Mladi masovno odlaze zbog dubinskog straha i nepovjerenja

U ponedjeljak, 14. svibnja 2018., na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu održana je teološka tribina pod nazivom: "Raseljavanje i depopulacija bosansko-hercegovačkog društva. Ima li nade?" Spomenuta tribina je održana u sklopu godišnjeg programa: "Vjera u suvremenom društvu", koji se realizira uz partnerstvo njemačke fondacije Konrad Adenauer.

Kao prvi predavač je nastupio dr. Nerzuk Ćurak, redoviti profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Masovni odlazak mladih

Svojim predavanjem on je postavio pitanje o razlozima aktualnog masovnog odlaska mladih iz BiH, za koje se čini da i nisu posve ekonomske prirode.

Profesor Ćurak govorio je o sustavnim, političkim i ekonomskim razlozima odlaska mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, ali se suštinski osvrnuo i na vrijednosne aspekte procesa zbogom domovini.

Prihvaćajući nedostatak političkih i socijalnih uvjeta za izgradnju zbiljskog bosanskohercegovačkog društva, Ćurak se osvrnuo na razloge koji priječe izgradnju multietničkog bosanskohercegovačkog društva s ključnim uvjerenjem da vladajuće političke strukture rade samo na izgradnji paralelnih monoetničkih društava, što generira dubinsko nepovjerenje i strah u našoj zemlji.

To je detektirao kao jedan od uzroka odlaska mladih ljudi, koji ne mogu podnijeti vječito vraćanje istog i jednu dugotrajnu statičnu koncepciju društva unutar koje referiranje na rat kao najvažniji događaj ne prestaje i 23 godine nakon okončanja nasilja.

Ta militaristička kultura dovela je i do frustrirajuće činjenice-da gotovo dva i po desetljeća od kada oružje šuti Bosna i Hercegovina nije uspjela ratnike prevesti u radnike, pa su ključna pitanja naših života još uvijek fokusirana na veterane rata od kojih je najveći broj njih nezadovoljan svojim društvenim položajem.

Uz društvenu statičnost a koju etnonacionalne strukture ohrabruju ili ne čine ništa da se zaustavi to mirovanje u lažnom kretanju, kao važne indikatore jedne narasle volje za odlaskom uvodničar je naveo i hiperbirokratiziranu strukturu države koja ohrabruje korupciju kao način života, nebrigu za čovjeka koji je naprosto izvan radara brige jedne koruptivne vlasti.

Zona siromaštva

Kada se na ove indikatore nasloni teška ekonomska situacija koja onemogućuje vertikalni prodor većini ljudi iz zone siromaštva u zonu pristojne ljudske egzistencije, postaje jasnije zašto, u općoj atmosferi defetizma i beznađa, mladi ljudi žele potražiti sreću negdje drugdje.

No, vrijeme je za okončanje deprimirajućih naracija i ulaganje kreativne energije poniženog građanstva u stvaranje uvjeta koji će natjerati vladajuće političke strukture da rade i donose zakone koji će zbiljski uticati na mlade da se ne osjećaju izdanima, prekriženima i prognanima.

Kao drugi predavač nastupio je dr. Mario Bernadić, docent na katedri dogmatske teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu.

U svojim izlaganju nastojao se fokusirati na pitanje koliko je odlazak po sebi stvar zrele fundamentalne opcije, a koliko posljedica svakodnevnih neformalnih govorkanja.

Na početku svojeg izlaganja dr. Bernadić se pozabavio fenomenom ogovaranja. Premda se isto općenito smatra lošim i nečasnim oblikom ljudskog ponašanja, ono što zabrinjava je to što se prema nekim procjenama (Dunbar) čak dvije trećine međuljudske komunikacije odnosi upravo na ogovaranja, odnosno, tračeve, i onda ne čudi što su mu neki moderni autori poput Feinberga, Hararija i Dunbara posvetili dosta svoga istraživačkog vremena i interesa.

Ukoliko se ogovaranje definira kao neformalni i negativno-evaluacijski govor o odsutnoj osobi, dr. Bernardić postavlja pitanje možemo li na našem prostoru govoriti i o ogovaranju društva u cjelini? Pod ovim se normalno ne podrazumijeva jedan smisleni govor o realnim društvenim problemima, poput recimo one monstruozne, umalo četrdesetpostotne stope nezaposlenosti, nego sav onaj svakodnevni defetistički pristup vlastitoj zemlji koja u tom kontekstu na kraju počinje ličiti na beživotnu pustaru iz koje su svi pametni i normalni već odavno pobjegli ili samo što nisu, dok njezinim vrletima i bespućima još uvijek isključivo i jedino tumaraju tamo neki biološki ekstremofili i bajkoviti mutanti.

Ako bi to bilo stvarno tako, onda ostaje vrlo teško pitanje zašto je u našoj zemlji u protekloj godini zabilježeno 2,6 milijuna turističkih noćenja, i zbog čega onda ta brojka još dodatno raste svake godine za 16 - 17%? A da stvar bude delikatnija, svi ti koji dolaze kažu da im je ovdje jako fino.

Izgledno je stoga da u ovom društvu manjka one zdrave i konstruktivne kritike. Dok su jedni u svemu tome nerealno pesimistični, drugi su opet nerealno optimistični, a problemi se prije ili kasnije moraju precizno i striktno definirati, a zatim i riješiti.

Dr. Bernadić je govorio i o problemu niskog nataliteta koji izgledno po sebi maksimizira i onaj problem odlaska. Ljudi su se odavde oduvijek iseljavali, ali su se i rađali, a toga danas nedostaje, pa i statistike onda postaju šupljikave.

Nakon toga je uslijedila i plodna diskusija, kao i zajedničko druženje. Ovo je inače bila posljednja tribina iz ovogodišnjeg (akademskog) ciklusa "Vjera u suvremenom društvu", a nastavak tribina se očekuje na jesen s početkom nove akademske godine.