Stipe Odak dobitnik nagrade za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama u prozi

ljubuski.info

Narodna knjižnica i čitaonica Vlado Gotovac Sisak ustanovila je književnu nagradu "Tea Benčić Rimay" za najbolju zbirku pjesama u prozi u čast prerano preminule Siščanke Tee Benčić Rimay pjesnikinje, esejistice, književne teoretičarke i profesorice hrvatskog jezika i književnosti.
Svečana dodjela ovogodišnje nagrade na programu je 11. prosinca u 18 sati u Odjelu za odrasle (Rimska bb).

Za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama u prozi, prosudbena komisija u sastavu Božica Vuić, Branko Maleš i Dražen Katunarić, odabrala je zbirku "Svjetlopisi" autora Stipe Odaka.

Stipe Odak rođen je 1986. godine u Ljubuškom, gdje je završio osnovnu i srednju školu. U Zagrebu je diplomirao filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Trenutno radi na sveučilištima Leuven i Louvain la Neuve kao doktorand i stipendist belgijske zaklade za znanost. Aktivno se bavi pjesništvom a dobitnik je nagrade "Goran" za mlade pjesnike za 2013. godinu te nagrade "Kvirin" 2014. godine za najbolju zbirku pjesama mladog autora.

Iz zbirke:

Izokrenuto gledanje

Knjiga okrenuta na svoj hrbat reče:
"Tek kada su ljudi otišli u svemir, gdje je nebo crno, i pogledali nazad na Zemlju iz daljine, osjetili su po prvi put pravu nostalgiju. Otišli smo gore da pobjegnemo, a sada se penjemo samo da bismo se mogli dostojno vratiti. I tek kada su izumljena prva zrcala, ljudi su počeli udaljene slike zvati "naš odraz." Pogled nam treba biti izokrenut, ako želimo shvatiti punu stvarnost onoga što vidimo.

Mnogi mi dolaze i govore da ništa ne može trajno izliječiti ljudsku tugu. A ja ih pitam kako to mogu reći kad još uvijek nisu promatrali kožu između vilice i vrata dok tanka vena uznemiruje njenu površinu. I podsjetim ih da još uvijek nisu smislili ime za 'ono što je ušlo u tebe kada si se pokrio bijelom plahtom i ljetom prije tri godine.' I pokažem im prstom prema nježnom ulju sandalovine i kažem im: 'Recite mi, zašto je tako stidljivo?'

Ako ostanete na jednom mjestu, nikada nećete zaslužiti svoj povratak!"

Moja majka ogrnula me u tepih raznobojni

Naslonjen na bok, ovako je usnuo:

Bila je to kuća, a pokraj nje most velik kao litica. Zidovi su bili izrezbareni. Kao po stolu, prelazio sam rukama kroz reljef. Bili su to ucrtani listovi i sveti stihovi koje nisam čitao očima već vrhovima prstiju. Najprije nisam prepoznao sebe, a onda mi se učinilo da sam među riječima urezanima na zidu opipao svoje ime. Koža na dlanovima bila je potamnjela i mirisala je na šipke, na njihove kore koje sam prije toga kidao. Točno na sredini prsiju, gdje se kosti sastaju, netko mi je nacrtao pticu. Bio je to pelikan i njegov vrat bio je kljunom probijen, a krv je kapala na moje dlanove. U kut sam tada otišao, premda mi se soba prije toga činila okrugla. Sam i gol ništa nisam imao osim boje šipaka i jednog crteža na sebi. Moja majka tada me ogranula u tepih raznobojni i ja sam se nasmijao u snu. Tako je Jakov Josipa obukao u šarene haljine prije nego što su ga odveli daleko u Egipat. Daleko.

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Okupacija u par slika Boris Čerkuč
ljubuski.info
Ne ubij, ne kradi, ne laži! Josip Muselimović
ljubuski.info
Država duradi nešto! Boris Čerkuč
ljubuski.info
Djeca naša izgubljena Igor Božović

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari