Prosjaci i sinovi ljubuške politike naših dana

Nikada nitko u povijesti Ljubuškog nije tako dugo vladao bez učinjenih, vidljivih rezultata svoje vladavine kao Nevenko Barbarić.Unutar HDZ-a nema snage koja bi ga natjerala na odstupanje iako je sve više njegovih protivnika unutar stranke koji ga ne podnose, ali se još uvijek usude javno to reći. Jer u strahu su velike oči, a taj strah je upravo stvorio Nevenko Barbarić, jer je tako naučio vladati. Bilo koji pokušaj dovođenja njegove vladavine pod pitanje rezultira izopćenjem i padom u u nemile ruke represivnog aparata, kojeg on, Nevenko Barbarić, kontrolira. Ne formalno, nego stvarno.

Međutim, afere koje ga otkrivaju i razgolićuju posljednjih mjeseci narušile su Barbarićevu moć, imidž, te se čini ipak da ne kontrolira sve stvari, sve tijekove, bilo gospodarske, političke, te kriminalne. Svjedok kriminala, kojeg institucije ne pozivaju da svjedoči. Jer institucije su njegove.

Vladar poput Luja 14-og, država (Općina) to sam ja

Ništa se posljednjih godina bez njega nije moglo dogoditi, uraditi, “provući“. Barbarić se za sve pitao, bez njega se ništa nije moglo dogoditi. On je bio alfa i omega, gospodar života i smrti. I sada, bez obzira što su ga afere Nativa i druge nagrizle, pokušava ustati i dokazati svima da je još uvijek u sedlu, da jaše, te da kontrolira svoju despotiju.

Minhen bojna je dobro biračko tijelo

Ovih dana tu svoju moć, na najbolji način pokazuje zapošljavanjem svojih“Minhenskih kadrova“ u Elekroprivredu HZHB. Nije ga briga što se radi o osobama koje su za vrijeme rata bili dezerteri u tkzv. Minhenskoj bojni, te što postoje mnogi zaboravljeni branitelji koji su bez posla, bore se za golu egzistenciju, te nakon svega oni će morati ići u Minhen. I što se sada događa, Barbarić je za svojih 12 godina vladavine uspio sakupiti svoje “odbjeglo jato iz Minhena“, te ga udomaćiti, zaposliti u Hercegovini.

Minhen Bojna se na velika vrata vratila "braniti domovinu", a istjerala je u inozemstvo Bojnu, koja je obranila svoja ognjišta, onda kada je trebalo. Teze su zamijenjene ponašanjem Barbarića, pila je okrenuta naopako. Izvrnute vrijednosti, strah samo strah, kao što to pjeva Goran Bare. Mnogi samozatajni branitelji, ovakvu situaciju više ne mogu podnositi, jer su očajni, razočarani, ne vide perspektivu. Domovina za koju su se borila tjera ih u inozemstvo, u Minhen. Dezertere iz Minhena vraća i zapošljava u domovinu, sa sigurnom i visokom plaćom, bez nekog velikog rada. Barbarića to nije briga, jer je on jednostavno sve druge pomnožio sa nulom, nije mu stalo do ideala, nije mu stalo do nečijeg mišljenja koje je drugačije od njegovog. Stalo mu je samo  da vlastitog probitka i uhljebljenja kadrova koji ga slušaju. Dakle, zapošljava putem politike i moći, stranačkim i političkim utjecajem osobe, koji nisu u odlučnim trenucima branili svoju domovinu. To je politika "ruke u džepu". Ostali su nepodobni, neistomišljenici, njegovi neprijatelji, "izdajnici". Tome treba još dodati  kupljene diplome za par tisuća maraka i slika njegove despotske vladavine je potpuna. Sve je zaokružio, tj. uništio .

Koliko puta treba spomenuti da su mu glavni suradnici osobe sumnjiva morala i oskudna znanja. Osobe s kupljenim diplomama, koje čine okosnicu njegove vladavine.

Sinovi

Njegov (Barbarićev) predsjednik Općinskog vijeća, Tihomir Kvesić - Kvesko svoju obrazovnu "karijeru" izbrusio je pokraj izvora mineralne vode u Kiseljaku. Mada ga u Kiseljaku baš i ne poznaju, diploma mu daje intelektualnu snagu, a moć mu daje Nevenko Barbarić.

Ante Mišetić - Sova, Barbarićev dečko iz Grabovnika, uzdanica je i predsjednik stranke  HDZ u Ljubuškom. Vodi i dalje stranku bez cilja, strmoglavo, a i njega nagrizaju afere vezane za "pustolovine" brata u Njemačkoj.

Vedran Markotić, predsjednik mladeži HDZ u Ljubuškom, bahat i natprosječno pohlepan po naravi, s osjećajem da ga netko gura, što ga čini osobito jakim i stvara mu samopouzdanje. Ta bahatost i samopouzdanje su mu poljuljani, jer ipak nije miljenik Nevenka Barbarića, iako se to svima činilo, postao je opasan jer raspolaže s značajnim novčanim sredstvima iz Parkova.

Tu su još mnogi s "blistavim intelektualnim sposobnostima", a među njima je vrijedno spomenuti Viktora Grbavca, najveći transfer iz Lijanovića u HDZ. Taj dečko s travničkom izobrazbom jedna je od većih nada i uzdanica Nevenka Barbarića. Isto kao i David Grbavac, najmlađa osoba u povijesti Ljubuškog, koja je u kratkom vremenu promijenila niz značajnih i utjecajnih funkcija. Savjetnik za sve oblasti, od ekonomije pa do sporta. Bez njega Barbarić ne može zamisliti niti jednu značajniju funkciju. Paše mu i karakterom, radi sve poslove po Barbarićevu nalogu, a da riječi ne progovori. Djeluje nemušto, zbunjeno, ali igra Barbarićevu igru.Prava "zlatna" mladež u tridesetim godinama svoga života.

Gumeni kružni ostao bez vode i cvijeća

Barbarićevu politiku zorno oslikava jedno njegovo "remek djelo". Radi se o Barbarićevu trećem, gumenom kružnom toku, koji se nalazi u središtu grada, s dominantnim lampionima, koji ga ponosno osvjetljavaju u noćnim satima. Sve bi bilo idealno, kao i njegova politika, da ne fali jedan, vrlo važan detalj. Gumeni kružni tok je završen, stavljeni lampioni, nanešena je zemlja. No, cvijeće i trava ne mogu se posijati, jer nedostaje H2O-voda. Barbarićev "projekt" nije predvidio dovođenje vode u gumeni kružni tok, pa tako ni Vedran Markotić ne može razriješiti taj problem, jer građani Ljubuškog u gumenom kružnom toku očekuju travu i cvijeće.

Takva je i politika Nevenka Barbarića, ka "cviće bez vode". Svega ima osim vode.

A bez vode nema života.