Kako sam tragao za korijenima ljubuškog junaka Pearl Harbora

ljubuski.info

Je li Petar Tomić ikada pročitao u Bibliji zapisane Isusove riječi - da ne postoji veća ljubav prema čovjeku od one kada žrtvuje svoj život za prijatelje - nikada sa sigurnošću nećemo znati. No, da je s ovom mišlju živio i s njome i umro, posve je sigurno. Jer, tijelo tog mornaričkog časnika i danas, gotovo osam desetljeća poslije, počiva u valovima mora, nakon što je 7. prosinca 1941., u paklu Pearl Harbora, tijekom japanskog napada na ovu američku bazu, spašavajući živote nekoliko stotina mornara s američkog broda USS Utah, žrtvovao vlastiti život.

Za svoj herojski čin ovaj američki mornar hrvatskog podrijetla Petar Herceg Tonić, u SAD-u poznat kao Peter Tomich, 1942. godine posmrtno je odlikovan Medaljom časti. On je jedan od ukupno 15 pripadnika američke mornarice kojima je to najviše vojno odlikovanje dodijeljeno za izuzetnu hrabrost prilikom japanskoga napada na Pearl Harbor, no Tomićevo odličje, na žalost, američki predsjednik Franklin D. Roosevelt nije imao kome uručiti.

"Misterij Tomich" godinama je pobuđivao pozornost američke javnosti, a u novinama se pojavilo više članaka s nagađanjima o tragičnoj i zagonetnoj ličnosti junaka iz Pearl Harbora, hrvatskom imigrantu o čijem se podrijetlu nije znalo baš ništa. Vjerojatno bi tako ostalo da se za Tomićevu sudbinu nije zainteresirao umirovljeni američki kontraadmiral Robert Lunney koncem 90-ih, kada otpočinje jedna iznimna priča o vojničkoj časti, hrabrosti i prijateljstvu premda se dvojica časnika američke vojske - obojica junaci Drugog svjetskog rata - nikada nisu srela.

Silna upornost

No, od trenutka kada je doznao da Tomićeva Medalja časti nije nikome uručena, Robert Lunney dao se u potragu za korijenima junaka kako bi, makar desetljećima poslije, stigla u ruke njegovih potomaka. U tome je, pokazat će se, zahvaljujući silnoj upornosti naposljetku i uspio. Potraga na dva kontinenta koja je potrajala gotovo cijelo desetljeće poslužila je kao predložak za dokumentarni film u produkciji HRT-a "Heroji se ne zaboravljaju - Priča o Petru Tomiću”, čijoj premijeri u Zagrebu u petak je Robert Lunney i osobno nazočio. Vitalnog 91-godišnjaka nije omela ni vremenska razlika pa je već ujutro nakon slijetanja zrakoplova iz SAD posjetio Hrvatski povijesni muzej, ne bez razloga. Upravo ondje je pohranjena za ovu priču iznimno važna i rijetka memorabilija: originalni i dobro očuvani jastuk s broda Utah na kojem je život izgubio Petar Tomić.
Ovaj jastuk dao mi je jedan od preživjelih s Utaha, a ja sam ga odlučio donijeti u Tomićevu domovinu - tumači Robert Lunney.

Premda se sporo kreće, pa ga u korak prati vjerna supruga Joan i premda ima problema sa sluhom, rado se prisjetio događaja koji datiraju u posljednjim danima Drugog svjetskog rata.
U dobi od 17 godina pridružio sam se Mornarici SAD-a u vodama Pacifika. Na putu za Saipan, a poslije i za Iwo Jimu, prolazeći kroz Pearl Harbor ugledao sam nasukanu olupinu negdašnjeg ratnog broda USS Utah. Tada sam doznao da je ondje, početkom rata, izginulo više od 50 članova posade koji još uvijek leže na dnu broda, no tada sam također čuo da bi se mrtvi brojili u stotinama da nije bilo šefa stroja, časničkog namjesnika Petera Tomicha, hrvatskog imigranta koji je u sudbonosnom trenutku pokazao neviđenu hrabrost - kazao je Robert Lunney, pa tumači kako se brod Utah, pogođen dvama japanskim torpedima, počeo naglo prevrtati.

U trenutku kada je izdana zapovijed za napuštanje broda, Tomić je, međutim, otišao natrag u kotlovnicu kako bi se uvjerio da su svi njegovi ljudi izašli, da bi sve do kraja ostao sam polako ispuštajući paru iz kotlova i gaseći ih kako bi brod i dalje imao potrebnu struju za evakuaciju i kako kotlovi ne bi eksplodirali i tako prouzročili još veće žrtve. - Na taj način svjesno je žrtvovao vlastiti život i spasio stotine života mornara - prisjeća se admiral Lunney te 1945. kada je prvi put čuo priču koju, pokazat će se, nikada nije zaboravio.

Brod USS Tomich

Admiral Lunney potom je slijedio svoj životni, ali i ratni put koji ga je, kao pripadnika američke vojske, vodio dalje u Korejski rat, a poslije je ostvario i uspješnu karijeru pravnika, sve dok jednog dana u Navy Timesu nije pročitao priču o jednoj od rijetkih neuručenih Medalja časti.

U čast Tomićevoj žrtvi za Mornaricu tijekom Drugog svjetskog rata, jedan od bojnih brodova nazvan je njegovim imenom USS Tomich, a Mornarica je jednu od dvorana na Vojnoj akademiji u Newport Rhode Islandu nazvala "Tomich Hall” njemu u spomen, no u potrazi za rodbinom svojeg junaka Američka mornarica nikada nije otišla predaleko. Kada se Robert Lunney zainteresirao za ovu priču, o kojoj je prvi put čuo u posljednjim danima rata, od presudne važnosti ispale su informacije koje je dobio od kućne pomoćnice Julijane Velčić s otoka Cresa. I tako je otpočeo vlastitu istragu o čovjeku s kojim je ratovao ispod istog stijega premda ga nikada nije upoznao.

Prema dokumentaciji Mornarice SAD-a, Tomich je rođen 3. lipnja 1893. godine u Prologu "u Austriji", iako je riječ o selu u sastavu općine Ljubuški u Hercegovini. "Preko bare” otisnuo se još kao mladić, umalo dječak, kada je stigao u Queens. Korpusu vojske SAD-a pristupio je još tijekom Prvog svjetskog rata, 1917. godine u Fort Slocumu u New Yorku, da bi se dvije godine kasnije pridružio Američkoj mornarici te ubrzo postao i američki državljanin.

Kao i mnogi imigranti koji su prešli ocean, i njegovo je ime doživjelo svojevrsnu modifikaciju pa je Petar postao Peter, Tonić je postao Tonich, naposljetku i Tomich. Ta je činjenica, pretpostavlja se, zakomplicirala potragu za njegovim potomcima.
Tijekom istrage susreo sam se s jednim od preživjelih mornara s broda Utah koji je zadržao Tomića u prekrasnom sjećanju zbog njegova tihog, nenametljivog ponašanja, ali i zbog neprekidne brige za ljude s kojima je radio. Taj preživjeli mornar prisjetio se kako je brod Utah potonuo u roku od samo 12 minuta nakon udara japanskog torpeda, uz neprekidno mitraljiranje po posadi koja je napuštala brod. Među njima nije bio Petar Tomić. U više od 20 godina službe u Američkoj mornarici kolege i suborci bili su njegova obitelj i to je bilo vidljivo, pričao mi je svjedok, u trenutku kada se posada uspinjala ljestvama, dok se Tomić spuštao ljestvama prema kotlovnici kako bi spasio tuđe živote. On je nedvojbeno žrtvovao vlastiti život kako bi njegovi suborci mogli živjeti - kazuje admiral o trenutku kada je odlučio prijeći ocean u potrazi za Tomićevim bližnjima.

Brod je naš život i naša obitelj i naša dužnost. Mornari imaju posebnu vezu koja je jedinstvena, mi cijenimo jedini druge i dužnost koju obnašamo. Preživjeli Tomićevi prijatelji s broda Utah ohrabrili su me da učinim pravu stvar i tako smo u ljeto 1997. godine moja supruga Joan, naš sin Alexander i ja isplanirali prvi posjet Hrvatskoj. No, moja potraga ne bi bila moguća bez pomoći dobrih ljudi hrvatskih korijena - ističe Lunney, pa dodaje kako su mu u potrazi pomogli Adam Eterovich, predsjednik rodoslovnog društva Hrvatske bratske zajednice u Americi, koji je nabavio rodoslovno stablo obitelji Tomić, a od velike pomoći bili su i hrvatski novinar u SAD-u Vjekoslav Krsnik i hrvatski slikar Zvonimir Mihanović.

Upravo uz slikarovu pomoć Lunney je tijekom posjeta Hrvatskoj otputovao u Međugorje kako bi posjetio franjevački samostan na Humcu u Ljubuškom, gdje je u prašnjavim župnim knjigama pronašao sve podatke o Petru Hercegu Toniću, koji je u SAD-u promijenio prezime u Tomich.
Imali smo veliko zadovoljstvo susresti cijelu Petrovu obitelj, a posebno me razveselilo otkriće da je njegov najbliži rođak također junak, odlikovani pukovnik iz Domovinskog rata Srećko Herceg Tonić, koji je nastavio obiteljsku tradiciju hrvatskog junaštva i hrabrosti - priča ushićeni Robert Lunney.

No, njegova otkrića američka Ratna mornarica nije priznala ni nakon devet punih godina borbe, pa je u međuvremenu podignuo i dvije tužbe protiv Ratne mornarice, koje je izgubio, kao i novac uložen u njih, sve dok 2005. nije presuđeno da se medalja ipak uruči obitelji.

I, naposljetku, dogodilo se - šest i pol desetljeća poslije, jedna od rijetkih neuručenih Medalja časti dodijeljena je bliskim članovima obitelji Tonić, i to na palubi najvećeg nosača zrakoplova američke ratne mornarice Enterprise usidrenim 2006. pred Splitom. Medalju časti pukovniku Srećku Hercegu Toniću dodijelio je zapovjednik američkih pomorskih snaga u Europi admiral Henry Ulrich, a na svečanosti, treba li uopće napominjati, nazočio je Robert Lunney, kao i njegova supruga i sin.

Evakuirao Korejce

Nakon ovog dirljivog događaja u Splitu, svjetski poznati američki glazbenik hrvatskog podrijetla Nenad Bach počeo je snimati dokumentarni film, ali ga nije uspio završiti. Snimanje i finalizacija filma je poput Lunneyeve potrage također potrajala cijelo desetljeće dok nije završen u produkciji HRT-a ove godine: redatelj filma je Ištvan Filaković, a scenarist je uz Nenada Bacha i Vladimir Brnardić, koji je proteklih dana bio zagrebački domaćin bračnom paru Lunney. Paralelno s filmom "Heroji se ne zaboravljaju” čija je premijera upravo održana, Brnardić je snimao još jedan film, koji se zove "Krug časti”, u čijem je središtu upravo admiral Robert Lunney, a koji će se emitirati na HTV-u u vrijeme Božića. U ovom televizijskom dokumentarnom filmu od 52 minute osim o njegovoj potrazi za Tomićem veliki dio filma odnosi se na manje poznate detalje iz Lunneyeva života, koje bi u razgovoru s medijima najčešće skromno prešutio.

Riječ je, primjerice, o njegovu doprinosu evakuaciji korejskih izbjeglica iz Hungnama 1950. godine, u kojoj je sudjelovao i američki teretni brod SS Meredith Victory na kojem je Lunney služio. U kratko vrijeme posada je spasila živote oko 14.000 korejskih izbjeglica u najvećoj pomorskoj evakuaciji u povijesti, upisanoj i u Guinnessovoj knjizi rekorda. - Među brojnim potomcima izbjeglica evakuiranih iz Hungnama je i današnji južnokorejski predsjednik Moon Jae-in, a brodu je podignut spomenik u Južnoj Koreji - navodi Vladimir Brnardić. Tijekom snimanja obaju filmova, HTV-ova ekipa posjetila je ključne lokacije u SAD-u, uključujući Pearl Harbor, gdje su obišli danas memorijalni brod Utah koji u svojoj utrobi još uvijek krije tijelo Petra Tomića i njegovih pedesetak suboraca, onih koje nije uspio spasiti.

Premda su ih tamošnje vlasti tijekom godina pokušavale izvući, brod se u trenutku potonuća preduboko zabio u pješčano dno, pa mornari i 77 godina poslije počivaju na dnu broda, sjedinjeni u zagrljaju smrti. Admiral Lunney promišlja i o tome. Petar Tomić, kaže, još uvijek je na straži.

Večernji list

Glas naroda

Još jedan zaboravljeni branitelj. Istina će izići na vidjelo kad tad. Za 10,20,50 ili više godina, kako za zaboravljene tako i za lažne zapovjednike i lažne branitelje

153 000 junaka "HRVATA" iz B i H koji u ovom zadnjem ratu nisu nikada obukli uniformu a dobivali su i sada dobivaju invalidnine i mirovine i odlikovani su itd itd. TO JE PRAVDA ali UDBIna PRAVDA . Potpuno isto kao u AMERIČKOJ VOJSCI: AMEN. Živio DOBROTVOR!!!!

Koji čin ima Dragan Čović????

Major KOSa.

da sad zna za koga se borio vjerovatno bi zaplaka

Isto ko i mi svi što smo učestvovali u ratu. Da Bog da, da nismo i da je ostala Yuga. Ajde , sad napadajte zbog yuge i navedite šta je sad bolje u odnosu na bivšu državu. Ali samo pošteno i u brojevima.

Tiša kad će Petar Herceg dobiti ulicu bitno da si stavio profesora Čuljka

Yuga je zločin u ideji sprovedbi i posljedicama to je suvišno uspoređivati ako ti nije jasno ko ti je kriv

možda juga nije bila dobra ali ovodanas je sto puta gore za sve narodea posebno za Hrvate

Ovo je još jedna opaska ljubuškim vlastima koji nisu prepoznali da se radi o heroju koji je dobio najviše vojno odličje Medalja časti.Čovjek iz Ljubuškog,ono što nijedan ljubušak do sada nije dobio u našem Ljubuškom nije dobi ni ulicu.Gdje to ima?Ima u Ljubuškom.Prije dvije godine ljubuška vlast promjenila je nazive ulica i trgova,dijelila imena znanim i neznanim junacima,fra ovi,fra oni,profesor ovi,profesor oni.Svi su zaslužili ulicu Petar Tonić Herceg nije.Ovdje ne treba iz vlasti nikoga posebno spominjati,oni koji su to zaboravili napraviti nek je na njihovu čast.Petar Tonić svojom žrtvom ionako je na pijedestalu slavnih,ne tiču ga se ovi lokalni vlastodršci sa sitnim uskim,sebičnim,interesima.Umjesto da isti ima svoj kip,spomen dom,ulicu za Ljubuškiu vlast ne postoji.Bio bi vjerojatno bitan da je nečija rodbina od njih .Ne znaju oni za šire interese,mogli su i oni profitirati,dičiti se junaštvom jednog heroja Amerike,rođenog Proložanina,Ljubušaka.Petar Tonić Herceg sada čeka neka bolja vremena,neku bolju vlast koja će ga se sjetiti.Ova će kad tad proći i doći će netko da ispravi sramotu ove vlasti.

Želio bi objasniti kako smo pronašli tko je Petar Herceg Tonić.
1991-92 upoznao sam Adama Eterovića u San Carlosu, Kaifornija. Adam se je bavio povijest Hrvata
Kalifornije i Amerike. Dobro je poznavao Hrvatsku koloniju i o tome je pisao.
Jednog puta 1992, ja posijetim Adama kod njegove kuće u San Carlosu, i počeli smo pričati o Hrvatima u Americi.Ja isto volim povijest pa je to za mene bilo interesantno slušati.
Poslije nekoliko sati razgovora, Adam počeo pričati o nekom Petru Tomiću. Kaze da je bio u Američkoj vojci i da je poginuo na brodu na Havajima, za vrime napada Japana na Havaje.
Petar Tomić je dobio Medalju, što je naj veće odlikovanje u Američkoj Vojsci za zasluge.

Adam dalje priča kako je on tražio da se to Odlikovanje da Petrovoj obitelji ili rodbini. On je na tome radio od drugog svijetskog rata, da pronađe rodbinu Petra Tomića, jer tako je pisalo u Vojnim dokumentima.
Znalo se je da je iz Hercegovine, negdje blizu Ljubuškog, Pošto nisu našli nigdje dokumente da je rođen u Prologu, jer tamo nema prezime Tomić.
I tako se je to zapustilo i skoro zaboravilo, i nitko nije istraživao dalje jer je bio iz Hercegovine.
Kad je Eterović meni priča, ja sluša i ja se počeo malo smijat.Adam kaže zašto se smiješ?
Ja kažem Adame,ja znam u čemu je problem. A on odmah nastavi, kako ti znaš?
Prvo, ja kažem, ja sam rođen u Prologu i znam imena, Prezimena i nadimke koje su neke obitelji imali.
Onda ja kažem Adamu, u Prologu nema Tomić, Prezime, ima samo Herceg i Tonić nadimak.
I tako smo otkrili tko je Petar Herceg Tonić.
Da nismo to tada otkrili i danas se nebi znalo tko je Petar Tomić bio, jer poslije nekoliko godina Adam je umrao, i on je imao sve dokumente o Petru. Sve što se piše i govori poslije toga, to je samo pisanje i govor pojedinih ljudi.
Samo toliko za sada o Petru Hercegu Toniću.

Kako sam tragao za korijenima ljubuškog junaka Pearl Harbora

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Film koji nećemo gledati Berislav Jurič | bljesak.info
ljubuski.info
Prolaze nam životi, a vrijeme stoji Berislav Jurič | bljesak.info
ljubuski.info
Kad nezakonito postane normalno... Marko Čuljak | dnevno.ba

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari