Hercegovački slučaj: Bože pomozi nam sići s barikada !

Vijest iz 2015: U prigodi otvaranja nove katedralne crkve Sveti Otac Benedikt XVI, u sklopu prvog pastoralnog posjeta Hercegovini, skupa je s mjesnim biskupom Ratkom Perićem obznanio odluku prema kojoj se odustaje od primjene odredaba Dekreta Romanis Pontificibus.

U podlozi spora kojeg danas zovemo „hercegovački slučaj“ nalazi se sukob između (crkvenoga) prava i (opće) pravde. Deja vu!

Ne treba biti pretjerano pametan niti pravno pismen da bi se zaključilo kako je mjesni biskup Ratko Perić „u pravu“: te višekratne apostolske konstitucije, te vjerojatno iznuđeni sporazumi s franjevcima iz prošlih stoljeća, te dekret Romanis Pontificibus, te stav i odluke uprave Reda manje braće, te „sveta hijerarhija“, te „redovito stanje crkve“, te „poslušnost“ ...

Ali, je li danas pravedno, mimo volje zajednice (župe ili više njih), promjeniti stanje kakvo ta zajednica živi stoljećima?

Treba li danas uvažiti stav zajednice koja kaže kako joj je važno da franjevci ostanu u njihovim župama, ne dovodeći u pitanje vjeru, Boga, pa ni sve ostale prerogative Crkve kao institucije?

Zar Crkva ne bi trebala prepoznati kakvi to „propisi“ u cijeloj jednoj biskupiji odgovaraju „najvišemu dobru duša“?

Dogma o biskupovoj nepogrešivosti

Je li doista bolje da nestane selo (zajednica) nego običaji (slijepo pozivanje na crkveno pravo)?

Trebamo li, nakon što je Drugi vatikanski koncil „nijansirao“ prethodno donesenu dogmu o nepogrešivosti samoga Pape, danas graditi dogmu o nepogrešivosti nekog mjesnog biskupa ili institucije?

Zar se i neki drugi propisi koji ne izdrže test vremena ne mogu „nijansirati“, a da se to ne etiketira svetogrđem?

Moramo li se bezpogovorno pokoriti Dekretima koji su doveli od današnjega stanja, čak i ako smo uvjereni u njihovu nepravednost?

Je li uzaludna borba čistoga vjerničkoga srca protiv pismoznanaca?

Evo kako razmišlja prosječni Gruđanin: Ako je istinita tvrdnja: „U ovim krajevima (Hercegovini, op. a.), svjedocima tolike vjere, uvijek je, unatoč teškim kušnjama, plamtio onaj oganj, poslan od Krista na zemlju, i to poglavito zbog pohvalne revnosti i apostolskog duha franjevaca, koji su toliko godina, trpeći mnoge nedaće, pridonijeli da se Kristovo kraljevstvo raširilo i učvrstilo u tom narodu“ onda mi imamo pravo ustrajati u svom dostojanstvenom neposluha mjesnomu biskupu, nadajući se kako će Sveta Stolica jednom do kraja uvažiti „posebno stanje u Hercegovini“, te, nakon svih konstitucija i dekreta, iskoristiti svoje „netaknuto pravo drukčije odlučiti“.

Dokle? Dok Božja Providnost ne dotakne „hijerarhiju“ i pomogne joj donijeti pravedne odluke u ovoj stvari! Ili barem dok ne pošaljemo dovoljno glasnu poruku „urbi et orbi“ da je ovdje napravljena nepravda. Kada i ako jednog dana odustanemo od svoje borbe, zbog bioloških razloga ili običnog konformizma, ostat će nam zadovoljština da smo jednom bili na strani pravde, bez obzira što ona nije u skladu s vladajućim propisima i zakonima.

Vrijeme radi za „pravo“ biskupa

Gledano kroz brojke, izgleda da vrijeme radi za biskupa Perića (za „pravo“). Da ste kojim slučajem prije dvadeset ili trideset godina napravili anketu među hercegovačkim franjevcima, ili da je ondašnji biskup tražio od njh potpis na glasovitu „Izjavu o posluhu“, gotovo sam siguran da nitko od njih ne bi potpisao taj kontroverzni dokument.

Uz devet već „odstrijeljenjih“, još dvadesetičetiri fratra nisu potpisala spomenutu Izjavu. Puno ili malo? U postotcima je to otprilike četvrtina od ukupnog broja franjevaca u našoj Provinciji, pa sami postotak pokazuje da se radi o manjini.

Pristalice „demokratskog automatizma“, prema kojem je manjina uvijek u krivu, lako će se svrstati na biskupovu stranu.

Međutim, kad mi u glavi i ne bi odzvanjala maksima „Čak i ako si sam, ne znači da nisi u pravu“, meni bi sasvim dovoljno bilo pročitati popis fratara koji su izjavili „neposluh“ Biskupu, pa da se barem zapitam: zar može biti pogrešna strana ona strana koju su odabrali fra Bernard Marić, fra Stanko Pavlović i fra Ante Šaravanja, što je to grešno kod fra Vendelina Karačića i fra Ante Marića, u čemu to bogohule fra Bonifacije Barbarić i fra Mile Vlašić ...

Ne radi se, dakle, o jednom, dvojici ili desetorici svojeglavaca, nego o barem tridesetitri čovjeka i fratra (i to kakva čovjeka i fratra) koji su unaprijed znali da im ovakav njihov postupak neće osigurati nikakve nagrade, privilegije i napredovanja.

Ciljano stvoren jaz

Dapače. I danas vjerujem kako bi, da je uopće bilo moguće tajnim glasovanjem (demokratski postupak koji se primjenjuje kod izbora Pape, tek toliko da skinem odium s pojma „demokracija“ kad se radi o crkvenim stvarima) prihvatiti ili ne prihvatiti Izjavu, ogromna većina franjevaca odbacila taj dokument i cijeli pravorijek Biskupa i Svete Stolice o „hercegovačkom slučaju“.

Nešto duboko pogrešno, nakaradno i ponižavajuće ima u zahtjevu franjevcima da potpišu spomenutu Izjavu. I proračunato. Između kažnjenih pripadnika „kvalificirane manjine“ (devet plus dvadesetičetiri) i ostalih fratara ciljano je stvoren jaz.

Oni fratri koji su potpisali Izjavu danas će teško, čak i da žele, posuti se pepelom i priznati svoju pogrešku. Oni su dovedeni u poziciju da grčevito brane svoj „potpis“ i tako sve više izoliraju kažnjene.

Već sada imate slučajeve da u sramotnim administrativnim preprekama (kumstva, razne potvrde ...) koje imamo mi iz „spornih“ župa, rigoroznije postupaju neki hercegovački franjevci od svojih kolega svjetovnih svećenika. Nadaju se, valjda, da će time dokazati ispravnost svojih postupaka i, zašto ne, postati „veći katolici od Pape“.

Prošle godine je jedan moj prijatelj Kanađanin nazočio na nekoliko naših seoskih, obiteljskih i prijateljskih okupljanja. On se jako čudio kako mi sate i sate provodimo u raspravama o ovom slučaju. Sama ta činjenica, čini mi se, trebala bi potaknuti i Biskupa i Svetu Stolicu na razmišljanje. Nama je to važno. O tome pričamo i „petkom i svecom“. Zar zajednica kojoj je to tako silno važno, za razliku od milijuna nominalnih rimokatolika diljem kugle zemaljske, ne zaslužuje „poseban tretman“? Zar toj zajednici ne bi trebalo „progledati kroz prste“, a ne se „držati (crkvenoga) zakona ko' pijan plota“?

Društveni eksperiment

Dugoročno gledano, teško će naš „društveni eksperiment“ s neposluhom mjesnomu biskupu uspjeti. To međutim nije razlog da mi, ne griješeći se o Božje zakone, ne damo doprinos „demokratizaciji“ Crkve kao institucije.

To je naše pravo i obveza. Crkva je zajednica vjernika, i danas je smiješno ne prihvaćati načelo prema kojem se upravo ti vjernici moraju „pitati“ u određenom (sve većem) broju tema. Katoličkoj crkvi je nekada trebalo previše vremena da shvati svoje pogreške i zablude, to ju je uostalom koštalo gubljenja velikog broja vjernika (ponekad cijelih naroda), ali se svejedno znala prilagođavati novom vremenu. Nema ništa „sveto“ u slijepom držanju formalnih crkvenozakonskih odredaba koje ne prihvaća veliki broj vjernika u određenoj zajednici (župi). Župljani Gruda i ostalih „spornih“ župa zacijelo bi uskratili podršku svojim franjevcima ako bi „zastranili“ u odnosu prema Bogu i vjeri. Ali ovdje se ne radi o tome.

I još nešto o „redovitom stanju Crkve“ na koje se biskupovi apologeti često pozivaju. Prema tom tumačenju, „redovito stanje Crkve“ jest ono u kojem svjetovni kler upravlja župama, a redovnici se mole u samostanima. A, kao, neredovito je stanje crkve u Hercegovini jer većinu župa drže franjevci. Čak ako je u cijelom preostalom (katoličkom) svijetu tako, činjenica da su crkve u toj „neredovnoj“ Hercegovini punije nego drugdje treba biti znak Svetoj Stolici, Kongregaciji za nauk vjere, mjesnom Biskupu i svima kojih se to tiče, da je s nama sve u redu, da ovaj model koji imamo nekoliko stoljeća (franjevci na župama) dobar i prihvatljiv. Umjesto da nas se proganja administrativnim zaprekama, „hercegovački model“ treba „ozakoniti“, treba priznati našu posebnost. Jednom za svagda.

Biskup pobjednik

Ja želim vjerovati da će upravo ovakvo razmišljanje prevagnuti kod crkvene hijerarhije. Ne treba se nitko pri tome bojati da će biti poražen. Naročito ne u vječnosti. O, kako bi veliki pobjednik bio biskup Ratko Perić kada bi se u Rimu zauzeo za odustajanje od spomenutog Dekreta i ozakonjenje stanja u „spornim“ župama. O, kako bi ga slavio narod hercegovački!

Naš biskup Ratko Perić, a mnogi kažu da je on ključna figura ovog spora, nebrojeno je puta dokazao da zna ispravno „misliti“ hrvatske nacionalne interese u Hercegovini i Bosni, i ja se iskreno nadam kako će upravo on potaknuti promjenu stava Svete Stolice i donošenje odluka kakve većina ljudi u spornim župama želi.

Zamislite vijest koju donosi neki portal, recimo u proljeće 2015. godine, sa Španjolskog trga u Mostaru: U prigodi otvaranja nove katedralne crkve Sveti Otac Benedikt XVI, u sklopu prvog pastoralnog posjeta Hercegovini, skupa je s mjesnim biskupom Ratkom Perićem obznanio odluku prema kojoj se odustaje od primjene odredaba Dekreta Romanis Pontificibus, vraća se kažnjene oce franjevce u njihov Red, i trajno prepušta upravljanje spornim hercegovačkim župama upravo franjevcima. Središnje misno slavlje na kojem je ova odluka objelodanjena završilo je skladbom „Marijo, o kako lijepa si“ u nadahnutoj izvedbi fra Bernarda Marića.

I konačno, svi bismo bili sretni da se cijela ova stvar riješi što prije. Stoga se snažno zauzimam za „koncilijantan“ ton, a protiv teških riječi s obiju strana. Dosta nam je umjetno stvorenih i poticanih podjela i neprijateljstava među Hrvatima: Split-Zagreb, Hercegovina – Bosna, franjevci – „popovi“, Mostarci – „prekožovničani“, boduli – vlaji...Uzdam se u Boga da će nam pomoći sići s barikada!

Ivan Šimić

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari