Caru carevo, Bogu božje, dom pospremi

Već neko vrijeme sebi govorim nije vrijedno spomena, a onda mi pred oči dođe nekoliko zimskih platnih lista i jedan rokovnik sa upisanim dugovanjima, pa velim, kome je dano da shvati nek prenese drugima.

Naravno, rokovnik je dar od firme, dugovi u njemu između ostalog, jer si oštećen od poslodavca koji je našao sve puteve kako da radniku, caru i Bogu ne dadne ono što kome pripada.

Neću reći ni da je lako biti poduzetnik u zemlji s puno careva i bogova, daleko od toga. Ali preko leđa radnika, e pa stanimo malo.

Probat ću se izraziti da mi ne ostane nažao ako ne pomognem čovjeku na koga mislim od čitanja njegovih promišljanja da shvati nešto. Dakle jedan se kolumnist, tj. pisac nedavno pita gdje idu naši novci, u slučaju njegovog promišljanja, novci za ceste, puteve koje izdvajamo kod registriranja auta?

Jako mi bude žao kad on i drugi ne znaju, kada žive u neznanju. Imam veliku želju pomoći mu. Veću nego je on imao pomoći svome narodu da ima dobra kola i ceste. Još je on i dobar i trudi se. Ili samo tako izgleda. Ma ima u njemu potencijala, samo ga treba kanalizirati.

Bude meni žao kad se netko pravi glup do te mjere da stvarno postane takav.
Koje li su to fore?! Fore za naivne.

Ajmo o cestama. Kamo ide novac za ceste?!
Ma ajmo o manikuri. Koliko se kilometara umjetnih noktiju ugradi svake godine i kakav to loš utjecaj ima na poljoprivredu naše zemlje.
Ili hajdemo o čestim nestancima, tj. prekidima električne energije i posljedicama tog fenomena kod nas, te hajdemo o štetama koje pri tome nastaju. Da, fenomen. U gradovima s milionskim stanovništvom i u velikim industrijskim područjima po svijetu to je nezamislivo, a kod nas je to češći slučaj od ukazanja... da ne diram sad u to.
Hajdemo o kupovini jednih te istih udžbenika, dok mnogim piscima i umjetnicima ne dopuštaju prodati svoja djela, makar legalnim putem te ih tako tjeraju u švercere.

Ma neee. Glupo je o tome. Kao i o haraču za ceste. Ima jedna stavka koju ni pratar ne smije dirnuti. Nisam ni ja hrabrija, ali jesam luđa.

Zato pitam, a ne trebam odgovor: Gdje ide novac predviđen i namjenjen za dječji doplatak? Ili malo lakše pitanje: gdje se predaje zahtjev za reguliranje dječjeg doplatka? Hoće li nas nestati zbog loših cesta ili što djecu nismo mogli podizati na ovim prostorima?!

Gdje ide razlika novca za doprinose kad poslodavac uplaćuje radniku minimalac?
Gdje ide novac koji mu ne isplati za blagdane? Ah, da... dao mu je božićnicu. Od sebe. Duša draga. Iz svog džepa mu dao ono što ga pripada, otkinuo od svoga da bi bio još i velik, dobrotvor. Hvala, hvala za sve. Baš za sve. Eto gdje idu neki naši novci. Enigma bi bila riješena, ali budući da ima i pametnijh i glupljih od mene, evo pitajte i vi gdje idu novci onoga čega se vi možete sjetiti?

Gdje idu ti novci pa svako malo prosimo za nečije liječenje? Ako dovoljno ne prikupimo, okreni pare u spomenik.
Možda tako otkrijemo kako je moguće isplaćivati ogroman broj lažnih vojnih mirovina, dok mnogo manje pravih branitelja nema nikakva primanja.
Bojim se da je i ta suma mala. Možda se, možda, oprostite ako griješim nadopunjuje iz redovine. Znam kako ću vas mnoge sada naljutiti, a znam i da nije. Samo hoću reći kako je ružno ne znati kamo idu "naši" novci. Kao da i jesu naši na kraju krajeva. Ta pisano je i možda za naše mentalno zdravlje i jest najbolje držati se one:"Caru carevo, Bogu božje"

A tko je car, i kojem "Bogu", to ni pametniji od mnogih kolumnista zajedno ne bi mogao napisati da istinu ne oskvrne.

Ostaje čovjeku onda jedino praviti se glup ili gluplji i ne davati svoje novce u tuđe džepove. Kako?! Pa moram registrirati auto i plaćati redovinu, mislimo sada. Slažem se sa time, samo ne i s izborom mjesta i adrese tog čina, tj. uplata na netransparentne račune. Ako mi i naši ne znamo, nije sramota pogledati kako to drugi rade. Uostalom, do jučer smo vozili makadamom i nismo se ubijali zbog te strahote koliko se u proteklih godina do danas ljudi pokrpanim asfaltom odvezlo u smrt. Za koga?! Za vojsku na nebu, kako bi služili jedinom caru i Bogu za račun bez limita.

Dugo je narod trpio fenomene poškropljene očito neblagoslovljenom vodom. Puno puta zadnji "dinar" stavio u kuvertu za redovinu, misleći dat će Bog, dat će car. Pa evo hoće. Dao Bog više careva ili mogućnost da živimo u drugim carstvima. Spasio svoj narod.

Proučavajući tu jednu platnu listu jednog radnika, oca i branitelja, na kojoj stoji samo 12 sati u tom mjesecu i iznos plaće -476 KM (minus 476 KM), pitam se šta je bilo kad se probudio?! Radnika čiji nikad dobiveni novac za dječji doplatak je ugrađen u nečiju vilu. Izračunajte sami koliko bi on mogao dati za Crkvu ako dadne i desetinu kako je pisano.
Uglavnom puno manje nego npr. radnik Aluminija.
Razlika je završila u nečijim džepovima ili zidinama. Ne mislim na koga i vi. Prije njega znam mnoge što imaju npr. deset uposlenih radnika prijavljenih na minimalac, koji su mu zaradili dom, vikendicu npr. na Blidinju i stan npr. u Zagrebu za nekih jednocifren broj godina, do kojih dolazi lošim cestama.

I da ne širim popis imovine, tih što uzeše i Bogu i caru za svoje mini carstvo, prijeći ću na drugo pitanje koje muči istoga i mnoge.

U svome razmatranju njegovim spoznajama viđene stvarnosti, pita se šta će biti kada se probudimo, nakon Gospojine, valjda misli na nekoj od tih cesta?
Bože, pa šta će biti? Malo umora i mamurluka kod nekih. Promuklosti od vikanja i pjevanja. Bit će pogrijavanja ručka od jučer i zamrzavanja viškova, bit će brojanja prometa i lemuzine i bit će pospremanje doma, jer ostali ili pošli iz njega dom mora biti pospremljen iliti spreman za nas kao mi za njega.

Još mi nije jasno šta je tu sporno, kao ni što nam to treba netko vikati u mikrofon? Kao što nekima nije jasno kako idu naši novci.

Možda se odgovor krije baš u ovoj pričici, ako nađemo odgovore na pitanja s početka do kraja. Imamo loše ceste i putove, jer naše novce troše na to da nam putem razglasa u gradu koji smo sami blokirali svojim tijelima dijele savjete o tome šta ćemo po Gospojini kad se probudimo.
Pa kiseliti paprike, kuhati pekmeze, kopati krumpir, prikupljati drva. Spremati dakle zimnicu i djecu za novu školsku godinu. Pogledati jesmo li šta od naših brendova zaboravili dati gostima iz dijaspore. Pregledati darove dobivene od istih i pomoliti se za darovatelje.
Sjesti i uprti pogled niz ili uz pokrpanu cestu kojom odoše naši dragi.
Ili pospremiti dom i na put. Prvo lošijim pa sve boljim cestama. Sve dalje od doma, do one točke s koje pri pogledu uperenom prema domu on više izgleda kao stambeni objekt, kuća, a manje kao dom. Pa dalje do sljedećeg odmorišta sa kojeg već izgleda kao Kč. Dok se iz zvučnika čuju Thompson i Škoro i Bulić upinjući se da nam pokidaju ono malo duše što se rasteglo cestama od doma do "doma". Ili one neke što im oči i dojke i gluposti iskaču dok se naprežu da nas pjesmom isprate.
Predlažem ipak AC/DC.

Može se kolumnist pitati koliko hoće, kuda idu naši novci i šta ćemo kad se probudimo, ali odgovor neće nikada naći, jer ili neće ili ne može shvatiti.
Pa dobro. Nije svakome jednako dano.
Netko je lud, netko se pravi lud. Ne znam koga mi je više žao.

Moje skromno mišljenje je da, kada bi učili iz više raznih knjiga, a ne samo jedne podupirali a druge ignorirali, bili bi pametniji i ne bi postavljali glupa pitanja niti davali novce nekome da nam viče u mikrofon ono što već stoljećima naš narod zna i kad čitati ni pisati nije znao.
Korisnije bi bilo te novce usmjeriti za potrebe liječenja onima koji to trebaju ili, evo, ovima koji će oboliti od nejasnoća koje ih okružuju.

Caru nikad dosta, Bogu nikad malo, a čovjeku kako se opredjeli, on sam bira koliko malen ili veliki će koračati putovima, kako pjesnik reče od gnijezda do zvijezda.

Spominjanje pjesnika nije slučajno. Čudno se nešto događa u toj branši. Možda je ključno prvo slovo prezimena ili imena kod podrške lobista za prividan uspjeh na tom nebu. Vidjet ćemo kad se probudimo.

Prošla je Gospojina i seoski derneci, vakat je obići dom, eto šta ću kad se probudim. Sagledati stanje iz perspektive svoga uma, ne nečijega.