Dugogodišnji profesor povijesti na Joliet Junior Collegu (SAD) prof. dr. Ante Čuvalo, koji još od 1990-ih živi u Hrvatskoj, sigurno je danas jedan od najboljih poznavatelja hrvatske nazočnosti u SAD-u tijekom posljednjeg stoljeća i pol. Znači, problematiku o kojoj piše poznaje s obje strane. Njegova djela, poput Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina, već su dulje vrijeme svojevrsno pomagalo svima koji se zanimaju za kompleksnu povijest Bosne i Hercegovine, hrvatskog useljeništva u SAD i doprinose Hrvata svijetu.
Nedavno je obogatio hrvatsku povijest - posebno povijest hrvatskog useljeništva u SAD - novim djelom, koje je gotovo odmah nakon objavljivanja na hrvatskome tiskano i na engleskome jeziku, pod naslovom Immigration of Ljubuški Croats to America 1900 – 1914 (Useljavanje ljubuških Hrvata u Ameriku 1900. – 1914.).
Knjiga je tako pisana da će podjednak interes pobuditi u čitatelja koji se prvi put susreće s iseljavanjem iz ljubuške općine, kao i vrhunskih povjesničara koji njome mogu obogatiti svoje znanje i dodati puno toga temeljitome poznavanju tematike.
Na pitanje koje bi se moglo postaviti zašto su se ljudi iz toga zapravo pitomoga i relativno plodnoga kraja Hercegovine morali iseljavati, autor daje temeljite i uvjerljive odgovore koji su sadržani u povijesnim zadanostima koje su se uvijek suprotstavljale zemljopisu i teško se usklađivale s tim ponosnim, a tako miroljubivim svijetom: turska dugotrajna vladavina bila je daleko od bilo kakvog progresa, a austrijska vlast tek je nešto ublaživala teško stanje, ali bilo je to daleko od kakvih značajnijih gospodarskih boljitaka i pomaka u standardu života.
Amerika se posljednjih desetljeća pretprošlog stoljeća, tj. u vrijeme industrijalizacije, predstavljala kao "obećana zemlja" i baš tom aspektu "obećanosti" Čuvalo posvećuje značajnu pažnju: u Ameriku su prije 1880. masovno stizali Englezi, Nijemci, Irci, Škoti te useljenici iz skandinavskih zemalja. Ti su "pravi Amerikanci" kasnijim došljacima na sve načine pokazivali svoju superiornost i prijezir. No, unatoč tome useljenici o kojima je ovdje riječ pokazivali su iznimnu vitalnost, visokomoralni odnos prema radu, bili su obiteljski ljudi koji su nastojali djeci omogućiti što bolji i dostojniji život, a ne zaboraviti ni one bliske koji su ostali u rodnome kraju u siromaštvu.
Vrlo precizno se iznose statistike pojedinih sela, broj iseljenih u SAD, koliko muškaraca i koliko žena te omjeri u postocima, odnosi oženjenih prema neoženjenima, zatim odnosi pismenih prema nepismenima, nerijetko se navodi i ime prvog iseljenika. Uz imena pojedinih useljenika navodi se spol, dob, bračno stanje, ime broda kojim je useljenik došao u Ameriku, luka iz koje je otputovao… Ovaj dio knjige sigurno će dobro doći svima koji žele pronaći svoje korijene, kad je tko od njihovih otišao u "novi svijet", koga je ostavio, tko ga je dočekao…
Možda će pronaći one – kako autor reče - "koji do kraja života nisu prestajali voljeti svoje rodno mjesto i one koje su ostavili iza sebe. Ne zaboravimo ni mi njih".
Knjiga je pregledna, lijepo uređena, s puno živopisnih slika, pokazuje nam po mnogo čemu poseban, a opet s obzirom na iseljeništvo i useljeništvo u SAD tako tipičan hrvatski kraj.
Glas naroda
Vrime je da se pocme pisat o
Vrime je da se pocme pisat o novim "imigrantima" koje je drug Dragance i njegovi partijasi potrali od kuce
Imate dvije-tri poslije ratne
Imate dvije-tri poslije ratne generacije 60-70 onda 80 opet poslije 91'..koje niste ni opisali.
Zaboravili ste Ljubushake Australije i Kanade mozete od njihovih potomaka naseliti josh dva Ljubushka.Ti proEuropski koji su raseljeni i koji vas posjechuju redovito oni vam kao turisti najvishe klapaju tamo i to u ljetno doba ili dolaze kao penzioneri.
Mozete vi josh knjiga napisati ako ste vi za to da se napishu.
Samo recite vi nama mozhe li se dobiti rodni list ili krsni list od vas da su se ovi iseljenici rodili ili zivili ikad tamo.
Koga pitaschš
Koga pitaschš