Strahovali smo za dan u kojem bi nam mogli javiti da se Zvonko nakon neke vojne akcije nije vratio u bazu! Svojim je ratobornim duhom već odavno cijelu našu obitelj i prijatelje držao u strahu, strahovali smo za njegov život.
Ali neka, neka taj sudbonosni dan sačeka još neko vrijeme, samo da ga još jednom vidim i da mu skrešem u lice sve što mislim o njemu i njegovom ponašanju proteklih dana! Tih sam dana na brata bio ljut ko' osa, svaki dan sve ljući, imati će me što čuti kad se sretnemo, dosta mi je više njegovih junačenja po ratištima i oko njih! U početku mu nisam previše zamjerio, često se izlagao opasnostima, mislio sam, domoljubi takvog ratničkog srca kao on teško mogu živi dočekati kraj rata i Hrvatsku slobodu, zato na njegove manje "domoljubne" ispade nisam ozbiljno gledao.
Na stranu to što ga Domovinski rat toliko iscrpio, živci mu postali osjetljivi, smetalo me što je otišao tako predaleko i što mu je karakter dopustio stvarati nerede po lokalima. Tih me dana sustigla vijest iz prve ruke, i to iz nekoliko izvora, navodno, Zvonko je nedavno iz pištolja pucao u nekoj birtiji, svi su gosti u strahu četveronoške ispuzali van.
Napokon, dogodi se da ga dočekam, sastajem se s njim, ne sjećam se točno iz kojeg je smjera stigao i na kojem sam ga mjestu čekao, iz auta nisam izlazio, netko ga doveza, samo sam čekao da sjedne i neka zalupi vratima. Ne znam uopće što mi je rekao dok je sjedao, znam da mu nisam ništa odgovorio, samo sam ga oštrim pogledom prostrigao i odmah raspalio po gasu u pravcu naše kuće. Nije micao pogleda s mene niti je što progovarao, zbunjeno me promatrao, ta mi je reakcija bila poznata još iz djetinjstva, samo što smo ovaj put zamijenili uloge. Davno nekad, znao me istim načinom šutke dugo prostrizat i odmjerat očima, a ja bi se kao mlađi brat isti tren prisjetio svih svojih dječjih budalaština i uporno bi nastojao shvatiti što sam mu to skrivio, nakon čega bi obavezno uslijedila njegova žestoka kritika.
Taj se put Zvonko uzalud naprezao shvatiti što sam ljut na njega, duboko je zamišljen, očito ga moje ponašanje počelo zamarati, pa, prvi progovori i reče:
Daj uspori i stani negdje usput, svratimo na piće.
U meni isti tren vulkan proradi, svaka mi riječ iz usta stade iskriti koda' je iz erupcije u lavi nastala!
Ja: Može!... Samo reci koju si birtiju odredio demolirati ili da je skupa demoliramo, još provjeri je li ti pištolj napunjen?!
Zvonko: A tako dakle, to je u pitanju, što odmah ne kažeš, ko' ti prije donese i tu vijest?
Ja: Nema meni šta tko donositi, sve se brzo saznalo i raširilo među ljudima, još bi trebalo da naša mater sazna, e, tek bi onda vidjeli koliko je sretna što si posao i obitelj napustio i došao ratovat u Hrvatsku?! To kako se ti u zadnje vrijeme ponašaš i što radiš, tako se još samo ponaša nekolicina Ljubušaka koje svi zaobilaze!
Zvonko: Ma, ko si ti da meni držiš pridiku o moralu i lijepom ponašanju, ma, šta ti sebi umišljaš, misliš da se ja tebi moram pravdati za svoja djela?!
Ja: Ne trebaš se ti ništa pravdati, samo znam da bi bilo pametnije da si ostao u Ljubljani, imao si pristojan posao, moga si nas odozgora braniti moralnom podrškom, to bi ti svi znali cijeniti!
Cijelo smo vrijeme jedan drugog nadvikivali, Zvonko je već desnom rukom napipao kvaku na vratima, stao se derati da stanem, hoće izići iz auta, kaže da će nastaviti pješice!
Zvonko: Stani mi da iziđem!..Odmah mi stani!.. Čuješ li šta ti govorim?!
Ja: Neću ti stajati!
Zvonko: Stani kad ti kažem!
Ja: Neću ti stajati, ... što ti moram stajti, .... kad si već toliki junak samo otvori vrata i iskoči!
Te se moje zadnje riječi pretvoriše u okidač i škljocanje prazne puške, kao da nas netko isti tren obojicu poli vodom i rashladi naše emocije. Zvonko iznenada prasnu u smijeh i nakon dugog smijeha prokomentira moju ponudu za iskakanje iz auta.
Zvonko: Nisam se odavno ovako nasmijao, zar da iskačem iz auta ko' Tarzan, a o onom incidentu u onoj birtiji, ti da si bio na mom mjestu i ti bi pucao.
Sad mi tek ništa nebi jasno, i dalje sam ozbiljan, nepopustljiv, ipak želim čuti i njegovu verziju priče. Nakon poduže šutnje Zvonko započe tužnu priču ratnih iz proteklih dana:
Teško je bilo kome objašnjavati sve one trenutke u kojima se ljudske sudbine oko nas stanu naglo gomilati, jedna se na drugu stane nadovezivati, steknem dojam kako se upravo tada sve nevidljive sile oko nas urote da nam te događaje tako poslože s ciljem kako bi nam zadavale što veću bol, prije sam mislio da se takvo što događa samo u filmovima!
Ništa mi u ovom ratu ne pada tako teško kao trenutak u kojem je naše zapovjedništvo primorano donositi odluku o prekidu neke akcije i povlačenju na početne položaje, a pritom smo još u brdima primorani ostaviti u neprijateljskim rukama poginulog suborca! Nedavno nam brdo Zelenikovac uzelo još jedan mladi život, pogiba nam Dodić (Drage) Josip zvani Janjevac, dolazi zapovijed za trenutno povlačenje a njegovo tijelo ostaje u četničkim rukama.
U povratku do baze mladi mi Josip nikako ne izlazi iz glave, stalno mi u ušima odzvanjaju riječi njegova oca Drage, jedne mi prilike na rastanku reče;
Zvonko čuvaj mi sina!Da bi tragedija bila još veća, dole u bazi u Zatonu čeka me pismo od tog istog Dodića Drage. On se trenutno nalazio u Makarskoj bolnici, na oporavku od teškog ranjavanja u Nuštru, u pismu me moli da mu pustim sina Josipa, 1. i 2. 8., u subotu i nedjelju da mu dođe u posjetu.To nas pismo sviju još više pogodilo, od zapovjedništva dobivamo odobrenje, okupimo se, napunimo kamion, opet idemo pokušat osvojiti Zelenikovac kako bi izvukli pokojnog Josipa. Cijeli nam se put zakomplicira, tuku nas svim i svačim, u toj jurnjavi s kamionom skrećemo s pravog puta, malo je falilo da svi zaglavimo među četnicima. Napokon, dokopamo se Zelenikovca ali uzalud, cijelo brdo zahvatio požar. Opet se moramo vratiti u bazu, vraćamo se iscrpljeni, mrčavi i prljavi, slični povratnicima iz pakla. Pri povratku s ratnih položaja nikom se neda svraćati bilo gdje, već bi prvo došli u bazu da se okupamo, presvučemo i odmorimo. Ali, taj dan nisam više imao dovoljno snage suočiti se s onim što nas čeka u bazi, znali smo da nas u bazi čeka otac pokojnog Josipa, čeka nas da mu donesemo pred oči mrtvoga sina, a mi se po drugi put vraćamo bez njega. Ja sam predložio da stanemo u prvoj birtiji, pa, rekoh, ako ne bude loze valjda će mi natočit malo nekakva drugog "otrova", - samo mi se dvojica pridružiše, ostali ostadoše na kamionu! Za moju nevolju nije moglo gore ispasti, u birtiji sve veselo, trešti muzika od koje mi se vazda dizala kosa na glavi. Odlučim sve to prihvatit kao normalno, sebi sam objašnjavao, što mora netko znati da smo slomljeni do bola, na brzinu ćemo nešto popiti i odmah odlazimo. Priđe za naš stol jedna uljudna konobarica, poručimo piće i pritom je tiho zamolim ako može neka samo malo smanji tu glazbu. Još joj rekoh da smo svi u velikoj žalosti zbog pogibije suborca i da nam je ostao gore u brdima u neprijateljskim rukama. Malo nas zbuni njezino ponašanje, učini mi se da je moje riječi nimalo ne dirnuše, još se na to široko nasmija kao da nije dobro čula. Sva trojica zbunjeno pratimo pogledom tu konobaricu, prođe iz šanka, podiže ruku, dodirnu na polici nekakvo pojačalo i umjesto da smanji glazbu, ona odvrnu i pojača što je moglo glasnije! Krozame isti tren prođoše trnci, koljena mi se sama ispraviše, pištolj mi zgodno u šaku sjede, samo sam prvim metkom ciljao malo iznad da joj prste ne odbijem. Nisam prestao pucati u to pojačalo dok nisam istresao svih petnaest komada, sve se naglo utišalo, oko nas nigdje žive duše, a šta da radimo sami u lokalu, i mi ustanemo i odemo.
Drugi dan su naši iz brigade išli provjerit taj slučaj, pa se gazda lokala stao ispričavati u ime konobarice. Ona nas navodno zamijenila sa nekim dečkima koji su tih dana tu negdje blizu kopali nekakve kanale, bili su isto u maskirnim odorama, često su navraćali na piće pa je mislila da je u pitanju samo njihova neslana šala i da nas navodno nije imala namjeru na takav način povrijediti.
Ja: Je li to isto gazda lokala tebi potvrdio i, jeste li uopće nakon toga tu navraćali?
Zvonko: Niti smo svraćali, niti mi pada na pamet time se više zamarati, dosta nam je stresova po ratištima, one koje je rat zaobišao, a tu su među nama, bilo bi im pametnije da neko vrijeme barem razmišljaju što sve trpe oni koji ratuju za Hrvatsku, svi smo živce pogubili, pitanje je hoće li itko od naše skupine dočekati kraj rata!
Nakon toga, više nikada nisam raspravljao s bratom o tom slučaju, već evo danas nakon dugo godina, pažljivo proučavajući njegov ratni put, nailazim na detalje iz toga vremena i nastojim pažljivo posložiti cijelu kronologiju njegove ratne prošlosti.
Iz ratnog puta:
U subutu 01.08.1992. g. malo iza ponoći Zvonko Vujević dobiva zapovijed da sa 2. vodom 1. satnije 6. pješačke bojne zauzme brdo po karti "Osa A-4" i tako omogući Tihi Kraljeviću, da sa 1. vodom zauzme po karti "Osa A-5" brdo zvano Zelenikovac. Zvonko sa 2. vodom 1. satnije 6. pješačke bojne zauzima brdo oko podneva, u to isto vrijeme javljaju "Gavranovi", 4. pješačka bojna, da su zauzeli brdo desno od Zelenikovca. Tiho Kraljević sa svojim vodom zauzima Zelenikovac i istovremeno javja da ga sa leđa tuče snajper i da ima dvojicu teže ranjenih - od snajpera. Tada Zvonko Vujević od zapovjednika bojne koji koordinira akcijom dobiva zapovijed da ide na Zelenikovac u pomoć 1. vodu. Zvonko zapovjedniku Komljenu javlja da i njega neprestano gađa snajper sa brda na kojem bi trebali biti "Gavranovi". Shvativši da nešto nije uredu i da je 1. vod opkoljen, Zvonko vodi 2. vod niz drugu stranu brda - koso desno pretrčavaju 200 m široku vrtaču, razvija vod u strijelce i penje se pod vatrom uz Zelenikovac. U po brda spaja se s Tihom Kraljevićem, izvlače ranjenog "Liska" ( koji se oporavio od ranjavanja 11. 07. 1992 g.). Nažalost na vrhu brda u četničkim rukama ostaje poginuli Josip (Drage) Dodić zvani Janjevac. Zapovjednik bojne Ivica Komljen procjenjuje težinu i složenost operacije toga dana, odlučuje, šalje 1. satniju u Zaton na odmor.U Zatonu Zvonku Vujevića čeka pismo od Dodić Drage, u kojem ga moli da mu pusti sina Josipa 01.08./02.08.1992 g. , to jest subotu i nedjelju, da ga posjeti u bolnici u Makarskoj, gdje je na oporavku od teškog ranjavanja u Nuštru. Pa nije ni čudo što Zvonko Vujević donosi odluku, da se sa 1. vodom 03. 08. 1992 g. vrati u brda i pokuša osvojiti Zelenikovac, kako bi izvukli mrtvo tijelo Dodić Josipa. Poručnik Srećko Kralj javio se za vozač kamiona, a Zvonko Vujević i zapovjednik 1. voda Tihomir Kraljević razradili su plan akcije. U ranim jutarnjim satima, kad su trebali skrenuti s puta do 1 km udaljenih Šuša, neprijatelj je počeo gađati kamion granatama - tako da je Srećko Kralj pritisnuo po gasu i ujurio u 5 km udaljeno četničko selo Gorogaše. Selo je bilo prazno a zapovjedništvo je smatralo, obzirom na važnost položaja, da je tu najveća koncentracija neprijatelja i prepreka za povezivanje Bijelog puta od Zavale do Osojnika iznad Mokošice.
Brdo Zelenikovac je bilo zahvaćeno velikim požarom, pa Zvonko Vujević 1. vod vraća u Zaton a on odlazi u Lozicu i izvješćuje zapovjedništvo južnog Vojišta da su Gorogaše prazne, tako da ih odmah nakon dojave zaposjeda 1. pješačka bojna 1. G.B.
Meni je Zvonko taj dan još u autu prije kuće pružio list papira, prepoznao sam uredan njegov rukopis i samo bacim oči na naslov, u naslovu je pisalo:
Posljednji pozdrav prijatelju i suborcu Mati Banoviću!
Protrnem, upitam ga kad je Mate stradao?
Zvonko: Nije samo stradao Mate, stradalo je proteklih dana još dosta naših momaka!
Reče mi da sačuvam to pismo i da ima još nekoliko primjeraka, pa, eto, jedan primjerak povjerava i meni.
Nije imao volje u autu pričati o tim detaljima, kaza kako se u proteklih dva mjeseca toliko toga događalo i da sam ne zna kakva sudbina čeka i njega i njegove momke u sljedećim danima. Kakva me god sudbina zadesi u narednim danima, to pismo sačuvaj, za svaki slučaj neka jedan primjerak bude i kod tebe!
Nisam imao snage dalje nastaviti vožnju, stanem negdje kraj puta i započnem u sebi čitati pismo koje je namijenio stradalom prijatelju:
"Kume"!.. Tako su te oslovljavali naši Dalmatinci!
Ili, "Pajdašu", kako su ti voljeli reći naši Zagorci!
Mi Hercegovci zvali smo te "Rođo"!
Zagrepčani su voljeli pričati da si isti njihov purger -tko ne bi volio imati Matu u svojoj ulici, u svome susjedstvu, u svojoj bojni?!
Petnaestoga rujna 92. samo si ti i tebi slični mogli poći u onu akciju, tebi i Tomislavu Bogiću (Jari) posljednju - jer ste svojim životima omogućili Đuki, Rađi, a i meni da se izvučemo i sudjelujemo u još mnogo sličnih akcija. ..
Sanjam te prijatelju!
Pamtim svaku sitnicu onog 15. rujna u osvit zore!! Ovo što navodim nije odavanje vojne tajne, nego dio hrvatske ratne povijesti koju si ti neustrašivo stvarao. Tog dana zadaća nam je bila ući duboko u neprijateljske položaje i otkriti odakle njihovi topovi razaraju naše bisere, Dubrovnik i okolicu.
Kad smo krenuli, nekoga si vratio i izvijestio me da je bio trinaesti. Tada smo se tom baksuznom broju i tvojoj odluci tako lipo smijali, jer si nas na najspontaniji način oslobodio svakog opterećenja.
Krenuli smo!!...
Pred nama zadaća, a u duši Hrvatska!!
Uvijek ispred glavnine, ti, Jaro i ja, a tek kad je bilo sigurno ostali nam se pridružuju. Tako smo u jednom trenutku prošli ispod one suhe grane na kojoj se sunčao poskok. Nisi ga dao dirati rekavši: Otac mi je uvik govorio:
" Još si rekao: Sine, ne diraj u zmije ako te ne diraju.
To su lipotice našeg kamenjara.
Dobro si to prijatelju rekao, onda kad nas je još trista metara dijelilo od pakla. Nakon pola sata ulazimo u pakao - ti, Jaro i ja. Đuka, Rađa i ostali 300 metara iza nas, Bože kontrasta, 12 svetaca u paklu…
Htjedoh okrenuti list i nastavit čitati ali me brat uhvati za ruku i drhtavim glasom reče:
Ostavi sad to, biti će vremena, krenimo našoj kući!
…
... nastavlja se