Rat u nama

ljubuski.info



Kasna je večer, par minuta nakon pola deset. Zvoni telefon. Na drugoj strani žice uzdisaj, dug kao ispražnjen pogled u bol isjeckanu u komadiće. Tko je, pitam? Kao suzama namočena slika boje tempera, nasilno prenesena iz djetinjstva u poodmaklu dob, čujem glas, "Mali, ja sam, Mate".

Mate je moj stari prijatelj. Razminit s njim dvi - tri riči, posebno je obogaćenje. Mudar i plemenit je to čovjek. Sav satkan od gena kamenih. Poznajem ga dobro.

Mate, što se dogodilo, pitam ga? Nakon kratke šutnje, redaju se uzdisaji, kao mravi u koloni prije ljetnje kiše. Nakon siktavog "Čuješ li me?", vrijeme je ponovno počelo teći. "Mali, sićas li se onog Mire što je litos gradela s nama na planini?". "Onaj što ima četvero dice". Mate, naravno da se sjećam čovjeka, što je s njim? "PTSP" odzvanjakao eho sa druge strane žice.

Dobro se sjećam ljetošnjeg razgovara s Mirom. Kao student prava, završio je 1984. u KP Zenica, osuđen od komunista za kontrarevolucionarnu djelatnost i ugrožavanje javnog reda i mira pjevajući hrvatske pjesme na jednom privatnom skupu u Mostaru. U Zenici je proveo 3,5 godine. Kada je došla devedeseta, bio je jedan od prvih dobrovoljaca. Plitvice, istočna Slavonija, Dubrovnik. Nakon ranjavanja u Dubrovniku, liječenje i rehabilitacija. Kad se vratio s rehabilitacije, rat je bio završen. Dok Miro priča, njegov pogled se ponekad isprazni. Odjednom. Njegove oči pilje u daljinu kao da se gube u prošlosti, u slikama, njegovim vlastitim slikama iz prošlosti.

"Ja sam ponekad tako zbunjen, nevjerojatno zbunjen", govorio je blago.

Pozvao me jednom prilikom doma, k sebi. Ušli smo u stražnju sobu koja muje sluzila kao galerija i atelje. Bilo je jako vruće. Ventilatori na klima uređaju nisu radili. Govorio je lagano, koncentrirano, ponekad izgubljeno. O nedostatnosti invalidske mirovine za uzdržavanje domaćinstva, za odgoj djece. O tome kako su Hrvati u Hercegovini i u Bosni prevareni, kako je rat za domovinu bio uzaludan. O tomu kako komunisti, presvučeni u ruho HDZ-a, dovode Hrvate na rub egzistencije. Miro ima 49 godina, oženjen je i ima četvoro djece.

Završio je pravo, slijedom okolnosti proisteklih iz rata, ne obavlja svoj posao.


Miris rata

Postoje momenti u kojima mnogi od hrvatskih Ratnika, kao od nekog vrtloga, bivaju povučeni u prošlost. Bez upozorenja. Ponekad je dovoljan prasak zatvaranja sobnih vrata i sve je ponovno prisutno. Noću u polusnu, kad je sve tiho, odjednom sve miriše na rat, granatiranja, pucnjavu, ranjavanja, neizvjesnost, bol.
Ostali su živi a njihova duša je teško ranjena. Gledali su Ratnike i prijatelje kako u mukama umiru. Doživjeli su strahote. Često se nakon mjeseci ili godina pokazuje, kako je teško narušena nutarnja ravnoteža. PTSP.

Posttraumatski stresni poremećaj.

Tako je medicina nazvala duševnu bolest Ratnika. Depresije, introvertiranost, razdražljivost, ovisnost.

ve su to simptomi koji se pokazuju kod ljudi koji su svoje živote založili za ideju slobode. Ti ljudi se često ne mogu snaći u poslijeratnim životnim situacijama.


Nebriga

Za vladajuću nomenklaturu u Hrvata, ratom oštećeni ljude važe kao bolesni i time neinteresantni, marginalizirani. Vladajući nemaju osjećaj za skrb o tim ljudima, njihovim obiteljima, djeci, bližnjima.

Razlozi za rat, iz kojeg su proizilašle žive žrtve i diktatura u kojoj su Hrvati, svodi se na transformaciju komunista u HDZ.
h

herz

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Kad Zoki prekuca igricu Igor Božović | bljesak.info
ljubuski.info
Marka po marka - televizija! Zoran Kolobara | hercegovina.info
ljubuski.info
Dobro nam je kakvi smo Boris Čerkuč | bljesak.info
ljubuski.info
Ljubav i mržnja u službi krupnog kapitala Emil Karamatić | Republika
ljubuski.info
Prljavi novac Boris Čerkuč | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari