Kako je "Veljačka kenja" nadmašila "Bugarski vlak"

Sebi postavih zadatak napisati ovu priču dan poslije nedjeljnih općih izbora, kao što sam napisao i onu: "Kako zaboraviti izborni dan", ta je priča nastala prije dvije godine nakon zatvaranja lokalnih izbora u Ljubuškom.

Ali ovaj put nikako početi pisati, ne mogu, nakon promatranja nedjeljnih izbora u Veljacima, nemam više volje. Evo pišem, ali to nije to, nemam više one inspiracije, opet me obuzeo osjećaj kako moje pisanje nikog ne zanima, niti će dotaknuti one koji su dužni reagirati.

Sad bi se najradije iz ovih stopa maknuo negdje u mir i tišinu, za početak bi nabavio desetak ovaca, dobru knjigu pod ruku i polako za ovcama.

Na tu moju želju sinoć se nasmija jedan moj prijatelj i ovako reče:
Nije to za tebe, ne znaš ti kako treba čuvati ovce! Ti bi se zadubio u čitanje, a ovce bi negdje u štetu, pola bi ih pogubio, ti bi se prvi dan vratio kući bez ovna zvonara!

Ipak nisam u rano nedjeljno jutro na svoje promatračko mjesto došao nespreman i ovako malodušan kao sada. dok ovo pišem. Dugo sam se spremao za to, odlučio sam da ću promatrati ove izbore još prije dvije godine, od onog trenutka kad se u javnosti pojavila priča o Veljačkom klubu vijećnika "305"!

Nekoliko dana nakon onih izbora, od prije dvije godine, svojim sam koordinatorima iz neovisne koalicije "Pod Lupom" predavao završne promatračke materijale, i, na rastanku, uz stisak ruke, ovako sam kazao:
Ako me budete pozivali na opće izbore za dvije godine planirajte za mene biračko mjesto Veljake!

Evo, oni se sjetili toga, a ja ispoštovao datu riječ!

Jutro je započelo uobičajenom procedurom upoznavanja i provjere popisa promatrača.

Od pet članova biračkog odbora (BO) dvojica kasne 40 minuta, uzimam odgovarajuće dokumente i svima naglašavam da to unosim kao prvu primjedbu.

Rukujem se sa članovima BO koji su kasnili, uz kulturno predstavljanje, jednom od njih postavljam pitanje; Ispred koje političke stranke vi dolazite? On mi u trenu kulturno odbrusi i reče kako mi nije dužan to reći.

Rekoh da je u pravu, ali još mu rekoh da ipak pita svog šefa što taj podatak nije izvjesio na zid da ja i svi birači možemo jasno pročitati te podatke i političku stranku koja članove šalje!

Dok se članovi BO raspravljaju trebaju li taj popis istaknuti na vidno mjesto ili ne, opet sam im naglasio da i te nepravilnosti upravo stavljam u zapisnik.

U tijeku je ručno brojanje glasačkih listića, dolazi do zastoja, broji se ponovno, nedostaje 5 listića za Županiju i 2 za Federalnu skupštinu, - eto mi velike nevolje, sad moram strogo paziti da mi ne uvale "Bugarski voz"!

Zbog kašnjenja dvojice članova i ponovnog prebrojavanja listića, otvaranje BM kasni 20 minuta!

Sve pažljivo unosim u zapisnik, taj se dio dokumenta za primjedbe već popunjava, a BM još nije otvoreno.

Nakon što je započelo glasanje, kako članovi BO tako i stranački promatrači, svi uljudno priskaču pripomagati biračima, naravno starijima ali ne odbijaju ni mlađe.

Masovno se dolazi u parovima, u parovima odlaze glasati iza pulta, izgubio se svaki smisao tajnog glasanja. Iza jednog paravana stalno stoje dvije stolice za one koji dolaze u paru, netko to mjesto prozvao "ljubavna kutija"! Što se češće pojavljuju nepravilnosti na BM, ja postajem više uporan da mi ne promakne niti jedna sitnica.

Pažljivo vodim evidenciju, zapisujem po imenu i prezimenu svakog birača, znam, to mi neće puno pomoći ako članovi biračkog odbora odluče napraviti neku prijevaru.

Sam sâm protiv svih, ni ostali promatrači nisu na mojoj strani, nitko me od njih ni jednom prilikom nije podržao u primjedbama na rad biračkog odbora. Znam kako ću imati posla protiv osam većinom mlađih inteligentnih i sposobnih osoba koji mi često prilaze i započinju uljudan razgovor.

Nisam mogao svaki put odbijati kavu i sok, ne želim ni ja biti odsutan od njih, moram nekako saznati tko je među njima taj koji je zadužen za planiranje moguće izborne prijevare.

Nije samo jedan, ima ih više, ali jedan po jedan nastupaju kako bi ispitali moj puls, nabacuju razne teme, a ja sa zanimanjem prihvaćam svaki razgovor.

Gle, jednog od njih već zanima moj skupi tablet i mobitel, on zna njihovu cijenu, a ja mu ne želim otkriti da tu cijenu prvi put čujem od njega jer mi je to poklon od zeta i kćerke.

Neka, puštam ga da misli kako sam navezan na te skupe stvari, pokazuje mi svoj mobitel, odmah pripominje kako je najnoviji te priču nastavlja ovim riječima:
Mene ti isto tako kao i vas, samo zanimaju skupe stvari i novac, ništa me drugo ne zanima!

To je to, ispitiju moj puls za trgovinu morala, a ja mu mirno odgovaram da mene u životu samo zanima pravda i poštenje, te da mi moja čvrsta vjera ne dopušta da me novac i materijalne stvari udaljuju od Boga.

Često smo puta, tijekom dana, vodili kraće razgovore, dečko je kulturan, obziran i svestrano načitan, tek što bi ja bacio oči na birački prostor on bi prestao pričati da me ne ometa i malo bi se udaljio.

Članovima biračkoga odbora i stranačkim promatračima tijekom dana povremeno dolaze smjene, odlaze na duže i kraće pauze, jedino se ja nigdje ne mičem, svih ih ispraćam i opet dočekujem na istom mjestu.

Nakon duže pauze vratio se moj novi prijatelj, onaj sa skupim mobitelom, pretvaram se da ga još nisam zapazio. Mada me zanima što prije stupiti u kontakt sa njim, trebam saznati što se događa u vanjskom svijetu. Izlazim na kraću šetnju u dvorište, ne puštam iz vida BM, promatram kroz prozor što se unutra događa i nakon minutu-dvije opet ulazim.

U prolazu me taj isti na kratko nastoji zaustaviti, pokazuje mi zavoj na prstu, kaže poreza se, ja ga sažaljevam onim "aaaauuu!" vrtim glavom i bez zaustavljanja idem prema svom mjestu.

Evo mi još jednog problema, zavoj na dnu srednjeg prsta lijeve ruke nije uvjerljiv, tu se teško možemo porezati samo po jednom prstu. Neka mi je barem pokazao, neka on misli da mu vjerujem, mada nije trebao ni pokazivati ja sam mu to na prstu zapazio čim je ušao.

Bliži se kraj izbornoga dana, koristim zatišje dok nema birača u prostoriji i pred svima na glas čitam poduži zapisnik primjedbi te isti stavljam na stol ispred predsjednika BO i tražim njegov potpis. Nastaje muk, predsjednik pažljivo čita i opet ga probija znoj, meni drago vidjeti znoj na njegovom licu, iz životnog iskustva to mi mnogo govori.

Ljudi koji u sebi imaju dosta pozitivnih osobina, kad dođu u nepriliku, kad su razapeti između pravde i nepravde, kad su prisiljeni stati na stranu nepravde, obično se znoje ili crvene.

Nakon dužeg promatranja papira ispred sebe, predsjednik BO reče da će potpisati ako mu dopustim da i on ispod mog teksta nešto napiše.

Naravno, jedva sam dočekao, svaka mi izjava samo može koristiti.

Na dnu je crvenom olovkom napisao i negirao moju izjavu o masovnom obiteljskom glasovanju, on je napisao da su pojedini vrlo stari glasači glasovali uz pripomoć mlađih osoba iz obitelji, uz odobrenje članova BO.

Naravno da nije znao kako sam i ja računao kako nam se izjave neće poklopiti pa sam neke situacije tijekom dana tajno slikao.

Još pokoji birač ulazi, predaje osobne isprave članici BO, mlada gospodična čita na glas njegovo ime i prezime, nakon toga izgovara riječi koje kroz cijeli dan niti jednom nije izgovorila:
Molimo vas, potpišite se istim načinom kao u osobnim ispravama!

Na te njezine riječi svi prasnemo u smijeh, jer sam ih prije koji minut upravo tako na glas citirao iz zapisnika, uz napomenu da ih član biračkog odbora do tada niti jednom nije izgovorio.

Evo ga, 19 i 20, kraj izbornog dana, brava je škljocnula i nastupila potpuna tišina.

Prije otvaranja glasačke kutije, koristim priliku, zahvaljujem se BO i svim promatračima na druženju i gostoprimstvu.

Pozivam ih preostali dio posla obaviti korektno i pošteno, uz napomenu da ljudi nisu izmislili izbore, već da je to stvoreno u Nebu kako bi ljudima služilo da mogu pravednije birati sebi upravitelje javnih poslova. Na kraju rekoh da je po meni smrtni grijeh ako netko od nas sebi dopusti naknadno zaokruživati imena kandidata na listićima, sjetite se samo onih starih nemoćnih i bolesnih, koji su jedva danas došli po ovoj kiši kako bi izvršili građansku dužnost, neka nam njihov listić bude svetinja, iz poštovanja prema njima to ne smijemo ni pomislit.

Svi su me pažljivo slušali, sve do trenutka dok nisam rekao: Nemojmo dopustiti da nakon objave rezultata na ovo biračko mjesto padne ljaga, slična onoj od prije dvije godine pod imenom: "klub vijećnika 305".

Aaauu, pola ih se usprotivi, počeše negodovati, traže pojašnjenje.

Rekoh im da nije moguće postići biračku kombinaciju na bilo kojem BM, ako jedna stranka dobije ukupno 305 glasova, te da istodobno 8 razbacanih kandidata po listi dobije maksimalan broj tih glasova. Nadodah, da nije moguće kako je svaka baka ili dedo, svaki stariji i mlađi birač uspio zaokružiti baš isti redoslijed kandidata razbacan po listi.

Nastala je priča kako su oni vodili jaku i organiziranu stranačku kampanju, te kako nije čudno što se tako poklopilo.

Rasprava bi se oduljila u nedogled da ih nisam prekinuo i kratko odgovorio:
Nema potrebe za bilo kakvo pravdanje, osoba koja je tada bila prisutna, nije mogla sve to dugo nositi na savjesti, odala vas je, u određenim krugovima je kazala da su se dvije stranke dogovorile, preuzele svaka svoje listiće i za istim stolom neometano zaokruživale preferencije.

Nastade muk, nitko nije dalje ništa pokušavao reći, još im kratko nadodam samo ovo:
Svjedoci ste da se cijeli dan nisam micao sa ovog BM, niti sam išao na biračko mjesto Humac izvršiti svoju građansku dužnost, eto, samo da znate, ja sam od rata izišao na glasanje, mislim, svega jednom ili dvaput. Ovdje danas nisam zbog te dnevnice koja je duplo manja od vaših, ovdje sam kako bi vratio povjerenje u poštene i pravedne izbore prvo sebi, pa i drugima. Danas se nisam punu miješao u razne nepravilnosti samo sam ih bilježio, ali, od sada upamtite da samo preko mene mrtvog netko od vas može nešto nevaljalo napraviti.

Među svima je i dalje trajao muk, šutke se prilazi poslu, spajaju se na sredini prostorije prazni stolovi, skidaju plombe, i pažljivo razvrstavaju listići.

Ja više ne sjedim, stalno sam na nogama, dobro glumim da sam smrtno ozbiljan i ljut.

Moj porezani prijatelj nastoji da mu primjetim jednu novinu preko zavoja na prstu, omotao je preko zavoja još komad izolir crne trake. Pravim se kako ništa ne primjećujem, taman posla da ću ga pitati, kao da ne znam što bi odgovorio, - popustio mu zavoj pa ga malo pritegnuo. Neka, bolje je da šutim, ako je ispod zataknuo srčiku kemijske olovke, neću ga puštati iz vida, može je samo jednom pokušati upotrijebiti, odmah ću ga razotkriti. Već sam prije pokupio sve kemijske olovke po stolu, maknuo ih skroz tamo na drugi kraj prostorije i naglasio da im to više ne treba, malo potom opet se odnekud pojavila jedna olovka na stolu, više ne dajem nikakav komentar, samo je uzmem i bacim negdje dole prema slobodnim stolovima.

Kad je sve bilo razvrstano, razvrstana je i županijska lista po strankama, stalno mi bode oči što je baš stavljena na prozor najveća hrpa listića koji pripadaju HDZ BiH, navodno tu je kako bi manje smetala na stolu, i što je baš odlučeno da se preferencije za tu stranku prebrojavaju kao posljednje? Skoro je 2 sata iza ponoći, uskoro bi trebalo započeti popisivati preferencije listića HDZ BiH, iz onog štosa papira s prozora koji je unakrsno slagan po 25 komada okrenutim licem prema dolje.

Odlučeno je, pravi se pauza, pristiže tek ispečen burek iz obližnje pekarnice, ne možemo mu odoljeti, miris nas sustigao prije nego se vrata otključaše i potom opet zaključaše.

Ljudi iz komisije skroz izgubili bonton, prolaze pored žena i prvo nude mene, vruć je, nosam burek u ruci i nastojim popamtiti gdje što stoji na stolu i prozoru. Ove me scene više puta tijekom dana vratiše u moje djetinjstvo, sjetim se rahmetli Hase Ćerića koji je kao službenik radio u ljubuškom sudu, bio je strastven ribolovac i susretljiv čovjek, koji se s istim poštovanjem jednako odnosio prema starijim i prema nama mlađim. Jednog je kišnog dana ribario u našem zaseoku. Naši ga stariji iz zaseoka pozvali da im se pridruži kod ognjišta, da se malo osuši i zamezi s njima, a nas mlađe nagovorili da pratimo njegov zapeti ribarski štap i kad mu se upeca riba da mu je skinemo i sakrijemo. Mene su kao najmlađeg zadužili da često povirivam tamo kod ognjišta i da im odmah dojavim kad se Haso bude spremao izići.

Bilo je dobro lovine, plotice, svitlovke i pokoja pastrva, sve se to pažljivo skidalo, a ribarski štap vraćan na isto mjesto. Ja sam povremeno ulazio među starije oko vatre i čudio se kako Haso punim ustima zahvaljuje na gostoprimstvu i uvjerava ih da ga nitko nikada nije ovako počastio i da nigdje nije naišao na bolje ljude. Mene bi kadikad zamolio da skoknem do obližnje rijeke i da provjerim je li mu miruje vrh ribarskog štapa, ja bi odmah otišao i tamo malo sačekao dok moji iz grupe skinu ribu i vrate štap na svoje mjesto, potom bi sačekao da se vrh umiri i odmah bi mu odletio kazati kako miruje.

Nije ni meni bilo lako svaki put nositi lažne vijesti starijem čovjeku, znojio sam se i crvenio, sudjelovao sam u krađi njegove ribe. Opet, tamo uz vatru, drugi ga zabavljaju i časte, a on nas sve lijepo hvali i stalno zahvaljuje na gostoprimstvu.

Toga se svega sjetim onu noć na biračkom mjestu i iznenada prasnem u smijeh, odglumim svima da me malo opekao burek, i vratim se opet mislima u ta ista događanja iz djetinjstva. Sjećam se da smo Hasi taj dan ukrali velikog ugora, isto tako znam da mu se nakon toga više nisam pojavljivao na oči, ne samo tada, nisam ga imao snage danima pogledati u oči. A evo i danas ga se sjetih.

Opet se vraćam u stvarnost, brišu se ruke od bureka, privode se cigarete kraju, osjeća se velika napetost u zraku. Ja se malo više ushodao, pođem prema WCu i s pola puta se opet vratim, provjeravam je li sve na mjestu i jeli prilika da se udaljim na dvije minute.

Nikom ništa ne govorim, polako iziđem na hodnik i brzo se uputim uz stube.

Nije trajalo ni dvije minute, pri povratku, još u hodniku osjetim na sebi prodoran pogled mladih žena, takav pogled na sebi nisam osjetio još od dana svoje mladosti!

Protrnem i pokušam cijelu prostoriju obuhvatiti jednim pogledom, svi nešto pripremaju za radit, nešto su mi užurbaniji nego prije, ništa se naizgled sumjivo ne dešava ali se ipak pitam što će im onako prodorni pogledi i što se moglo dogoditi za minut dvije mog odsustva?

U početku sam pomislio da su možda uspjeli darnuti po listićima koju preferenciju, ništa mi drugo nije moglo biti sumnjivo. Moj prijatelj sa zavojem na prstu prilazi prozoru, uzima set listića i među dlanovima ih okreće, stavlja na stol tako da se na svakom listu mogu lakše čitati preferencije odozgo. Meni kulturno pokazuje rukom da sjednem na stolicu pored njega, ja ga upozoravam da samo nastavi čitati, a ja ću već naći mjesto odakle mogu promatrati. Već dugo stojim iznad čitača, promatram mu pokrete prstiju i križiće pored rednih brojeva koje on razgovijetno izgovara. Vidim da su glasački listići dosta neujednačeni, na nekim zaokružena samo stranka, na nekom listiću samo dva-tri križića, na nekom ih pet šest, ne vidim nekog pravila ujednačenosti. Sve je bilo u redu dok se nije došlo blizu kraja, zaredali su listići sa identičnim redoslijedom glasača, pa mi se učini da svaki put čita sa istog listića. Već me obuzela jeza, šutim i nastojim sve pamtiti, ne mogu vjerovati, već se petnaest glasačkih listića čita istim redoslijedom rednih brojeva, a nastavlja se čitati još i dalje. Odlučim ostati miran kao da je to sve normalno, malo se ponašam opuštenije, skrećem pogled na nevažne stvari kao da je sve u redu i da u tome ne vidim ništa neobično. Već sam se čak okrenuo prema zidu i razgledam dječje izvješene crteže, još mi u ušima stalno zvoni indentično monotono čitanje istog niza brojeva koje traje već nekoliko minuta. Dao sam se u šetnju po prostoriji, ispada kao da jedva čekam kad će sve ovo završiti, još me zanima hoće li se stvarno ovaj niz čitanja nastaviti do samoga kraja. U prolazu pored čitača opet bacam pogled na glasačke listiće i križiće, s razlogom sumnjam da ih je ista ruka pisala ali kad i kako?

Nisam bio sposoban u tom trenutku bilo što zaključivati, bilo mi je važno da sve dobro pamtim i zabilježim. Upade mi u oči da ovi listići nešto lakše klize po stolu od onih prije, već sam siguran da nisu prošli kroz glasačku kutiju jer nisu presavijani, ali neka, odlučim ostati miran, tajanstven i staložen. Za stolom je počeo smijeh i cirlik, naravno smiju se meni kako ne kužim što je doista postalo tako smiješno, ja ne obraćam pažnju više na nikoga, samo čekam hoće li i zadnji listić biti identičan ostalim koji se čitaju skoro tri minute?

Doista, i zadnji listić u nizu odgovara ostalom tucetu glasačkih listića, koji su sigurno izvađeni iz orginalne kutije, zatim ispunjeni i dopremljeni na biračko mjesto. Sve mi je to tada postalo preteško shvatiti, iscrpljenost, tri su sata u jutro, puno činjenica i detalja o kojim namjeravam na miru razmišljati.

Dok ostali pakiraju vreće i stavljaju pečate, ja odlučim razgledati one dječje crteže na zidu, iz njih me zapljusnu neka posebna toplina, u njima osjetih neobičnu radost. Na crtežima promatram neobične brežuljkaste cvjetne livade i mnoštvo leptira kako lete iznad, jedan mi leptir privuče pažnju i ja prasnem u smijeh. Ne prestajem se smijati, čude se moji trenutni promatrači i uopće ne kuže čemu se to smijem, zagledaju isti crtež ali ništa neobično ne primjećuju samo se ja smijem svaki put kad ga pogledam. Možda da sam im i rekao, možda to njima ne bi bilo toliko smiješno, zato nisam, smijem se leptiru nejednakih krila kako leti visoko iznad cvjetnih livada. Smijem se i sebi jer sam skroz tiho izgovorio kad sam ga ugledao: ne možeš tako letjeti vidiš kakva su ti krila!

Naravno da imam svoj zaključak, otkud se naglo pojaviše sumnjivi glasački listići, mogli su biti dopremljeni pod sami prozor sa suprotne strane gdje se već nalazila hrpa listića koji su čekali brojenje. Nije se čulo ispred nikakvo vozilo, što se mene tiče mogli su ih dopremiti na magaretu ili na kenji kako se često kaže, samo znam sigurno da nisu bili u prostoriji u vrijeme otvaranja kutije, i siguran sam da mi taj dan u Veljacima nisu uspjeli uvalit Bugarski vlak, ali su mi zato prodali Veljačku kenju.

Dovoljno je bilo desetak sekundi da se na brzinu kroz prozor doda određen broj listića, ti su novi listići stavljeni na vrh, zato su se našli na dnu kad su se okrenuli za brojanje na stolu, samo što nisu imali vremena izmješati ih s ostalima, pa su išli u nizu jedan za drugim, jedan nalik na drugog, preferencija za preferencijom.

Možda će sve ovo biti nevažna priča za koji dan, Središnje izborno povjerenstvo ima već dovoljno argumenata za ponavljanje izbora u Veljacima, a ako to ne bude dovoljno onda slijedi: sud, svećenik, Biblija, Križ i zakletva nas devetero!