U Berišu ništa nova!

ljubuski.info

Kad smo se već ponadali da će arheološki lokalitet Velike stine u Berišu, nakon nekoliko vrijednih arheoloških nalaza, iznjedrit senzacionalna otkrića, odjedanput smo postali svi nekako utučeni. U strepnji smo promatrali kako stručni ljudi gotovo kirurškim potezima skidaju sloj po sloj u svakoj sondi, ali kad se počeo nazrat pijesak, mene je već tada preplavila tuga i razočarenje.

Misli me odnesoše u djetinjstvo, u vrijeme kad se po Berišu kopale manje slične sonde, ostranjivao se gornji sloj crnice dok se ne bi pojavio pješčani dio. Nakon toga bi muškarci punili vreće pijeskom, a žene bi vreće prtile i nosile doma, koji im je godinama služilo kao glavni građevinski materijal za gradnju kuća. Ovi su naši arheolozi pravilno zaključili da je taj pješčani dio, kroz minula stoljeća, nastao kao posljedica pomjeranja toka Trebižata po polju, ipak, oni još ne gube nadu, očekuju kulturni sloj Neolitika odmah nakon toga. Meni ni takav njihov stav nije vratio raspoloženje, sjećanje me služi da se iz onih rupa po Berišu dugo vadio pijesak i nikad im nisu pronašli dno.

Što se može, a tako smo se ponadali da će Ljubuško polje postat poput slavnog Vučedola i njegove kulture, tamo se na račun arheoloških odkrića zavidno ubiru plodovi turizma. Naš Beriš odavno ne daje nikakve plodove, postao je polje mravinjaka, trske i vrba. U njemu je glavna plemenita "biljka" stupac od struje, samo na taj stupac s vremena na vrijeme slete vrane, uopće više ne slijeću u polje, valjda se boje da im patrljci trske nebi izboli oči. Sebi često puta kažem da ne smijem s toliko tjeskobe promatrat naše ljubuško polje i cijeli Beriš, pisano je u Bibliji da ne trebamo biti toliko zabrinuti i tjeskobni što ćemo jesti i oblačiti, jer se naš nebeski Otac brine za nas, kao i za ptice nebeske koje niti siju niti žanju, a On ih ipak hrani.
Evo, naše ljubuško polje već godinama niti se po njemu sije niti se žanje, pa, opet narod nekako živi, ja ne znam kako, ali živi, stvarno je velika milost Božja!

Sve me te misli i sjećanja prožimaju u trenutku dok sam čučim pored arheoloških sondi i kroz prste propuštam sitnu prpastu crnicu. Ta me mirisna prpoška opet vraća u davno djtinjstvo, tamo u šezdesete kad se po selu pričalo da će nam uskoro uvoditi struju. Narod u to nije vjerovao dok nisu po selu počeli istovarati drvene crne stupove. Nas je djecu privlačila hrpa stupova, po njima bi se pentrali sve dok nebi sunce ugrijalo. A kad bi sunce upeklo tad bi se iz njih počeo širit neobičan miris, nismo ih smjeli ni dotaknuti, cijeli se dan ruke ne bi dale oprat. Ipak nakon toga naše bi nas dječje ludorije odvukle u Beriško polje, utrkivali bi se kroz redove niskih kukuruzišta. E, to me podsjeti na ovu istu toplu crnicu, koju kadikad pomirišem i polako propuštam kroz prste, istu sam takvu toplu i meku osjećao pod bosim nogicama dok sam trčkarao kroz kukuruzišta ne bi li sustigao leptira. Nije leptira bilo teško sustići, letio je sporo i nisko. Ali kad bi mu prišao skroz blizu, on bi se na lakim krilima malo uzdigao, taman pedalj iznad dohvata mojih prstiju i opet bi nastavio lagano vrludat.

Kad bi samo mogao potisnuti ta sjećanja iz djetinjstva, mislim da me ne bi toliko osvajala tjeskoba dok promatram Beriško polje. Nekoć je to bilo žitorodno polje puno pšeničnog klasja, ono se na prostranim parcelama skladno ljuljuškalo na vjetru nalik valovima morskim. A, dok se sunce naginjalo nastojeć dotaknuti vrh šiljatog Matokita daleko na zapadu, mi bi djeca polako napuštali polje, kada i umorni ratari i pastiri brojnih stada. U povratku smo trčkarali travnatim puteljkom uz rijeku i uz vriske i povike upirali prstom kad bućne pastrva u rijeci. U to bi vrijeme sunce već zašlo, a uskoro bi se u prozorima pojavile svjetiljke i u njima blaga narančasta svijetlost, na nebu bi zasjale zvijezde i cijeli bi krajolik u tišini čekao novi dan!

Krešo Vujević

Glas naroda

krenimo u budunost ses tisuca godina
arheolozi ce pronaci vile nasi tajkuna
zao mi je arheolozi
rano ste se rodili

nemoj te amorovu strelicu
sto ste nasli
na humac u mozej odniti
mogla bi fratra ozlijediti
pa ce se u casnu zaljubiti

Ocito je tebe strelica promasila !

vjerovatno dok je tebe pogodila
pokraj mene je prosla

Kopajte jos da se ka me zamaram da mogu smilje sadit

Pogledajte i na bilim stinama koje su na zgonima.

kako ništa nova kad je neki [ * neprimjereno * ] otpilao stogodišnje drvo?

U Berišu ništa nova!
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Ljubuška vatrena svitanja Krešo Vujević
ljubuski.info
Bacanje prašine u oči Josip Mlakić | bljesak.info
ljubuski.info
Pravda je samo za sirotinju Emir Imamović | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari