Crni Vrhovi 16 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

Zlokobna Petica na Drenovcu ne izgleda toliko strašno kad se već preuzme smjena na njoj i kad se cijela borbena skupina rasporedi na vrhu. Ona izaziva strahopoštovanje dok se promatra s drugih položaja i dok se iz daljine spuštamo pa opet uspinjemo prema vrhu nje. Petica je jedini položaj na koji odlaze isključivo dragovoljci, opet, ti dragovoljci ne mogu biti oni koji nisu dovoljno fizički sposobni, trebaju izdržati naporan uspon i pješačenje pod teškom ratnom opremom. Ali, kad se napokon preuzme smjena i potpun nadzor nad tim položajem, svaki se bojovnik osjeća posebno odgovoran i povlašten gospodar na njoj. Dovoljno je s Petice bacit pogled prema zapadu, tamo se u daljini jasno razabiru pojedina brda i planine, pogled seže skroz preko ljubuškog pojasa sve do hrvatske granice, Vrgorca i šiljatog Matokita poviše njega. Sama spoznaja koliko je taj položaj strateški važan, za naš Hrvatski narod, svakom bojovniku daje dodatnu ratnu motivaciju, i nema te neprijateljske žive sile koja nas može lako zbaciti sa njega. Taj je položaj još od početka rata "trn u oku" Srbima, jer da su ga, kojim slučajem, uspjeli zauzeti s njega bi imali cijeli Stolac na dlanu, a sad uopće ne vide Stolac jer im ga zaklanja planina Hrgud. To se planinsko gorje ispriječilo sjeveroistočno od naše Petice, načičkano Srpskom artiljerijom od koje nikad nismo imali mira. Nakon dvije godine i našeg ponovnog povratka na Peticu, tek nam je sad jasno koju su moć u proteklom razdoblju svojom artiljerijom iskazali Srbi. Uokolo nije više kamen sive boje kao prije, sad je bijel, izlomljen i usitnjen, od moćnih projektila, pa stječemo utisak kako su, nakon nas, tu na vrhu brda, cijelo vrijeme boravili i radili nekakvi građevinski strojevi.

Još smo za dana cijelo područje oko Petice pregledali dvogledima, na vidiku nije bilo neprijateljskih izviđača niti sumnjivih maskiranih predmeta. Nismo ni očekivali njihovu posebnu aktivnost, barem ne nekoliko sljedećih dana, jer im je naš iznenadni upad kroz njihove položaje morao zadati velike brige, moralo ih je zbuniti pitanje: što još namjeravamo poduzeti nakon toga? Ja sam odmah iskoristio priliku suborcima pokazati točno mjesto gdje je prije dvije godine poginuo naš bojovnik Granić, čime sam želio osporiti laži koje su cijelo vrijeme kružile u javnosti. Nama su u ljubuškom zapovjedništvu slagali da je Granić poginuo svojom krivnjom jer tobože nije na vrijeme ušao u bunker, i to, upravo onda kad su počele padati neprijateljske mine. Po njihovoj priči on se u tom trenutku zatekao van bunkera. Moja je borbena skupina dragovoljno išla zamijeniti njegove suborce koji su ostali držati Peticu, mislili smo da je bunker siguran i da nam govore istinu. Gore smo zatekli samo dvojicu izaviženih mladih ljudi koji nisu htjeli napustit položaje, dok su ih ostali u strahu napustili i razbježali se, a ovi su nam odmah rekli da je minobacački projektil probio bunker i ubio Granića u njemu. Kad smo vidjeli rupu na bunkeru od tad nam je zapovjedništvo Ljubuškog HVO-a postalo krv u očima, počeli smo ih mrziti mržnjom neprijatelja, jer su nas na prevaru poslali na Peticu da za neprijatelje budemo meta kao obično topovsko meso. Samo smo jedan drugog u čudu promatrali, nismo trenutno znali gdje da se sklonimo od artiljerijskih projektila, jer nam je jedini bunker na tom vrhu brda tako slab i gotovo uništen. Zato mi je ponovni dolazak na Peticu bio itekako važan da među suborcima proširim istinu. Istina je nešto što mi kroz taj nesretni rat cijelo vrijeme grije srce i daje istinsku snagu što moram s ostalim suborcima nosit teret rata, ma koliko težak i nepravedan bio.

Sad nam je taj isti bunker opet utvrđen, dodatno je ojačan velikom gomilom kamenja na vrhu i nema više nikakve mogućnosti da ga bilo što može probiti, ali ipak; još se unutar njega u pokrovu nalazila vidljiva slomljena greda, ostala je kao dokaz ispod koje se zatekao nesretni Granić.
Nakon što sam to pokazao svima, ja sam prije mraka s jednim suborcem zauzeo borbeni položaj na desnom krilu bunkera, druga dvojica na lijevoj strani, dok se ostali već spremaju za spavanje u bunkeru kako bi tamo iza ponoći preuzeli smjenu od nas.

Naš je položaj na vrhu brda utonuo u neobično tihu ratnu noć, proljetnu noć ogrnutu kristalnim zvjezdanim nebom! Samo se u daljini na zapadu nazirao Vrgorac, svjetlucao je u vidu šačice zvjezdica koje su neuredno bačene među tamna brda i nastoje svojom pojavom privući poglede kako bi konkurirali ljepoti Božanskog zvjezdanog neba. Ne, nema te zemaljske tvorevine koja može konkurirati ljepoti vječnih zvijezda, niti se može umjetno oponašati savršen sklad kristalnog zvjezdanog plašta, koji iznad nas preko nebeskog svoda tijekom noći lagano klizi prema zapadu, i eno; valjda zaranja tamo u naše more daleko iza dalmatinskih brda!

Zvjezdano nebo jednako je ogrnulo i nas i neprijateljske položaje na suprotnim brdima, valjda se i oni zasitiše rata, i njima odgovarao taj noćni Božanski mir i nisu ga željeli bilo čime poremetit. Kad sam pomislio da ću dio noći iskoristiti za promatranje zvjezdanog neba, pojedinih sazviježđa i vidljivih planeta i pomalo osluškivati neprijateljske aktivnosti; iznenada moj suborac nače temu za razgovor koja će nas okupirati veći dio noći, a meni će nakon toga njegove riječi još dugo godina često odzvanjat u ušima. Prvo me podsjeti na jednog našeg suborca koji s ostalima spava u bunkeru, reče da taj povremeno ima problema u snovima, često se u snu naglo uznemiri, skoči se i vrišti, plače, pa ga dugo moraju razbuđivat i polako umirivati.
Suborac: "Ako mu se isto noćas ponovi, neće mu biti drago što ćeš ti saznati za njegove traume. Mi to međusobno držimo u tajnosti, on nas moli da nikome ne govorimo što ga sve odavno snalazi i proganja u snovima. Kaže da svaki put sanja jedne te iste snove, stalno mu se vraća u san prizor od početka rata kad je jedan njegov suborac bio smrtno ranjen na položajima koje su sami držali njih dvojica. Tu noć je uspio prijatelju zaustavit vanjsko krvarenje ali je rana bila opasno velika, znao je da mu nema pomoći. Cijelo mu je vrijeme lagao da će pomoć brzo stići, mada je sam znao da to nije istina i da im nitko ne može doći prije sutra. Njegov je prijatelj svega bio svjestan, između ostalog govorio je da mu je hladno, pa ga ovaj još ogrnuo svojom jaknom. A, kad mu je rekao da ga obuzima neki čudan strah, hrabrio ga i uvjeravao da se ne treba bojati jer je on uz njega i da ga može sam štitit dok im ne stigne pomoć. Potom ga uz sebe naslonio i čvrsto držao sve do jutra, uopće ne zna kad mu je prijatelj u međuvremenu izdahnuo na rukama."
Ja: "Je li ga vi pokušavate nagovoriti da se obrati psihoterapeutu, njemu je hitno potrebna stručna pomoć, to što samo zataškavate njegovo stanje nikako mu neće biti od koristi?"
Suborac: "On samo nas moli da ne pričamo nikome što se dešava s njim, eto kad je prekinuo ozbiljnu vezu s djevojkom, jer ne želi da ona sazna za njegovo stanje!"
Ja: "Eto vidiš, umjesto da ga nagovarate da se povjeri barem djevojki, vi i dalje mislite da mu tako pomažete, ako bi ga itko pravilno razumio onda je to njegova djevojka s kojom je u ozbiljnoj vezi!"
Suborac: "Nema ti od toga ništa, ta je veza završena priča, ženska se davno udala! Nego, ja sam ti samo skrenuo pozornost da se ne iznenadiš i da znaš kako on ne želi da se ta priča širi."

Neko smo vrijeme obojica šutili, ja sam se zamislio nad sudbinama sviju nas koji smo kroz ovaj nesretni rat bili vezani za prvu crtu bojišnice, ona je iz dana u dan samo nudila stresne trenutke, stresno je bilo i onda kad se nije ništa događalo na njoj!
Napokon duboko uzdahnem i ovako kažem suborcu:
"Nitko od nas nakon rata više neće biti onakav kakav je bio prije, svi nosimo u sebi ponešto što tajimo od drugih i mislimo kako time možemo najbolje pomoći sami sebi."

Suborac: "Ma, šta poslije rata, ja odavno ne mogu više prepoznati sam sebe da se barem ja mogu dobro isplakati kao on, - mislim da bi mi bilo puno lakše? Moja je ratna priča još teža, toliko je teška da je nemam snage ni s kim podijeliti."
Ja: "Već si na dobro putu kad priznaješ koliko velik teret nosiš u sebi, i da tražiš načina kako ga se osloboditi, pa makar to bilo kroz obične suze. Kad već nosiš velik teret ratnih posljedica, ja bi ti preporučio da svoj slučaj prije svih povjeriš svećeniku, jednostavno, o svemu porazgovaraj s njim. Ako osjećaš da iz svega toga nosiš neki osobni teret grijeha, onda zatraži temeljitu ispovijed, svećenik će se u svakom slučaju pomoliti nad tobom, izlit će svoj blagoslov na tebe, to će ti dati novu nadu za bolje sutra…. "

Suborac me prekinu mahanjem rukom meni ispred očiju, kao da tim pokretima briše riječi koje od mene lete prema njemu. Kad se uvjeri da sam prestao govoriti, on prestade mahati rukom i nastavi:
"Bog nema vremena za mene, nisam ga ničim zaslužio, a i da ima ja pred Boga nemam ništa lijepo donijeti."
Ja: "Nemoj tako govorit, prijatelju, Bog se ne veseli onima koji za sebe misle da su pravednici, Njemu trebaju oni koji su svjesni svojih ljudskih slabosti, koji traže oprost i novu nadu za život! Ne postoji toliko težak teret grijeha koji nas pritiska u životu, a da nam ga Bog nije spreman olakšati, pod uvjetom da se sami dovoljno ponizimo i pokajemo te iskreno molimo za oprost!"

Moje su riječi opet dotakle suborca, ovaj put mnogo snažnije, očito je da su ga preplavile emocije, više ne maše rukom kako bi moje riječi brisao, već se zamislio i stao naprezat i upirat pogled negdje u daljinu. Zatim se naglo ustade, šuteći se udalji tamo do grudobrana gdje smo često na smjene znali otići i osluškivati kroz noć neprijateljske aktivnosti. Ja se u međuvremenu opet dao u razmišljanje, počeo sam razmišljati da li da suborca potaknem da mi se povjeri, ili da nastojim promijeniti temu i započeti priču o nečem sasvim drugom? Što ako mi povjeri priču koju ne bi želio čuti, ali opet pomislim, što ako mu stvarno nekako mogu pomoći, očito je u pitanju težak slučaj, sam kaže da odavno ne može prepoznati sam sebe?

Ovog sam suborca često sretao po mnogim ratištima, i to baš tamo na onim položajima na koje se nisu mnogi usuđivali ići. Bio je i u mraku prepoznatljiv po ponosnom i čvrstom koraku, onako utegnut, stasit, odlučan, svaki put uredno vojnički odjeven i naoružan, hodao je ponosno kao princ! Često je pred svima prednjačio i pokazivao primjerom svoje domoljublje, samo što mu ja to nikada nisam želio u lice reći, jer nije pametno hvaliti ratnika dok traje rat. Puno je pametnije takvima reći u lice da nije dobro prednjačiti u ratu, pametnije je malo promislit i sačekat mišljenje drugih koji su uz njega. Moj se suborac ubrzo vratio, spustio se na isto mjesto, na kamen pored mene, na kamen na koji je postavljena vojnička deka u jastučić složena.

Neko smo vrijeme obojica u tišini promatrali zvjezdano nebo, nakon određenog vremena on progovori i reče ovako: "Noćima ne mogu oka sklopit, to me prati i kod kuće, sutradan kad bi trebao nešto uradit, meni se neda jer sam neispavan, bezvoljan i umoran. Sve je počelo tamo dok smo boravili na Prozorskom ratištu, tada sam uvučen u neke tuđe prljave poslove ..."

---

Nastavak ćete moći, ako bude sreće, čitati u tiskanom izdanju. Kreši želimo uspjeh, iskreno.