Američki san i europska "noćna mora" moga pradida Mate

ljubuski.info

Moj pradjed Mate Andrijin Šimić, Ljubušak, Hercegovac, Austrijanac, kako su ga u knjige upisali Amerikanci, nije imao sreće živjeti u vremenu u kojem bi barem imao iluziju slobode izbora.

Nasuprot književno-filmske obitelji Corleone, američki san moga pradjeda trajao je kratko. Taj san se ustvari neočekivano prometnuo u nastavak tragične životne europske „noćne more“.

Sve mi se nekad čini da u deportaciji moga pradjeda Mate iz SAD-a, bez dokumentiranih razloga i izgleda samo na temelju voluntarističkoga „diskrecijskog prava“ nekog službenika u Imigracijskom uredu, ima utuživih elemenata.

Premda se vjerojatno, da mu je useljenje početkom dvadesetog stoljeća bilo dopušteno, ja kasnije ne bih ni rodio (moj pradjed tada još nije bio oženjen), u moru bizarnih sudskih postupaka u Sjedinjenim Američkim Državama o kojima javljaju mediji i po kojima se snimaju filmovi, moja tužba nebi bila neobična. Kako bi izgledalo „stoljeće rata“ za moju obitelj ako bi američki sud presudio „povratak u budućnost“?

Poticaj da istražim jednu od stožernih epizoda obiteljske povijesti, koja je sudbinski odredila ne samo kasniji (kratki) životni put moga pradjeda nego su njezine izravne posljedice bitno utjecale i na sve njegove potomke, dobio sam gledajući drugi nastavak slavne Coppoline trilogije Kum. Antologijske scene „razvrstavanja“ useljenika na Ellis Islandu, otočiću u njujorškoj luci na kojem je bio jedan od prihvatnih centara za europske useljenike, kao da sam već bio vidio. Na trenutke mi se činilo da će se u kadru pojaviti moj pradjed i, ruku pod ruku s Vitom Corleoneom, zakoračiti u Novi svijet.

Mate u "Nevijorku"

Nasuprot književno-filmske obitelji Corleone, američki san moga pradjeda trajao je kratko. Taj san se ustvari neočekivano prometnuo u nastavak tragične životne europske „noćne more“. Tada dvadesetogodišnjak, Mate je u „Nevijork“ (tako je to govorio moj djed) stigao skupa s još desetak prijatelja iz našega sela i tridesetak drugih Hercegovaca. Doplovili su brodom Ultonia, iz Trsta (Ultoniju su Nijemci tijekom Prvog svjetskog rata torpedirali i potopili u blizini engleske obale), odakle su isplovili 19.11.1907. godine. Nakon točno mjesec dana, na Ellis Islandu ih je dočekao nemilosrdni (po)prijeki sud useljeničke birokracije koja nije imala razumjevanja za njihove snove, ni Matine, ni većine njegovih prijatelja.

Niti jedan od evidentiranih podataka vidljivih na preslici originalnoga manifesta ne daje naslutiti zašto su moj pradjed i družina u odgovarajućoj rubrici dobili pečat „deported“. Kad mi se učinilo da bi činjenica što nisu imali zahtjevanih (ili poželjnih) pedeset dolara (moj pradjed je imao 14 dolara kod sebe) mogla biti razlog, među podacima ostalih useljenika s istoga broda sam otkrio one kojima je useljenje dopušteno iako također nisu imali predviđeni novac. Može li razlog biti to što je previše njih prijavilo istoga „rođaka ili prijatelja“ kao svoga „domaćina“, stanovitog Grgu Iličića?

Lučki manifest koji sam spomenuo poduža je „listina“ s dvadesetak stupaca koji otkrivaju mnoštvo zanimljivih detalja o fizičkim obilježjima potencijalnih useljenika. Valjda najvažnija među njima, opaska o općem stanju zdravlja, kod moga pradjeda glasi: „healthy“ – „zdrav“, što bi mogao biti „krunski dokaz“ nepravednosti odluke o deportaciji. Tu je i niz drugih pojedinosti koje zbog pradjedove kasnije sudbine niti njegova djeca nisu znala. Visina, težina, izgled lica, boja očiju i kose … Sasvim osobno, nikako ne mogu prežaliti što dokumente o pokušaju useljenja „praoca“ moje obitelji u SAD nisam otkrio prije nego su mi otac i djed umrli.

Povratak u Hercegovinu

Bože, o čemu li su Mate i njegovi jednako za Ameriku nepoželjni prijatelji razmišljali ploveći i putujući natrag u Hercegovinu? Jesu li u bešćutnom odbijanju i neočekivanom prekidu mladenačkoga sna mogli prepoznati znak zle sudbine? Da je Mate, već tu u sjeni Kipa slobode, znao što će ga poslije snaći, bi li bio poduzeo nekakav očajnički korak? Jesu li se Ultonijom i vratili iz Amerike? Kako su oni uopće došli do Trsta na odlasku, i kako su se iz Trsta vratili kući? Što više „zbrajam dane u vrime“ vlastitoga života, to me više zaokupljaju obiteljski reperi i raskrižja!

Po povratku u Hercegovinu Mate se ženi (1909.), već 1910. dobija prvo dijete, moga djeda Ivana, 1912. rađa mu se kćer Matija (tetka Matija, kako smo je zvali do njene smrti). Treće Matino dijete, Abram, rodilo se 1914. godine, i to nakon što je Mate već unovačen u Austro-Ugarsku vojsku. U odori te vojske moj pradjed pogiba negdje, tako kaže obiteljska predaja, na ruskom ratištu, u Galiciji. On se ustvari vodio kao „nestao“. Moj drugi djed Ivan, djed s majčine strane koji je kao vojnik iste regimente također „gazio Rusiju“ (i koji je, izranjavan, preživio), dobro se sjećao bitke nakon koje Matu više nije vidio.

Troje siročića je već 1920. sustigao novi šok. Njihova majka, moja prabaka Marićuša, preudala se u susjedstvo i ostavila ih s djedom i bakom (Andrijom i Bilušom). Kako godine prolaze i meni se sve teže otme suza na različite tragične vijesti i priče. Ali, priča koju mi je djed Ivan ispričao nekoliko puta, i koja se i danas u obitelji često ponovi, o tome kako su njih troje stariji poslali „u ogradu“ dok im „svatovi“ ne odvedu majku, uvijek iznova ovlaži moje oči i prodrma cijelo moje biće. Oni ustvari i nisu znali zbog čega su u obližnjem šumarku ostavljeni sami s ovcama. Tek kad je nakon sat-dva došla njihova baka, i rekla im „Odveli su vam mater“, postalo im je jasno da se dogodilo nešto veliko i strašno. Sklupčeni jedno drugom u naručju ostali su tu plačući sve do mraka.

Tipična hercegovačka sudbina

Nije ta moja prabaka otišla daleko, tek nekoliko kuća dalje, ali se teško može reći da se kasnije pretjerano trudila „popraviti štetu“. Unatoč svemu, zadnje tjedne njenoga života moj djed Ivan je provodio gotovo stalno u kući svoga polubrata pokazujući svu životnost onog stiha (što li je već) koji nas podsjeća kako je majka samo jedna.

Premda život nije mazio ni moga djeda, još manje njegovoga brata Abrama čiji je unuk Davor poginuo u Domovinskom ratu, kao ilustracija tipične hercegovačke sudbina puno bolje može poslužiti životna kalvarija tetke Matije.

Dakle, rodila se 1912., otac joj je otišao u rat iz kojeg se nije vratio kad je imala dvije godine, majka joj se preudala kad je imala osam godina. Nakon odrastanja sa svojim djedom i bakom (i stricom), Matija se udala 1934. godine (ili 1933.) u susjedno selo. U braku s Grgom dobila je četvero djece, kćer i tri sina. Grgu su 1945. iz kuće odveli i ubili četnici preobučeni u partizane. Trebam li uopće spomenuti da su ga kao „narodnoga neprijatelja“ prokazali Hrvati, skoro susjedi. Troje njene djece, siročića, životni put je kasnije odveo u Sarajevo. Na početku zadnjega rata, negdje u ljeto 1992., srpska vojska je na Vracama u Sarajevu odvela i ubila njenog sina Franu i unuka Grgicu. Tetka Matija umire 1995., nakon svih tih tragedija.

Filmičnost obiteljske sage koju je Antun Vrdoljak ovjekovječio u svojoj „Dugoj mračnoj noći“ neosporna je, ali mi se nažalost čini da je „noć“ u priči moje tetke čak i duža. Ta priča ne mora postati scenarij nekoga novog filma, ona treba biti opomena svima nama!

Paralale s današnjim vremenom

Kakav je bio opći društveni i politički kontekst životne drame moga pradjeda, nesuđenoga Amerikanca, i postoje li neke paralele s današnjim vremenom? Je li moglo biti drukčije, zar je morao ići „na Rusiju“? Je li on u vojsku otišao samo po sili zakona ili i zato što su to propovijedali onovremeni narodni tribuni i dušebrižnici?

Koliko vrijedi vjerovati (nekmoli za njih poginuti) u tuđe države i „nadidentitete“ u kojima mali narodi služe kao „topovsko meso“ svjedoči i ponašanje austrijskoga veleposlanstva u Sarajevu koje se nije udostojilo (niti negativno) odgovoriti na dva moja upita o mogućnosti saznavanja potpune istine o okolnostima pogibije moga pradjeda. Uopće ne sumnjam da je među crkvenim i svjetovnim učenim hrvatskim glavama u Sarajevu i Zagrebu i tada bilo onih koji su tvrdili da treba ići „braniti“ cara Franju Josipa i njegovu državu.

Uostalom, na kraju Prvog svjetskog rata su nas u jednu novu i još goru „multikulturu“ (ona je udarnički što proizvela što potpomogla čak dva rata) uvalile također načitane i pismene hrvatske glave. O „svećenicima“ (i svećenicima) komunističkog jugoslavenstva i današnjega „bosanstva“ u Hrvata (u pravilu se radi o jednim te istim ljudima) i njihovom integralizmu da i ne govorim. Ne znam u kakva sve govna („nije pretjerano reći“, rekao bi jedan od njih) bi nas oni htjeli još uvaliti (ili u njima zadržati), ali znam da ću ja radije vjerovati svojoj „zdravoj seljačkoj logici“ nego njihovoj zavodljivoj lijevoj učenosti.

Moj pradjed Mate Andrijin Šimić, Ljubušak, Hercegovac, Austrijanac, kako su ga u knjige upisali Amerikanci, nije imao sreće živjeti u vremenu u kojem bi barem imao iluziju slobode izbora.

Ivan Šimić

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Kad Zoki prekuca igricu Igor Božović | bljesak.info
ljubuski.info
Marka po marka - televizija! Zoran Kolobara | hercegovina.info
ljubuski.info
Dobro nam je kakvi smo Boris Čerkuč | bljesak.info
ljubuski.info
Ljubav i mržnja u službi krupnog kapitala Emil Karamatić | Republika
ljubuski.info
Prljavi novac Boris Čerkuč | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari