Glas u narodu brzo se širio o svakom novom tek oslobođenom pedlju Hrvatske zemlje, glas se širio poput bljeska munje u mrkloj noći, sve je to oko nas odjekivalo poput udara groma, koji nakon toga još dugo tutnji u podnožju visokih brda!
Ja sam tih dana strepeći isčekivao glas s Dubrovačkog ratišta, trebao je stići iz pouzdanih izvora preko ljubuških vezista HVO-a, oni su imali izravnu vezu s postrojbom moga brata. Nisam baš bio sretan što su vezisti isti tren razmjenjivali informacije kad bi Tigrovi kretali u pojedine akcije, ali, naši ljudi ko' ljudi, željni se jedni drugima što prije pohvaliti da su upućeni u ratne poslove Hrvatske vojske, ne sluteći koje sve posljedice time mogu izazvati. Tako me zatekla izravna vijest, onog trenutka kad je Zvonko krenuo s postrojbom u oslobađanje brda Konjska Glava. Nisam očekivao da će nakon povratka u bazu tako brzo krenuti u akciju, rekli su da će neko vrijeme odmarati.
Bez obzira što se isti dan saznalo da je brdo oslobođeno, trenutna vijest o poginulim i ranjenim, na našoj strani, nije bila dostupna ni onim ratnicima što su dežurali u pričuvi, a kamoli nestrpljivim vezistima koji bi te informacije naglo širili i time nesvjesno stvarali paniku u narodu. Tek sam nakon dva dana bio siguran da mi je brat preživio i tu novu iznenadnu akciju, jer bi nam valjda za to vrijeme netko već došao kazati.
Ta su događanja opisana u njegovom ratnom putu iz vremena druge polovice 6. mjeseca 92g. ovim riječima:
Šest sati je trajalo prikradanje 1. satnije do podnožja brda Konjska Glava do kojeg se došlo zaobilazno s leđa. Akcija je trajala do kasnih popodnevnih sati, okončana uspješno, jer je Puretić Zoran, zapovjednik 3. voda, s trećim vodom uporno onemogućavao koncentraciju neprijatelja na južnoj strani Konjske Glave! Ratni zamor 1. satnije prerasta u ratni zamah, tako da se prvi vod učvršćuje na Konjskoj Glavi, a drugi i treći u noćnim satima istjeruju neprijatelja iz sela Nevada prema selu Kutina.
Zvonko je svaki put na poseban način proživljavao novooslobođeno hrvatsko tlo, znao je kazati da tako veliku radost nije mogao osjećati niti onaj astronaut što je prvi stupio nogom na tlo Mjeseca. U takvoj radosti nije bio usamljen, iz svih njegovih suboraca zračilo je slavlje pobjede. Svi bi uokolo po tek oslobođenom dijelu hrvatskog teritorija hodali puni ponosa i prkosa, govorili su da bi im pritom pod čizmama i ona škripa kamenja zvučala glazbom pobjede!
Zvonko je te osjećaje više puta ponovno proživljavao pripovijedajući o svakom trenutku svoga ratnog puta, u toj su priči njegovi suborci stalno bili glavni likovi, dok je sebe vidio samo jednog među njima. Bio je omiljen među suborcima, često je puta svoja unapređenja i zasluge odbijao primiti, već bi umjesto sebe predložio nekog od svojih mlađih suboraca, i to pod izgovorom kako je potrebno da mlađi dečki napreduju, a da se oni stariji nakon potpunog oslobađanja Hrvatske trebaju vratiti svaki svojim poslovima.
Nakon napetih isčekivanja napokon dobivam poruku od brata, preko naših vezista, koja je glasila da ga idući dan u jutarnjim satima sačekam u Opuzenu na unaprijed dogovorenom mjestu, s kratkom porukom koju su zapisali na komadiću papirića, a glasila je; Neka bojovnici budu spremni!
Nakon samo nekoliko sati, opet me posjećuje isti glasnik i prenosi mi novu usmenu poruku koja glasi da se sastanak odgađa za tri dana na istom mjestu u isto vrijeme. Ta mi nova poruka zadala dodatne brige, što ako opet dođe do promjene, ja moram u međuvremenu obavijestiti skupinu dragovoljaca po koje on dolazi da ih vodi u Tigrove? Dok sam proteklih dana kontaktirao i procjenjivao određene bojovnike, skrenuo sam im pozornost da sve radimo u tajnosti i da stalno budu spremni krenuti kad dobijem poruku, i doista, ta je prva skupina Ljubušaka bila spremna odmah krenuti kad sam im prenio poruku samo večer prije polaska. Nije meni nitko postavljao uvjete da moram okupljati dragovoljce u tajnosti, ja sam zamislio da će mi tako biti lakše stupiti u kontakt s dečkima koji već imaju ratno iskustvo i moj pozitivan sud o njima, a ne da me oblijeću pojedinci u koje nemam dovoljno povjerenja.
Taj me treći dan, u ranim jutarnjim satima, zatekao u Opuzenu u jednom kafiću tik uz Neretvu. Tih, prozračan kafić, jedna uljudna izrazito lijepa konobarica i moje neizvjesno čekanje uz lijenu Neretvu, koja se povremeno doimala kao da joj i najmanji povjetarac s mora okreće smjer toka uzvodno, svi su ti prizori ispraćali jutro i nagovještavali vruće podnevno sunce. Valjda sam zbog dugih ispijanja kave bio upadljiv konobarici, jedinoj osobi u kafiću kroz cijelo jutro? Upadljiva je bila ona i meni, ipak sam se pretvarao da to ne primjećujem, imala je izrazito velik ožiljak preko lijeve strane lica. Ožiljak se protezao uzduž lica, preko lijevog oka na čelo, još je više dolazio do izražaja zbog njezinog skladnog stasa i ljepote, ali joj taj ožiljak nijednog trenutka nije umanjivao lijep izgled mlade žene.
Nestrpljivo očekujući brata, pogled mi je stalno letio širokom stazom niz Neretvu, ne znam što sam ga očekivao iz tog pravca, ipak mi se iznenada pojavio iza leđa i dobro me trznuo. Ne da me samo trznuo nego me prepao svojim ratnim izgledom, izgledao je poput zaostalog ratnika koji se tek vraća s Križnog puta ili nekog još krvavijega ratišta iz davnih vremena. Prvi put vidim brata kako izgleda nakon silaska s ratnih položaja, nije uopće svraćao u bazu da se istušira, obrije i presvuče u čistu odoru, već se, izravno s položaja, s nekim usputnim prijevozom, zaputio na dogovoreni sastanak. Gledam ga onako iscrpljena, ispaćena, učinio mi se još mršaviji u onoj pokidanoj odori. Nisam znao što bi mu rekao ali mi ipak izleti i rekoh da je mogao barem presvući te pokidane vojničke hlače, barem te opreme imaju na pretek. Samo reče da će ih dati zakrpati i da ga više nikad ne pitam što su mu baš te važne i što ih nosi.
Ja: Onda idemo prije kod nas doma, okupaj se, malo se sredi, neću da te takvog vide ovi dečki što nas već čekaju u Ljubuškom po koje dolaziš!
Zvonko: Ne dolazi u obzir, neka me vide ovakvog, neka znaju šta ih dolje čeka, ne dolazim po njih da ih vodim na vojnu paradu već u rat za slobodnu Hrvatsku!
Možda sam mislio još nešto reći ali nas prekinu konobarica, ona se upita s njim, vidim da se dobro poznaju, pa, on i mene predstavi i upozna s njom. Ona reče da je odmah shvatila da smo braća jer imamo dosta zajedničkih crta izgleda. Kad se konobarica odmače, stade mi pričati o njoj kako je izbjegla sa hrvatskih okupiranih područja i jedva izvukla živu glavu, ali, kad započe priču kako je zadobila onaj rez preko lica koji je trebalo na vrijeme šivati, ja ga prekinem i ne dadoh mu da nastavi.
Ja: Nemoj Zvonko molim te, već mi je postalo previše stalno slušati o ljudskim tragedijama oko nas, ako tu priču ne moram čuti, poštedi me ovaj put molim te!
Nije dalje nastavio, ipak sam mu dao do znanje da me trenutno poštedi od svih priča o ljudskim tragedijama. Znao sam da će shvatiti kako se to odnosi i na moguća stradavanja njegovih suboraca iz nedavne akcije, stalno sam strepio kad će mi reći tko je od one njegove družine u prošloj akciji stradao s kojom sam nedavno bio u Međugorju. Već sam od prije znao, iz prošlih njegovih priča, da se skoro nikada nisu svi živi vraćali iz slične ratne operacije. Nekako sam u tom trenutku bio nespreman o svemu tome slušati, pored svega pritiskala me neobična grižnja savjesti i briga za ove mlade dečke koje će on za koji sat povesti sa sobom. Progonila me pomisao da sam nekako odgovoran za sudbinu tih ljudi koje sam odabrao sam da možda budu zamjena onima koji su već stradali ili će i oni uskoro stradati i svojom krvlju natopiti taj žedni hrvatski kamenjar na dubrovačkom zaleđu! Bez obzira što su ovi isti dečki, za koji dan, trebali poći sa mnom skupa na stolačko ratište, i tamo se gine ali ipak su njegovi Tigrovi svakodnevno padali kao zlatno klasje u vrijeme žetve!
Tek što smo napustili kafić i blizinu hladne Neretve, napusti nas ugodna svježina zraka, osjeti se nesnošljiva vrelina u zraku, poput blizine neke nevidljive vatre koja se zaputi skupa u autu s nama prema Ljubuškom. Prekinem našu šutnju i upitam brata, što je iznenada odgodio dogovoreni sastanak za tri dana i što se zadržao na položajima kad im je smjena na vrijeme stigla? Zvonko se još više zavali u sjedištu, a misli mu odlutaše negdje tamo i ostade dugo u svojim mislima. Po izrazu njegova lica i zbrajanju dojmova pretpostavim da će uskoro uslijediti nešto drugačija priča, napokon započe ovim riječima:
Morao sam ostati još neko vrijeme zbog bake Sare.
. Iznenađeno ga pogledam, učini mi se da nisam dobro čuo i rekoh: Zbog bake Sare?!
Zvonko: Da da, dobro si čuo, zbog bake Sare Kurtović, ona je srpske nacionalnosti iz zaseoka sela Začula koje smo oslobodili u prošloj akciji. Ona je jedina od civila koja se nije željela micati iz svoje kuće!
Pretvorim se u uho i više mu ne postavljam nikakva pitanja, on se opet ušuti, znao sam po običaju da će uskoro uslijediti njegova priča koju svaki put nastoji ispričati u jednom dahu.
Zvonko: Kad smo oslobodili brdo Konjska Glava, pružila nam se idealna prilika da krenemo još dalje. Iskoristili smo njihovu paniku i posegnuli za oslobađanjem još nekoliko sela i zaseoka. Dok smo u selu Začula prikupljali oružje sa njihovih mrtvih, i ono oružje što su u bijegu odbacili, pažljivo smo pregledavali i svaku kuću u selu.
Brzo se uokolo razletimo, ja sa svojom skupinom suboraca uletim u dvorište jedne niske kuće, nogom provalim ulazna vrata, naglo se trznem u stranu, neko vrijeme sačekamo u zaklonu, malo osluškujemo, ništa se ne događa! Odmah nakon toga prvi s uperenom cijevi naprijed uletim unutra, a oni ostanu vani u pripravnosti da mi osiguraju odstupnicu. Lijevo je u prostoriji stajao šporet na drva, desno neka vitrina i stol, a preko puta uza zid sećija, na njoj leži starica i gleda me ravno u oči. Ja joj onako iznenađeno rekoh:
Od kuda tebe bako?!
A, ona će ti meni mirno i tiho: Ja sam kod svoje kuće, od kuda tebe sinko?
Baka me tim riječima gotovo razoruža, glupo se osjetim s uperenom puškom prema njoj i u trenu mi postade nekako poznata, saberem se i oborim pušku. Baka maknu pogled s mene, pogleda na kantu s vodom na stolu, vidim usne joj suhe, dohvatim čašu prinesem joj vodu ali ona ruke ne pomiče samo jedva pokuša podići glavu. Ispustim pušku na pod, sjednem pored nje, pomognem joj podići glavu i tek tada popije nekoliko gutljaja. Vidim da je skroz iscrpljena, sigurnu tu leži nepokretna i sama već nekoliko dana od početka naše akcije. Nakon nekog vremena opet je uzela nekoliko gutljaja i ispije cijelu čašu. Prije nego zahvatim još vode, iziđem na prag kuće i doviknem svojim dečkima da u toj kući imamo nemoćnu staricu i neka obavijeste druge, te da pošalju sanitet kad bude slobodan. Baka je dobro čula što sam im dovikivao i nekako me cijelo vrijeme miroljubivo gledala dok je ispijala i drugu čašu vode. Tek sam drugi dan shvatio što mi se učinila tako poznata, nisam se mogao načuditi kako me podsjećala po izgledu i ponašanju na našu pokojnu baku Maru!
Sjećaš li se kako je naša baka vječito sjedila u hladovini ispred kuće i pogledom pratila svakog prolaznika kako joj se iz pravca Ljubuškog približava? Tražila je načina da svakog prolaznika bar malo zadrži i da se raspita je li čuo kakvu vijest o nekima koji se naknadno vratiše kući iz Drugog svjetskog rata? Oni prolaznici koji su je iz daljine podsjećali na jednog od naše dvojice stričeva, koje je stalno isčekivala, u njoj bi trenutno oživjeli stvarnost, sva bi ustreptala od radosti, polako bi se podizala sa stolice i kretala bi mu u susret sa željom da će taj tren zagrliti jednog od njih. Kratko nakon toga cijeli bi joj se svijet urušio, a taj bi je prolaznik dugo riječima tješio i davao joj nadu jer je i sam čuo da su se mnogi dugo nakon rata iznenada pojavljivali osluživši novu vojsku ili zatvorsku kaznu.
Vidi molim te, on mene pita je li se toga sjećam, a meni već sve te slike živo titraju pred očima i nikako da ih se oslobodim!
Vidim našu baku kako sjedi ispred kuće u hladovini odmah uz hladnu rječicu, tu se svaki prolaznik zaustavljao da se odmori i napije bistre vode, a ona bi se kod njih raspitivala ne bi li nešto doznala o sudbini svoje dvojice sinova. Sa svakim od njih baka bi razvila priču koju je već davno čula o stradavanjima naših ljudi na povratku sa Križnog puta kroz Sloveniju, bila bi joj važna svaka nova informacija, jer se baš u toj masi naroda, pri povratku put Zagreba, gubi trag njezine dvojice sinova.
Zvonko nije čekao moj odgovor, već dalje nastavi svoju priču:
Tako ti je i ova baka Sara stalno sjedila ispred kuće, a oči joj letjele niz neki uski puteljak tamo u daljinu. Baš se pored nje zatekoh kad je u daljini spazila naše dvije medicinarke, njima sam poručio, kad uhvate slobodno, da dođu. Ja sam njih dvije već iz daljine prepoznao, ali ona ne, pričinilo joj se, od njih je mislila da joj se vraćaju kući njene kćerke. Mada je još bila slabo pokretna, izgledalo je da će svaki tren poletjeti prema njima da ih zagrli, ali kad je baka Sara shvatila da to nisu njezine kćeri počela je tiho jecati, baš onako kako je znala tiho jecati naša baka kad bi se sjetila naših stričeva. Ta je sudbina starice ganula naše medicinarke, napokon sam bio siguran da je predajem u prave ruke, i eto zato sam produžio na položajima još ta tri dana.
Zvonko je još nešto govorio ali ga uopće nisam slušao, mene misli odnesoše skroz u djetinjstvo, još mi više oživiše sjećanja na našu baku Maru. Njena me životna sudbina trenutno pogodi više nego ikada prije, gorčina mi zastade u grlu, a sjećanja mi na nju prizvaše ne vidljivu suzu koja mi malo zamagli oči. Za našu baku Drugi svjetski rat nikada nije završio, a kako je mogao završiti kad je cijeli svoj život čekala da joj se iz rata vrate još dva sina, samo se s Križnog puta vratio naš otac. On je baki donio vijest da se na blajburškim poljanama sastao sa Antanom i Matanom, i, nakon što je svaka Hrvatska postrojba na zajedničku veliku gomilu odložila oružje više ih u onoj nepreglednoj koloni u povratku nije vidio.
Naša se baka nikada nije prestala nadati svojim sinovima, doznala je da su se neki Ljubušaci nakon logora i robijanja u novoj Jugoslaviji ipak iznenada pojavljivali i vraćali doma. Još je od nekoga doznala kako su jedne prilike Partizani na ljude iz kolone natjerali konje i stjerali ih uz neku nabujalu rijeku. Oni koji su uspjeli izbjeći da ih ne sataru konji skakali su u ledenu vodu, i, po tom kazivanju samo su se spasili oni koji su znali dobro plivati. Baka je znala da su njezini sinovi Antan i Matan dobro plivali, pa je vjerovala da su isplivali na drugu obalu i da su završili u logorima i na odsluženju zatvorske kazne. To je bio veliki razlog zbog kojeg se i baka stalno nadala našim stričevima, na istom ih mjestu čekala godinama, nadala im se cijeli svoj život!
Zato mi nije nimalo čudno što je Zvonko u sudbini te bake Sare prepoznao našu baku, obje njih povezuje zajednička nada koja im je davala snagu da još žive!
Taj događaj s bakom Sarom Kurtović stoji spomenut u Zvonkinu ratnom putu: U selu Začula Zvonko Vujević hrani i njeguje podhranjenu i nepokretnu staricu Saru Kurtović, srpske nacionalnosti. Tim primjerom postaje jedan među najomiljenijim borcima Južnog vojišta, doprinosi da pripadnike 1. G.B. sve više i više krasi junaštvo i humanost!
...
(nastavlja se)
