Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila je, uz Hrvatsku i Republiku BiH, supotpisnica Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994., kojim je dogovoreno stvaranje Federacije BiH kao zajednice hrvatskog i bošnjačkog naroda, s ciljem kasnijeg federaliziranja cijele države.
Činjenično je nastavila postojati i nakon donošenja Ustava Federacije BiH 30. ožujka 1994. do samoukinuća 14. kolovoza 1996., kada su sve ovlasti Vlade Herceg-Bosne prenesene na Vladu Federacije BiH.
Ne dovodeći u pitanje svoju podršku državnoj neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, kao vrhovna politička i društvena institucija Hrvata u BiH, zalagala se za njezino ustrojstvo kao složene federativne države konstituirane od samoupravnih, uvjetno rečeno nacionalnih, teritorijalnih jedinica. Dotad su postojale regionalne zajednice, organizacije HDZ-a za pojedinu regiju (kotar). To su bile Hercegovačka, Travnička, i Posavska regionalna zajednica HDZ-a BiH.
Na sjednici Travničke regionalne zajednice, 21. srpnja 1991., navodi se da Predsjedništvo BiH, svojim neodređenim stavovima i Vlada BiH svojim konkretnim mjerama ništa nije kvalitetnije poduzela za rješavanje nastale sitacije; polarizacija na nacionalnoj osnovi u potpunosti je paralizirala Skupštinu BiH, a HDZ-ovi zastupnici su postali marionete politike SDA; Ministarstvo narodne obrane BiH nijemo gleda mobiliziranje rezervista u BiH, dok naoružane četničke bande šire paniku i nered, a gospodarstvo je u potpunom kolapsu. Na osnovu ovih zaključaka, preporučuje se hrvatskom pučanstvu Travničke regije i hercegovačkih općina da se udruže u Hrvatsku regionalnu zajednicu Bosne i Hercegovine. To je pozdravljeno na II redovitoj sjedinici Glavnog odbora HDZ-a, 6. kolovoza 1991.
Prijedlog regionalizacije s ciljem što tješnjeg povezivanja općinskih odbora HDZ-a BiH upućen je 23. kolovoza 1991. godine. To su, osim postojeće tri, bile: Sarajevska, Dobojsko-zenička, Banjalučka, Bihaćko-kladuška, i Tuzlanska regionalna zajednica HDZ-a BiH. Vrlo vjerojatno je da nijedna od spomenutih regionalih zajednica nije prerasla u hrvatsku zajednicu, iako će se poslije Hrvati na područjima Sarajeva, Zenice, i Tuzle vojno organizirati u brigade Hrvatskog vijeća obrane, povezane sa Glavnim stožerom HVO-a.
Na Savjetu sigurnosti HDZ-a BiH, 18. rujna 1991., dotadašnje Sigurnosno vijeće postaje Krizni stožer, koji rukovodi sa sustavom obrane hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i osigurava nabavku oružja. Krizni stožeri se hitno formiraju za Travničku, Hercegovačku i Posavsku regionalnu zajednicu, dok će Sarajevskom neposredno koordinirati glavni Krizni stožer HDZ-a BiH.
Na prekretnici, takvo se zalaganje posebice snažno očitovalo osnivanjem niza teritorijalno-samoupravnih hrvatskih zajednica. Hrvatske zajednice su osnovane kao odgovor na osnivanje srpskih autonomih oblasti i velikosrpsku agresiju, kojoj središnja vlast u Sarajevu nije bila dorasla.
Hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini
Prva takva zajednica bila je Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, koja je osnovana 12. studenog 1991. U Hrvatsku zajednicu Bosansku Posavinu ušle su općine: Bosanski Brod, Modriča, Bosanski Šamac, Brčko, Derventa, Odžak, Orašje i Gradačac, a sjedište je bilo u Brodu. Istoga dana, u Grudama su se sastale Hercegovačka i Travnička regionalna zajednica i donijele zaključke da u slučaju raspada Bosne i Hercegovine, hrvatski narod mora povesti odlučnu aktivnu politiku, koja treba dovesti do zajedničke hrvatske države. Treba pristupiti formiranju Hrvatske banovine u BiH, kao prve faze do konačnog rješenja pitanja.
U Grudama, 18. studenog 1991. godine, uspostavljena je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, sa sjedištem u Grudama, a potom u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Uskoplje, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.[11]
U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.
Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini ili su barem činili značajan udio stanovništva.
Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uz pomoć Muslimana uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban je na pitanje: Zašto Herceg Bosna u ovom trenutku?
, odgovorio:
Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim - kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da da do znanja da to ne želi.
U siječnju 1992., osnovane su hrvatske zajednice u ostalom dijelu Bosne, Hrvatska zajednica Usora, 14. siječnja i Hrvatska zajednica Srednja Bosna, 27. siječnja. Hrvatsku zajednicu Usora sačinjavali su prostori naseljeni Hrvatima od najsjevernijih sela u usorskoj dolini (Prisade, Makljenovac) preko Teslića, Studenaca i Slatine do Rajševe. Hrvatska područja u kraju Teslić-Komušina, bila su uvezana u Hrvatsku zajednicu Usora sve do prekida komunikacije (grad Teslić) sa sjevernim dijelom zajednice, tj. današnjom općinom Usora.
Teritorij Hrvatske zajednice Srednja Bosna odgovara teritoriju današnje općine Žepče i zapadnom djelu današnje općine Maglaj.
Na sjednici Predsjedništva HDZ-a BiH, 16. siječnja 1992., hitno traži se Sarajevske hrvatske zajednice, u općinama, koje gravitiraju gradu Sarajevu, a nisu uključene u Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu.
Iako će poslije biti proglašeno ujedinjenje hrvatskih zajednica na području Tuzle (Soli) i Sarajeva (Vrhbosna) sa Herceg-Bosnom, velika je vjerojatnost da su te zajednice ostale samo mrtvo slovo na papiru. Ipak, njihovi vojni odjeli Brigada Kralj Tvrtko HVO Sarajevo i 115. Zrinski HVO Tuzla su bili povezani sa Hrvatskim vijećem obrane Herceg-Bosne i podčinjeni Glavnom stožeru HVO-a do kraja 1993., odnosno početka 1994. kada će ih nasilno ukinuti Muslimani.
S obzirom na situaciju, bilo je prirodno da se otvaranjem komunikacije preko Dubrava područja od Studenaca do Rajševa kao zaseban dio uvežu u Hrvatsku zajednicu Srednja Bosna, odnosno s Žepčem, što je i učinjeno 24. svibnja 1992. Već sljedeći dan kreće velika ofenziva u predjelu Gornje Komušine, koja se u narednim tjednima proširuje i sa teslićke strane napadom na Studence.
Sve regionalne zajednice su zajednički povezane u travnju 1992. godine, osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane. Potkraj 1992. godine, na sastanku u Travniku pod predsjedanjem Mate Bobana je donesena odluka da se sve hrvatske zajednice ujedine u vrhovnu, Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Tako su Herceg-Bosni pristupili: Srednja Bosna (Žepče), Usora (sjeverni, slobodni dio) i Bosanska Posavina (jedini slobodni dio Orašje). Do tada, Srbi su zauzeli dvije općine Herceg-Bosne, Kupres i Kotor Varoš.
U ratu u Bosni i Hercegovini, Hrvati su zahvaljujući svojem samoorganiziranju putem Hrvatske zajednice, a poslije Hrvatske Republike Herceg-Bosne i njezinih oružanih snaga Hrvatskog vijeća obrane izborili svoj opstanak u Bosni i Hercegovini. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini prvi se organizirao politički i vojno protiv srpskog agresora. Ta njegova organizacija bila je temeljem nastojanja da se održi kao konstitutivan i suveren narod u Bosni i Hercegovini.