Životna priča izbornika Dalića

ljubuski.info

Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić je već napravio povijesni rezultat. Izvukao je reprezentaciju iz apatije i odveo je na Svjetsko nogometno prvenstvo te, nakon prolaska skupine, ušao u četvrtinu finala.

S njim sam prošle zime u Livnu razgovarao o njegovoj karijeri, nogometu i životu. Njegova nogometna priča počela je u djetinjstvu kada je, poput većine dječaka 70-ih i 80-ih godina, bio lud za loptom.
Otkad znam za sebe sa svojim prijateljima trčao sam za loptom - kazao mi je tada Dalić.

Beara otkrio njegov talent

Uzor u djetinjstvu bio mu je deset godina stariji brat Miran, tada igrač bugojanske Iskre. I Zlatko je, poput brata, bio opsjednut nogometom, fantazirao je da će jednog dana napraviti nešto veliko. S dvanaest godina počeo je trenirati i igrati za livanjski Troglav. U svojoj generaciji odskakao je od ostalih dječaka i vrlo brzo, s 14 godina, počeo igrati za reprezentaciju BiH. Dalić je tako 1982. u Foči na Partizanskoj olimpijadi igrao za BiH zajedno s Vanjom Gudeljom, Mehom Kodrom i ostalima. U Troglavu je u to vrijeme bio napadač. Fizički je bio jači i brži od svojih vršnjaka pa je postizao po pet-šest golova po utakmici.
Možda nisam imao velike kvalitete, ali sam tako djelovao - prisjetio se Dalić.

A kad je 1982. legendarni Vladimir Beara postao prvi trener Troglava, Zlatka je poslao u Hajduk na probu. Prošao je, ali se vratio u Livno jer u Splitu nije mogao pohađati srednju tehničku školu.
Nakon povratka u Livno, sa 16 godina, igrao sam za prvu momčad Troglava, s posebnom liječničkom iskaznicom - pričao je Dalić, budući da kao maloljetnik bez liječničkog dopuštenja nije smio igrati za prvu momčad.

Godinu poslije opet je otišao u Split. Igrao je na mjestu zadnjeg veznog za juniore Hajduka, a poslije je bio i desni bek. Tada su Hajdukovi juniori osvojili prvenstvo Jugoslavije i igrali u finalu kupa s Vojvodinom. U momčadi su još bili Štimac, Miše, Jarni, Andrijašević... Vodio ih je Sergej Krešić. Dvije godine poslije, 1984., uslijedila je prekretnica u Dalićevu životu i karijeri - potpisao je profesionalni ugovor s Hajdukom.
Bio sam sretan jer sam nešto napravio i nisam osramotio obitelj - kazao je Dalić.

Da nije potpisao ugovor s Hajdukom, upisao bi pravo ili kriminalistiku u Zagrebu. Pa ipak, Dalić se u Splitu nije naigrao. Klub je imao odličnu prvu momčad u kojoj su igrali Slišković, Gudelj, braća Vujović. Hajduk se natjecao i u Kupu Uefe, a mlađi igrači Dalić, Španjić, Andrijašević i Miše čekali su priliku. Dalić je debitirao u Hajduku 1985., u Prištini pred 40 tisuća ljudi, što mu je ostalo u nezaboravnom sjećanju. Prve je godine uglavnom sjedio na klupi, odigrao je samo devet utakmica, što ga nije činilo sretnim. No bio je svjestan da ne može ući u prvi sastav jer je Hajduk imao vrlo jaku momčad. Stoga je sljedeće godine, 1986., otišao na posudbu u vinkovački Dinamo. Na nesreću, na treningu je ozlijedio meniskus, a direktor kluba, pokojni Dražan Jerković, hitno ga je odvezao u Zagreb na operaciju. Oporavak je trajao pola godine, ali se vratio i u drugom dijelu prvenstva odlično igrao. Potom je 1987. odlučio otići u vojsku.
Htio sam to odraditi, ali vojska je vojska, unazadi te, ne radi se i ne trenira.

Nakon što ju je odslužio, vratio se u Hajduk. Prvenstvo je već bilo počelo, a on nije bio spreman. Nakratko je otišao na posudbu u Split, a potom ga je Stanko Poklepović pozvao da ide s njim u Titograd igrati za Budućnost, za koju je igrao i Predrag Mijatović.
Ondje mi nije bilo loše. Međutim, u ljeto 1989. odlučio sam otići, počela su previranja, mitinzi.

Onda je potpisao ugovor s Veležom iz Mostara. Enver Marić bio je i direktor i trener.
Ostavio je traga na meni i kao osoba i kao stručnjak, pravedan je i dobar trener.

Marića je u Veležu naslijedio Vahid Valilhodžić, a Dalić je igrao zadnjeg veznog, i to dobro. U Mostaru proveo je dvije i pol godine.
To je bilo možda moje najbolje igračko razdoblje u jakoj jugoslavenskoj ligi.

Međutim, rat je kucao i na vrata Mostara.

Pucalo se s brda

Kad su počela previranja u Hrvatskoj, mislio sam da to u Mostar nikada neće doći, bili smo izmiješani, nismo vodili nikakvu brigu. Međutim, uskoro su i ondje počeli problemi. Počele su se događati još gore stvari, u Mostar su došli rezervisti, jugoslavenska se liga raspala. Jednog dana trebali smo putovati u Suboticu i igrati utakmicu. Kako je dan prije u Mostaru eksplodirala cisterna i pucalo se s brda na brdo, nas nekoliko odlučilo je da neće ići na put - prisjetio se tih dana.

Napustio je Mostar i vratio se u Livno gdje je također počeo rat.

Morao sam se, kao i svi drugi, prijaviti u vojsku, više nije bilo izlaza. Proveo sam tri mjeseca u Livnu kad je bilo najopasnije, kad je bilo granatiranje, ali nisam bio na prvoj crti obrane nego sam razvozio hranu.

U vrijeme dok je Dalić bio u HVO-u, obranom Livna zapovijedao je i Ante Gotovina. A kad su neki časnici HVO-a i HV-a, žestoki navijači Hajduka, potkraj svibnja 1992. u Slobodnoj Dalmaciji pročitali da Stanko Poklepović javno pita gdje je i što radi Dalić te poručuje da, ako je živ i zdrav, dođe pomoći Hajduku - utjecali su na to da ga Zapovjedništvo obrane Livna pusti u Hajduk. Proveo je dva mjeseca u Splitu, ali opet nije dobio pravu priliku. Stoga je prihvatio poziv Anđelka Herjavca da dođe u varaždinski Varteks. Bila je to vjerojatno jedna od najboljih Dalićevih odluka jer mu je, konačno, krenula igračka karijera. Proveo je četiri predivne godine u Varaždinu. U posljednjem kolu HNL-a 1996. godine Varteks je igrao s Hajdukom u Splitu. U slučaju da pobijedi, Varteks bi bio prvak, bez obzira na rezultat Dinama u Maksimiru. Međutim, Varteks je na Poljudu izgubio. Opet je, po tko zna koji put, uslijedio poziv iz Hajduka, međutim, klub je tada imao problema - nije bilo novca.
Ono po čemu se sjećam Hajduka iz toga doba je rođenje moga sina Brune u Splitu.

Nakon godinu i pol, opet se vratio u Varteks i ondje igrao sljedeće tri godine. Igračka karijera polagano se bližila kraju, uslijedile su ozljede. Stoga se odlučio skrasiti upravo u Varaždinu.
Nisam kao igrač imao visoku tehničku kvalitetu, ali sam bio radnik, odgovoran, discipliniran, borben, i to je bila moja prednost. Bio sam prosječan igrač kakvog bi svaki trener poželio, bio sam zapravo trener na terenu - govorio je Dalić.

Branko Ivanković, koji je Daliću bio trener u Varteksu, savjetovao mu je da upiše Višu trenersku školu, što je i učinio 1994. na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Trenersku školu završio je 1998., a nogomet je igrao još dvije godine i prestao 2000., nakon čega je, zahvaljujući trenerskoj školi, postao pomoćni trener u Varteksu. U klubu je potom postao sportski direktor. Počeo je razvijati organizacijske sposobnosti. Godine 2003. Miroslav Blažević postao je trener Varteksa, a Dalić je uz posao sportskog direktora počeo raditi i kao pomoćni tener legendarnom Ćiri. U dvije godine koliko je radio s njim Dalić je, kaže, puno naučio.

Njegovu trenersku karijeru, bitnu za odnos prema reprezentaciji, trajno je trasiralo to što je 2005. postao pomoćnik izborniku mlade hrvatske rereprezentacije (U21) Draženu Ladiću. Zanimljivo, u toj momčadi bili su Mandžukić, Kalinić, Perišić, Badelj, Vida, Vrsaljko. Budući da mjesto pomoćnika trenera reprezentacije U21 nije profesionalno, Dalić je i dalje radio u klubovima.

A kad je Miroslav Blažević 2005. otišao u Hajduk, Dalić je dobio priliku postati prvi trener Varteksa. Najprije je napravio "čistku" u klubu, riješio se starih igrača, doveo mlade i dao šansu domaćim dečkima. Dvije godine uzastopno Dalić je s Varteksom bio treći u prvenstvu Hrvatske, a igrao je i u finalu Hrvatskog kupa te u Kupu Uefe. Tako je u finalu Hrvatskoga kupa Varteks pobijeđen u Rijeci s 4:0, a u uzvratu u Varaždinu nadvisio je Rijeku s 5:1.
Rijeka je bila pobjednik Kupa, ali nije slavila. To je bila utakmica koja je obilježila moje trenersko razdoblje u Varteksu - prisjetio se.

Godine 2007. Dalić je prihvatio poziv Rijeke, što je za njega značio iskorak: veći klub, veće ambicije. Bio je i menadžer i trener. Prvu polovicu godine sve je išlo kao po loju, bili su drugi na tablici, borili se s Dinamom za vrh, a onda je uslijedila kriza. Potkraj prvenstva izgubio je dvije utakmice i Rijeka je na kraju osvojila četvrto mjesto, nije izborila nastup u Kupu Uefe.
Pola godine bio sam narodni heroj, letio sam, a onda su me smijenili, što je za mene bio šok. Tada sam prvi i jedini put dosad dobio otkaz. Kad sam se "otrijeznio", shvatio sam: mora te nešto lupiti po glavi, moraš osjetiti to na svojoj koži da bi nešto naučio. Vrijedi ona narodna: u pobjedi se ne uzvisi, u porazu ne ponizi.

Na vrijeme je naučio važnu lekciju - euforija može biti pogubna.

Poslije riječke epizode opet se vratio u Varaždin, a potom je uslijedio izlet u Tiranu gdje je 2009. devet mjeseci bio tener tamošnjeg Dinama s kojim je osvojio albanski Superkup. Napustio je albanski Dinamo, samovoljno, jer je gazda kluba od njega zahtijevao poteze koji nemaju veze sa sportom i prihvatio poziv Slavena Belupa. Tako je bio bliže obitelji. No ubrzo je došla ponuda iz Saudijske Arabije. Klub Al Faisaly ušao je u Prvu ligu i tražio trenera. Predsjednik kluba imao je pred sobom životopise 26 trenera i htio je baš Dalića.
Kad sam došao u Riyad, dočekao me menadžer. Prespavali smo i pošli prema mjestu iz kojeg je klub koji sam trebao trenirati. Dva sata vozili smo se kroz pustinju, vani je bilo plus 50, kraj svibnja, a ja sam gledao kroz prozor auta i pitao se: Zlatko, kamo ćeš ti? Vratio bih se odmah kući, ali se javio onaj moj livanjski inat: E nećeš sad odustati, moraš dalje! Došli smo u grad Harmah koji ima 50 tisuća stanovnika, ali klub nije bio iz toga grada, nego iz predgrađa od tri tisuće stanovnika! Došli smo u kamp, tražim gdje je svlačionica -- nema svlačionice, nema ničega, ima samo teren i neki objekti oko njega. Domaćini su prostrli tepih na travnjak, sjeli smo, pili čaj i razgovarali. Pitam ja kakve su im ambicije. Kažu da su ušli u Prvu ligu i da bi željeli u njoj ostati, ali nemaju iskustva. Razgovarali smo dva dana, ponudili su mi uvjete, a ja sam im rekao da se ne mogu isti tren odlučiti, da najprije idem kući.

Nakon što se vratio u Hrvatsku, okupio je svoju hrvatsku ekipu - dva pomoćnika, fizioterapeuta i nekoliko igrača i vratio se u Saudijsku Arabiju. Financijski to za njega nije bila dobra ponuda, ali želio je napraviti iskorak. Na kraju prvenstva ostvario je cilj uprave kluba i ne samo da je ostao u Saudijskoj Arabiji nego se i borio da njegov klub bude kandidat za azijsku Ligu prvaka. Nisu se plasirali, na kraju su bili sedmi. Međutim, Dalić je u Saudijskoj Arabiji proglašen trenerom godine. U Arabiji na kraju prvenstva svi treneri, menadžeri i kapetani klubova Prve lige glasuju za najboljeg trenera. Zlatko Dalić dobio je 86 glasova, a Vicente Calderon samo 26. Pored svih trenera svijeta, Dalić, Hrvat iz Livna, izabran je za trenera godine u Arabiji. U klubu Al Faisaly zadržao se još jednu godinu, unatoč tome što je imao ponude puno bogatijih i većih klubova, što je bio pomalo čudan potez, ali želio je ostati do kraja pošten.

U kraljevskom klubu

Rekao sam predsjedniku kluba: Dobro, dao si mi šansu, doveo si me tu, ostat ću još godinu dana. Htio sam mu vratiti uslugu. Opet smo bili sedmi i ostali u ligi.

Poslije završetka ugovora u Al Faisalyju dobio je poziv najboljeg azijskog kluba svih vremena, Al Hillala, jedinog kraljevskog kluba uz Real iz Madrida. Pozvali su ga, ali mu nisu dali mjesto prvog trenera nego je vodio mladu momčad. Klub je čekao Marcella Lippija, što je Dalića pokolebalo. Razmišljao je o tome zašto bi on kao trener godine uzeo mladu momčad i napravio korak nazad. Ipak, prihvatio je ponudu. Lippi na kraju nije ni došao u Saudijsku Arabiju (preuzeo je jedan klub u Kini za 10 milijuna dolara), a u Al Hillal došao je Francuz Antoine Kombouarea. Pola godine poslije, uprava kluba smijenila je Francuza, a Daliću ponudila mjesto trenera prve momčadi. S Al Hillalom Dalić je osvojio Prince Cup i dogurao do doigravanja za azijsku Ligu prvaka. Iako je uprava kluba željela da nastavi posao, novac je odigrao svoje. Jedan bogati saudijski princ želio je uložiti novac u klub, ali je imao uvjet da ga trenira Sami Al Jaber, legenda arapskog i azijskog nogometa.

Daliću je potom došao poziv kluba Al Aina iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, u kojem se zadržao od 2014. do 2017. Vlasnici kluba, prije nego što su dali priliku Daliću, tražili su načina kako da daju otkaz Quiqueu Sanchezu Floresu. Izveli su to tako što su Daliću ponudili mjesto šefa svih trenera u klubu. Kad je to čuo Sanchez Flores, sazvao je konferenciju za novinare i dao ostavku. Dalić je preuzeo momčad i dobio tromjesečni ugovor. S Al Ainom je najprije osvojio Presidents Cup, nakon čega je dobio dvogodišnji ugovor. S tim klubom osvojio je još nekoliko trofeja: prvenstvo države, Superkup... Pa ipak, 2017. se, zbog stresa i pritiska, vratio u Hrvatsku.
Nije bit u tome da umrem na trenerskoj klupi. Nakon ne znam koliko godina, prošle godine prvi put proveo sam ljeto s obitelji.

Dalić je nakon toga imao dobre ponude bogatih klubova s Bliskog istoka, a onu iz Dubaija je i prihvatio. Trebao je potpisati ugovor, ali je u prvi plan tada došla hrvatska nogometna reprezentacija. Dan prije nego što je postao izbornik hrvatske reprezentacije, sa suprugom Davorkom vozio je u Split. U Lučkom ga je zaustavio prometni policajac, prepoznao ga i pitao: Kamo ćete? , odgovorio mu je Dalić. Sutra igra reprezentacija, kako će biti?, pitao ga je policajac. Vidjet ćemo, rekao mu je Dalić. Možete li vi biti izbornik?, pitao je policajac. Nemam šanse, baš kao ni slon u staklani, odgovorio mu je Dalić citirajući Ćiru Blaževića. Međutim, sljedeći dan Dalić postao je izbornik. Mnogi su ga podržali. Protiv Dalićeva izbora bio je Zdravko Mamić koji je to u Grčakoj otvoreno izjavio pred desetak ljudi iz HNS-a. Nakon što je prihvatio posao izbornika, Dalić je reprezentaciju izvukao iz beznadne situacije i odveo na SP.

Iz današnje perspektive, šteta što nije do kraja ispričana Dalićeva priča u Hajduku, pogotovo što mu je otac Ivan vatreni hajdukovac. Dok je kao mladić bio učitelj u Orguzu kraj Livna, Ivan Dalić i prijatelji su preko prijevoja Vignja biciklima išli do Sinja i odanle putovali u Split na utakmice Hajduka. Kako na biciklima nisu imali kočnice, granama su kočili spuštajući se u Sinjsko polje.

Ivica Radoš | Večernji list

Komentari

Zlatko Dalić ponizni čovjek svjestan ljudskih slabosti ali zbog toga jak u vjeri.
U poslu daje sve najbolje od sebe a na kraju uvijek ostaje vjera u Božju providnost.
Od njega mogu učiti svi naši kvazi političari bilo koje političke opcije.
Ljubav prema Bogu, obitelji i domovini krase Zlatka a tako bi trebalo i sve nas.
Onda bi ova zemlja bila svakom ugodna za živjeti.

Životna priča izbornika Dalića

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari