i čaj koju je logističar u pogodne posude pripremio da, po običaju, ponesemo.
Sebi sam pripisao propust kao veliki minus, stalno sam zagovarao da, pri obilascima prve crte, svaki put ponesemo dečkima nešto što bi ih moglo obradovati, kao znak poštovanja, isključivo prema njima i odgovornoj domovinskoj ulozi koju vrše. U ovako rano, mokro, prohladno jutro, ta bi im kava i čaj itekako prijala, a sad ništa od toga. Morati će sami potražit u bunkeru neku suhu daščicu i omote od streljiva kako bi potpirili vatru, te, u posudi od donjeg dijela plastične boce prokuhali vodu i zavarili kavu. Ta je posuda od plastične boce u račvastom drvetu naš izum u ratu kojeg se netko dosijetio, u njoj voda brzo provrije na otvorenom plamenu.
Odlučimo uopće ne spominjat naš propust, moglo bi ih dodatno povrijediti, svaki je bojovnik osjetljiviji nakon provedene noći na položajima, to znam po sebi.
Po dolasku im skrećemo pozornost na našu zabrinutost zbog noćašnjeg pucanja telefonske veze, navodimo da nam je to razlog iznenadnog dolaska i obilaska položaja bez najave. Odmah koriste priliku kako bi nas umirili i uvjerili, objašnjavaju da je veza opet proradila, čude se, kažu kod njih je sve pod kontrolom.
Dok zapovjednik ulazi u bunker, provjerava ispravnost veze s ostalim bunkerima duž cijelog brda, ja ostajem sam među skupinom njih, i, po tko zna koji put, koristim priliku skrenuti im pozornost na ponašanje u slučaju iznenadnog neprijateljskog pješačkog napada.
Uvjeravam ih kako je poželjno pružati razuman otpor i ne se previše junačiti.
U početku se nije svima sviđa moj stav, kasnije pomalo nadolaze, ratni sukob prihvaćaju kao posao koji se treba dobro odraditi, a domoljubne emocije i vječnu težnju za ratnom pobjedom treba često puta pravilno procijeniti. Prihvatili su kako u tim prilikama moraju, prije svega, voditi računa o sigurnosti svakog suborca, trebaju razumno trošiti streljivo i bombe, i planirano se povlačiti na pričuvne položaje.
Svaki se put nađe netko kome povlačenje ispada kukavički, trebalo ga je dugo uvjeravati kako se rat mora oslanjati na razumne procjene trenutnog stanja i spremnosti. Uvjeravam ih kako je svaki neprijatelj izuzetno jak i sposoban u prvim trenucima napada, jer imaju razrađen plan akcije. Zato ga je mudrije pustit nek privremeno zauzme naše bunkere, kad ih neprijatelj privremeno zauzme takvi su mu bunkeri i grudobrani neupotrebljivi jer su okrenuti na suprotnu stranu.
Pričuvne položaje skupa dogovaramo na licu mjesta, svi sudjeluju u procjeni, s tog bi mjesta trebali pružati otpor i čekati skoro pojačanje. Uvjeravam ih da bi u tim kriznim trenucima prvo okupili sve one koji obnašaju časničke i dočasničke funkcije, to bi im bila prilika dokazati pred vojskom svoju ratnu sposobnost i opravdati povjerenu dužnost koju obnašaju.
Na ovakve su nam savjete, o taktici ratovanja, skretali pozornost iskusni legionari, tamo, dok smo ratovali po bosanskim brdima. Bez sumnje su takva iskustva u Legiji bila utemeljena pa smo ih korisno upijali, usvajali, i kroz cijeli rat prenosili na suborce.
Već se dobro razdanilo, magla se sprema polako podizati, uskoro će oblikovat mjestimične guduraste oblake koji se drže za brdske vrhunce i čekaju pogodan vjetar da ih pokrene ili sunce da ih rasprši!
Zapovjednik je upalio motor terenca, čeka mene da mu se pridružim i da krenemo, spremamo se obići ostale položaje koji se prema jugu i Popovu polju nadovezuju na Gola brda. Prilazim zapovjedniku i govorim mu kako ću se ja sam zaputiti pješice niz brdo prema drugom položaju, tako da ću, kroz slabo pristupačni predjel, slijediti položenu telefonsku žicu i usput provjeravati je li slučajno negdje oštećena. Često puta divlje svinje rujući uokolo oštete ili prekinu žicu.
Ta je razdaljina svega nekih dvjestotinjak metara duž borbene crte, niz poveću strminu do naših sljedećih bunkera. Zapovjednik će se, za to vrijeme, vratiti istim putem kojim smo došli, spustit se niz brdo, zaobići jedan brežuljak i opet se popeti terencem do položaja naših bojovnika gdje ću ga čekati.
U daljini se gubi zvuk terenca, pažljivo slijedim položenu žicu, još čujem žamor suboraca koje ostavljam iza sebe u bunkeru.
Valjda su mislili kako smo se obojica odvezli u terencu, zato jasno čujem kako se jedan od njih glasno dere u slušalicu i prenosi poruku onim dole na bunker gdje smo se zaputili:
Halo, … heej, čujete li? .. Samo da znate, eto vam stižu "Guzonje" u obilazak i kontrolu..toliko, samo da znate!
Taj me izraz "Guzonje" pogodi ko grom iz vedra neba, odavno to ime nisam čuo, tako smo međusobno nazivali sve one iz zapovjednog centra koji su povremeno dolazili u kontrolu i obilazili položaje.
Vojska je cijeli rat ljuta na te uredske "Guzonje", bili su nam trn u oku, boravili su daleko u pozadini u toplim prostorijama, nikada nisu prenoćili jednu noć u brdima na bunkeru, tako da je njihovo ratno iskustvo i doprinos upitan.
Bez obzira što sam donedavno s ovim istim bojovnicima provodio noći na položajima, i što sam, opet po svojoj dužnosti, još više vezan za prvu crtu, sve se to brzo zaboravilo! Svakodnevno sam na borbenoj crti, sa svakom smjenom bojovnika, ali po njihovom mišljenju sad pripadam društvu "Guzonja", oni to sada tako vide.
Ljut sam i pogođen, ljut na sebe, pomislim, što mi je to trebalo, mogao sam odrađivati s njima smjene na položajima i za ostale obaveze ne bi me trebalo biti briga.
Sad sam i ja za njih "Guzonja" koji povremeno svrati na prvu crtu da se tek tako formalno oduži, a oni nikad neće razumjeti moje stalne brige i istinsko zalaganje.
Pokušavam realno sagledati okolnosti uloge onih "Guzonja" koji su među nas često dolazili kad se nešto ukusno peklo ili roštiljalo. Pokušavam sebe usporediti sa njima, i doista, stvarno ne vidim veliku razliku, ponašamo se gotovo identično!
Oni nikada nisu pohitali u pomoć, nama na prvu crtu, u onim gluhim i hladnim noćima, onda kad bi nam stvarno trebalo, dolazili su u obilaske kad se razdani i kad je mirno, bez puškaranja i ratnih aktivnosti.
Pomislim, pa i mi nismo pohitali suborcima odmah proteklu noć kad je kišilo i kad su popucale telefonske veze, mogli smo im biti itekako potrebni, dakako, i mi smo čekali da se razdani.
Ta mi spoznaja otvori oči, prihvatim krivnju "Guzonje", ali odlučim i dalje savjesno obnašati svoju dužnost, bez obzira kakvu će sliku suborci stvarati o meni.
Pokušavam se oteti teretu trenutnih misli, nastojim se usredotočiti na sklisku stazu ispred sebe po kojoj je položena žica za vezu i motrim sve što se nalazi uokolo.
Lijevo od mene je pojas smrti, naša minska polja, a preko njih, istočnije, neprijateljski položaji i široko uzvišenje Ilijina glava, jako neprijateljsko uporište.
Pažljivo silazim, ne skidam pogled s Ilijine glave, vrh mu je obavijen maglom pa se još ne vidi široki bunker na njemu, inače, da nema magle ne bi se smio ni u ludilu sam zaputit ovim isturenim dijelom bojišnice.
Taman pomislim kako ne mogu očekivati nikakve vidljive tragove, ako ih je i bilo, kiša ih je sve noćas isprala.
To razmišljanje ne potraja dugo, osjetim kako mi srce jače zalupa, ispred mene se pojaviše blatnjavi tragovi vojničkih čizama! Isti tren čučnem u stranu, uključim sva čula, držim spremnu pušku i pokušavam ostati nepokretan.
Trag vojničkih čizama slijedi istu stazu koja vodi u mom pravcu kretanja, kroz glavu mi lete sve moguće misli i kombinacije.
Potpuno sam siguran, tragovi su nastali jutros nakon kiše, oko mene mir i grobna tišina, tiho krenem za tragovima. Ništa mi drugo nije u mislima već neprijateljski vojnik koji je krenuo u diverziju, negdje je morao prije akcije presjeći žicu i onesposobiti vezu, a ako je još tu negdje, morati će brzo djelovati.
Trag mi se iznenada gubi kroz mjestimičnu travu i kameniti dio, pred očima mi se pomalja naš bunker i svi bojovnici ispred naslonjeni na grudobran.
Nekolicini koji su gledali u mom pravcu uputim signal sa podignutom puškom u rukama visoko iznad glave, uzvrate mi istim načinom i stanu se čuditi otkud mene iz ovog pravca kad već jasno čuju buku terenca koji se približava uz brdo sa druge strane?
Već odustajem od pomisli da se radi o tragovima diverzanta, diverzant bi davno obavio sav posao prije nego se začuo zvuk terenca, sad sam više uvjeren da se radi o neprijateljskom izviđaču koji se pritajio i sad nas sve iz zaklona promatra.
Opet sam ljut k'o osa, kako ne bi bio ljut kad vidim kako me spremno svi do jednoga dočekuju na prvoj borbenoj crti.
Prilazim do njih bez ikakva pozdrava, prvi progovorim i kažem:
Šta je reć momci, zar mislite da i meni možete prodavat te naivne fore, javili vam odozgo da dolaze u obilazak Guzonje, pa vi sad odjednom postali svi aktivni?! Zar ste zaboravili naše pravilo iz Bosne, kad bi nam dolazile Guzonje u obilazak nikad nismo smjeli u isto vrijeme biti svi na borbenom položaju, tako bi im samo dali do znanje da smo bili neaktivni prije njihova dolaska. Tako i vi, cijelu ste noć sva šestorica spavali u bunkeru, niste dežurali na smjene, a da jeste sad bi na položaju bila samo ona smjena koja je na redu.
Nekim od njih ne bi pravo, stadoše se, tobože, ljutiti zbog moje kritike, dok su se opet neki jedva suzdržavali da ne prasnu u smijeh.
Ovi što negodovaše traže dokaz i objašnjenje za moje tvrdnje, ništa mi drugo nije preostalo, uđem u bunker, u jednoj ruci iznesem sve kabanice koje su, po običaju, tamo visile. Kad ugledaše u mojoj ruci potpuno suhe kišne kabanice svi do jednog prasnuše u smijeh.
Gurnem ih u naramak onom što je bio najglasniji, rekoh mu da vidi bili ih valjalo razgrnuti da se malo osuše od noćašnje kiše i neka tamo stoje da netko pomisli kako su još mokre.
Taj ih uze i pođe ih opet vratiti u bunker, zadržim ga rukom i kažem mu da ih ipak razgrne vani preko kamena, jer ne bi im preporučio da ih zapovjednik vidi suhe u bunkeru.
Mene vojska nije doživljavala kao strogog zapovjednika, znali su kako mi je pravilo biti stalno naklonjen vojsci, svaki bi put tražio razlog biti na njihovoj strani, po tome sam im blizak pa ne bi ništa tajili od mene.
Nisam siguran je li mi bilo pametno u svakoj prilici stati na stranu tih bojovnika, mada sam često puta glumio nezadovoljstvo kad se radilo oko nekih budalaština koje su na prvoj crti razbijale trenutnu ratnu monotoniju. U svim ovim bojovnicima stalno vidim samog sebe, oni su za mene istinski dokazani domoljubi, draži su mi njihovi povremeni ispadi i budalaštine od uglađene gospode koja se uhljebila u zapovjednom centru i na papiru glume zapovjednike. Ovo su istinski ratnici, nitko im nikada nije mogao prkosno nešto zapovjediti, samo ih se moglo zamoliti da nešto izvrše ili ih se, na lukav način, pokušalo vrbovati, tako su nas često koristili, to je istina koje sam svjestan i koju nastojim zadržati za sebe.
Nikako mi nije drago njihovo opušteno ponašanje na prvoj crti obrane, još im nisam spomenuo blatnjave tragove vojničkih čizama koje su tu u blizini.
Stalno, svako malo, svima leti pogled prema uzvišenju Ilijine glave i neprijateljskom bunkeru koji se polako pomalja iz slojevite magle.
Kažem im kako mislim da bi bilo pametnije povremeno bacit pogled u pozadinu, a ne gledat stalno ispred, ovo je najkritičnije vrijeme dana za moguću diverziju koja se nikad ne planira iz smjera minskih polja gdje njima trenutno lete pogledi.
Opet me stade nervirati njihov smijeh, sličan smijehu dobrog vica, a ne ozbiljnom ratnom upozorenju. Rekoh im kako se neće toliko cirlikat kad im pokažem tragove vojničkih čizama koji su tu u blizini jutros nakon kiše nastali.
Ne mogu im se načuditi, opet nastaviše s neozbiljnim ponašanjem, ništa mi drugo nije preostalo nego se ponašati kao i oni, te rekoh:
Kad se vi ne bojite za vaše živote ne bojim se ni ja za svoj. Ako vam se jutros diverzant ubacio iza leđa, nije moguće da nas ovaj tren sve pobije, ostat će živ netko od nas da može vašim kući prenijeti poruku kako vam se na spavanju diverzant prišuljao i ubacio iza leđa!
Napokon, javi se naš Josip, mlad dečko, tih, samozatajan, njega je rat davno potrošio, često sam zabrinut za njega. Stojeći tamo, sam po strani, on progovori i reče ovako:
Šta je reć', ti nisi do sada tako paničario u ratu, bilo je i težih trenutaka od tih tragova od vojničkih čizama! Uostalom, mi nemamo šta izgubit već ovo malo života što je još ostalo u nama, valjda je tebi žao činova koji te sljeduju po funkciji?! Ma, nije meni čudna tvoja strepnja, ne zamjerim ti, i veće "Guzonje" od tebe iste brige muče još od početka rata, i oni strepe za svojim činovima, ali, za razliku od tebe, njih je strah doći među nas!
Nastade tajac, pogledam Josipa, sačekam da i on pogleda mene, ali ne, on okrene glavu u stranu i čeka moju reakciju.
Josip je posebna priča potrošenog domoljuba, prednjačio je po svim ratištima, rat mu se toliko uvukao pod kožu da više ne može bez njega.
Njegovi prijatelji odavno svjedoče da ga ne viđaju u društvu djevojaka, niti izlazi iz kuće dok njegova smjena ne krene na ratište, a na ratištu nema živa mira, stalno je u nekim aktivnostima.
Opet se obratim svima i rekoh kako mogu o meni misliti što hoće, samo da znaju, rat još itekako traje po svim bojišnicama, neprijatelj će, kad tad, iskoristit njihovu opuštenost, urazumite se, budite oprezni, stradat će nam ljudi!
Josip:
Nemoj se ti brinut za našu opreznost, nismo mi od jučer u ratu, a što se tiče onih tragova na koje si nabasa ne trebaš brinuti, to su moji tragovi! Iša' sam jutros malo u izviđanje tamo prema Ilijinoj glavi! Eto, to ti je razlog što si nas maloprije sve zatekao na grudobranu, gledali smo onaj dim vatre koju sam podpirio ispod njihova bunkera.
Protrnem na te njegove riječi, napravim nekoliko koraka do grudobrana, provirim, bacim pogled u tom pravcu.
Ne mogu vjerovati svojim očima, uzmem dvogled kako bi bio sigurniji i, doista, ispred samog neprijateljskog bunkera na Ilijinoj glavi izvija se tanki stup dima, učini mi se kako je taj dim svaki tren sve veći.
Okrenem se prema njima, naslonjen leđima na grudobran, još me prolaze trnci, ruke mi same klonuše, jedva zadržim dvogled da mi ne ispadne iz ruke.
Kroz glavu mi prolete sve naše slične budalaštine koje smo tijekom rata smišljali u trenucima ratne monotonije, u vrijeme zatišja ali, ovo je prevršilo svaku mjeru. Ovo je stresnije od "ruskog ruleta"!
Valjda su se kladili u nešto, uglavnom, Josip je odabrao trenutak kad je pred zoru kiša počela prestajati. Pažljivo je prošao kroz naša minska polja, kaže kako su mu njihova minska polja od prije bila poznata, često puta im se privlačio blizu, za to je znala samo nekolicina njegovih suboraca. Ovaj put je odlučio neprijateljima ostavit šaljivu poruku, zapalio im vatru tik ispod bunkera, morali su shvatiti da se radilo o našem odvažnom bojovniku koji je sa sobom donio suhe grančice i drugi pogodan materijal kako bi se vatra razgorila u to mokro maglovito jutro.
Sve što sam u tom trenutku uspio suborcima na brzinu reći, jer se zapovjednik već dovezao, bilo je kako za ovo zapovjednik nipošto ne smije saznati. Upozorio sam ih, ako bi saznao da bi ih još danas sviju do jednoga uputio s ratišta kući.
Zapovjednik je nešto stariji od sviju nas, prošao je sva ratišta i nije dopuštao nikakvo samovoljno i neozbiljno ponašanje na prvoj crti odbrane.
Znao sam, po iskustvu od prije, prilikom dolaska na prvu crtu, zapovjednik nikada prvo ne traži prijavak stanja na borbenim položajima, prvo je sve detaljno razgleda i sam postavlja pitanja na koja je očekivao kratak i izravan odgovor.
Tako i ovaj put, čudno je promatrao, izravno u oči, sviju, pa i mene među njima, očito je nešto naslućivao. Malo potom pokaza prstom, namjerava obići utvrđeno mitraljesko gnijezdo, očima potraži jednog iz skupine branitelja koji su zaduženi za taj istureni položaj na desnoj strani bunkera.
Isti tren skoči Perić, mlad i poslušan ratnik, on i brat skupa su izbjegli iz Bosne i obojica su se davno priključili našoj satniji, samo što im nismo dali da skupa isti dan obojica budu na prvoj borbenoj crti.
Perić se poslušno zaputi stazom ispred zapovjednika, a on ga upita koliko su noćas vršili smjenu na tom položaju. Kad Perić reče kako su se svaki dva sata mijenjali, zapovjednik se naglo izdera i zapovjedi mu da ostane stajati na mjestu, nakon toga mu pokaza prstom da pogleda svoje stope u blatu i upita ga gdje su im stope od noćas, nije ih kiša mogla skroz isprati i poravnat, reče da su morali ostat vidljivi tragovi u raskvašenom puteljku.
Taj put je zapovjednik stvarno bio ljut, stade se vraćati nazad i kad opazi da se i mladi Perić vraća za njim, opet se izdera i reče mu da barem sad tamo ode vidjeti jesu li im Srbi noćas ukrali taj mitraljez!
Nastao muk među nama, zabrinuto vrtim glavom, slijedim zapovjednika i u prolazu svakog suborca pojedinačno šibam ozbiljnim pogledom. Po običaju se zaputimo put malog minobacača, on je stajao u krugu ozidan visokim suhozidom, skroz tamo u pozadini gdje je parkiran naš terenac.
Zapovjednik sam priđe minobacaču, nadviri se, pogleda je li im možda u njemu ostala zaglavljena mina, to se ponekad znalo dogoditi a, što je najgore, nitko ne bi priznao kome je zaglavila, inače bi taj morao sudjelovati u vađenju mine, a za to treba imati hrabrosti i odvažnosti napretek.
Obično u tome stresnom zahvatu sudjeluju dvojica, ostali budu dalje u zaklonu. Jedan od te dvojice pažljivo okrene minobacač, a onaj drugi s obje ruke i raširenim prstima hvata minu koja isklizne iz cijevi. Pritom ruka nije smjela zadrhtat, prsti su morali pažljivo uhvatit minu i ne dopustiti joj skliznuti kroz ruke da ne kresne udarnom iglom od kamen, zato se mnogi nisu usudili kazati kad im mina zaglavi.
S minobacačem je sve u redu, napuštamo i taj položaj, napuštamo u mislima podijeljene bojovnike, jedni su odobravali opravdane kritike, drugi se pak ponašali dovoljno hrabro i svjesno preuzimali rizik opuštenog ponašanja na prvoj crti.
Spuštamo se terencem niz brdo i prepričavamo dojmove proteklog jutra.
Zapovjednik reče kako je uvjeren da su proteklu noć svi spavali u bunkeru osim Josipa, jedino je kod njega zapazio blatnjave čizme, a kod ostalih suhe i čiste. Opet pripomenu kako nam je Josip velika briga, saznao je od njegovih članova obitelji da povremeno čuju kako proživljava ratne strahove u snovima, čuju po noći njegove krikove, plač i vrištanje. Valjda je to razlog što nikad ne spava na ratištu i, u pričuvi, po svu noć, sam zamišljen sjedi i puši.
Sam sebi u mislima objašnjavam da je to veliki razlog što se Josip često izlaže ratnim opasnostima, to namjerno radi, stalo mu je da ga suborci ne smatraju plašljivcem zbog njegovih trauma u snovima, naravno, ako su slučajno saznali za njih.
Još me zapovjednik podsjeti kako nam sutra dolazi jedna skupina vojnih obveznika koji su do sada izbjegavali prvu crtu, pa ih vojna policija napokon uspjela locirati i privesti. Ne bi ih policija ni tada uspjela privoditi da se nismo otvoreno pobunili, mi s prve crte, svi vojnici i zapovjednici i postavili uvjet našoj ljubuškoj pukovniji.
Uvjet je glasio, ako nisu sposobni osigurat dovoljno vojske za prvu crtu, neka raspuste vojnu policiju i neka ih upute nama na prvu crtu bojišnice!
Mada smo znali, kad nam budu dovodili dezertere, ta nam odluka neće olakšat teret rata, naprotiv, očekujemo s razlogom verbalne sukobe između njih i istinskih dokazanih branitelja.
Napokon, suočit će se oni domoljubi koji su prošli sva ratišta i postali ovisni o ratu i oni koji su cijeli rat izbjegavali vojnu obvezu, pa ih sad preko njihove volje dovode.
Zabrinut sam, pomislim, neće to biti srdačan susret, jer i mene obuzima čudan nemir kad pomislim na te dezertere i sutrašnji susret sa njima!!
Isto tako, znamo da nam dovode neiskusne vojne obveznike na koje se nitko ne može osloniti na prvoj crti, niti im je pametno dopustiti rukovanje borbenim sredstvima.
Ali eto, mislili smo kako je tim činom, koliko-toliko, zadovoljena pravda, napokon se bojovnicima ostvario san, šuškalo se među njima kako tim novajlijama spremaju vatreno krštenje na samoj bojišnici.
Zapovjednik me već nekoliko puta pita što ja mislim, je li pametno ti što nam tek sad dovode te ljude?
Na to sam svaki put prešutio, ali, nakon više puta ponovljenog pitanja i duže šutnje, ipak progovorim i kažem ovako:
Znam…, sutra nam dovode janjce da budu ispomoć vukovima u planini!
... (nastavlja se)