Nije bitno gdje se očuvalo sjeme

ljubuski.info

Jedan dobar prijatelj mi neki dan piše kako se previše osvrćem na prošlost, pa mi sugerira da napišem jednu o budućnosti...

Dobro, rekoh. Bar je to lako. Tu može mašta raditi. Ne moram se držati istne.
Ali zar prošlost ne oblikuje budućnost?
Zar može budućnost isključiti prošlost i sadašnjost?!
Hajde dobro, nek' bude amnezija. Vidim samo naprijed. Do... do prvog šaltera.
Probat' ću nešto predvidjeti. Ono, šta bi bilo kad bi bilo?

Ne ide. Evo priznajem, ne znam pisati u futuru.
Zaboravila!!!

Što je uopće budućnost?
Zna li je itko?
Mozda politićari, a ta nisam.
Mozda vračari, a ni to nisam.
Vrtim u mislima onu: Budućnost je u našim rukama? Je li?
Umnogome je u nečijim rukama. Ali nekoliko možemo uvijek sačuvati za sebe, nekoliko ne dati drugome u ruke. Nekoliko da sakrijemo ili prošvercamo.
Barem svoje mišljenje. Svoje težnje i naume. Svoje sjeme!!! Kao pojedinci, kao skupine.

Idemo ka još jednoj jeseni, još jednim izborima. Oni kojima budućnost ovisi o izborima, trube samo o njima.
Nacija oči uprla u reprezentaciju Hrvatske. Pojedinci bacaju pogled na svoje njive, bašče. Vide tu svoju budućnost. Drugi, u druge plodove svoga rada ili ulaganja u sebe ili svoje.
Brojni bacaju oko u budućnost, na datum do kada im vrijedi putovnica, a drugim okom traže gdje krenuti.
Pogledi im se ukrštaju s onima što su već tamo negdje koji gledaju prema Domovini.
Zasmeta im, zakloni pogled ponekad neki političar, koji se gura kako bi ga se vidjelo, kao ovi, hrvatski, sada po tribinama na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Čujem i prigovara im se.
Osobno, ja mislim kako ne smetaju. Pa kad bolje upre čovjek pogled oni su providni, kroz njih se može gledati, moće vidjeti u budućnost...do prvog šaltera.

Šalter, u nastavku, znači, služba ili institucija u kojoj se o nečemu odlučuje.

Na šalteru najčešće netko, tj.neki podobni s kupljenom diplomom vedre i oblače običnom čovjeku.
Zato jer oni ne vide dalje od šalterskog stakla, jer ne gledaju u budućnost, često sprječavaju sposobnog, vrijednog čovjeka da napreduje. Najčešće, jer se boje kako će ga ovaj preskočiti, što obično nije ni teško.
Tako je nastala disciplina 'provlačenje ispod šaltera'.
Gdje ih je god moguće izbjeći, bliže smo svome cilju u budućnosti.

Smisao ljudskog života je, koliko god mi filozofirali, u produžetku vrste. Sva borba, sav trud rezultira uglavnom produljenjem života kroz potomstvo.
Usputne radosti, kao hoće li nogometna reprezentacija Hrvatske biti prvak svijeta, samo nam uljepšavaju sadašnjost i vuku pogled malo naprijed u nešto drugačiju budućnost.
Bez obzira na ishod, život ide dalje prema "novom prvenstvu", prema novim "izborima", prema novim borbama za opstanak.

Ne treba sada mnogo patetike oko toga gdje su izvori s kojih se napajamo.
Treba se osnažiti za budućnost.

Moja baka poslala je iz Hercegovine bezbroj pisama sestri u Poljsku od 1950. godine do kraja 90-tih.
Pisma su bila njihova veza iz prošlosti do budućnosti, do nekog susreta, nakon 40 godina.
Kad smo bili u posjeti toj rodbini, kad se dogodio njihov susret, u Poljskoj, danima smo obilazili mjesta gdje je baka davno obitavala. Obilazili smo njihove izvore života, vode i zemlju. Na jednoj njivi pored žita koje je upravo dozrijevalo, vidim ja pet stabljika duhana.
Blagi šok, iako sam slutila čija je to ruka imala udjela u ovom čudu!
Pođem prema duhanu, a rodbina mi oduševljeno ispriča kako su od moje bake dobili sjeme, prije skoro 20 godina, te svake godine uzmu sjeme i ponovno posiju na proljeće. Ne znaju ništa o procesu kako te mirišljave svijetlo zelene listove dovesti do cigarete, ali eto oni ne dopuštaju izgubiti sjeme duhana, kad im je već došlo u ruke.
Kažu, dolazili su ljudi odsvakud vidjeti duhan. Dolazili su i svecenići, rekoše mi.

Mislim nešto, Bože, da je u ratu koji je upravo protutnjao mojim zavičajem, uništeno svo sjeme duhana, te da je, kojim slučajem, naša budućnost bio duhan, kao što je bio značajan u prošlosti, evo ovdje u Poljskoj, netko je imao sjeme.
Isto da je cijela ta bakina obitelj, nastala u drugom svjetskom ratu u Poljskoj, evo ga, baka je u Hercegovini sačuvala "sjeme".

Vraćam se na misao kako nije bitno gdje se očuvalo sjeme. Bitno je preživjeti, omogućiti opstanak potomstvu, jer samo tako živimo i dalje.
Usputne radosti, pobjeda i tuge zbog poraza, važne su koliko i ono sjeme u Poljskoj.

Obraduju nas, pokažu kako se može protiv cijelog svijeta, kroz providne političare i mimo službenika na šalterima i carinama, a čiji je smisao života često zagorčati nam živote.

Čvrstim koracima,preciznim šutevima,sa dobrim "golmanom" i "izbornikom" mozemo "ocuvati sjeme".
A doći će dan, u budućnosti, kada će naše bašče biti raskošne.
I kad se. jednom u budućnosti, netko bude divio našim "baščama", čuti će priču, kuda smo sve švercali sjeme, kakve smo sve velike utakmice igrali, po terenima cijelog svijeta i kakve bitke vodili na domaćem terenu, ostavljajući živote.

Eto toliko od mene, o budućnosti iz prošlosti.

Ružica Zeljko

Komentari

" i kave bitke vodili na domaćim terenima",
a gubili ratove od domaćih i prije i sada

Odose mali Hrvati za Njemacku
Imaju oni dovoljno simena
Skole su prazne
Imaju oni sime

Ruska pozdrav iz Njemacke
Eto njima tamo skole i sve ostalo

Odlično napisano.Svaka čast.Svaki drugi komentar bio bi suvisan.

Nije bitno gdje se očuvalo sjeme

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Skrivanje sramote koju naplaćuju tufekčići Berislav Jurič | bljesak.info
ljubuski.info
Shvatite, Hrvatska nije prijatelj Hrvatima u BiH teolog Dalibor Milas | express.hr
ljubuski.info
Snaga hercegovačke majke Ružica Zeljko
ljubuski.info
A ne, nećemo mi nigdje odavde! Boris Čerkuč | bljesak.info
ljubuski.info
Samoubojstvo glasača Berislav Jurič | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto