Ne zavrćimo putokaze jedni drugima, možda nismo daleko od cilja

ljubuski.info

Put je cilj. Svom narodu pripada onaj tko ide svojim putem do zajedničkog cilja.
To je moja definicija.

Potaknuta nekim prigovorima vezano za moj prethodni tekst i tekstovima onih koji se dotiču nekih sličnih tema, te razmišljajuci dalje od toga, tražila sam i pročitala objašnjenje pojma narod i postavila sebi pitanje: Kako netko za sebe moze reći da pripada nekom narodu? Dalje, tko ima pravo zavađati taj narod s ciljem razjedinjenja? Pa i dalje... raseljenja skoro do uništenja. Onda još pitanje: Tko je kriv?

Možete mislit kako mi je dosadno?! Ma nije, nego ću i ja objaviti jednom knjigu ovih kolumni... "I ja sam razmišljala!!!" Ili... "Replike na kolume naših dana"

Kroz ranija razmišljanja o ovom stadu rasutom cijelim svijetom od kad ikad, shvatila sam da to, po definiciji, više ne bi ni bio jedan narod. Daleko je to od "stanovništva određenog područja". Ipak još ne daleko od "mit o zajedničkim precima; zajednička historijska sjećanja...".

U definiciji se tako spominje i riječ stado. Stoga dakle nije čudno da dio "stada" u određenim okolnostima napušta "svoje pašnjake" i ide na "ispašu' u druge krajeve.

Po meni to su oni hrabri i odvažni ljudi koji obrađuju imanja i ubiru plodove po njivama što ih je Bog ostavio posvuda i tako doprinose očuvanju svoga naroda i produljenju svoje vrste. Vjekovna je to borba i zadaća svakog pa i našeg naroda, ne kukavički bijeg. U miru i kroz ratove.

Nakon nametnutog nam posljednjeg rata, trebalo je doći stanje mira u našem narodu. Neki pripadnici stali su u obranu naše domovine i obranili je. Prethodno i/ili istodobno su drugi pripadnici tog naroda, koji su živjeli daleko od zajedničke domovine, koji su ranije napustili stado tražeći ispašu, ili nešto drugo, tzv. dijaspora, poduzeli nešto da u tom ratu djelujemo kao jedan narod, da ujedinimo snage za isti cilj. Da imamo svoju domovinu sa svojim imenom.

Nisu junačka srca naših branitelja mogla obraniti naše pašnjake golim rukama niti "sojama". Nisu iz rovova mogli kamenjem na treću vojnu silu na svijetu.
Sinergija dijaspore i naroda u domovini dovela je do rezultata, prema onome što se zna.
U svakom stadu "crnih ovca", pa i u našem. Tako bih nazvala one što ih se često spominje, koji su otišli kad je zapucalo. Isti su navodno slali neke konzerve i slatkiše koje su navodno dobivali branitelji i nosili svojim kućama. Ja ne znam za to. Znam za Crveni križ koji je djelovao tada i Caritas i slične.
Isti su imali novac i kupili vojne privilegije, mirovine, invalidnine.

Te "crne ovce" su preživjeli branitelji pustili da se vrate u stado i dvadeset godina kasnije im prigovaraju. Možda ih nisu trebali pustiti da se vrate?
Ali sigurno nemaju pravo na to da prozivaju šire iseljeništvo kao nekoga tko je "slao konzerve". Ne branim ja ove zato što sad boravim i radim tamo negdje, nego zato što znam nešto o njima od prije, još od sedamdesetih.

Ja sam vam lik iz one: "...prokleta je Amerika...", ali pjevam neke druge stihove..., kao: "Jako je nesretan narod moj, jer nesretno ljubi. Zemlju svoju do bola voli, a u tuđini život gubi".

Branim ih, jer sam čula jednog tipa (ne smijem ga opet imenovati, već je tražio da mu se ispričam za prozivanje bez dokaza (a govorio je javno!!!), kako brani poslijeratne uspješne ljude, na nekoj svojoj tribini.
Naime on nam tad reče da ne budemo zlobni, jalni na te imućnike, da se ne pitamo otkuda im sve to i poćetni kapital. Mozda su, kaže "biser", naslijedili bogatu tetku!!!

Da, možda, jedan od sto!
Jer i nakon 40 godina rada po svijetu, nisu se mnoge naše "tetke" baš tako bogate vratile.
Tako bogate, pa još to dale samo tako nekom nećaku, da on otkupi neku tvornicu, otvori neku tiskaru, ili osnuje građevinsku firmu, ili čak školu, ili...

Da mi je vidjeti tu tetku koja nekom dripcu daje svoje bogatstvo!
Možda bi bile bogate da su na tom životnom putu mislile samo na sebe. Da im nije cilj bio pomoći nekome iz svog stada obično, ali onoliko koliko tetke mogu.
Da nisu radile desetljećima za jednog Boga i dva cara.

Branim ih jer nisu se svi iz dijaspore vratili i uzeli nekakvo vojno primanje, a nisu ratišta ni vidjeli.
Možda jedan od tisuću. Zna se tko su.
A to im nije dao tamo netko, nego tu netko. Netko naš, zna se tko!
Kao što se treba znati tko je uzimao plaću u Gimnaziji na Brijegu, točno iza crkve, kad je natječaj poništen nakon prijema jedne kandidatkinje na mjesto računalnog operatera, što se po zakonu ne smije što zna svaka tetka, ali ne i članovi i predsjednik školskog odbora koji je to poništenje potpisao.

Naivni su koji ne znaju da su "bogate tetke" i "lažni branitelji" samo mamci za frustrurane.
Njih je zapravo malo u odnosu na prave i vrijedne pripadnike našeg naroda.
Treba ići dalje od prošlosti, a učiti iz nje.
Znamo mi točno danas tko čini zlo našem narodu. Ne treba gubiti glavu, ali ni praviti se lud kao što se prave ovi sto iskopaše "tetke i konzerve" odnekud.
Još se onda oglase neki koji se pitaju jesu li trebali otići već u ratu i danas imati "sve". Žrtvovali se više puta i grizu se!!!!
To je zbilja bio tada osobni izbor.

Danas pitanje u mnogim glavama na ovom dugom putu.
A moje glasi: Kako znamo da bismo imali "sve"?
Odgovor: Možda bi imali sve, ali ne i mirnu savjest i ponos.
A to je ono s čim čovjek tone u san ma gdje se zavlačio u postelju pod kapom nebeskom.

Čovjek pripada jednom narodu, ako ono što čini dok prelazi svoj zivotni PUT doprinosi očuvanju tog naroda. Gdje god da stvara život ili nešto drugo što potpisuje svojim imenom, ostaje njegovim narodu.
Čovjek koji doprinosi ikakvom razdoru među svojim narodom, tj. koji ne podstiče ujedinjenje njegovih pripadnika koji imaju isti CILJ tj., očuvanje toga naroda kao nekoga tko ima zajedničke pretke, sjećanja, kulturu itd., zaslužuje da bude makar ignoriran od svih nas.
Među te svrstavam i ove što se prave da ne znaju tko je kriv i ove što napadaju jednu manjinu (čije su konzerve uzimali tada), pa tako ogorčuju veliku većinu, koja je mogla da se pravi da ništa ne vidi, ali je vidjela i djelovala.
Neki su tad i napustili svoju sigurnost i došli u rat. Ne vidim im spomenika nigdje?!

Kaos u kome se sada poprilično nalazi naš inače vrijedni i bistri narod, nastao je u mnogome kada su oni zločesti stvorili to ozračje mržnje i ljubomore prema ljudima koji ne žive u domovini, ali su živjeli za nju. Imala sam priliku čuti, a i vi sigurno, ogorčenje ljudi na ovu temu. Ljudi koji su na vodećim pozicijama u velikim svjetskim tvrtkama, pripadnici akademskih zajednica, diplomacije, po cijelome svijetu, a u domovini su bili nepriznati, progonjeni. Kad hoće pomoći onemogući ih se iz domovine!!!
Isti šalju milijarde u nju.

Onemogućavanje povratka i ulaganja ljudima koji su se desetljećima žrtvovali daleko od domovine za domovinu, presjeklo je pupčanu vrpcu između njih i onih koji su branili domovinu.
Tako se nisu stvarala radna mjesta, pa sad opet vojska ljudi ide iz domovine poslom u svijet.
Čak sam vidjela jednu reklamu u kojoj stoji: ...Izmamit će vam osmijeh na lice, kao kad vam ode posjeta iz dijaspore...

Jasno je i kroz primjer prognanika iz tog nesretnog rata šta biva s narodom koji ode. Ako im se onemogući povratak oni vise tu ne postoje.
Nisu tu, na svojim ognjištima.
Ali jesu negdje.
Žive, rade, dišu, stvaraju... sanjaju snove kao i svi.
Nisu izumrli. Rad im omogućava opstanak. A sjećanja daju snagu da slijede svoj cilj ili snove.
Može narod biti podjeljen razdaljinom i teritorijalnim granicama, ali ne smije ograničenjima u našim glavama.

Narod je kako ja mislim skupina ljudi na putu sa zajedničkim ciljem.

Već što smo još na putu je nada da ćemo stići do cilja.
Stoga ne zavrćimo putokaze jedni drugima na ovom dijelu puta kojim sada idemo. Možda nismo daleko od cilja.

U svakom slučaju vjerujem u nešto što sam jednom čula i držim se toga, a glasi: Put je cilj!

I sad, po običaju pjesma, jedna u ime onih što davno napustiše ognjišta. Još prije rata:

Neumorni putnik

ili put oko svijeta za 12770 dana

Davno sam prestao brojati dane,
već sam i godine brojati prestao.
A bome sam se i umorio
brojeć desetljeća.

A evo još putujem svijetom...
Tko bi znao zašto više.
Kad skoro sva sam čuda vidio
i skoro svugdje na njemu bio.

I mnogo sam kofera istrošio,
a dosta sam ih izgubio.
Mnogo sam cipela istrošio,
a dosta sam ih prokockao.

Valjda se povratka svoga bojim,
do rodne kuće od koje krenuh,
na ovaj ludi put oko svijeta,
za 12770 dana.

Bojim se da će me stara kuća moja,
svojim suznim oknima pogledati,
svojim sijedim krovom nevoljko kimnuti
i prijekornom škripom trošnih vrata dočekati.

Znam da nikog neću tamo naći.
Bojim se da ništa nije kao prije
i znam da ću u jadanju doma čuti,
ono: "...ovdje sunce najljepše grije..."

I zadnji novčic evo za novu kartu dajem.
Kartu za negdje, nek dom me još čeka.
Doći ću, doći ću mu jednom.
Jednom iznenada, izdaleka.

Siječnja, 2004. g.

Ružica Zeljko

Glas naroda

Pisanje j a d n o i zalosno ni tamo ni ovamo!Stigoh do recenice "to je zbilja tada bio osobni izbor"i zbilja mi se zivot zgadio,dosta ih je bilo koji nisu imali nikakvog izbora,moj urednice svasta pustas ovdje a vama gdjo Ruze samo jedna poruka "bjezi tetka eto metka"naravno u prenesenom znacenju jer to kad tetki fali problem je veliki!!!

U pravu ste. Mnogo nisu imali izbora.
Poznat mi je taj osjecaj.
Visite,nije lako pisati.Jedna recenica pokvari sve mozda.
Uostalom probajte vi.
Ili nemate "metak' za to!?

Treba bit podoban pa dobit metak ili nepodoban!Sve zavisi od urednika portala,on vedri i oblaci dok se nama svima ne smraci!Citajuci razne proze vecinom nebuloze,moja tetka.bilo.jr kratko ali slatko!

Ne zavrćimo putokaze jedni drugima, možda nismo daleko od cilja
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Svi neprimjereni komentari će biti uklonjeni. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari