Hercegovina izumire, kažu, i nitko ništa!

ljubuski.info

Ne izumire ona od jučer. Ne izumire se tri-četiri dana. Izumire stoljećima. Samo se zadnjih godina više osjeti da su uporni malo klonuli i usporili korak u borbi za opstanak.

Ali još priči nije kraj.

Prvo dva pitanja.

Je li se manje djece rađa nego prethodnih godina?
Je li više ljudi umire nego tih istih godina?
Ne znači jedna "loša godina" smrt Hercegovini.
Bilo je i "dobrih godina", kao '97.
Hercegovine će biti dok bude ovog kamena i makar kogot "za sjemena" u njoj.

Istina, iseljava se opet. Utvrdili smo zašto.
Ima li načina zaustaviti tu katastrofa, kako bi se ista mogla nazvati?

Možda možemo saditi smilje i druge hercegovačke uspješnice? Oprostite mi, ne rugam se, samo hoću kazati pa vidimo li konačno da je i to bilo "navuci pa stuci".

Učimo iz prošlosti, a primjenimo u sadašnjosti.

Šta mislite je li fra Didak spasio ili raselio Hercegovinu?
Odvajao je djecu od roditelja i zbrinjavao ih u slavonskim obiteljima.
Je li on bio vizionar i spasitelj ili se igrao životom Hercegovine?
Šta kazu brojke, a šta filozofi i moralisti?
Tko je bio glavni demograf tada?
Sta se inace čini nakon velike posašti?
Spašava se što se spasiti da.

Nije fra Didak sjedio skrštenih ruku i vodio pogrebe.
Nije vikao: "Neću voditi pogreb onome tko proda djedovinu", iako ponavljam, razumijem i taj očajnicki povik.
Fra Didak je pisao i obilazio dvore moćnika i careva tražeći spas, pomoć, svome stadu. Tražio rješenje. Znamo šta je bilo.
Danas bi ga po svemu sudeći borci za dječja prava optužili za nanošenje boli djeci i majkama.
Tlapili bi Ombudsmani svoje priče, lupali pečate. Djeca bi bila vraćena majkama uz suknje i venula ko smilje, nedoškolovana.

Srca su se cijepala i kad su tih gladnih godina vlakovi odvozili djecu od roditelja.
Nisu valjda ti roditelji bili bez srca? Ni djeca.
Ta djeca čak nisu mogla poslati ništa svojima. Cilj je bio samo preživjeti. Da bar zdravo odrastaju.

Danas se mnogi boje raseljavanja.
Zašto? Otkud sad ta briga?
Zamislimo da u nekom kraju presuši jedini izvor vode, ili netko promjeni tijek rijeke, vode koja život znači.
Bi li taj narod tražio rješenje, išao za drugim izvorom ili bi sjedio i čekao da mu netko "navede vodu na mlin".
Možda neki drugi narod bi. Ali hercegovački ne!
Hercegovci, a jos više ljudi iz Bosne, srećem i čujem, je otišlo za onim što mu je uskraćeno u Domovini.
To je narod koji ne sjedi i čeka manu s nebesa. Ne čeka da neko trkne u Ameriku na dorulak, pa se vrati i prodaje nam priču o trećem entitetu. Ili o bogatim tetkama, paravanima za kriminal.
Ne ide Papi pa se vrati i unistava našu djedovinu dovodeći ljude do toga da ju moraju prodati.
Ne čeka da se izmisli topla voda.
Ne šalju mladi novce svojim starcima da im pruže bolji doručak, ni krpice, već da im održe dostojanstvo. Da im zahvale za darovani život i žuljevima pokrivene ruke i srca. To su mladi koji ne gledaju kako uzeti od njihove tužne mirovine "za kavu" nego kako im, uz kruh, omogućiti makar bijelu kavu.

Gledaju kako da i njihov netko može registrirati Golfa, usuti goriva u njega i parkirati ga, na primjer na, Bakamusu do Mercedesa ministra nečega.
Platiti školarinu nekom od potrebitih.
Platiti lijekove...

To su ljudi koji neće dopustiti da zarastu grobovi njihovih predaka koji su preživjeli i gore, ali ipak morali poći, već će ih, makar o Gospojini, kad dođu očistiti i urediti.

Ti će ljudi dati i za svoju Crkvu.
I za pogrebe svojih koji budu prije njih morali poći.
Neka se neki rugaju gastarbajterskim manirima. Ti nerijetko žive od prodaje djedovine, da ne bi otišli s nje.
To opet znači da je imaju mnogo, što nema svak sreću. Gdje je bilo hrabrosti rađati djecu pa se djedovina djelila pravedno, bome se to poprilično rascjepkalo.

Gdje je drugačije, možda se i ima šta za prodat. Ja, npr. nemam babu, nemam ni djedovinu. Zato velim, eto moja djedovina onome tko može od nje živjeti.

U moru udruga koje su nikle i primile se poput smilja u Hercegovini, ne znam ni za jednu koja ima za cilj borbu protiv raseljavanja.
Za one što od nečega ipak žive "okokuće" i uporno blate i vrijeđaju one što krenuse stopama predaka malo dalje od kuće zaraditi plaću, evo prijedlog. Osnujte udrugu "Djedovina" i održavajte, o većim blagdanima, dobrotvorne koncerte na koje će dolaziti predstavnici vlasti, oni koji se bore da ostanu i gastarbajteri, te davati svoje dobrotvorne priloge. Novac neka se upotrijebi za stvaranje uvjeta za ostanak u Domovini.

Možda neku pravnu službu koja će rješavati sporove ovima što su se malo sklonili. Ili za izobrazbu mladih politologa, da netko, bar u priči, spominje Hercegovinu i pali svjetlo navečer.

Da ne bude ono... nek zadnji ugasi svjetlo, nego neka zadnji pali svjetlo!!!

Tako ćemo za koju godinu možda spriječiti daljni odlazak stanovništva i otvoriti neka radna mjesta ili nove udruge tipa "Kumstvo s' gastarbajterom", jer, kao i nekada iz Slavonije, neće se ni ovi svi koji su otišli vratiti. Ali, to sve mi ni ne znamo.

U venama naših mladih teče krv Didakovih ma kako se oni prezivali. Krv ponosa i mudrosti.
Nerijetko putuju tisuće kilometara makar da obiđu grobove.

I dok im se srca cjepaju izmedju djedovine, grobova i živih koji se još s njima bore da ta djedovina preživi, neki ih uporno pokušavaju nazvati kukavicama.

A što je zapravo djedovina? Nije to šuma, njiva i potočić.
Djedovina je duša duše koja lebdi kao anđeo čuvar nad svojim potomcima.
Djedovina nisu kvadrati!
Malo jači potres pobrka i zemljinu koru nase djedovine, ne bismo znali koja je čija.

Djedovina je onaj duh što lebdi nad tom zemljom, njega se ne može ni prodati ni kupiti.
To se nosi u duši gdje god odeš.
Kao ljubav u srcu.
Ljubav ne može nestati, samo mijenja oblik.

Za svakoga od naših mladih vrijedi guliti krumpir, prati tanjure i presvlačiti starce, kopati u rudniku i na baušteli, biti prozvan kukavicom..., ta i kukavica voli svoje ptiće.

Ružica Zeljko

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari