Hvala majko, hvala oče što ste me odgojili na način da se za sve stvari u životu bile one male ili velike, borim sama, bez vjetra u leđa, bez podrške stranačke mašinerije i ljubljenja stopa onima sumnjivog morala.
Hvala majko, hvala oče što ste mi usadili glavne životne odrednice koje me čine čovjekom. Što me niste naučili da kroz život treba gaziti sve pred sobom da se dočepam radnog mjesta.
Hvala što me niste tjerali da preko stranačkog članstva pokažem da postojim.
Hvala Ljubuški što si opet omogućio mladima da kupe kartu u jednom smjeru, kartu bez povratka, bez vraćanja. Kartu za nadu, za bolje sutra, kartu za kruh.
Hvala što si još četiri godine omogućio da nas isti vode, da tonemo u blato još više.
Hvala što si opet pokazao da nam olovka ipak nije najjače orużje.
Što si dozvolio da lokalci posežu za mobitelima kad je postalo gusto.
Hvala što ne żeliš promjene, osvjeżenje, novinu i mladost.
Hvala što si omogućio meni, mojim prijateljima, poznanicima da još jednu godinu sjedimo kući sa završenim fakultetom, dok naše mjesto zauzimaju oni sa srednjom školom. Ili pak kupimo onu kartu bez povratka.
A mogao si! Mogao si dati priliku, samo jednu malu priliku promjenama. Ali nisi.
Očito nam je zadnjih godina bilo dobro, pa sljedeće četiri želimo da nam bude isto tako.
I hvala što si još jednom pokazao da u tebi živi šaka onih dobrih, onih koji neće dobiti fotelju, asfalt i rasvjetu.
