Bila je ozbiljan rival Draganu Čoviću na posljednjim izborima, a više od godinu je nema na političkoj sceni. Susrećemo je na prosvjedima zdravstvenih radnika, ali i dalje aktivno promišlja i svoj stav bez rezerve iskazuje. Diana Zelenika, članica HDZ-a 1990 i kandidatkinja za članicu Predsjedništva BiH, govori o brojnim temama.
Nakon izbora javno ste izražavali kritike na račun rukovodstva svoje stranke HDZ 1990 o približavanju i sporazumu s Čovićevim HDZ-om BiH. U kakvim ste sad odnosima s Ilijom Cvitanovićem i strankom u cjelini?
Istina je, ja sam iznosila svoje viđenje, točnije protivljenje potpisivanju sporazuma, čiji mi sadržaj, kao i onog u prošlosti, iako sam članica Predsjedništva stranke, nije poznat. Povukla sam paralelu s ishodom potpisa sporazuma i vrijeme kada je predsjednik stranke bio Božo Ljubić. S obzirom na to da se sadašnji predsjednik Ilija Cvitanović u predizborno vrijeme odrekao politike Bože Ljubića nadam se da će se prisjetiti svojih riječi izgovorenih u njegovoj Rami, te da će riječi sprovesti u djelo, što bi nam možda moglo približiti stavove.
Koliko je to dobrog, a koliko lošeg donijelo stranci?
Kao što sam i ranije isticala ja ne mogu jedno misliti prije izbora, a nakon objavljivanja rezultata drugo, a pogotovo ne mogu promjenu stava tumačiti zaštitom nacionalnog interesa.
Od utemeljenja stranke 2006. godine mi smo zaštitari nacionalnog interesa. U više navrata i predsjednik stranke i ja smo artikulirali potrebu izmjena Izbornog zakona, objašnjavali naše viđenje broja zastupnika iz pojedinih županija. Za to nam nije bio potreban nikakav sporazum. Da to nije tako, valjda bi, radi nacionalnog interesa išli na izbore zajedno s ostalim strankama HNS-a, a ne nudili novi hrvatski blok kao alternativu lošim politikama, kako je to u predizborno vrijeme često volio naglasiti sam predsjednik stranke. Sudbinu sporazuma iz 2010. godine sam već spomenula. Smjenjivani su naši ministri i premijer na županijskoj razini, a među njima i sadašnji predsjednik stranke i tadašnji premijer Vlade Hercegbosanske županije. Kakva će biti sudbina ovog sporazuma ostaje vidjeti. A "Hrvatsko pitanje" nije samo nacionalno nego i prazan hladnjak, tri tablete koje umirovljenici mogu, umjesto cijele kutije kupiti do mirovine, odlazak s kartom u jednom smjeru do čega su doveli najglasniji zaštitari nacionalnog interesa koji vladaju treće desetljeće.
Koliko dobrog stranci? Po meni do sada sporazum nije donio ništa dobro, a koliko lošeg to će se, po mom mišljenju vidjeti na sljedećim lokalnim, a pogotovo općim izborima.
Opći je stav kako Čoviću i HDZ-u BiH nedostaje oporba među strankama s "hr" predznakom. Zašto je to tako i da li će se skoro nešto promijeniti?
Akademiku, prvom u Hrvata sam i ranije čestitala na uspješnosti u manipuliranju s hrvatskim nacionalnim interesom i hrvatskim narodom. Poziva Hrvate na mobilizaciju jedino u cilju ostvarivanja bogaćenja i moći sebi i svojim partijskim drugovima. Poziva na jedinstvo hrvatski narod, a on i njegova stranka su nas Hrvate podijelili na podobne i nepodobne, one vrijedne življenja i one koji to nisu. Shodno tome, mišljenja sam da je osnovni cilj sporazuma bila majorizacija, ili bolje reći nestanak oporbe unutar hrvatskog korpusa, što je za sada postignuto. Ali zdrava klica je ipak ostala, a kao takva može uroditi obilnim plodom.
Stanje u zemlji kao da je svakim danom sve gore, vlast nije formirana ni 13 mjeseci nakon izbora, nacionalni lideri kao da su na najudaljeniji od rata na ovamo, ljudi odlaze... U čemu je suštinski problem i kad ćemo ga početi rješavati?
Vladajući očito ne žele da BiH bude zemlja vladavine zakona nego zemlja anarhije, jer kako bi drugačije vladali. Stavovi, po mom mišljenju uopće nisu udaljeni, nego ih takvima prikazuju radi dogovornog održavanja na vlasti onih kojima je zatvor jedina alternativa. Rak rana BiH društva je politiziranje pravosuđa, a problem ćemo početi rješavati ako uspijemo isto depolitizirati, točnije kada kao društvo, prestanemo kažnjavati bake i nane po pijaci bez fiskalnih računa, a počnemo kažnjavati one s offshore bankovnim računima stečenim na muci naroda. Ako u tome uspijemo, vratit ćemo mladim ljudima vjeru da BiH može biti zemlja vladavine zakona i na taj način zaustaviti njihov egzodus i razdvajanje obitelji što je po meni najveći grijeh onih koji su ogrezli u kriminalu.
Izbora u vašem Mostaru nema skoro desetljeće, svi se slažu da se trebaju što prije desiti, ali kao da nitko ne radi nešto konkretno na tom polju. U kontekstu presude u Strazburu hoće li doći do konačnog preokreta?
Izbora u mom i našem Mostaru nema više od desetljeća, jer su zadnji bili 2008. godine. I sama sam jedno vrijeme, kao predsjednica Gradskog odbora HDZ 1990 sudjelovala u pregovorima koji su mi ličili na općeprihvaćeni model vladajućih na svim razinama - dogovorimo se da se ništa ne dogovorimo. Pregovaralo se o dva modela i nitko od predstavnika stranaka koje su sudjelovale u pregovorima nije bio izričito protiv bilo kojeg. A kada se to dogovorilo onda su pojedini kao uvjet za prihvaćanje modela dogovorno tražili izmjenu Statuta, iako je to u nadležnosti Vijeća grada Mostara. Moj prijedlog da prihvatimo jedan od modela i idemo u izbore, a onda da izabrani vijećnici mijenjanju Statut, ukoliko im ne bude odgovarao, nije naišao na plodno tle. A kako i bi, kada to ne odgovara građevinskim lobijima lijeve i desne obale zajedničke nam ljepotice. A što se tiče presude moram li podsjećati na prethodne i njihovu sudbinu, Sejdić-Finci na primjer.
Liječnica ste, a ljekari su nekako najaktivniji u socijalnim procesima kod nas te odlascima iz zemlje. Kako je danas biti ljekar u BiH, koliko je to dobro ili loše plaćeno, koliko je opterećeno radom na crno te koliko je sigurno?
Kako je završiti jedan od najtežih i najdužih fakulteta, specijalizirati, subspecijalizirati, magistrirati, doktorirati, bdjeti noćima, vikendima, blagdanima, izbivati od svojih najmilijih, a imati toplu riječ i stručnu i promptnu reakciju za sve koji zatraže našu pomoć, a za sve to biti plaćen manje od portira u nekoj firmi, sigurno nije lako. Ako k tome dodamo još jednu jako bitnu dimenziju prisutnu kao i u svakoj profesiji, točnije činjenicu jeste li podobni ili ne, imate li potrebnu partijsku iskaznicu ili ne, onda problem postaje još složeniji. Najteži je ukoliko vam je iskaznica, "nepodobna" onda morate biti spremni na oduzimanje ljudskih prava, što sam najbolje osjetila na vlastitoj koži. A ta nepravda nas prati od studentskih dana, do radnog mjesta, dobivanja specijalizacije, napredovanja… Stoga su mi pojedini studenti završnih godina u predizborno vrijeme, u želji da ostanu anonimni rekli da, čim završe fakultet, imaju namjeru napustiti zemlju, jer "ZNA SE" za koga su rezervirane atraktivne specijalizacije, bez ikakvog natječaja. A koliko ima podobnih studenata ostavljam čitateljima procijeniti koliko je zdravstvo sigurno.
