Općenito društveno-političko, demografsko i ekonomsko stanje u Bosni i Hercegovini u 2018. godini samo je nastavilo dugogodišnje sivilo, opću besperspektivnost i beznadežnost.
Famozna Reformska agenda u koju su se klele domaći, ali i međunarodne institucije do dan danas nije provedena, te iako je donijela i dio dobrih efekata, donijela je i dio "Superhik reformi" - stanje elita se poboljšavalo, običnih građana pogoršavalo. Sve to nas je dovelo da iz zemlje bježi tko stigne, kako su nam uspješne kompanije postale trening centri za uspješne zapadnoeuropske ekonomije, da država u nedostatku novca za "gladna partijska usta" samo podiže namete koji uništavaju i ono malo "zdravog ekonomskog tkiva", da smo po izravnim inozemnim investicijama samo europsko dno, kao i po konkurentnost, lakoći poslovanja i korupciji.
S obzirom na peripetije oko formiranja vlasti u BiH, ukupnu turbulentnu globalnu političku sliku, krizu unutar EU kao i sve izgledniju novi svjetsku ekonomsku krizu razloga za optimizam nema. Štoviše, svi mi mogli sami iz dugogodišnjeg sivila ući u duboku tamu.
Poražavajući podaci
Posljednje izvješće Direkcije za ekonomsko planiranje BiH pokazuje kako je prvoj polovini 2018. naša zemlja ostvarila ekonomski rast od oko tri posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Ova stopa ekonomskog rasta, kako ocjenjuje DEP, predstavlja nastavak trenda iz prethodne godine i u rangu je regionalnog prosjeka. Najznačajniji doprinos ekonomskom rastu ostvaren u okviru privatne potrošnje koja je uvećana za 3,1 posto. Svakako je pohvalno to što ekonomija raste, ali ukoliko znamo da nam za bilo kakav oporavak treba rast od pet ili šest posto, jasno je koliko smo daleko od toga.
Posljednji podaci Agencije za rad i zapošljavanje pokazuju kako je u BiH ukupno 437.783 osobe na evidencijama zavoda i službi zapošljavanja, što je 35,3 posto. U ovom segmentu BiH bilježi napredak, sve je manji broj nezaposlenih ali i dalje ih je puno previše.
Plaće bilježe rast, u prosjeku su došle do 894 marke, ali i dalje je u branšama koje zapošljavaju uvjerljivo najviše radnika oko 650 maraka. Nažalost, cijene idu gore pa je prosječna potrošačka košarica za četveročlanu obitelj već oko dvije tisuće maraka.
Ispod granice siromaštva nam je oko 20 posto stanovništva, a službeni podaci Eurostata pokazuju kako je Albanija najsiromašnija zemlja u Europo jer je kupovna moć tamošnjeg stanovništva tek 29 posto prosjeka Europske unije, a tek nešto bolje stoji BiH sa također mizernih 32 posto.
Također, bh. poduzeća muče s likvidnošću i opstankom čemu svjedoče i podaci Centralne banke BiH za prosinac 2018., iz kojih se vidi da je ukupan broj blokiranih računa poslovnih subjekata bio 92.190, a ukupan broj tvrtki koje imaju najmanje jedan blokiran 50.546. Ova institucija vodi evidenciju i o broju blokiranih računa po broju blokade. Tako ih je do 2004. bilo 2243, 2004. 755, 2005. 810, 2006. 1982, 2007. 1513 pa sve do 2016. kada ih je bilo 4844 ili 2017. njih 6787. Ono što je poražavajuće jeste analiza za godinu koja je na izdisaju - čak 33.630 takvih računa.
Nova kriza?
A država u 2018. ne da nije imala odgovor, nego je, kako to obično u izbornoj godini bila, sve probleme gurnula pod tepih i bavila se sitnim politikantstvom. Za to vrijeme natalitet je i dalje debelo ispod mortaliteta, desetine tisuća ljudi nam je ponovno otišlo, privatnici razmišljaju o uvozu radne snage, škole i fakulteti su nam sve prazniji. Naravno, to nije spriječilo političku elitu da izglasa povećanje trošarina na naftne derivate kako bi popunili prazne proračunske rupe, zbog čega su cijene skočile na razinu da su veće od nekih zemalja EU. Za to vrijeme vlasti grade virtualnu infrastrukturu diljem cijele zemlje - tu je ona, samo je ljudi ne vide.
Ljudi iz realnog sektora godinama upozoravaju kako je nužno mijenjati poreznu politiku jer, kako tvrde, na jednu marku plaće radniku država uzima dodatnih 70 feninga, što je neodrživo stanje. Međutim, naznaka takve reforme nema niti na vidiku.
Ukoliko gledamo globalnu sliku, sve je veći broj ekonomskih stručnjaka koji upozoravaju kako će se obrisi nove globalne krize vidjeti već 2019., a da će eskalirati 2020. Jedan od rijetkih ekonomista koji je upozoravao na dolazak velike krize koja je i nastupila 2008. godine, Nouriel Roubini, jasno upozorava da se nalazimo pred novim globalnim ekonomskim kolapsom, a uzročnike vidi u politikama američkog predsjednika Donalda Trumpa, trgovinskom ratu, velikim dugovima i nedovoljnom rastu. Ne treba posebno niti govoriti što bi nova takva kriza značila ionako krhkoj bh. ekonomiji.
Zbog svega navedenoga, kao i niz drugih razloga, nekog prevelikog optimizma nema nego prije svega oprez jer vrijeme ispred nas nudi mnogo više pitanja nego odgovora.