Nepotizam - "Ulica žrtava Nevenka Barbarića"

Pohlepa kao najveći biblijski grijeh rađa nepotizam. Nepotizam, po terminu kojim se označava, jeste popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite obitelji ili davanje prednosti pri zapošljavanju poznanika. Kriteriji stručnosti ili osobne sposobnosti pri tom ne igraju odlučujuću (ili nikakvu) ulogu. Kriteriji zapošljavanja na takva mjesta su rodbinske, zavičajna, prijateljska pripadnost.

Nepotisti su poznati po tome da se rodbinski udružuju, pa na takav način udruživanjem postaju još moćniji, nezaustavljivi i svoje ljude “stavljaju na državnu sisu“. Nepotizam postoji u svim velikim državnim poduzećima (Elektroprivreda, Eronet i dr.), pa nije zabadava godinama kružila priča među običnim pukom da u tim poduzećima nema koketiranja, flerta, ljubovanja, jer su tamo svi rodbina.Tako pohlepnici i nepotisti, nakon što osiguraju svoju vlastitu pohlepu, sebe stave na mnogo važnih mjesta u upravnim, nadzornim odborima itd., počinju se polako brinuti za uže i šire članove svoje obitelji. Tako oni „guraju“ u državnu službu i državne, školske ustanove svoju rodbinu (ženu, rodicu, brata itd.) bez obzira što oni i ne zadovoljavaju kriterije i kvalitete stručnosti i znanja, koje se od njih traži, tj. ne zadovoljavaju kvalitete koje to radno mjesto od njih traži. Njima je bitno samo „ugurati na poziciju“ i uhljebiti, rodbinski ili tražbinski voljenu osobu i stvar je za njih riješena. Njihova pohlepa i žudnja za nepotizmom uspjela je time do kraja.

Oni su uspjeli, drugi su poraženi. Oni likuju, drugi koji nisu nepotisti i nemaju nikog da ih gura, pa nažalost, tuguju. Oni imaju osjećaj da su “na krovu svijeta“, iako nisu osvojili nikakvu zlatnu medalju. Oni se tako osjećaju kao pobjednici i uzeli su zlatnu medalju za sebe i svoje bližnje. Ne u fer borbi, nego zahvaljujući partiji koja ih prati i nepotizmu koji ih ujedinjuje i jača, koji im daje moć. To su neemotivni ljudi, bahati i samodopadni tipovi, narcisi, kojima se gadi briga za opće dobro, iako su dobili tu funkciju baš od građana, koji isključivo to od njih traže. Ne mare za posljedice stradavanja drugih ljudi koji su svojim nepotizmom nemilosrdno pregazili. Oni nepotizmom stvaraju žrtve stručnih ljudi koji nemaju šansu jer ih partija Dragana Čovića i Nevenka Barbarića ne prati.

Ministricu Ružicu uhvatio sram

Najnoviji primjer nepotizma dogodio se u ljubuškoj gimnaziji, kada je „udružena grupa nepotista pod palicom sada novog šefa ljubuške partije HDZ-a BiH Tonija Kraljevića, preko ministrice obrazovanja ŽZH Ružice Mikulić smijenila uspješnog, obrazovanog, organizatorski sposobnog ravnatelja, koji je svojim radom unaprijedio ljubušku gimnaziju, Gorana Skoku. Rekla je ,kako bruje kuloari u ljubuškoj gimnaziji „da  je on za nju najbolji ravnatelj, da ju je stid i sramota, ali da tako odlučila ljubuška politika“. Ona je ta koja po zakonu odlučuje o postavljanju i smjenjivanju ravnatelja, pa time pokazuje i svu nemoć upravljanja i rušenja sustava vlasti u županiji Zapadnohercegovačkoj.

Ustvari ovakvim ponašanjem naša ministrica pokazala je da ne poštuje zakon i svoju funkciju koju obnaša. U ovakav nepotizam, pored ministra Tonija Kraljevića, uvjerili su je i pohlepnici sa mnogo funkcija i koji iz tih funkcija izvlače vlastitu financijsku korist, dr. Ivan Landeka i Vedran Markotić.

Veza nepotizma lako je uočljiva jer su Toni Kraljević i Vedran Markotić bliski prijatelji i žive u mjestu Grab u Ljubuškoj općini (zavičajni i stranački nepotizam). Onda se ta veza produbljuje na način da su Dr. Landeka i Leopold Mandic badžanaci, oženili su dvije sestre. Nova ravnateljica ljubuške gimnazije je u rodbinskoj vezi sa ovom dvojicom, kao i Leopold Mandić, koji je ipak odbio mjesto ravnatelja. Da stvar bude još gora odmah nakom imenovanja, nova ravnateljica ljubuške gimnazije zaposlila je mimo natječaja dvojicu djelatnika, što nimalo ne čudi jer kompetentnost za tu funkciju nema, a rođaci se moraju slušati.

Kada se sve to radi pod palicom vrhunskog ljubuškog „dirigenta“ Nevenka Barbarića, koji uvijek kaže da on sa tim nema ništa, ništa se drugo nije ni moglo očekivati.Samo je jedno izvjesno da će Ljubuški, kad-tad, dobiti ulicu, koja će se zvati “Ulica žrtava Nevenka Barbarića".