„Depresija od graha i kupusa“, pjevao je davno Bebek i Bijelo dugme aludirajući na teško stanje u tadašnjem socijalističkom društvu, prožeto stihovima kroz ljubavnu tematiku.
Kada danas poslušamo tu pjesmu ista vjerno oslikava stanje danas. Stanje u Ljubuškom, koje je možda i gore nego ono krajem osamdesetih godina u sumraku komunističkog društva. Komunistiški sustav otišao je sa scene, mislili smo zauvijek, sada se čini da nije tako. Nažalost ostao je u našim glavama, razmišljanjima, stvarima, koje svakodnevno činimo. Ne možemo se istrgnuti od tog prokletog komunističkog mentaliteta, iako stalno svaki dan uporno ponavljamo jednu te istu stvar, da smo protivnici istog.
Komunistički totalitarni sustav nametao je jedno mišljenje, jednoumlje, gušio je tržišne odnose u ekonomiji, zatirao je pravo pojedinca vezano za nacionalno izjašnjavanje. Danas u ovom našem sustavu, za kojeg još ne možemo reći da je kapitalizam, jer to nije po niz značajki i pojava koje nas okružuju, javlja se neko posebno stanje beznađa, neperspektivnosti, depresije. Jednostavno ovakvo društvo više nema vizije, ideje da bilo što značajno promjeni. U takvim okolnostima prosperitet imaju samo oni koji su se prilagodili ovom novom nedefiniranom sustavu ili bolje rečeno ljudi koji su dio sustava nove partije HDZ BiH i oko njega.
Ljudi koji partipiciraju u vlasti s pozicija, koje su im od strane nove partije dodijeljene, te mnogi uhljebi koji egzistiraju na državnim partijskim jaslicama. Jednostavno rečeno to su uhljebi partije. To su vjerni sljedbenici nove partije, koja je zamijenila komunizam, a koja je po svim segmentima vrlo slična, ako ne još i gora.
Priča ostaje ista netom nakon završenih lokalnih izbora, sljedbenici nove partije izvršili su zadatak, jer su učinili svojim glasovima, te drugim manipulacijama, da u Ljubuškom ne dođe do istinskih promjena, da konačno nakon 20 godina osjetimo druge pozitivne trendove, koje bi barem malo promjenili ovu depresivnu atmosferu koja vlada. Ostala je nažalost negativna atmosfera ljudi koji se više ne smiju, ljudi koji se ponašaju ko zombiji, nema više istinskog druženja, jer svatko misli samo na sebe. To je nova „depresija od graha i kupusa“.
Ta depresija vodi nas na put za nigdje, pa zato mnogi, koji do sada nisu razmišljali o odlasku iz ovog prirodno lijepog i sunčanog gradića i općine, tu opciju ne isključuju.
Novi partijski drugovi, koji se sada nazivaju drugim imenom (kako drugačije nazvati partiju koja već vlada 25 godina i završetkom mandata biće skoro trideset) su naši ljudi, ljudi od krvi i mesa. To su sebični ljudi koji misle samo na sebe, opće dobro ih ne interesira, kao i njihov narod u koga se samo na predizbornim skupovima kunu.
Zbog takvog nametnutog depresivnog stanja, kojeg u Ljubuškom osjeća većina ljudi, neki će i dalje euforično živjeti na našim leđima. Zbog toga ne preostaje nam ništa drugo (možda drugo i nismo ni zaslužili) da iduće četiri godine gledamo vječnog despota i načelnika Nevenka Barbarića. Ostaje nam da i dalje gledamo najboljeg kiseljačkog studenta i diplomanta ekonomije Tihomira Kvesića, direktore javnih ustanova Ivana Bebeka i travničkog studenta, bivšeg lijanovićevog aktivistu, Viktora Grbavca.
Mnoge znane i neznane junake nadzornih i upravnih odbora, koji tu funkciju za naš novac obnašaju bez da išta korisno urade da bude bolje. Uhljeba je mnogo i na njima počiva ovaj novi komunizmu sličan sustav.
Ostaje nam i dalje gledati kako crnom limuzinom zatamljenih stakla kroz Ljubuški besciljno prolazi predsjednik ljubuške stranke HDZ Ante Mišetić Sova. Službeni automobil za privatnu vožnju i dokolicu gradom. Bez vizije ljudi, koji vladaju našim životima onemogućen je daljni napredak iz kojeg se rađa depresija koja je postala dio naših života.
