Muke po amanetu

Sve mislim neću se javljati, kao da je i važno šta mislim. Ali primjetila sam da se čita i mišljenje "neovisnih nadripisara", kako neki pravi pisari nazivaju nas jedva pismene. Pa evo i moje slovo o "amanetu", kome pravo, kome krivo.

Taman kad čovjek misli sve je rečeno, sve je jasno, ono neki od dežurnih klaunova iz redova predsjedniđtva, zastupnika i predstavnika koječega u ovoj zemlji izvuče novi štos iz rukava kako bi privukao pažnju na sebe. Neki glupavi, ni smješan, samo nek se praši, jer nema šta pametno reći, a plaćen je da gdjegot štogot i kaže.

Ovih dana su se sinkronizirali. Jest da svaki lupa svoju, ali svaki o svom narodu.
Dodik tupi jednu te istu, nekako ga ni ne pratim... Otprilike, RS je srpska, može se nalaziti na planetu Plutonu, ili na Antarktici, ali on jasno kaze čija je.
Čovic ko' pravi gospodin, tu i tamo nam poruči da zna da znamo da nemamo izbora. Od "smilje ili Njemačka", ostala je samo Njemačka. Da se ne bojimo i ne ljutimo na njega i njih, evo kaže nam, to je globalno stanje, sve je jasno, put siguran, putovnice imamo... Njihovo je bilo samo da sa tribina lože i plaše narod da će izumrijeti, ako se ne narodi mnogo malih Hrvata. Isti su porasli, obrazovali se i spremni su za EU tržiste. Kažem, da se ne ljutimo, veli on nama, jaka je ponuda od Austrije i Njemačke, ne može jadna BiH kontra takvih snažnih ponuda ništa.

Ne bi mogla ni da se zove Herceg-Bosna, ne bi makar od srama što u tu djecu nije uložen ni običan dječji doplatak.

Obrušise se onda na njega dva, tri "junaka" iz Hercegovine. nakon te izjave, u ime nekih 100.000 budala.
Budala nisam. Možda oni jesu. Ali to nije meni čudno. Ako ih je iznenadila i šokirala ova najnovija izjava našeg predsjednika, brišem ovo 'možda'.
Dakle, oni jesu. Zamislite da ste nekome ustupili kuću da stanuje, a on ne održava tu kuću, ne ulaže ništa u nju. Vi se dvadesetak godina nadate mrdnut će nešto. Jednoga dana, dobijete poruku:
Pošto vi već toliko i toliko godina ne koristite svoju kuću, neka vas tamo gdje jeste sigurno vam je ljepše tamo. Ova kuća je u jako lošem stanju, evo nitko neće da uloži u nju da bi se moglo dalje stanovati, pa će logikom prirodnih zakona ubrzo propasti skroz ukoliko netko nešto ne poduzme. Ja ne mogu, stranci ne moraju, a vi odlučite šta ćete tj. kud ćete.

Blazeni koji vjerovaše a ne vidješe!!!
Ili...

Zamislite samo da Čovic ima krunu, a ovi što skočiše da mu kažu šta ga ide da imaju ona odijela dvorskih luda. Eto, to je stvarnosti, nije predstava.

Znam, vrijeđam ih. Ma nisam, samo molim da ne vrijeđaju preostalih nekoliko stotina tisuća koji nisu budale. Koji su vidjeli i prije kamo ovo vodi. Koji su vidjeli da, ako nemaju bolje oružje, ne vrijedi ići u rat protiv jačeg. Nekoliko borbi dovoljno je da čovjek shvati odnos snaga. Onih koji nisu pali, a da nisu koji put bar jauknuli nek ih se čuje, ali pošto nitko nije mogao pomoći, zavidali rane i promjenili položaje. Nebitno, smilje ili Njemacka. Mora se živjeti. Ni jedno ni drugo nije nelegalno. U Njemačku ili svijet, ili smilje za to isto tržište. Mi smo samo roba. Ali. ako nas se već prodaje, e onda radije u neku normalnu trgovinu, nego u neku u kojoj je i zrak skoro ustajao.

Dobro nije bas i zrak.
Tu i tamo provjetre ga povjetarci neki.
Kako ona tornada i tajfuni imaju imena, tako bih ja nazvala nase vjetrove nekim imenom. Može Dragan, Milorad... Ovih dana zapuhao i Bakir. A u istom smjeru i Tayyip.

Pokrenu ustajali zrak izjava Bakira Izetbegovića o amanetu svoga oca.
Pomože mu i predsejdnik Turske potvrdom posljednjih riječi umirućeg.. (pitanje je koliko je bio svjestan šta govori?!).
Čuli smo dakle tako još nešto što smo podsvjesno znali da nas ko siročad izloženu svim jadima ovog podneblja, netko htio makar amanetom zbrinuti.

Može se ljutiti tko na koga hoće, posebno se ljutnuo naoko dosta hladnokrvni Dodik, ali...

Pošto su konačno ublizu kazali sebi poznate i smislene izjave, kako bi bilo da ih protumačimo malo dublje.

Možda su ova dva što se krste znala za ovo od ovog što se klanja, iako se zapravo i ova dva nekome klanjaju, a ovaj treći se garant katkad u čudu prekrsti (makar kad pomisli koliko je izdržljiv nos nekih još iz ovih naroda pa ih se moze vuci toliko dugo za njega).
Možda su znali tko to budno bdije nad nama pa nas usmjeravaju i bodre prema EU i Rusiji. Nema dakle ljutnje. Jer jača je ponuda tih zemalja nego ijedne zemlje desno od Dunava. Oni će još ispasti junaci. Kapetani koji su do zadnjeg trena na brodu. Ne zato što su lojalni svome narodu, nego zato što će vidjeti gdje je blago potonulo, da ga uzmu kad se voda smiri. Njih svakako čekaju u zraku helikopteri da ih maknu kad do toga dođe.

Nema ljutnje! Hladna glava rjesava probleme!

Oni znaju i kad se vedri i od kud oblači. Tko ima informaciju i novac, ima moć. Možda su prostudirali meteorologiju. Ili dobro plaćaju neke meteorologe koji još nisu otišli za boljom ponudom?

Uglavnom, prema informacijama koje su im 'slučajno' iscurile, znamo i mi nesto.
Gradimo splavove i barke! Utvrđujmo kuće, moglo bi biti oluje!
Šta drugo očekivati, kad nisu studirali ekonomiju i politiku.
Da jesu, ne bi im narod odlazio kako se to često govori 'prati stražnjice starim europljanima', jer ovdje stranci, zbog nečeg njima nepoznatog, neće da ulazu, nego bi po lijepim našim zavičajima koje su nam nasi stari ostavili u amanet, gradili makar staračke domove. Ima nekoliko svijetlih primjera koliko znam, ako ih vjetrovi ne otpusu...

Dakle, mogli su iste te ljude zadržati oko kuća, da peru stražnjice strancima, koji bi se kod nas osjećali već ko u raju u izgrađenim staračkim domovima širom BiH, na putu do tamo. Mogli smo biti predkomora raja.
Smještaj jednog dementnog europljanina u starački dom kosta 3.500-5.000€ mjesečno. A taj ne zna je li u Dortmundu ili na Vlašiću. Par slika lijepih planina i dolina i on je u "svom svijetu". Sad ionako čuje naš jezik često ko i svoj.

Drugi ljudi stručni za to bi vozili njihove posjetitelje od jedne do druge turističke destinacije (mislim od Visokog do Međugorja), kao što ih sad vozaju po npr. Njemačkoj. Treći bi im pekli dönere i ćevape diljem lijepih naših kao što to sad rade po svijetu. Cvjetali bi javni toaleti i tko zna šta sve javno i tajno.
Netko bi to i čistio kao što to sad čini negdje u svijetu privučen tom jakom ponudom da čisti tuđe ustanove.

Poljoprovreda i stočarstvo bi cvjetali jer treba napripraviti hrane za sve ove. Znanstvenici i umjetnici bi radili svoje poslove, a ne bi radili po skladištima i u tvornićkim halama čijem zovu nisu mogli odoljeti.
Na arodrome kod Sarajeva, Mostara i Tuzle slijetali bi turisti više nego gastarbajteri. Naši bi im studenti vozali prtljagu kao što to sada rade po aerodromima diljem svijeta da zarade za školovanje.

Ma tko zna, možda bi nas i prigrlili u EU kako bi im se svidjelo.

Budući da nije tako, osluhnimo ovu trojicu djeda Vanga i prionimo izgradnji svojih spasonosnih plovila.

Bez ljutnje i čuđenja, da ne ispadnemo budale, jer tko zna tko će uskoro donijeti potvrdu da nas bastini.

Možda je netko umiruči pečatio sve po redu. Rodne listove, priznanice, uvjerenja, spomenice, amanete... Vrijeme će pokazati, vrijeme ne laže i nije budala.