Ključni problemi su recikliranje kadrova, stranačka podobnost, rodijačka uvezanost...

ljubuski.info

Marko Tokić profesor je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru i predsjednik udruge Hrvatska zvona. Bio je predsjednik Hrvatske samouprave i jedan od visokih dužnosnika HDZ-a BiH. Zbog angažmana u Hrvatskoj samoupravi Tokiću je nekoliko godina bilo zabranjeno javno političko djelovanje. Njegov govor iz 2011. godine na zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora svojevrsno je proročanstvo: Nisu problemi oni koji su izdali već oni među nama koji će tek izdati.

Danas je na čelu Hrvatskih zvona, udruge koja, kako tvrdi, želi prekinuti hrvatsku šutnju.

Govori o položaju Hrvata u BiH, presudi Prliću i ostalima, generalu Praljku, strategijskim ciljevima bošnjačke politike prema Hrvatima i tome kako je stvorena "jednostranačka demokratura" na prostorima s hrvatskom većinom.

Zašto ste osnovali Hrvatska zvona i zbog čega će Zvona podržati Hrvatsku republikansku stranku?

Udruga Hrvatska zvona je osnovana sa željom da se na širem planu zauzimanja za opće dobro u Bosni i Hercegovini očuva kao politički subjekt: njegova državotvornost i ravnopravnost s druga dva naroda. Hrvatski narod je u Domovinskom ratu krvlju potvrdio vlastitu opstojnost: svoj kulturni i politički identitet u Bosni i Hercegovini. Članovi udruge u BiH (i Hrvatskoj) su skupina prijatelja koja se svakodnevno širi i koja je odlučila da treba prekinuti hrvatsku šutnju. Neravnopravna pozicija hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini dodatno je narušena promjenom izbornih pravila dvije tisućite te naknadnim ustavnim promjenama (ustava Federacije BiH) kako bi se ostvario privid legalnosti vlasti Alijanse. Ovo navodno fino institucionalno podešavanje sustava oduzelo je hrvatskom narodu pravo na demokraciju: izborno demokratsko raslojavanje koje ne bi ugrožavalo njegovu konstitutivnost (i koje bi kao svaki demokratski proces trebalo se odvijati bez štete za nacionalne interese) Prinuđeni nacionalno se izjašnjavati umjesto demokratski birati Hrvati od dvije tisućite strepe od svakih novih izbora. Nedemokratska praksa navodnog političkog pluralizma u BiH samo je potvrdila ove činjenice. Tako su nam nametnuli i vlast Platforme u BiH, te dvaput birali Komšića za člana Predsjedništva BiH.

Iako je bilo jasno da ni pripadnici naroda u vlasti Platforme niti Komšić nemaju većinsku potporu hrvatskoga naroda, nego su izbor većinske volje pripadnika nekog drugog naroda. Hrvatski je narod komotno mogao, u navedenim slučajevima (na dan tih izbora), opustiti se i uživati na jadranskim plažama, rezultat je već unaprijed bio određen. Naš glas uopće se nije uvažavao na izborima u tijelima vlasti u BiH (Federacije BiH i BiH) koja su zasnovana na predstavljanju konstitutivnih naroda. Često se u ovoj priči miješaju kruške i jabuke pa se tako javljaju navodno zabrinuti građani koji svako malo uzimaju sebi za pravo birati Hrvatima nekog svog predstavnika u tijelima zastupanja konstitutivnih naroda.

Bosna i Hercegovina kao složena država ima građanski izbor u općinama (i gradovima) te županijama iako i tu postoje određene ustavne (mješovite županije) i statutarne obveze nacionalnog zastupanja. Zanimljivo je da navodno zabrinuti građani zbog etničkog diktata (tamo gdje je on ustavno definiran) na ovim nižim građanskim razinama često se pojavljuju kao zagovornici etničkih jamstava. I osobito tamo gdje navodno zabrinuti građani nisu etnička većina.

Opravdana politička borba, protesti i politička nastojanja da se i izbornim zakonom zajamči ravnopravnost hrvatskoga naroda, njegova konstitutivnost (koja uz njegovu državotvornu ulogu jamči i kolektivnu jednakost i po ocjeni Ustavnog suda) u razdobljima njihova osporavanja dovodila su do nužne nacionalne homogenizacije (jedinstvenog izbornog nastupa) koji se onda zlorabio kao recikliranje istih (odnosa i kadrova) pa čak i vodio uspostavi takvog društva na prostorima s većinskom hrvatskom vlašću koje je promoviralo našu unutarnju nejednakost. Tako se demokratski deficit na planu ravnopravnosti s druga dva naroda lagano pretvarao i u unutar-nacionalni manjak demokracije i uspostavu društva nejednakih šansi. O tome se mora govoriti. Raspravljati. I tražiti izlaz. Povratak rasprave i demokratskog dijaloga glas je Hrvatskih zvona. Povratak procedura i jasnih pravila, povratak transparentnosti i nacionalne i ljudske korektnosti. Izlazak iz anomalija: nepotizma, klijentelizma i korupcije je nužan preduvjet ozdravljenja, kao što je to i izlazak iz paranoičnog stvaranja neprijatelja od svakog suprotstavljenog mišljenja bez obzira na argumentaciju. U tom smislu pozivamo sve koji vjeruju da su demokratizacija i javni govor preduvjet ozdravljenja i ostvarenja naših nacionalnih političkih ciljeva da nam se pridruže.

Budući da kao udruga imamo šire poslanje, a svjesni smo da se do promjena ne može doći i bez poluga unutar tijela vlasti i političkih struktura moramo se oslanjati na ljude u političkim strankama, sami formirati stranku ili dati potporu nekim od postojećih političkih stranaka. Odustali smo od formiranja vlastite stranke i oslanjat ćemo se na ljude u političkim strankama. Sretna okolnost postojanja Hrvatske republikanske stranke koja se nije kompromitirala niti u jednom pogledu: nije sudjelovala u vlastima Alijanse i Platforme, nije namigivala nadmudrivanju hrvatskog biračkog tijela pozivanjem na dvostruki legitimitet i nije zlorabila institucionalni demokratski deficit i zlorabila vlast na prostorima s većinskom hrvatskom vlašću, a budući da se svojim zauzimanjem u javnosti zauzima za iste vrijednosti i ima uistinu gotovo istovjetna polazišta bila je i ostala naš izbor. HRS jest glas Hrvatskih zvona u konkretnoj političkoj areni.

Hoće li Zvona i HRS podržati HNS-ovog kandidata za člana Predsjedništva?

Svaki se kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva izjašnjava i o biračkom tijelu s kojim računa na izborima. Budući da izborni zakon nije mijenjan kako bi se zajamčio većinski izbor hrvatskoga naroda naše je mišljenje da izbora za člana Predsjedništva BiH koji zastupa hrvatski narod ne će ni biti. Naime, Hrvati će najvjerojatnije još jednom u izboru za člana Predsjedništva BiH izići na nacionalno izjašnjavanje. Budući da se već javljaju kandidati koji računaju s većinskom podrškom pripadnika drugog konstitutivnog naroda obučenih u navodno zabrinute građane, a da smo, nažalost već imali i priče o dvostrukom legitimitetu po kojem se uz nešto hrvatskih glasova računalo s većinskom potporom dobrog dijela navodno zabrinutih građana koji u slučaju pojave kandidata neupitnog bošnjačkog legitimiteta osim egzibicionističkih poriva nemaju objektivnih izbornih izgleda.

Budući da nije došlo do promjene izbornog zakona koja bi jamčila izbor u skladu s većinskom voljom hrvatskog biračkog tijela za nas izbora za hrvatskog člana Predsjedništva BiH ne će biti. Ostvarit će se privid izbora. Bit će tu kandidata egzibicionista iz ovih ili onih razloga, ali pravih izbora nema dok se izbornim zakonom ne zajamči izbor hrvatskoga člana Predsjedništva BiH većinskom izbornom voljom hrvatskoga naroda.

Dakle, još ćemo jednom, izgleda, na nacionalno izjašnjavanje, a nacionalno se izjasniti osim kao Hrvat nijedan Hrvat ne može. No zato se neki koji se nacionalno izjašnjavaju posve drukčije za izbore mogu, gle čuda, izjasniti kao Hrvati i kandidirati za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Jedan takav već je dvaput obnašao tu dužnost. Toliko o legalitetu i legitimitetu i našoj ravnopravnosti. Toliko i o visokim predstavnicima (i međunarodnoj zajednici) koji su (bili) dužni štititi Mirovni sporazum.

Istekao je rok za izmjene Izbornog zakona BiH, a Središnje izborno povjerenstvo raspisalo je Opće izbore 2018..Kako komentirate ulogu međunarodne zajednice u ovim procesima i njihovih "pokroviteljski angažman"?

Izborni zakon se mogao nametnuti kao što je od međunarodne zajednice nametnut dvije tisućite. Ali, oni to kao sada ne mogu. A tada su mogli vrlo jednostavno: kako piše ne vrijedi, nego vrijedi kako slijedi. Uzgojili su bošnjačku dominaciju u Federaciji BiH, darovali im je u više navrata i oni su se navikli na dominaciju. Dragovoljno se ne će odreći prednosti koju im je darovala međunarodna zajednica. A međunarodna sad glumi Pilata i pere ruke.

Kako ocjenjujete politiku HNS-a BiH, odnosno, HDZ-a BiH u zadnje četiri godine od kako su na vlasti? Je li se položaj Hrvata u BiH poboljšao? Smatrate li da je njihovo "lobiranje" za hrvatsko pitanje u BiH tek deklarativno ili je hrvatska javnost u BiH mogla vidjeti određene političke društvene i druge napore u ostvarivanju hrvatskih nacionalnih interesa? Jesu li Hrvati u BiH vidjeli u zadnje 4 godine borbu HDZ-ovih dužnosnika?

Je li samo deklarativno? Nije. Jesu li učinci tih nastojanja sa stajališta nacionalnih interesa odgovarajući. Nisu. Vlast se izgubi u pragmatičnosti odnosa s partnerima u vlasti, te pada pod teretom osobnih i grupnih interesa. Nevjerojatna je stvar recimo da većina hrvatskih zastupnika podupre rad tužiteljstva koje svojom politizacijom optužnica hrvatskom narodu u BiH izrijekom oduzima pravo na obranu, mijenja povijesnu istinu i mijenja karakter obrambenog rata najmalobrojnijeg naroda. Dovoljno je pročitati kvalifikacije optužnice časnika i vojnika Hrvatskog vijeća obrane u Bosanskoj Posavini da vam bude jasno da netko svjesno mijenja karakter rata: uzroke i posljedice. Umjesto osporavanja političkih kvalifikacija u optužnicama i nezadovoljstva njihovim kreatorima naša politika većinski podupre rad tog i takvog tužiteljstva. Nismo uspjeli u četverogodišnjem mandatu uspostaviti jednakost pred sudom optuženika za ratne zločine. Nismo ostvarili niti promjenu izbornog zakona, niti ustavne promjene koje bi uravnotežile nacionalne odnose i uspostavili punu ustavnu i stvarnu jednakost konstitutivnih naroda. Nismo ostvarili niti televiziju na hrvatskom jeziku u okviru javnog sustava. Ali jesmo, na prostorima s većinskom hrvatskom vlašću uspostavili gotovo jednostranačku demokraturu.

Koji bi to bili strateški ciljevi bošnjačko-muslimanske politike u BiH? Hoće li elita predvođena Bakirom Izetbegovićem stati tek kada BiH pretvori u nacionalnu državu Bošnjaka?

Kao i svi drugi politički subjekti u BiH i Bošnjaci (njihova politička elita) traži vlastiti interes u međunarodnom rasplitanju krize u svijetu, osobit na jugoistoku Europe, pa onda i u samoj BiH. Višekratno prizivanje Taipa Erdogana od Bakira Izetbegovića više je nego jasna poruka i izbor vanjskopolitičkog partnera. Erdoganova (unatoč NATO članstvu) primicanje Rusiji i poigravanje s uspostavom nekih novih odnosa na svjetskoj razini i BiH dovodi u jednu novu vrstu neravnoteže. Najava Erdoganovog predizbornog skupa u BiH, višekratno ponavljanje da je autocesta Sarajevo - Beograda više od cestovnog povezivanja vraća nas ponovno na priču o Historijskom sporazumu i nekim neodsanjanim snovima. Iz ovih vanjskopolitičkih naznaka da se razumjeti i višegodišnje bošnjačko mirenje s postojanjem Republike Srpske te upiranje svih političkih aktivnosti u pravcu prisvajanja Federacije BiH.

Tako da se meni osobno čini da je ono što bi bio puni plijen za neke buduće integracije potpuno ovladavanje Federacijom kao državom Bošnjaka (ako je moguće i islamskim društvom) u nekoj integraciji kojoj bi Putin i Erdogan bili mentori zaštitnici. Je li to moguće s obzirom na nazočnost Zapada i njihovo višegodišnje upravljanje procesima na ovim prostorima? Čini mi se teško izvedivim i nerealnim, ali kako je Zapad sve ove godine tretirao jedine svoje istinske saveznike Hrvate nije i posve nemoguće.

Kako komentirate odnos Republike Hrvatske i njenih dužnosnika prema BiH i Hrvatima u BiH? Primjerice, Bakir Izetbegović je Hrvatima prijetio ratom s HRT-a ali to nije izazvalo nikakve posebne reakcije u medijskoj i političkoj javnosti u RH. Slično je i sa situacijom vezanom za Pelješki most. Zašto izostaju reakcije?

Republika Hrvatska ima veliki problem. Nikako da dobije hrvatsku suverenističku vlast. Ona koja će temeljem hrvatskih nacionalnih interesa voditi hrvatsku politiku. Vjerovali smo da je razlog težnja da su uđe u NATO, EU... A sad kad jesmo dijelom tih euroatlantskih integracija nedovoljno artikuliramo stvarno stanje političkih odnosa na jugoistoku Europe. Činjenica je da Zapad želi i kani usisati europski jugoistok, ali je i činjenica da politički subjekti na tom istom jugoistoku Europe radije biraju alternativna rješenja. I rusko i tursko... I gotovo svako drugo. Bakirovo zveckanje oružjem popraćeno je šutnjom ne samo hrvatske politike, nego ga i Zapad doživljava kao retoričko pražnjenje a nasrtaji na gradnju Pelješkog mosta izlaze iz domene racionalnog političkog govora, jer se njegovom gradnjom ništa nikome ne ugrožava, oduzima se tek nekima moć ucjene. I zato se galami a to i nije teško prepoznati.

Vode li bošnjački političari, kroz privatizaciju institucija BiH, obavještajne i paraobavještajne strukture, ustvari, specijalni rat protiv Republike Hrvatske, a u kojem su im prva žrtva u obračunu Hrvati u BiH?

Rat protiv Republike Hrvatske u tom smislu već dugo vode jugoslavenski nacionalisti u Hrvatskoj, veliko srpska imperijalna politika u vlasti Republike Srbije pa kao suglasje tim nastojanjima i interesima može se pridodati i neka bošnjačka politička nastojanja. I sve je to u suglasju s nekim političkim gibanjima u suvremenom svijetu u pokušaju uspostave nekih novih odnosa na međunarodnoj sceni unutar kojih neke od navedenih snaga na jugoistoku Europe sanjaju ponovno neostvarene imperijalne snove.

Kako vidite ulogu međunarodne zajednice u ovim procesima? Imaju li Hrvati u BiH partnere u svijetu, kako to imaju Srbi (Rusiju), a Bošnjaci (Tursku)?

Mi jesmo i bili smo partneri Zapada. Zašto nas Zapad kao takve nije uvažavao i ne uvažava, pravo je pitanje. Euroatlantski put i integracije bile su i jesu za nas izlaz iz stalnih prijetnji oživljavanja srpskog imperijalizma (s ili bez jugoslavenskog odijela).

Postaje li BiH Erdoganovo bojno polje? Je li na sceni neosmanistička vizija političke budućnosti BiH?

Erdogan još uvijek igra na oštrici mača pouzdavajući se u snagu svojeg utega kao onoga koji je iznimno važan u odmjeravanju snaga jačih od njega samoga. Uživajući u moći koju mu daje trenutna uloga prevage na jednu ili drugu stranu ipak mora uvažavati partnerske interese bez obzira na kojoj strani vage se pozicionirao tako da njegovu ulogu u BiH ne bih podcjenjivao, ali niti precjenjivao. Kada je u pitanju vizija BiH (ili dijela BiH) koji bi bio uporište Erdoganovog pozicioniranja u smislu značajnije islamističke orijentacije, mislim, da to nije moguće, ali u smislu neosomnastičkog interesnog uvezivanja s ovim dijelom Europe držim itekako mogućim, no za takvo značajno gospodarsko i političko sidrište Erdoganu je potrebno odgovarajuće partnerstvo s nekom od moćnijih snaga suvremenog svijeta.

Imaju li dužnosnici HDZ-a BiH snage, volje, moći, energije oduprijeti se tome? Imaju li Hrvati u BiH uopće ikakvu strategiju?

Ovo prvo pitanje nije pitanje za mene. Nego za one kojima je postavljeno. A kad je u pitanju strah za strategiju koje kao nema ili se često stvara privid da ona ne postoji potpuno sam drugačijeg uvjerenja. Hrvati u BiH imaju strategiju, no bojim se da nam pragmatika i taktika često odnose pobjedu nad strateškim opredjeljenjima. Zašto tvrdim da imamo strategiju. Od Odluke o uspostavi HZ Herceg Bosne, pa preko dokumenata Hrvatskog narodnog sabora, referendumskog izjašnjavanja za Deklaraciju o pravima i položaju hrvatskoga naroda u BiH uz trajnu opredijeljenost za euroatlantske integracije ne vidim odstupanje i nedostatke u smislu strateške vizije, zapravo je i više nego jasno da se radi o kontinuitetu naših strateških opredjeljenja.

U Zvonima su brojni generali HVO-a, među njima Mijo Jelić, Dario Kordić, primjerice...Smatrate li da su se HDZ-ovi dužnosnici zauzeli za rješavanja pitanja vezanih za braniteljsku populaciju i očuvanje vrijednosti Domovinskog rata?

HDZ je ogromna organizacija i u njoj ima i onih koji jesu, ali nažalost i onih koji nisu na razini odgovarajućeg odnosa prema Domovinskom ratu. Već sam ranije govorio da se nije učinilo dovoljno na osporavanju političkih kvalifikacija u optužnicama. Kaznena djela ratnog zločina i njihovo počinjenje jest stvar suda i pravosudnih tijela, ali političke kvalifikacije u optužnicama su političko pitanje i pitanje razumijevanja onoga što se u Bosni i Hercegovini događalo. Politika ne može i ne smije prihvaćati šutnjom političke kvalifikacije u optužnicama i to nije miješanje u rad pravosuđa, nego zahtjev za njegovom depolitizacijom.

Prešućujući politizaciju optužnica ili nedovoljno artikuliranim suprotstavljanjem i zauzimajući stav navodnog nemiješanja u rad pravosudnih tijela ušli smo u zonu sumraka po kojoj nismo jednaki pred sudovima: za ista i slična kaznena djela ratnog zločina pripadnicima vojski različito se sudi i čak po različitim zakonima a i visina kazni slijedi eksponencijalni rast kada su u pitanju pripadnici HVO-a. Zašto nije bilo dovoljno glasnih političkih nastojanja? Je li tome razlog pritisak međunarodne zajednice, nezamjeranje, nedostatak hrabrosti... Ne znam.

U jednom ste intervjuu kazali kako je Hrvatska Republika Herceg-Bosna osnovana na inicijativu Hrvata Središnje Bosne. Je li Središnja Bosna bila ključni prostor za stvaranje bošnjačko- muslimanske države 1993. i je li taj prostor bošnjačkoj politici i danas jednako važan?

Vjerojatno, krivo preneseno ili pročitano. Povijesna je istina da je uspostava Hrvatske Zajednice Herceg Bosne bila inicijativa Hrvata Središnje Bosne. Tomu još uvijek ima živih svjedoka a ja sam osobno to čuo od pokojnog Ante Valente na jednom Okruglom stolu u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. Naime, u trenucima agresije na Republiku Hrvatsku u kojoj je Bosna i Hercegovina bila prostor iz koje je ta agresija vršena i nakon što je postalo jasno da će u slučaju uspjeha agresije u Hrvatskoj Bosna i Hercegovina postati prostor gušenja onih drugih (nesrba) koji su ostali u granicama zamišljene Velike Srbije: njihova pokolja ili egzodusa; suočavajući se s tom realnošću, a osjećajući svakim danom sve veću napetost u svojim sredinama, Hrvati Središnje Bosne su bili ti koji su svojim inicijativama pokrenuli hrvatsko udruživanje u Hrvatsku Zajednicu Herceg Bosnu kao obrambeni savez Hrvata Bosne i Hercegovine.

Hrvatska republika Herceg Bosna je slijedom te političke i vojne borbe posljedica te političke odluke. Ona je nastala kao rezultat političkih i vojnih zbivanja u ratnim godinama i kao hrvatski udio provedbe Owen-Stoltenbergova mirovnog plana. Hrvatska Središnja Bosna (njezine obranjene enklave) bila je i ostala glavni razlog nemogućnosti ostvarenja toliko žuđene kompaktne teritorije za uspostavu islamskog društva što je bio san Alije Izetbegovića. U više je navrata Alija nudio podjelu Bosne i Hercegovine u kojoj se od Hrvata tražila žrtva hrvatskih enklava u Srednjoj Bosni.

Imaju li Hrvati u Središnjoj Bosni, odnosno administrativnim jedinicama Središnja Bosna i Zeničko-dobojskoj političku budućnost ili će uskoro biti svedeni na statističke greške kao Hrvati Sarajeva, Tuzle itd?

Mi moramo iznova krenuti od te statističke pogreške. Svugdje gdje se čuje hrvatsko zvono postoje razlozi za ostanak i opstanak. Ovo je naša zemlja. Zemlja našeg rođenja, naših grobalja, naših djedova i očeva. Ona je naša domovina. I budućnost će potvrditi takvo opredjeljenje. U više se navrata ovaj prostor ispražnjivao od Hrvata. Otomanskim osvajanjem, a možda još više upadima Stojana Jankovića s juga ili Eugena Savojskog sa sjevera kada su umjesto očuvanja teritorija povlačili za sobom sve one koji su u strahu od osvete zajedno s vojnicima odlazili i napuštali rodna ognjišta. Hrvatska zvona vjeruju da ima razloga za opstanak i u tom smislu pozivaju na obnovu bogoljublja i domoljublja, strpljenje, trpljenje i ustrajnost.

Već neko vrijeme govorite na tribinama u organizaciji Zvona pod nazivom "Zajedništvo ili jednoumlje". Što je, zapravo, ključni problem hrvatske politike u BiH? Jesu li Hrvati u BiH svjesno i samoinicijativno pristali na svođenje na etničku skupinu, a ne politički narod?

Ključni problem je iseljavanje. Život je negdje drugdje. A nije. Ključni je problem posao. Čovjek i obitelj trebaju moći živjeti od svoga rada. Ključni je problem ustavna i stvarna jednakost s druga dva naroda. Ključni je problem ostvariti takva izborna pravila da glas hrvatskih ljudi odlučuje o tome tko ih zastupa u tijelima vlasti kao narod (i građane). Ključni je problem hrvatske politike u BiH njezina nemoć da se ostvare politički ciljevi jednakosti i ravnopravnosti s druga dva naroda. Ključni je problem hrvatske politike što se nemoć u ostvarivanju nacionalne ravnopravnosti pretvara u svemoć politike u upravljanju vlastitim narodom. Ključni je problem to što se nemogućnost izbora pretvara u zloporabu recikliranja istih i podobnih. Ključni je problem hrvatske politike u BiH što se svaki glas racionalnog osporavanja zavedenog modela ponašanja proglašava neprijateljstvom. A ljude koji govore i upozoravaju pretvara u narodne neprijatelje.

Ključni je problem hrvatske politike što se nužnost nacionalnog izjašnjavanja na izborima zbog osporavanja navodno zabrinutih građana drugog konstitutivnog naroda pretvara u neku vrst nepromjenjivog uspostavljanja istih (i gorih), recikliranje i kadrova i odnosa po kojima je stranačka podobnost, rodijačka uvezanost i kupovna moć postala jedina mjerila vrijednosti ljudi i karaktera. Ima još ključnih problema, ali da se zaustavim...

Kako će se raspetljati Gordijev čvor u BiH? Traje li u BiH "rat niskog intenziteta"?

Kažu da je rat nastavak politike oružanim putem, a u BiH posve obrnuto vrijedi da je politika nastavak rata u mirnodopskim uvjetima. Nedovršeni rat će trajati sve dok postoje naznake da se ratni ciljevi mogu ostvariti u mirnodopskim uvjetima. U tom je smislu Međunarodna zajednica ohrabrila dvije tisućite naše federalne partnere Bošnjake i povela ih na put majorizacije i nepresušne želje za dominacijom i prisvajanjem čitave Federacije BiH. U tom se smislu uistinu može sagledavati ovaj proces. Politička zabava u Federaciji BiH izvan fokusa je ostavila Republiku Srpsku koja je imala vrijeme za stabilizaciju i osnaživanje nikad napuštenih ideja o osamostaljenju i u konačnici, kako to oni kažu, prisajedinjenju. Kako će se raspetljati politički čvor teško je dokučiti, jer BiH nije samo unutarnje pitanje; ona je prvenstveno geostrateški poligon međunarodnog odmjeravanja snaga.

Je li nakon presude Haaškog tribunala u predmetu Prlić i ostali stavljena točka na borbu Hrvata za njihovom federalnom jedinicom, trećim entitetom? Smatrate li da je ta presuda, presuda cijelom narodu ustvari?

Budući da je presuda glasila (u osnovi) kako je Herceg Bosna (zajednica i republika) samo bila udio težnje za izdvajanjem dijela teritorija BiH i njegova pripajanja Republici Hrvatskoj (u granicama Banovine Hrvatske iz 1939.), ja sam drugačije razumio presudu. Naime, svima kojima je do istine, znaju da je ta optužba nevjerojatna i neistinita. Gotovo bih rekao bez svog povijesnog utemeljenja. Naime, u tom trenutku navodnog hrvatskog posezanja za teritorijem BiH u samoj Republici Hrvatskoj, granice Srbije su nadomak Sinju, Zadru, Karlovcu; od Zagreba prema istoku postoji prekid autoceste i granica Srbije (omeđena granicama navodne srpske autonomne oblasti u Zapadnoj Slavoniji), a da ne napominjem da je Istočna Slavonija okupirana i Vukovar koji je pao kako bi Hrvatska živjela. I kada bi Republika Hrvatska uistinu u tom trenutku posezala za teritorijem BiH kao kompenzacijom za teritorij u Hrvatskoj pod srpskom vojnom kontrolom to bi uistinu bilo politički suludo, jer bi se legalizirala osvajanja srpskom agresijom i odricala teritorija kojega se nikako nije mogla odreći.Ali što onda znači ova presuda?

Ona nije utemeljena na povijesnoj istini i prošlosti. Ona bi imala utemeljenje da je Republika Hrvatska u tom trenutku imala oslobođen vlastiti teritorij i ponesena tim uspjehom i nedjelotvornošću međunarodne zajednice malčice se zaigrala u BiH. Ali povijest nam ne nudi tu opciju. Kad je ta opcija politički moguća? U ovom trenutku Hrvatska jest cjelovita, članica EU i NATO. I možda bi mogla se upustiti u takvu avanturu. Je li ta presuda upozorenja za sada i ubuduće? Ne znam. Znam da nije utemeljena na činjenicama i ne odgovara povijesnoj istini.

Nju se može i čitati kao osporavanje prava na samoobranu hrvatskome narodu u BiH. Možda i kao osporavanje prava na opravdane zahtjeve za državnim preustrojem, ali ako bi bila motivirana političkim porukama što je ostalo od suda koji je trebao utvrditi činjenice. Zašto to doživljavamo kako kolektivnu presudu, jer nema utvrđivanja pojedinačne krivice, nema onoga Praljkovog: onda ću znati što sam mogao drukčije, kada sam mogao drukčije i kako sam mogao drukčije. A budući da toga nije bilo, ostao je gorak okus one stare da ako se činjenice ne uklapaju u navedeno djelo (uspostavu RH u granicama Banovine Hrvatske) tim gore po činjenice.

Ovog će mjeseca biti godina od smrti generala Slobodana Praljka. Je li hrvatska politika u BiH naučila nešto iz tog čina? Trebaju li Praljkovi ideali za slobodu i istinu biti misli vodilje ili ga je hrvatska politika već "prekrižila" i zaboravila, onako kako je to slučaj s recimo, Zvonkom Bušićem?

Praljkova mjera je prevelika. To je čin koji nadilazi uobičajenu hrabrost. Ona je poziv i opomena. U njezinu svjetlu gledati znači ne dopustiti sebi nikakva opravdanja i nikakve izgovore. Tražiti od sebe da budeš mjera vlastitog dostojanstva i ne dopustiti da preko tebe i kroz tebe drugi ostvaruju vlastite nakane. S prijezirom odbacujem vašu presudu. Ali odbacujem i stav da moj narod nema pravo na samoobranu, da nema pravo dignuti glavu i tražiti da mu pripadne sve ono što bilo kojem narodu na svijetu pripada: jednakost i ravnopravnost s drugim narodima. Pravo na slobodu i demokraciju, pravo na vlastiti politički subjektivitet, kulturni i politički identitet nije nešto što se dopušta ili ne dopušta, nego nešto za što se živi i umire (ako je potrebno).

Ako ste Hrvat, ne možete zaboraviti ni Praljka ni Taika, ni Brunu, ni Petra Zrinskog ni Krstu Frankopana... Ne možete zaboraviti nijednog čovjeka koji je u borbi za slobodu svoga naroda darovao sve što je imao, kao ni one koji su to bili spremni darovati. Ne možete zaboraviti nijednog Hrvata koji je u bespuću povijesne zbiljnosti darovao svoj prinos životu našeg naroda na kulturnom i političkom polju u duhovnom boju koji traje (i koji će trajati). Neka nas zvono sa zvonika prene iz misli o samodostatnosti mi smo tek kapljica vode u rijeci koja traje. Živjet će ovaj narod.

dnevnik.ba

Komentari

Čiji bijaše ovo brat?

Kadrovi se recikliraju u Albi i Violeti, najmeksi tariguz, upijaju bez brisanja

Protiv HDZ-a ali ce glasati covica kao clana predsjedništva hahaha,

Profesore zakuni se na raspelu da nisi Čovićev novi igrač glasovati će narod za tebe.Znamo da je lova pravio nove stranke, a i gasio kad je tip jer političari za pare prodaju i dušu.

Gospodine profesore za koga cete vi glasati?Vjerovatno za Covica da nesto dobijes ko i mnogi drugi.A udruga vasa ko je sponzor?

Ma kakav "gospodin profesor" pa on ti je ista "ekipa" ko tokar uz pomoć kradezea postali profesori doktori rektori ministri generali itd

Kradeze ublehaši i kradeze generali i kradeze doktori

Predsjednik Samousvojdžep lipo su to bili zamislili na tajnom sastanku sa pratrima...zašto malo nepričaju o tome

Bravo Kolumbo otkrio si Ameriku

Kada se predstavi kao profesor filozofskog ili politickog fakultete jeza me prodje od tih mozgojeda koji u biti ne mogu oploditi niti jedan denar.
Najvece rodijacko i svekoliko zlo je iz Širokog Brijega.
Vi ste sinonim svega loseg u hrvatskom narodu.
Zbog vas širokih nas ne voli masa Hrvata.
Sve to sto ste rekli je u vasoj kući.
Od Tute , generala , politicara itd.
Najbolje bi bilo da se svi iselite , procistite vani i onda vratite.
Njemci su trenirali pse za napad pa su ih kasnije ponovo trenirali da se vrate u normalu.

Ključni problemi su recikliranje kadrova, stranačka podobnost, rodijačka uvezanost...

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari

mailto