Tri hercegovačka brenda s različtim sudbinama

Vino, duhan i pršut tri su neupitna brenda Hercegovine, od davnina izvori prihoda puka s kršnog i suncem spaljenog kamena. Vino i pršut, te drugi suhomesnati proizvodi i danas su jedan od najpoznatijih i najpopularnijih proizvoda Hercegovine, popularniji i traženiji od aluminija iz Mostara. Koliko je vino značajno Hercegovcima, zasigurno govori i podatak da se u krugu mostarskog Aluminija nalazi plantaža vinove loze. Suhomesnati specijaliteti i bogata paleta vina, sorta autohtonih i uvoznih, bijelih Žilavke, Krkošije, Bene, Dobrogostine i drugih, te crnih Blatine, Alicante boushea, Plavca, Merlota, Trnjka, Gamaya, Vranca, Cabernet Sovignona i drugih, nositelji su značajnog dijela gospodarstva južnijeg dijela Hercegovine, dok dojučerašnji hranitelj velikog dijela populacije, duhan, polako nestaje s gospodarske pozornice Hercegovine.

Vinarstvo, industrija s perspektivom

Prijeratni gigant HEPOK, Hercegovački poljoprivredni kombinat, u svojem je sastavu imao pet vinarija, među kojima i onu u Čitluku, te Ljubuškom, koja je ujedno i najstarija vinarija u Bosni i Hercegovini, utemeljena za vrijeme Austro-Ugarske 1886. Njezina vina, proizvedena u Hercegovini, dugi su niz godina bila prisutna na gotovo svim europskim dvorovima, a početkom 20. stoljeća vina Hercegovine su dobila brojne zlatne nagrade na europskim sajmovima. Godine 1972. Vinarija Ljubuški ulazi u sastav kombinata HEPOK, unutar kojega je bila zadužena za proizvodnju vina, posebno znana po Blatini i Žilavci. Čitlučka Vinarija u sastav HEPOK-a ušla je 1957., a HEPOK je praktično do izbijanja rata na ovim prostorima bio neprijeporni brend bivše države. Zanimljivo, zahvaljujući upornosti i stručnosti ljudi zaposlenih u ovim vinarijama, usprkos ratnim događanjima vinarska industrija doživjela je svoju drugu mladost. Umjesto velikog kombinata koji je svoj život nastavio razdijeljen na manje vinarije, niknuo je i veliki broj privatnih vinarija koje su redom prepoznate na tržištu kao vrhunski proizvođači kvalitetnih vina. Najveći broj takvih proizvođača proizvodnju je podigao na visoku razinu. Hercegovački vinari rade na unaprjeđenju kvalitete proizvodnje, istodobno održavajući visoku razinu kvalitete proizvoda.

Uz vino najbolje ide pršut

Hercegovci, snalažljivi kakvi jesu, brzo su shvatili da uz čašu dobrog vina najbolje ide domaći pršut, pečenica, te druge hercegovačke delicije. Tamo gdje podneblje baš i nije pogodno uzgoju vinove loze, kao što je slučaj u ljubuškom, čitlučkom i mostarskom dijelu Hercegovine, u posljednjih dvadeset godina uslijedio je pravi “bum” proizvodnje i prerade mesa i mesnih prerađevina. Mnoga poduzeća s ovog područja koja se bave mesnim prerađevinama plasiraju svoje proizvode i na tržište susjednih zemalja. Neki su se okrenuli zamjetnim dijelom proizvodnji suhomesnatih proizvoda, kvalitetnih i međunarodno nagrađivanih pršuta, te čitave palete ostalih proizvoda, a nisu zapostavljeni ni proizvodnja salama, pašteta, kobasica i ostalih proizvoda. U razvojnim planovima hercegovačkih općina Posušje, Široki Brijeg i Grude upravo je razvoj stočarstva i mesoprerađivačke industrije označen kao jedan od glavnih smjerova gospodarskog razvoja.

Na kraju zapale tuđi duhan

Dok ranije spomenute industrije doživljavaju ekspanziju, te iz dana u dan postaju sve etabliranije na tržištu, nekad nadaleko poznata hercegovačka proizvodnja duhana polako se, ali sigurno gasi. Tek rijetki se danas odlučuju na sadnju duhana, ponajprije stoga što je u pitanju mnogo sati uistinu teškog rada, što nikako nije u skladu s „modernim“ načinom života. Uostalom, daleko je lakše kupiti kutiju cigareta nego sate i dane provesti radeći oko duhana. Nekada se u Hercegovini duhan doista vrednovao kao „žuto zlato“, kako su mu tepali, obitelji su od njega živjele i preživljavale bilo krijumčarenjem u Slavoniju i Bosnu, bilo nošenjem duhana „na vagu“, državni otkup. Danas su brojne duhanske stanice, mjesta za otkup duhana po Hercegovini većinom u stanju propadanja, a tek rijetke tvrtke otkupljuju duhan. Iako je hercegovački duhan i nadalje na cijeni, opseg i težina posla oko ove kulture propisala su mu, po svemu sudeći, smrtnu presudu. Hercegovina se danas i dalje bavi duhanom, ali je po srijedi krijumčarenje cigareta, dok nekadašnja polja duhana danas zaposjedaju druge kulture, ili leže neobrađena i napuštena. Hercegovci tako danas, nakon što popiju i pojedu svoje, domaće i kvalitetno, siti i zadovoljni zapale tuđi duhan, uglavnom loš i nekvalitetan.

Hrvoje Marić [ Dnevni list ]

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari