U nekoliko navrata sam imao čast i priliku osobno se sresti i razgovarati sa biskupom banjalučkim mons. Franjom Komaricom. I svaki put me fascinirala njegova plemenitost, dobrota, duboka mudrost, neposrednost, čvrsta vjera i djelotvorna ljubav i pogotovo ustrajnost u borbi za obespravljnog čovjeka bez obzira tko je taj čovjek. Te sve njegove osobine došle su do izražaja i u intervjuu povodom ovogodošnjeg Uskrsa. Stoga zaprepašćuje, čudi ali i zabrinjava da je borba za obespravljenog čovjeka bila povod predsjedniku RS Miloradu Dodiku za višekratne napade na jednog od najvećih mirotvoraca na ovim prostorima.
Još više čudi i zabrinjava šutnja hrvatskih političkih predstavnika
Hrvatski politički predstavnici kako u zakonodavnoj tako i u izvršnoj vlasti, osobito Hrvatski narodni sabor nisu smjeli odšutjeti nakon Dodikovog pokušaja ušutkivanja i zastrašivanja biskupa Komarice. Hrvatski politički predstavnici , nikako nisu smjeli niti smiju pognuti glavu pred Dodikom i okrenuti leđa biskupu i narodu kojeg trebaju predstavljati, braniti i štiti. Oni su trebali i još uvijek trebaju (još nije kasno) javno osuditi Dodikovo zastrašivanje, zatražiti Dodikovu ispriku. Ali isto tako zatražiti učinkovito provođenje istrage za zločine koji nisu procesuirani. Sjetimo se samo svibnja 1995 koji se u Banjalučkom kraju zove krvavi svibanj.
Krvavi svibanj 1995.
U noći sa šestog na sedmi svibnja minirani su i samostanska i župna crkva na Petrićevcu te svezani franjevci prigodom čega je preminuo fra Alojzije Atlija, minirana crkva u Trnu nadomak Banje Luke te odvedene sestre Klanjateljice iz spomenutih dvaju samostana.
12. svibnja 1995. miniranjem je srušena župna crkva u Presnačama, a župni stan je spaljen. U njemu su tada izgorjeli župnik Filip Lukendu i katehistica s. Cecilija Grgić. Na temelju njihovih posmrtnih ostataka pronađenih u prostoriji župnog ureda, liječnik patolog je napisao u svom nalazu: "Partes corporis humani in statione carbonificationis. Mors violenta. Homicidium" (Dijelovi ljudskog tijela u stanju pougljenjenja. Nasilna smrt. Ubojstvo.).
Još uvijek nitko nije odgovarao za te zločine. Predsjednik RS-e Milorad Dodik kaže da su organi RS pomagali obnovu katoličke crkve na Petrićevcu. Milorad Dodik ne kaže zašto je crkva srušene, zašto su svirepo mučeni i ubijeni nedužni svećenici i časne sestre. Tko je naložio ta zvjerstva tko proveo? Zataškavaju li se zločini? Tko provodi istragu u kojoj je fazi?
To sve mora biti povod da se zatraži provođenje učinkovite istrage. I to trebaju zatražiti hrvatski politički predstavnici ito bez oklijevanja.
Što je točno rekao biskup Komarica u Uskrsnom intervjuu
Na stranicama Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije BiH može se u cijelosti pročitati biskupov intervju. Za ovu prigodu donosimo nekoliko navoda iz tog intervjua:
Ali, ako ja, kao Hrvat. hoću da samo hrvatujem. i onda ne znam ni za koga tko nije Hrvat, i to moje stranke, onda ne trebam ja takvog Hrvata. Ja se moram stidjeti takvog hrvatstva. Jednako tako, ako ja, kao Srbin, ne mogu kraj sebe izdržati nesrbina, odnosno i člana neke druge partije, onda kakav sam ja to čovjek? Ako ja, kao Bošnjak, ili ne znam tko, jednako tako ne postupam s drugima, to je urušavanje onoga najvrednijega što mi imamo u čovjeku, a to je njegovo ljudsko dostojanstvo, njegova obveza da afirmira ono najvrijednije u sebi. Pogotovo ja to očekujem od vjernika, jer vjernici pozivaju da nisu plod slučaja, nego da ih je stvorio jedan duh, kojega mi zovemo Bog, jedan svemogući duh, koji upravlja ne samo malom zemaljskom kuglicom, nego beskrajnim svemirom i uređuje i makro, i mikrokosmos. Ne moram to vjerovati, ja ne moram biti vjernik, to je moja sloboda, ali ako sam vjernik, onda moram znati šta to znači
.
Ima mira i u groblju. Tamo nema nikakve svađe, nema nikakvih ratova. Ali mi nismo još u grobovima Ima mira i među robovima. To je ropski mir. A, mi nismo robovi. Mi kao kršćani se osjećamo slobodno. Nas je Bog oslobodio po žrtvi, odnosno po smrti i uskrsnuću svoga Sina i tako nas je on poučio. Ako vas je Sin Božji oslobodio onda nemate pravo biti ničiji robovi. Morate nastupati slobodni, u ime Božje, morate i druge ljude poučavati da se ni oni ne smiju praviti ničijim robovima, da ne smiju nikoga porobljavati. Prema tome, ja sam smatrao svojom dužnošću svjedočiti istinu od Washingtona do New Yorka, od Bruxellesa preko Strasbourga, Berlina, Pariza do Londona, na svim mjestima kamo me Božja providnost poslala. Istinu da smo i mi ovdje, ljudi u BiH, zbog njihova interesa stradali, svaki čovjek je stradao ne samo katolik, jer neću nikada samo govoriti u ime katolika, iako jesam katolik, u ime Hrvata iako jesam Hrvat, iako su ovdje Hrvati-katolici ovdje dobrano satrveni, de facto iskorijenjeni iz pola ove zemlje koja je njihova domovina.Uvijek ću to govoriti u ime obespravljenog, satrvenog u svom dostojanstvu svakog čovjeka, jer je svaki čovjek moj brat i za mene zaduženje. To mene uči moja vjera
.
Trebaju se političari pobrinuti, i to je njihova zadaća, inače ne bi smjeli biti na tom mjestu. Neka kažu 'ja to ne znam, sići ću, pa ću kopati kukuruze, pa ću ili brati šljive, čuvati ovce, ali neću se baviti tako odgovornim poslom'. Ako tvrdim da znam, onda ću, kao političar, i na razini pojedinca, zaštititi njegovo dostojanstvo i njegovo pravo da može raditi i odgojati svoje dijete i obitelj, imati dobrosujedske odnose i zajednički se onda brinuti i mobilizirati ljude da oni budu voljni izgrađivati svoje selo, svoj kuću, svoju domovinu
.
