Povratak na stara ratišta nevoljko budi davna sjećanja poput prisilnog bijega u prošlost! Bijeg završava susretom s traumama koje se ne mogu izbrisati stečenim ratnim iskustvom, niti se mogu na bilo koji način zaobići, a da se opet ne proživljava onaj isti osjećaj blizine smrti.
Ali ovaj povratak, nakon dvije godine na stolačko ratište, u meni stvara dodatni nemir koji pokušavam cijelim putem još od Ljubuškog razriješiti sam sa sobom. Uzalud nastojim držat zatvorene oči i pretvarat se da spavam na prvom sjedalu autobusa, koji nas već uspinje uz strme serpentine iznad Svitave. Još ni jedan put nisam otvorio oči i bacio pogled dole na široko jezero, koje ostaje ispod nas, s kojim sam se znao svaki put pogledom opraštat i prisjećat svih onih lijepih trenutaka provedenih na obali tog jezera. Tu smo prije rata uz mnoštvo ribarskih štapova i logorske vatre provodili bezbrojne dane i noći, strpljivo čekajući trenutak kad će na neki štap udarit šaran savit ga do vode i s njim zatresti. Na žalost, trenutno u mom životu ne postoji mjesta za takve radosti! Skroz sam zaboravio da se gore na vrhu serpentina u zadnjoj krivini moram još jednom, po običaju, osvrnuti i baciti zadnji pogled na jezero nakon čega se ono gubi iz vida, a mi zamičemo sve dublje u ratnu zonu stolačkog ratišta. Moje su misli opet u prošlosti ali samo do vremena početka pripreme za krvavi Domovinski rat.
U to smo vrijeme svi osjećali istu potrebu staviti se na raspolaganje u obranu svojih ognjišta, ali trenutno nije bilo dovoljno pušaka i naoružanja za sve. Oni malobrojni koji su već bili naoružani uživali su veliko poštovanje u narodu, a povratkom sa prvih ratnih okršaja u našim očima stvarali su sliku prave elitne vojske. Nisu dugo trajali veseli ratni poklici naših bojovnika, kratko iza toga u ono sušno proljeće 92. ratište Krivodol svoj žedni krš natapa krvlju hrabrih mladića i zavija Ljubuški u crno. Nakon tih stravičnih iskustava nastaje jedna podmukla neizvjesnost u narodu i među onim prvim dragovoljcima koji su već iskusili strahote rata i blizinu smrti.
Napokon, pristižu obećane puške, Ljubuški ubrzano kompletira brigadu sa svim potrebnim popratnim i pozadinskim jedinicama. Veliki strah se uvukao među dragovoljce, mnogi od njih po svaku cijenu nastoje zaobići prvu crtu rata i prije svih popunjavaju slobodna mjesta u pozadinskim jedinicama. Samo najodvažniji ostaju i dalje na prvoj crti, te s novim snagama tek naoružanih bojovnika postaju glavna osovina obrane tijekom cijelog rata.
Nije ni onima bilo lako dočepati se pozadinskih jedinica, morali su nekoga uvjeravati kako su u JNA osposobljeni baš za taj rod vojske, a ako su dobili odgovor da tih rodova ima previše na popisu, e, tada su se potezale razne veze i vezice uz tko zna kakva još obećanja i revanširanje za uslugu koja spašava od odlaska na bunkere. Ono što je najbolnije u svemu jest činjenica da su sve popratne jedinice popunjene preko barem malog udjela odgovarajuće privatne veze i, nikome nije toliko važno jesu li ostali dečki dovoljno osposobljeni za prvu crtu obrane koja im je jedina ponuđena i preostala. Upravo je to razlog mog nemira koji se cijelim putem nastanio u meni i nikako da me ostavi na miru.
Uzalud sam zatvarao oči i misli usmjeravao na nešto sasvim drugo, nikako nisam mogao začepiti uši da ne slušam već dobro poznati zvuk autobusa koji se duboko urezao u moje sjećanje. Taj isti autobus ja sam vozio u jednoj građevinskoj firmi prije rata, iako sam u JNA također bio vozač, nakon što je HVO mobilizirao autobus nisu ga ponudili meni. Možda mi najviše smeta što, sad u njemu, sve nas vozi jedan mlađi dečko koji prije rata nije uopće vozio autobus? Ali što sad, sad kad se nikako ne mogu osloboditi osjećaja da sam duboko povrijeđen nepoštenim načinom raspodjele vojnih zaduženja po rodovima vojske!? Ipak pomalo se sabirem i nadolazim, pronalazim odgovor za razlog što sam uopće postao jedan od onih kojima je prva crta postala ne zaobilazna sudbina.
Sebe sam zatekao u svojim ljudskim slabostima, skroz sam zanemario činjenicu da sam u molitvama vapio od Boga pomoć u odabiru vlastitog puta kroz rat. Bog mi je svaki put u srce stavljao raznoliku lepezu puteva i ostavljao mogućnost meni da sam odaberem jedan od njih. Mogao sam odabrati onaj široki glatki put bez prepreka, kojim su već mnogi otišli u inozemstvo, dezertirali i iza sebe zatvorili vrata ratnih strahota. Bio mi je ponuđen i manje dalek put koji me uključivao u rat, samo sam trebao dostavit potrebne liječničke nalaze. Mnogi su tako uspjeli, lako su dobili odgovarajuće nalaze za manju novčanu svotu i tako u velikom krugu zaobilazili brda i bunkere. Bilo je tu još niz ponuđenih kombinacija i puteva koji su me mogli spasit od prve ratne crte i tako opravdat moj udio u Domovinskom ratu. Ništa od svega nisam želio odabirati sam, nego sam opet u molitvi tražio Božju pomoć. Znao sam da su Bogu najdraži naši životni putevi pravde i poštenja, putevi koji će imati obzira prema bližnjima i njihovim potrebama da im u teškim trenutcima ponudimo svoju blisku pomoć, a ne da od njih okrećemo glavu i nastavimo lagodno živjeti. Zato su moji pogledi stalno letjeli prema onom najužem putu koji mi Bog u mojoj molitvi svaki put stavlja pred oči ali tamo negdje skroz na strani. Ne mogu a da ne vidim kako se po tom istom putu svakodnevno vuku ispaćena tijela zapuštenih i prljavih ratnika, taj je put već bio poprskan krvlju domoljuba, posut trnjem, strahom i blatom, i, koji je vodio ravno na bunkere gdje se svakodnevno gine. Sebi sam nastojao objasnit: Ako je moj odabir ratnog puta uslijedio nakon dugotrajne molitve i posta, kao nešto što je u tom trenutku bilo najpravednije i najpoštenije, onda nije pošteno da se žalim što je netko drugi raspoređen na daleko manje opasno i povlašteno mjesto, koje je po mom nekom trenutnom uvjerenju trebalo pripasti meni.
Možda je još jedan razlog mog trenutnog nezadovoljstva bolna spoznaja koja me moralno poljuljala na samom polasku iz Ljubuškog, spoznaja je jednako pogodila mene i nekolicinu prisutnih suboraca. Svi su oni moji suborci još iz vremena sa Crnih Vrhova, s njima sam skupa proživljavao ledene noći u planini pod otvorenim nebom. Iz tog vremena nosimo iste ožiljke na vlastitom tijelu koje tajimo kao dio naše najdublje intime, jedino o tome međusobno razgovaramo i jedni druge tješimo.
To su bile ledene, polarne, noći u planini, s vremena na vrijeme kroz noć se prolamao prasak stabala bukve, bukve su pucale od leda, jeziv je prasak ječao kroz planinu. Vatra nije htjela gorjeti, gorjela je dok smo tanke smrznute grane potpaljivali papirnim omotima od streljiva ali i toga je brzo ponestalo. Vino bi nas najbolje moglo zagrijati da se nije već smrznulo kao i voda u plastičnim bocama, sve je oko nas bilo pretvoreno u tvrdi led osim rakije u boci. Ta ledena rakija bila je naša velika pogreška kojom smo, pijuckajući po malo, nastojali zagrijati drhtavo tijelo. Tek smo kasnije saznali da je najopasnije za zube na takvoj hladnoći piti rakiju i disati otvorenih usta bez zaštitnog šala preko lica. Ujutro nismo uopće osjećali za čeljusti, imali smo osjećaj da su nam čeljusti strano tijelo u ustima.
Negdje tamo pred večer, svi kao jedan, počeli smo po malo na dodir prstima oko zubi osjećati pojačanu bol da bismo nakon nekoliko dana osjetili kako nam se pomalo klimaju zubi. Ja sam do tada imao zdrave zube, zubi su bili moj veliki ponos, iako sam osjećao da se klimaju mislio sam da ću ih spasiti ako budem pažljivo birao i zagrizao mekšu hranu. Mjeseci prolaze, zubi se u sviju nas izraženije klimaju, a pri jutarnjem pranju oko zubi se javlja krvarenje. Neki od nas uspjeli su dugo zadržati takvo stanje i nadali se kako to nije toliko strašno, sve dok nismo taj dan pri polasku iz Ljubuškog saznali da neki naši suborci sve češće posjećuju zubara i da moraju pomalo vaditi potpuno zdrave zube. To nas šokiralo, nismo uopće međusobno komentirali bilo što na tu temu! Svaki se od nas nekako zamislio sam nad sobom, valjda su i oni sebi postavljali mnoga pitanja kao i ja; "…je li nam to trebalo i za koga smo išli da prednjačimo ispred drugih vojnih obveznika koji su se cijeli rat grijali u pozadinskim jedinicama ili u svojim obiteljskim kućama?"
Još bi ja o tome razmišljao da se nije primicalo vrijeme kad trebamo napustit autobus i preći na teške kamione koji će nas još neko vrijeme treskati lošim putem do Drenovca. Nije ovo prvi put da upadam u takva poljuljana moralna stanja, sve je to prolazno, sve su to prolazne površne rane koje se često zadobiju nepravdom od dijela svog naroda, pa se kao takve lako potisnu i zaborave. Takve rane najlakše liječi neka domoljubna pjesma od koje svakom ratniku lako zatitra srce. Dovoljno se prisjetit Hrvatske himne i onog dijela gdje se očekuje od sinjeg mora da kaže cijelom svijetu kako Hrvat ljubi svoj narod. Te sam dijelove Himne često emotivno proživljavao, svaki me put preplavi dubok osjećaj radosti, jer mom narodu pripada moja obitelj, rodbina, prijatelji, mnogi Hrvati razasuti po svijetu koji su nas obukli i naoružali da branimo našu jedinu Domovinu, zatim, moji suborci na koje sam ponosan i sa kojima dijelim iste ratne ožiljke na tijelu i duši. Ako bi našu himnu pozorno slušao u većem društvu nikada nisam u tim prilikama širio razmišljanja o poginulim domoljubima. Znam da bi mi to navuklo suze na oči pa bi se bojao da u očima drugih ne izgledam kao kakav mlakonja, zato sam poginule domoljube čuvao u srcu i često ih spominjao u svojim tihim molitvama.
Ipak, meni ratni moral najlakše vraćaju vjerni suborci iz kojih zrači ratna spremnost i snaga domoljuba koji čvrsto stoje na braniku Domovine. Gle ironije, ja se poduzeo časničke funkcije u satniji od mene se očekuje da podižem moral suborcima, a sad mi treba njihova pomoć da me ne osvoji malodušje!
Nakon dvije godine odsutnosti sa stolačkog ratišta opet na kamionima prolazimo pored ona ista dva uništena tenka JNA, oni su još tu na istom mjestu gurnuti u stranu s puta. Sve nas to podsjeti na nekakvu uzvratnu ratnu utakmicu sa Srbima, utakmicu na koju ovaj put dolazimo na dvoboj spremniji i s većim ratnim iskustvom.
Dolje u zaseoku Boljuni, dočekaše nas oni isti provokativni ćirilični natpisi po fasadama razorenih i opljačkanih kuća, to dodatno razljuti suborce koji postadoše još nabrijaniji i spremniji za prvu ratnu crtu. Zapovjednici vodova i desetina imaju spreman spisak bojovnika po borbenim skupinama, već unaprijed imamo redoslijed odrađivanja smjena na položajima. Uveli smo novo pravilo u zapovjedništvu satnije, odlučimo odrađivati smjene na bunkerima kao i ostala vojska. Vojska to zna cijeniti, pa će nam biti lakše voditi satniju i tražit od njih veću vojničku disciplinu. Ipak, opet se osjeća ona ista doza ne povjerenja vojske prema zapovjedništvu satnije, jer je do sadašnja praksa kroz rat pokazala da su se neki zapovjednici izvlačili na račun svoje vojske. Ti su zapovjednici dežurali u pozadini, dok se ostala vojska često u teškim ratnim trenutcima morala sama organizirati i smišljat taktiku rata na prvoj crti obrane.
Kad smo mislili da je u satniji zavladao red i disciplina, i da nema nekih većih ispada na prvoj crti od strane naših bojovnika; iznenada se dogodio jedan ispad koji je mogao biti naplaćen mnogim našim životima. Spletom okolnosti i ja sam uvučen u ludu zamisao jedne naše borbene skupine koja je već nekoliko dana i noći odrađivala smjene na zloglasnoj Petici. Petica je posebna po tome što na druge položaje dečke dovozi kamion, a od njih do Petice treba pješačiti pod naoružanjem i opremom niz brdo, zatim uz brdo više od sat vremena. Tih je dana borbena skupina s Petice došla na ludu ideju da se malo odvaži, te da se skroz gore do bunkera dovezu kamionom. Mi smo u satniji odlučili da baš taj dan idem ja sa tom skupinom bojovnika na položaje, naravno da nismo imali pojma o njihovim namjerama. Ono pojačanje koje smo mi iz zapovjedništva satnije davali pojedinim položajima nikada nismo nikome najavljivali, prije polaska na smjenu došli bi s opremom i naoružanjem i čekali bi vrijeme polaska s određenom skupinom. Ja sam odmah osjetio da skupini suboraca nije po volji što ja taj dan idem sa njima, nešto se međusobno čudno gledali, zatim se malo izdvajali i nešto dogovarali da ja ne čujem. Nisam mogao izdržat, upitam ih koji je problem, zar nešto moraju kriti od mene? Pomislim da možda svi nisu prisutni koji su na spisku za smjenu pa sad ne znaju kako bi to od mene sakrili ili opravdali. Rečem im ako je to u pitanju da neće imati problema što se mene tiče ali da ubuduće to moraju rješavati preko zapovjednika satnije. Malo se počeše smijuckat, vidim da su odlučili reći o čemu se radi ali nije ni blizu onome što sam ja pomislio. Njihova ideja da se kamionom izravno makadamskim putem dovezu na Peticu ravna je "ruskom ruletu", jer se na tom putu mora ući u neprijateljsko područje i proći ispred njihovih položaja. Stadoše me uvjeravati kako Srbi u protekla dva dana nisu uopće pucali sa tih položaja i pretpostavljaju da nema nitko na njima. Ja im rečem da je moguće kako i oni imaju problema sa smjenama na svojim bunkerima, mi često nismo mogli pokrit svaki bunker, nismo imali dovoljno ljudi, ali to bi trajalo najviše dan dva. Nitko nam ne može garantirati da su trenutno ti njihovi položaji prazni, a niti je sigurno da su bili prazni proteklih dana samo po tome što nisu sa njih pucali. Kad su mi izložili cijeli plan kako to namjeravaju izvesti ostavili su me bez teksta, jer je u svemu bio kritičan samo kraći dio puta koji bi kamion trebao preći za desetak sekundi. Na tom kritičnom dijelu svi trebaju skupa virit kroz zadnji otvor cerade i držat spremne i uperene puške u svaki cilj koji se pojavi. Pod takvim okolnostima teško je s jurećeg kamiona precizno pucati, ali oni se i drugom dosjetili: Svoje su puške napunili svjetlećim streljivom, s kojim se vrlo precizno gađa jer se svaki ispaljeni hitac vidljivo prati do cilja, zrno ostavlja trag kao laserska zraka pa se već slijedeći lako usmjerava u cilj.
Nisam znao što u tom trenutku reći, ako ih smetnem od te sulude zamisli ispasti ću u njihovim očima kukavica. Opet kad pomislim da možemo uz malo sreće na položaj stići za pet minuta, velika je razlika od onog napornog pješačenja koje bi trajalo više od sat vremena. Kad sam rekao da i meni donesu jednu kutiju svjetlećeg streljiva znali su da sam na njihovoj strani. Nakon toga u detalje smo razradili cijelu operaciju prolaska ispred neprijateljske borbene crte, koja nam je iz te blizine bila skroz nepoznata. Nismo imali puno vremena za odlaganje, penjemo se na kamion i krećemo u ludu ratnu avanturu izazivanja sudbine!
Na prijevoju puta koji se spušta u Stolac naš kamion usporava i skreće desno na Drenovac. Odmah se tu na uzvisini nalazi Drenovac, a među razrušenim kućama naš položaj broj 2. Taj je dio ratišta postao ne prepoznatljiv, poznaje se samo po rasporedu puteva. Neke su kuće gotovo do temelja porušene, na ostatcima zidova drugih kuća nema niti malo naznake fasade, sve su davno ogulili srpski geleri. Cijela ćoša jedne dvokatnice visi izvaljena i drži se samo na jednoj žici, taj mi je prizor ostao u sjećanju od prije i samo po tome prepoznajem to područje. Malo podalje prolazimo pored bunkera i položaja broj 3, on nam ostaje sa lijeve strane. Desno od puta još je na istom mjestu mitraljesko gnijezdo i teški trocjevac, on je okrenut u neprijateljsko područje u koje se mi već polako spuštamo.
Tu smo po pravilu trebali zaustavit kamion, uzet ratnu opremu i nastavit pješačenje niz brdo. Ali ne, naša ludost ima drugi plan, produžavamo još stotinjak metara i tu se zastajemo kako bi na brzinu iskočili i sklonili kamenu barikadu koja tu na putu stoji duže od dvije godine. Nastavljamo dalje, kamion se tiho i lagano spušta, mi se natiskali na zadnji otvor ispod cerade. Jedni su sjeli na pod, prebacili lijevi lakat preko zadnje stranice i drže uperene puške u pravcu gdje se za nekoliko trenutaka treba pojaviti meta. Ja sam popunio gornji red i čvrsto sam obuhvatio lijevom rukom metalni luk koji drži ceradu.
U gornjem redu stajali smo zgusnuto, tako sabiti jedan uz drugoga imali smo bolju stabilnost. Samo smo čekali trenutak kad će kamion naglo dodat gas i skrenuti prema uzbrdici na desno. Sve smo unaprijed imali isplanirano, kamion je dodao gas, skrenuli smo naglo u desno, a pred oči nam iskoči široka pozornica neprijateljskih položaja. Nije nam palo ni na kraj pameti da će se srpski bunker pojaviti tako blizu nas, udaljen je manje od pedesetak metara, svaka se vreća pijeska jasno razabire,vidi se svaka drvena greda pokrova i gomila kamena na vrhu greda. Na bunkeru sablasno izgleda uski crni otvor iz kojeg svaki tren očekujemo rafalnu paljbu. Desno od bunkera složene bijele vreće pijeska, a među njima na dvije nogare stoji crni mitraljez usmjeren prema nama. Tih desetak sekundi postade vječnost, mi u grču čvrsto ciljamo u otvor bunkera i prema mitraljeskom gnijezdu, čekamo da se bilo što pokrene i da pustimo naše zgusnute svjetleće rafale. Kamion se još bučnije uspinje, neprijateljski položaj ostaje ispod nas, a mi imamo osjećaj da se izdižemo i letimo prema nebu. Ne, ne letimo još u nebo, jer se iz neprijateljskog bunkera i mitraljeza još nisu pojavili plameni jezici, a da jesu u istom bi trenu nekoliko nas poletjelo u nebo prije nego bi do nas stigli pucnji koji u tim prilikama nekoliko trenutaka kasnije stižu. Nebi puno pomoglo što bi u istom trenu i mi zapucali, preciznim gađanjem mi bi prekinuli njihovu paljbu ali to bi bilo za neke od nas već kasno. Cijelo to vrijeme osjećam kako mi srce tuče u vratu i koda mi krv u žilama kruži u suprotnom pravcu. Napokon, pored mene jedan suborac, Šarac se preziva, drhtavim glasom progovori i reče ovako: "Da su mislili pucat već bi pucali!!"
Zamicali smo preko prijevoja puta, ispred naših očiju put se izdiže i stvori se spasonosni zaklon! Tek je završila prva faza naše budalaštine, slijedi druga; kamion se naglo zaokrenuo, mi poiskakali i predali ga skupini bojovnika koje mijenjamo. Nije valjano ni stao, oni su već bili na njemu, natiskali se na prednji dio i preko kabine naslonili puščane cijevi. Dok su zamicali preko prijevoja puta, mi smo još čekali spremni da im potrčimo u pomoć ako na njih slučajno za koju sekundu zapucaju. Samo se čula buka kamiona koji se izgubio iz vida, ali kad smo ga uočili kako se primiče našim položajima na drugoj strani brda, tek smo tada stali poskakivat i veselit se ko kakva nestašna djeca. Tek su mi tada koljena počela klecati, već smo na vrhu Petice, zaputim se prema bunkeru i osjetim umor koda smo skroz odozdo pješice izišli na nju. Dok sam iz bunkera preko telefona razgovarao sa zapovjednikom satnije, čujem kako vani moji suborci živo raspravljaju o proteklom događaju. Imali su dvostruka razmišljanja, jedni su uvjereni kako nitko nije bio na neprijateljskom položaju. Drugi su pak tvrdili da su neprijatelji bili na položaju ali da smo im utjerali strah naglim prepadom pa se nisu usudili oglasit. Pitali su i mene za mišljenje, ja sam im rekao da neprijateljski položaj nije bio prazan, jer inače nebi ostavili onaj mitraljez bez nadzora. Rečem im kako sam upravo obavijestio zapovjednika satnije o našoj budalaštini i da je on već uputio ljude koji će opet pregradit onaj put, taj će dio držat pod stalnim nadzorom da više nikom ne padne na pamet nešto slično izvesti. Još im rečem da ovo ne trebamo nikome prepričavati, mnogi nam neće vjerovati, a oni koji povjeruju samo će se uvjeriti koliko nas je sve skupa jednako zaludio ovaj rat…. (nastavlja se)