(Uvod u nastavak serijala, Crni vrhovi, serijala istinitih ratnih priča nastalih na temelju poznatih događaja:
Dragi prijatelji, dragi suborci i simpatizeri istinitih Domoljubnih ratnih priča!
Zadovoljstvo mi je najaviti ponovni nastavak serijala koji je na ovom portalu objavljivan do 16. nastavka.
Od sada pa ubuduće nastojat ću svaki sljedeći objavljivati jednom mjesečno.
Ti su nastavci ujedno i izvorni dijelovi knjige koja je u planu ugledati svjetlo dana. Serijal koji će uslijediti biti će povremeno neznatno skraćivani iz razloga stresnih ratnih opisivanja, a poneki isključivo zbog osobnih razloga.
Već ovaj 17. nastavakprožet je opisima mističnih događaja s utvarama na prvoj crti bojišnice, u njemu neću otkriti svoje cijelo mistično iskustvo i osobne traume do konačnog izlaska knjige. Prikupljeni materijal za knjigu je premašio sva moja očekivanja, jer se radnja nastavlja i nakon Domovinskog rata.
Kroz to razdoblje rukopisi nastavljaju i prate našu obespravljenu braniteljsku populaciju do današnjih dana, te čitatelji mogu očekivati dosta debelu i iscrpnu knjigu.
Zašto ne žurim izdati knjigu?
Zato jer se i veći pisci od mene nisu obogatili prodajom svojih knjiga!
Ipak mi je velika motivacija izdati knjigu i ispoštovat obećanje svojim suborcima s kojima sam dostojanstveno nosio teret Domovinskog rata.
Želja mi je poklonit im knjigu, naravno, s posebnom posvetom uz duboko poštovanje prema njima!)
Krešo Vujević
Davno smo iskusili kako je čudan osjećaj kad bojovnik ponekad mora na ratnim položajima negdje u planini zanoćiti sam. Prvi je put najteže, nitko od nas prvi put sebi unaprijed ne isplanira što ga sve čeka kad nastupi mrkli mrak. Svi se sjete kasnije kad padne noć kako nije dobro upamtio kako vode oni puteljci između stabala i bunkera prema borbenim sredstvima, mitraljeskim gnijezdima, malom minobacaču i grudobranima sa kojih se u noći osluškuju neprijateljske aktivnosti i povremeno treba zapucati. Sjetimo se kasnije kako je valjalo bolje upamtit gdje se nalaze suhe grane koje treba zaobilaziti, a ne da pucketaju kad ih se nagazi, kao i kamenje koje se nepažnjom prevrće ispod nogu. U mrkloj i tihoj noći taj naizgled mali prasak i škripa čuju se na suprotnoj strani među neprijateljskim položajima, to znamo pouzdano, jer i mi čujeme njihovu škripu i kvrckanje grančica ako se nepažljivo kreću. Puno je lakše provesti noć okružen brojnim suborcima, tada svaki od nas zauzme dio položaja, samo o njemu vodi računa i nema velike potrebe za bilo kakvim pomjeranjem, i pipanjem ispred sebe u onoj mrkloj noći. Kao i mnoge stvari u životu, takvo se ratno iskustvo stječe ratovanjem, nemoguće ga usvojiti po pričama drugih, a da bi ga usavršili treba ga više puta proživjeti.
Svega se toga sjetim one noći dok sam sa suborcom držao desno krilo legendarne Petice na Stolačkom ratištu. Sjetim se u onom trenutku kad se ustanem s mjesta, gdje smo duži dio noći skupa u zaklonu sjedili i jedan drugom povjeravali svoje ratne traume.
Kad me bilo red pažljivo odšuljati se do grudobrana i neko vrijeme osluškivat u daljinu i promatrati oko sebe one tamne siluete gudurastih kamenja i niskih grmova kroz mrklu noć, krenem stazicom koju smo još za dana obojica dobro zapamtili kuda ide i kako krivuda. Krećući se pažljivo po njoj, neke mi sitne mrvice upadoše u oči, nisam siguran jesu li mi te mrvice već bile na kosi, pa su mi skliznule kad sam ustao gdje smo sjedili, ili sam se nespretno dotaknuo prašnjavom rukom po očima? Morao sam oba oka zatvoriti, držao sam oči čvrsto zatvorene ali uopće nisam zastajkivao niti koraka usporavao, već, po sjećanju, nastavim hodati i krivudati točno onako kako je trebalo, da bi skroz na kraju staze zastao, ispružio desnu ruku i stavio pušku na grudobran, i to savršeno precizno kao da je dan i da su mi oči bile širom otvorene. Na trenutak se začudim svojim izoštrenim osjećajima u mrkloj noći za prostor oko sebe, u takvim se trenucima svi pretvorimo u neka svoja čudna unutarnja čula. Tako o svemu tome razmišljam, dok još nisam otvorio oči i dok sam iz hlača vadio komad odjeće i donjom majicom pažljivo ih brisao. Sve je to opet dio ratnog iskustva, jer nam je sva odjeća na ratištu puna prašine, a upravo tu dojnu majicu često koristimo kad treba obrisati oči ili optiku dvogleda.
Sjedeći na pogodnu kamenu, tamo po strani sam u mraku i tišini, stanem razmišljati, je li mi bilo pametno što sam suborcu povjerio svoje iskustvo s noćnim utvarama koje su me progonile na prvoj crti ratišta? Što ako me oda drugima, mogao bi postati predmetom ismijavanja kao još neki od nas, svima je kasnije bilo neugodno kad ga neki stanu zadirkivati, smatraju ga plašljivcem? Moji su suborci imali slična iskustva s utvarama, to sam davno zaključio, možda još stresnija od mojih ali ih nisu nikome otkrivali. Još dok smo bili na ratištu, gore u Bosni, na Crnim vrhovima, jedne sam prilike za ručkom, onako više u šali, natuknuo temu o noćnim utvarama gore na položajima. Odjedanput je nastao muk, svi su u nekom čudnom šoku zašutjeli, dvojica suboraca prestadoše jesti, ustadoše od stola, a ovaj jedan mi ljutito prigovori i reče; "jesi izabrao trenutak kad ćeš o tome započeti temu!". Izgledalo je kako su svi u nekoj čudnoj tišini nastavili bezvoljno jesti, sve me to još više zaintrigiralo pa sam počeo prizivati u sjećanje razne priče o nadnaravnim događajima kojima nekada davno nisam pridavao dovoljno ozbiljnosti ali sam ih ipak svaki put pažljivo slušao. Sjećam se da je jedan mještanin, tih dana u Prozoru, izjavio kako nema tih para za koje bi on samo jednu noć prenoćio na našim Crnim vrhovima, bez obzira na broj naših vojnika oko njega. Još reče da ljudi od pamtivijeka na ta mjesta nisu išli po noći tražiti izgubljenu ovcu, pa i čovjek koji bi zalutao ili zanoćio tamo tek bi ga se ujutro tražilo. Sjećam se da ni taj nije dugo nastavio dalje pričati, jer ga jedan do njega malo darnuo laktom pa je odmah prestao i zašutio. Jesu li mještani skrivali od nas neke nadnaravne pojave i priče o utvarama s tih položaja? To me pitanje često kopkalo, s razlogom me kopkalo jer nikada nisam na tim položajima upoznao nijednog mještanina, oni su negdje drugdje imali prvu borbenu crtu. Ipak sam uspio nasamo pitati onog što je darnuo laktom kolegu kako bi ga prekinuo u priči kada je počeo objašnjavati zašto nebi zanoćio na tim položajima?
On mi reče kako nije dobro u ovo vrijeme širiti dodatnu paniku među vojskom kad već i onako imamo problema s popunjavanjem prve borbene crte. Poče mi povjerljivo pričati o dvojici njihovih izviđača koji su često po noći ulazili u neprijateljske položaje i samo su pratili njihove aktivnosti. Ta su dvojica imala noćni dvogled, zadatak im je bio prići što bliže neprijateljima, ostati maskirani i samo pratiti njihove pokrete i njihovo brojno stanje. Iz blizine su promatrali kako vojnici na drugoj strani u jednom zaseoku među kućama lože vatru, vide ih kako hodaju, neki odnekud donose drva, a neki samo sjede s puškom na koljenima i griju se uz vatru.
Sve je bilo uobičajeno, broj vojnika se nije mijenjao kao i proteklih noći, ništa neobično do trenutka kad se svi naglo skočiše i u nekoj panici počeše žuriti prema jednom dijelu sela. Čula se nekakva vika, počeli su pucati, ovi su naši kroz noćni dvogled vidjeli neka čudna stvorenja životinjskih oblika kako se iznenada odnekud pojaviše među njima i kako munjevitom brzinom rastrgavaju ljude svojim noktima i zubima. Po njihovoj priči predvodila ih je žena u crnom sa izduljenom šiljatom bradom i sa dugim noktima. Njih su dvojica u šoku naizmjenično jedan drugom pružali dvogled i tako su bili svjedoci strašnih krvavih prizora koji nisu imali ništa s trenutnim ratnim zbivanjima. Jedan svjedoči kako je jasno vidio tu ženu izdužene brade kako liže svoje krvave duge prste, u jednom je trenutku pogledala prema dvojici izviđača i krenula prema njima. Jedan je od njih odmah dodao dvogled suborcu, zapucao je prema njoj i tom mjestu, kaže da se zatim oglasilo još nekoliko naših kalašnjikova, otvorila se međusobna borba, a da nitko nije znao razlog.
Ujutro je zapovjednik naredio pokret pa su obilazili taj neprijateljski zaseok, nikoga nisu zatekli, bilo je puno krvi uokolo u snijegu i blatu, a vatra je još tinjala.
Naposljetku taj mještanin zapita mene, što ja mislim o svemu i vjerujem li u takve nadnaravne pojave?
Potvrdim kako mislim da među nama obitavaju razna nepoznata duhovna bića kao posebni entiteti i da je od pamtivijeka poznato kako ta mistična stvorenja ponekad stupaju u kontakt s ljudima. On se složio s mojom tvrdnjom da postoje oko nas i nadnaravne pozitivne sile, kao posebni entiteti. Složio se s time što vjerujem da te pozitivne sile, isto tako, prate mnoge hodočasnike na putu prema određenom svetištu dok su u skupnoj molitvi, prati ih nevidljiva vojska anđela kako bi im ulili radost i vjeru. Rekoh mu kako i ja vjerujem da ratna poprišta prate ponekad vidljive zle sile, koje ljude u ratu potiču na krvoprolića i zločine, i da su im hrana ljudska ružna djela!
Sve sam te priče pamtio i pojedinosti zapisivao! Moja mi znatiželja nije dala mira, iskoristio sam priliku nasamo potaknuti temu o utvarama i s onim bojovnikom koji se za ručkom jedini glasno usprotivio mojoj načetoj temi.
On mi se u četiri oka povjerio i šokirao me svojim mističnim iskustvom na istim ratnim položaja gdje sam i ja doživio nadnaravne kontakte koji su mi zadali traume, nekako istih onih dana, one zime 93., samo desetak dana nakon stradavanja jedne skupine Ljubušaka.
Taj moj suborac što mu je ručak naglo prisjeo, onaj što je negodovao na moju temu za ručkom, on je s jednim suborcem u planini proveo dvanaest dana i dvanaest ledenih noći. Naslušali se noćnih praskanja bukvi od leda i sporadične pucnjave s neprijateljima, uopće im smjena nije dolazila a oni nisu htjeli napustiti položaje.
Kad je nad njima napokon počelo svitati dvanaesto jutro, kaže da je prislonio pušku uz jednu bukvu do sebe, tako sćućuren uvuče ruke pod jaknu da malo zagrije prste. Odjedanput je pored njega prislonjena puška sama od sebe počela pucati, i to rafalno, cijeli okvir ispucala. Naravno, to ga je šokiralo, sve je zatajio od suborca koji je malo podalje mislio da on sam puca, kao i obično.
Nakon toga to je jutro doživio vrhunac slabosti svog trenutnog mentalnog stanja koje nije mogao sakrit od suborca.
Ne da nije mogao sakriti svoje mistično iskustvo, već da mu nije bilo tog suborca iz Klobuka, kaže kako bi to bilo zadnje jutro njegova zemaljskog života. Mene ja ta priča počela živo zanimati, ali ju suborac nije mogao do kraja ispričati. Trenutno je bio vidno uznemiren pa me zamoli da neko vrijeme promijenimo temu pa ćemo priču nastaviti kad se sretnemo negdje u Ljubuškom.
Bio je običaj da se nakon svakog povratka s ratišta kući, nekoliko dana poslije, spontano sastajemo na uobičajenim mjestima po gradu.
Iskoristim drugu priliku kako bi saznao što je moj suborac proživio to hladno zimsko jutro. Prilika se javila tek na povratku u Ljubuški dok smo sjedili u jednom kafiću opušteni uz kavu, tada u takvom ozračju svaki ratni doživljaj izgleda manje stresan.
Uglavnom, on je to dvanaesto jutro, osmatrajući neprijateljske položaje, dolje ispod brda u selima Boljkovcu i Voljevcu, iznenada ugledao svoju kuću.
Ja u čudu ponovim što je rekao: svoju kuću vidiš među tim kućama u neprijateljskom selu?!
Postade mu smiješno moje čuđenje, pa opet ponovi na uvjerljiviji način ono što je netom izgovorio i tada vidio pred svojim očima.
Suborac: Čuješ li ti šta ti govorim, među tim kućama u selu vidim jasno svoju kuću, isto ovako kako sad vidim tebe!
Odjedanput se zapitam, što se ja patim toliko dana u planini kad mi je kuća tako blizu? Vidim kuću, odrinu ispred nje, svako stablo u dvorištu, a gore iz dimnjaka taman počeo izlazit dim.
Osvoji me želja da isti tren pođem kući, znam, po običaju mater je rano ustala, naložila vatru sad će i kava, pomislim, nema ništa ugodnije od mirisa mamine kave u toploj kuhinji, to me odmah povuklo da napustim položaje.
Naglo skočim, suborcu doviknem da ja idem iz istih stopa svojoj kući, pa, ako hoće i on bilo bi mu pametno poći sa mnom. Dok sam ja na brzinu kupio svoje naoružanje i opremu, suborac me samo u čudu promatrao ali, kada sam krenuo dolje prema neprijateljskim položajima i njihovim selima, on skoči na mene, obori me na zemlju, i stade vikati:
Dićeš ludove jedan tamo, poginuti ćeš, ako te ne raznesu naše mine upucaće te oni?!Ja ga stanem preklinjat da me pusti, a Klobučanin me stisnu još jače i stade me uvjeravati da tamo dolje nije moja kuća i da mi se to samo pričinja. Tad mu se još jače suprotstavim, istrgnem se iz njegovih ruku i bez riječi započnem silaziti niz strminu. U tom trenu moj suborac počne plakati i zapomagati ko' kakvo malo dijete, stade me preklinjat da ga ne ostavljam samog u šumi među neprijateljima, još reče da ja nisam nikada bio kukavica niti izdajica i da ne zna što mi je sad'.
Kako to reče, ja se trgnem, malo se saberem, ipak odlučim da ga neću samog ostavit u toj sablasnoj šumi okružena neprijateljima ali ga počnem moliti da pođe sa mnom, rekoh mu da ću ga kasnije odvesti njegovoj kući kad se kod mene ogrijemo i popijemo kavu i topao čaj.
Dugo me suborac iz Klobuka uvjeravao da smo mi trenutno daleko od kuće u planinama u Bosni iznad Prozora, nije prestajao plakati zbog mene i mog trenutnog psihičkog stanja koje me dovelo do ruba života.
Eto, to su ti te moje traume koje nosim u sebi, ne želim ih se sjetiti a kamoli dijeliti s nekim! Pa, kad mi kažu ovi naši "ratnici" iz logistike i mnogi oni iz popratnih postrojbi i zapovijedništva, koji na terenu noći provode uz tople peći tamo u pozadini, oni uokolo pričaju da jednako vrijedi njihov dan u ratu i naš gore u planini, od te priče odmah mi se digne kosa na glavi!
Sjedeći tako za stolom neko vrijeme ostadosmo u tišini i u svojim razmišljanjima o našem teretu rata kojeg rijetki mogu razumjeti. Napokon suborac prekinu dugu šutnju i reče:
Mojoj je generaciji najteže pao ovaj rat, taman što smo postali punoljetni zgrabismo puške i poletimo u planine, misleći kako se ništa bez nas ne može obraniti, evo u ratu provedesmo najljepše godine svoje mladosti, a ratu se još ne nazire kraj!
Ja o svemu tome opet nakon dugo vremena temeljito razmišljam, sjedeći tamo po strani dalje od suborca, pažljivo brišući prašnjave oči, tamo na vrhu legendarne stolačke Petice, s koje se vide tamne siluete blagih brežuljaka među kojima u potpunoj tami spava zamračeni Stolac i to u samom podnožju, skriven ispod planine Hrgud.
Dok, opet, na suprotnoj strani, skroz tamo prema zapadu, među plavkastim brdima u našoj Hrvatskoj žmirkaju sićušna svijetla Vrgorca. Takvi prizori pred očima svakom bojovniku postaju dodatna motivacija čvrsto držati taj strateški važan položaj koji je od početka rata namijenjen samo za one najspremnije.
Sjedim tako u tišini na vrhu brda, podalje od suborca s kojim sam na početku noći utanačio naše ponašanje i dogovor kojeg se strogo moramo obojica pridržavati. Više sam mu puta ponovio, kada jedan od nas pođe u osmatranje na istureni položaj na desnom krilu od bunkera, onaj se drugi ne smije nigdje pomjerati dok se taj ne vrati na ono isto mjesto gdje su se rastali. Koristio sam uvjerljiv razlog za to, nedugo prije imali smo tragediju na našim susjednim položajima.
U mrkloj noći jedan je naš vojnik upucao svog suborca, taj mu je pošao na smjenu i malo skrenuo s uobičajene staze, a ovaj mislio da mu ide u susret neprijateljski vojnik i bez oklijevanja pustio rafal po njemu.
Na to sam često puta upozoravao i ostale suborce, više iz osobnih razloga, jer me brinula pomisao da mogu lako svog suborca zamijeniti sa sjenkom utvare koja me još često puta pratila kroz rat, pratila me skroz od Bosne sa Crnih vrhova do lijeve obale Neretve na Mostarskom ratištu, zato joj se s razlogom nadam i ovdje na stolačkoj Petici.
Noć na Petici je već na izmaku, brzo je proletjela, uopće nismo budili suborce na smjenu, još mi ostaje jedna mogućnost preostali dio noći pretvoriti u pozitivna razmišljanja i promatranje zvjezdanog neba, i, s takvom pozitivnom energijom u sebi, ispratiti noć i dočekati novi dan.
Daleko na istoku, iznad vrhova tamnih planina, počeo se širiti plavkasti luk svjetlosti koji najavljuje skoro svitanje. Po redu se gase zvijezde po nebu, još su titrale one najsjajnije i Venera među njima skroz nisko na istočnom horizontu. Poželim Veneru neko vrijeme promatrati kroz dvogled ali se sjetim da mi je ostao na kamenu pored suborca gdje smo duži dio noći prosjedili. Venera se kroz dvogled jasno vidi kao vatrena buktinja, ne skroz okrugla, stalno je vidimo kao Mjesec u nekoj njegovoj fazi, dok nije skroz pun.
Pomislim, neka, nije važno za dvogled, svitanje lijepo izgleda i bez njega, a uskoro će i prve zrake sunca zažariti nazubljene planinske vrhove skroz tamo na zapadu naše lijepe Hrvatske.
Diveći se tim ljepotama još pomislim, tko zna kakav nas ratni dan očekuje nakon ove neobično mirne ratne noći? Neobično mirna ratna noć jednako je stresna kao i ona u kojoj se do zore stalno puškaralo, jer ako je noć tiha i mirna nikad se ne zna je li ti se neki diverzant došuljao iza leđa i čeka povoljnu priliku, zato njegovi suborci nastoje za to vrijeme ostati tihi.
Tek što me te misli napustiše, tamo dolje ispod, s naše Trojke prodere se teški trocjevac i raspara jutarnju tišinu. Svjetleći rafali u formaciji u vidu po tri usporedne strijele strugnuše ispod nas prema neprijateljskim bunkerima, kako koja po redu dotakne cilj odbija se od kamenje i uz velike praske, poput vatrometa, iskre lete na sve strane, ti zakašnjeli pucnji teškog mitraljeza stanu odjekivati duž cijelog podnožja planine.
Ne može ništa u bojovnicima bolje rastjerat napetost i učvrstiti samopouzdanje kao osjećaj moći naoružanja s kojim raspolažemo.
Slažem se kako neprijatelju ponekad valja pokazati kako više nismo obično topovsko meso, koje su oni u početku rata gađali granatama i teškim mitraljezima dobijenim od JNA, a mi se tada tek pomalo naoružavali. Sad smo u naoružanju izjednačeni, s dovoljnim ratnim iskustvom i spremniji od njih u svakoj prilici djelovati.
Mada je to rano jutarnje vrijeme kroz cijeli rat, na obje zaraćene strane, bilo po običaju rezervirano za toplije trenutke uz malo vatre, uz kavu i cigaretu, ovi su naši prekaljeni ratnici prije toga željeli pokazati suprotnoj strani tko je trenutni gospodar na vatrenoj crti bojišnice.
Nisu ostali dužni ni oni nama, upalili su tenk na visovima zaseoka Bančići, i samo je bilo pitanje koliko će ga dugo zagrijavati prije no što ga izvedu na zaravan pored stare betonske trafostanice, te prvim plotunima protresti već razrušene kuće na Drenovačkoj Dvojki… (nastavlja se)