Ako ćemo humanizam logikom povijesnog iskustva definirati kao težnju za nasljedovanjem antike odnosno grčke i rimske kulture onda ćemo teško pronaći većega humanista od Radoslava Dodiga. Ukoliko bismo taj pojam sveli na vjeru u ljudski razum i dostojanstvo čovjeka, ni tada on neće puno zaostajati, makar to traži i kraće objašnjenje.
Ne mogu se sjetiti nikoga tko je poput Radoslava kontinuirano, strpljivo, bez prigovora i s beskrajnom ljubavlju brinuo o svojim bližnjima, o onima koji su doista trebali pomoć. Ali, isto tako rijetko bi tko tako odlučno i otresito odbijao svako prenemaganje, neutemeljenu kuknjavu i glumatanje žrtve iza čega su se obično krili lijenost i prizemnost.
Koristio je talente koje mu je Bog dao na najbolji mogući način. Golemo znanje koje je stekao na školama i sveučilištima od Prologa, Vrgorca, Splita, Skopja, Zagreba i Zadra, pa do onih na kojima je i sam predavao od Teslića, do Metkovića i Mostara, nesebično je dijelio svima kojima je znanje trebalo. Pisao je znanstvene i stručne članke, dopisivao za novine i portale.
Tijekom vikenda satima je strpljivo i uz neskriveno zadovoljstvo na jutarnjim ili popodnevnim kavama (uz mali kompletić) objašnjavao sugovornicima specifičnost pridjeva treće deklinacije u latinskom jeziku, opisivao insignije rimskih legija i sastave kohorti, napise s rimski stela i s humskih biliga ili uz zarazni smijeh i neskriveno oduševljenje prepričavao zgode poput one o posebnom keltskom "kultu kobile" koju razumiju samo privilegirani pripadnici njegova najužeg društva, koji su s njim obilazili brda i doline našega zavičaja u potrazi za slovima i crtežima, za porukama koje su nam naši davni predšasnici ostavili.
Lišen oholosti, ali i s jasnim osjećajem za red, svakoga je poštovao i nikome nije podilazio. Bio je kritičan. Posebno osjetljiv na nekompetentnost, nered, površnost, nametljivu glupost i šarlatanstvo. Bio je do dirljivosti dobrohotan i susretljiv prema raznim "kulturno-umjetničkim" diletantima, sanjarima, Božjim stvorenjima, zaljubljenicima u lijepo, ali i nemilosrdan prema tumačima "apsolutnih istina", otkrivačima "neotkrivenih tajni", ignorantima, krivotvoriteljima - "bosanskim" stećcima i piramidama, "hercegovačkim" trojama, prema "prodavačima magle" kako ih je obično zvao.
Kritičan prema društvenim i političkim eksperimentima, prema vlastima i autoritetima, uglavnom je bio u njihovoj nemilosti. Čak i onda kada je i sam tu vlast ili autoritet na neki način predstavljao. Osuđivao je dominantnu političku praksu donošenja nepromišljenih i ishitrenih političkih odluka - nazivajući to "politikom na što se umetne" - koja se vodi "hladnih nogu i vrućih glava", umjesto da bude obrnuto. Zapravo se u politički ambijent nikada nije uklapao, baš kao što se ni masivni antički (ili antikni) komad namještaja ne može uklopiti u ubožni provincijski ured.
Sklopio je Radoslav knjigu ovoga svijeta. Sve je vidio što se ovdje imalo vidjeti. Ako je i ostala neka tajna koju nije dokučio ili neko slovo koje nije pročitao, pročitat će ih i otkriti oni koje je iza sebe ostavio. Oni na koje je prenio žar koji nikada neće malaksati, plamen koji se nikada neće ugasiti.
Vale et salve amice
