Prvi me put na ratištu probudila tišina! Odgovarala mi toplina vreće za spavanje i, još nisam želio otvarat oči, nastavim skladno disat i poželim se opet vratiti u san.
Nije tišina dugo potrajala, začujem PAM-ove i naglo se trznem! Moji su suborci još sjedili za stolom, na istom mjestu gdje su iza ručka ostali sjediti kad sam išao malo prileći. Panično zavičem:
"PAMovi!!"
Obojica njih prasnu u smijeh i okrenu se prema meni.
Rekoh: "Otkud sad PAMovi dole na Andori, ono ne mogu biti naši, naši su na drugoj strani Neretve skroz u brdu?!"
U trenu mi pade na pamet da su položaji Andora najosjetljiviji ako ih se tuče PAMovima. Taj se dio Bijelog polja nalazi na brisanom prostoru bez ikakvih prirodnih zaklona. Naši se položaji protežu šljunkovitim dijelom uz magistralu - put Mostara, sve do spaljenog doma časnih sestara koji je trenutno u Muslimanskim rukama. Moji se suborci još ne prestaju smijati, a ja im nastavljam i dalje panično govorit:
"Budu li dovukli PAMove u onaj dom, iz te ih zgrade nitko živ neće više istjerati!?"
Napokon mi rekoše da se umirim, i da ne trebam paničariti jer to pucaju naši dečki s Andore. Kazaše kako su oni sve to već provjerili na licu mjesta, mene nisu htjeli budit jer su, kako rekoše, vidjeli da spavam ko mala beba. Jedan suborac sve ukratko objasni:
"To što se dešava tamo na Andori može samo pasti na pamet našim Ljubušacima!! Zamisli samo što im je palo na pamet; donijeli na položaj metalnu bačvu, sa jedne joj strane isjekli i izvadili dno, a onu drugu stranu probušili na sredini, probušili je tek toliko da mogu provući vrh puščane cijevi. Bačvu postavili gore na magistralu i zamaskirali je vrećama pijeska. Kad se uvuče vrh cijevi kroz tu rupu i puca prema njihovim položajima pojedinačno, bačva pojačava zvukove i funkcionira ko veliki zvučnik, a pucnjevi svojom silinom nadjačavaju i PAM. Naši su danas prije sat-dva prvi put probali tu napravu, rekoše da je tamo među njima nastala velika panika, nije im jasno iz čega ih tučemo.
"Upitam ih gdje su našli te bačve i možemo li mi koju dobiti?"
Posvjedočiše da ih ima još tamo na obali Neretve, stoje složene blizu one skele i ako odmah ne odemo po njih da će ih vojska razvući po drugim položajima, jer hoće sad svi da imaju takvu "makinju" na svom bunkeru. Htjedoh se izvući iz vreće i da odmah krenemo ali me onaj drugi suborac zadrža i reče:
"Sačekaj još trenutak, imamo ti štošta kazat što se dogodilo dok si ti spavao!"
Nas smo dvojica nakon ručka išli nositi one vreće ambalaže i izbacivali ih tamo na magistralu kako smo dogovorili. Izbacili smo prazne konzerve, a staklenu ambalažu bacali visoko da se razbija. Ja sam za to vrijeme iz bunkera s dvogledom osmatra njihove položaje ispred nas, i nešto mi upalo u oči što nisam vidio do sada.
"Reci mi, kad si ti zadnji put sve detaljno osmatra i je li tebi išta novo upali u oči?"
Ja: "Tamo nema puno detalja da bi mi mogli promaknuti neki novi ako se pojave. Ispred nas je široka ledina, desno je ona kuća odmah uz magistralu, na lijevu stranu potok i preko potoka započima naselje sa kućama, - među njima je bila i ona zastava. Od sitnih detalja ispred nas na ledini ima jedna potezna mina, kroz dvogled se vidi i zategnut konac na njoj, to već znate! Ne znam ja tko ju je postavio ali je ona trenutno jednaka zaštita i nama i njima. Tu minu nije teško iz puške pogodit i aktivirat, ali neka je tamo, nama je glavno da znamo za nju. Nego, što me toliko ispitujete, što ste vi zapazili a da je meni to promaklo?"
Suborac: "E, vidiš, tamo od te mine lijevo prema potoku vidi se još jedan njihov bunker, a znamo da ga ti nisi nikad spominjao!"
Ja: "Ne mogu se načudit da su ga baš tu podigli i da je nama to promaklo?! Mogli su ga napravit jedino u protekle dvije noći, tamo ga prije nije bilo, a mi ga valjda nismo mogli zapazit jer nam je pozornost odvlačila ona zastava!"
Taj nam je novi bunker ispred naših položaja poremetio sve planove, došli smo na položaje prije vremena i detaljno izviđali cijeli prostor oko njega. Dobro su ga utvrdili, još su ispred postavili zid od elemenata cigle, malo rastavljenih elemenata da kroz njih imaju vidik i da im zid ujedno bude zaštita od naših raketnih bacača, - tako da se barem prva raketa aktivira i zaustavi na zidu.
Još upitam svoje kome su sve o bunkeru pričali, rekoše da to trenutno znamo samo mi. Ja im predložim da o njemu nikome ništa ne govorimo, a kad ga naši suborci sa susjednih bunkera zapaze, reći ćemo im da smo ga mi davno uočili, samo da nam nebi prebacivali kako dovoljno ne vodimo računa što se događa ispred nas. Ako kažemo da su nam ga tek sada tu pred nosom podignuli, izazvati će nam probleme ko i ona zastava, sva će vojska nagrnuti da ga se odmah uništi.
Cijelo smo vrijeme pokušavali zanemariti taj novi bunker ali nije išlo, oči su nam stalno letjele prema njemu. Doživljavali smo ga kao novu provokaciju koja nas opet počela nagrizati iznutra. Nikad jedna nevolja ne ide sama, one kad krenu obično zaredaju jedna za drugom. Nije potrajalo dugo vremena, uslijedila je provokacija kojoj smo sami doprinijeli, odnosno ja i moja ideja da se na magistralu izbace one prazne konzerve kako bi zaklapetale ako nam se neprijatelji budu potajno privlačili.
Zapuhaše prvo vjetrovi sa Neretve i počeše koturati one prazne konzerve s jedne na drugu stranu magistrale. Tek nam tada postade jasno koju smo budalaštinu sebi kupili, i sami sebi iznad glava izazvali nesnošljivo orgatanje. Samo što bi vjetrovi sa Neretve malo popustili, odozgo sa snježnih vrhova Veleža začuli bi silovite vjetrove dok nam se približavaju i obrušavaju niz strme planinske klance. Nadolazak tih vjetrova, još iz daljine, najavljivalo je bučno orgatanje po krovovima kuća. A, kad bi se obrušili na ravnice, kroz stabla bez lišća, put bi nastavili zviždeći do naših položaja. Ti vjetrovi nisu bili ni nalik onim našim vjetrovima s Neretve. Oni s Veleža nisu imali strpljenja polako koturati konzerve s jedne na drugu stranu magistrale među onim bankinama, već bi ih odmah u naletu prevrtali jednu preko druge, pa bi nam mnoge letjele preko magistrale blizu glave. Sve je očitije da mi nismo ostali sami na krvavom bojištu na lijevoj obali Neretve, već se u rat uključile i prirodne sile koje jedna drugoj prkose na istoj crti našeg ratnog poprišta i tako nam zadaju nove brige i mnoge nevolje.
Ljubuški bojovnici nikada nisu dopuštali neprijatelju, a niti prirodnim silama da im baš svaki dan na ratištu pretvaraju u noćne more. Ono malo slobodnog vremena, kojeg smo imali na raspolaganju, između napornih ratnih poslova na prvoj crti bojišnice, ostavljali smo za sebe. Često se po danu kartalo, igrala se bela, a ako bi neka partija za dana ostala nedovršene, nije se nikad prekidalo zbog mraka. Za borbu protiv mraka našlo se dovoljno voštenih svijeća koje su uspješno pomagale u rastjerivanju te mračne prirodne sile.
Česta su okupljališta bila u jednoj gotovo uništenoj hrvatskoj kući. Kuća je bila velika, građena modernim stilom, zatekla se na putu neprijateljskih projektila i postala naizgled ne upotrebljiva. Vojsci je ipak poslužila, u njoj je ostala netaknuta bračna namještena soba i djelomično oštećen zid dnevnog boravka. Cijelim dnevnim boravkom dominira je veliki otvoreni kamin u kojem se vatra nikad nije gasila. Oni vojnici koji slobodno vrijeme nisu provodili uz karte nešto su pronalazili za čitanje, uvijek se nađe neki stari časopis ili samo dijelovi njega. U nedostatku literature za čitanje, dečki su posegnuli za ladicama i ormarićima u toj spavaćoj sobi i pronašli cijeli svežanj ljubavnih pisama. E, ta su pisma naglo prekinula svaku partiju karata i druge slobodne aktivnosti. Čitanje ljubavnih pisama pretvaralo se u cjelovečernju kazališnu predstavu u kojoj su i oni obični slušatelji imali svoju sasvim spontanu ulogu.
Nije pisma mogao svatko uzimat u ruke i čitat samo za sebe, ta je posebna uloga povjerena našem bojovniku Jozi. Jozo je imao melodičan glas, čitao je razgovijetno i znao se uživit u napisanu riječ. Uglavnom, iz sačuvanih pisama dalo se zaključiti kako je riječ o jednom hrvatskom mladom paru, koji svoju višegodišnju uspješnu vezu okrunjuju brakom. Kasnije je žena svoja sačuvana pisma iz proteklih dana spojila s muževim, i, sve ih držala uvezane pored bračnog kreveta u ladici noćnog ormarića.
Jozo se prije prvog čitanja potrudio sva pisma posložiti onim istim redoslijedom kako su pisana, tako da je svako pismo slijedilo svoj odgovor. Nismo mi, okupljeni oko njega, bili jedina publika ove zanimljive predstave. U njoj je redovito sudjelovala sva naša vojska cijelog mostarskog ratišta, jer su dečki Jozi kriomice iza glave primakli motorolu i držali ga stalno prisutnim u eteru. Ne može se sa sigurnošću reći koji su periodi života tog mladog para bili zanimljiviji: Da li su to oni prvi dani njihove veze kad pisma završavaju sa cvjetićima i otiscima karmina sa usana? Ili su to oni dani kad on odlazi u jugoslavensku vojsku i piše joj o detaljima njihovih nedavnih najintimnijih susreta, koje Jozo u nekoliko prvih čitanja nije želio na glas izgovoriti. Doduše, svaki bi put malo zastao, nasmija se, potom bi rekao: "Vidi budale o čemu joj piše!"
Ali oni dijelovi pisama iz kojih se vidi da joj muž neposredno pred rat odlazi u Njemačku, postadoše naglo zanimljivi i svi se odreda pretvoriše u uho. Često ženi šalje pisma i pakete po autobusu, a u paketima, između ostalog, kao poseban poklon, najmodernije žensko rublje, kako reče, kao da je dizajnirano samo za nju i da jedva čeka kad će ga vidjeti na njoj! E, to je pobudilo znatiželju mnogih pa se počeše vrtjeti po sobi. Još se iz pisama razabire da je tih paketa i egzotičnih poklona bilo na pretek. U zadnjem pismu muž uvjerava ženu da sve ostavi i odmah dođe u Njemačku. Piše joj da tamo više primaju izbjeglice što im daje država, nego što netko kod nas ušpara od plaće radeći cijeli mjesec, a još postoji mogućnost da njih oboje dobiju radne dozvole.
Vojska je uglavnom imala podijeljeno razmišljanje, jednima je bolo oči to što je taj vlasnik kuće na vrijeme dezertirao, a nas zadužija da sačuvamo njegov posjed u okviru granica koje pripadaju Hrvatskom narodu. Drugi su, uglavnom oni mlađi, boli očima svaki kutak spavaće sobe i razmišljali gdje je mogla ta žena sakriti te čudesne odjevne predmete, koji su prvo oduševljavali njezina muža, a tada podjednako počeli kopkati sviju nas. Naši me mlađi dečki počeše potajno pitati, znam li ja gdje žene obično drže te intimne stvari? Ja im rečem da je sad pitanje je li to ona stalno koristila ili samo povremeno, jer ono što žene često koriste to im stoji negdje u ormaru tako da im je odmah pri ruci. Isto tako, rečem im iz iskustva da je teško nešto pronaći što žena odluči sklonit od nečijih očiju. Znam da nikada nisam uspijevao pronaći neku bombonjeru ili čokoladu koju moja žena odluči zabaciti da je ne iznenadi ako joj netko ne planirano navrati na kavu, mada mi kasnije otkrije da se to stalno nalazilo meni pred očima. Još je teže od žene nešto sakrit, meni je trebalo dosta pokušaja dok nisam našao pravi način kako od žene zabacit nešto novca da se nađe kao crni fond, ako je ljeto ja bi taj smotuljak novčanica turio u ženin zimski kaput, jedino sam ga tako uspijevao sakrivati.
Mi nismo mogli ostati na predstavi do kraja, požurili smo suborcima na smjenu, i opet tamo zatekli nove neugodnosti. Suborci nam pokazuju ožiljke po bunkeru i po vrećama pijeska na grudobranima, i vele da su sve to napravili hitci s novog njihovog bunkera. Ja im rečem da postoji jednostavan način kako bi mogli uništiti taj bunker, ali da to nebi smjeli izvoditi bez suradnje s našim zapovjedništvom. Kad sam im spomenuo naše zapovjedništvo; svi skupa dreknuše, i rekoše da šta njih imamo pitat kad za dva tjedna koliko smo ovdje nitko iz zapovjedništva nije došao posjetiti nas.
Ja: "Za ovu moju zamisao trebamo potpunu suradnju ne samo sa našim zapovjedništvom već sa zapovjedništvom cijelog mostarskog ratišta!"
Suborac: "Ako je tako, ako moramo nekoga pitati da uništimo jedan običan neprijateljski bunker, onda je bolje neka ga tamo!"
Ja: "Garantiram vam da smo ga sposobni uništit samo mi, ali to će povući za sobom druge probleme koje trebamo rješavat svi skupa!"
Moji suborci nisu bili zainteresirani za moje nove ratne ideje, valjda nisu željeli riskirati kao s onim praznim konzervama, koje i najmanji vjetar kotura po magistrali. Još nismo preuzeli smjenu kad je zazujao telefon u bunkeru, naš je suborac dugo pričao sa nekim. Nakon toga reče:
"Zovu vas da se vratite dole u onu kuću, dečki nešto pronašli, valjda je zbog toga došlo među njima do nesuglasica."
Još mi reče da im objasnim što se ne može uništavat bunker bez suglasnosti zapovjedništva, i kako bi to izveli?
Ja: "Sami bunker nije teško onesposobit! Dolje imamo dovoljno drvenih greda, koje trebamo ispiliti na mjeru. Ušli bi ispod mosta u potok, grede bi sa gornje strane mosta posložili jednu na drugu i napravili ustavu. U potoku ima toliko vode da bi se naglo počela podizat, i u roku sat vremena bilo bi je metar u njihovom novom bunkeru. Ono što bi nakon toga uslijedilo povuklo bi za sobom cijelu vojnu operaciju širih razmjera. Svi njihovi položaji ispred nas do jutra bi bili pod vodom, kao i sva teška ratna oprema. Muslimanske snage bi morale silovito odgovoriti, jer bi im u pitanje došao cijeli ovaj koridor, kao jedina komunikacija njihova dijela Mostara sa Sarajevom. Vidite li sada kako je lako uništit neprijateljski bunker i kako je teško preuzeti odgovornosti koje bi uslijedile. Ovu ideju moramo prvo preko naših operativaca proslijedit u glavni stožer HVO-a, a oni je moraju razradit i pretvorit u vojnu operaciju pomicanja naše linije obrane."
Nisam odavno doživio da moje suborce tako vidljivo šokiraju moje ratne ideje, jednako su bili iznenađeni jednostavnom izvedbom, kao i složenim posljedicama koje bi uslijedile. Napokon jedan suborac uzdahnu i reče: "Dobro čovječe Božji, reci nam odakle ti vadiš te ratne ideje?"
Ja: "Eee, moj prijatelju, u tome ti počiva moć moje molitve i posta srijedom i petkom o kruhu i vodi! Po tome ne mislim da sam veći vjernik od vas, naprotiv, smatram sebe velikim parazitom koji je samo pronašao način kako se mogu koristiti neiscrpne Božje milosti. Mislim da sam jedan od rijetkih koji je pravilno shvatio poruku Kraljice Mira iz Medjugorja: 'Draga djeco, molitvom i postom mogu se i ratovi zaustaviti...' Svaki ratnik preko molitve i posta prvo spozna svoje slabosti, i, nakon toga shvati da je svaka mogućnost primirja korisnija od nastavka rata. Isto tako, onaj ko je sposoban spoznati svoje slabosti, lako spoznaje slabosti svojih neprijatelja, pa, ako propadne pokušaj primirja zna pronaći pravi način kako privesti rat u svoju korist. Dakle, misli se na zaustavljanje rata i preko ratne pobjede!"
Jedan od suboraca: "Dozvoli, samo trenutak, kažeš da si pored ovih mogućnosti što možemo iskoristiti u našu korist, spoznao i naše slabosti koje bi koristile našim neprijateljima ako za njih slučajno saznaju, reci, koje su naše trenutne slabosti."
Ja: "Muslimanska strana trenutno ima lakšu mogućnost da nam zada težak udarac, u boljoj su poziciji od ove koju mi imamo. Vidjeli ste onu glavnu široku vodovodnu cijev koju je naša inžinjerija presjekla kad je kopala naše tranšeje. Taj vodovod ide skroz odozgo s Muslimanskih područja koji su oni zatvorili početkom sukoba. Valjda ventil od velikog pritiska malo propušta, pa, mi iz te cijevi još koristimo vodu za piće tako što stalno pomalo teče po djelu tranšeja. Da kojim slučajem naši neprijatelji samo malo više razmišljaju svojom glavom, vidjeli bi sa crkvenog tornja da je ta glavna vodovodna cijev kopanjem tranšeja presječena. E, bilo bi im dovoljno da u po bijela dana skroz odvrnu taj ventil i puste vodu. Mi se nebi uspjeli niti snaći a tranšeji bi bili puni vode, ta bi nas voda splakala ko pokisle miševe u Neretvu. Ako bi netko od nas uspio izići iz te kaljuže, te bi izbušili njihovi snajperisti sa crkvenog tornja. Nakon toga, bila bi im dovoljna jedna mala skupina specijalaca, koja bi prošetala preko magistrale i pokokala one od nas koji bi još malo migeljali u blatu."
Moji su suborci ostali skroz zapanjeni, još im kažem da o svemu malo razmisle i da budno motre njihove položaje, a da mi idemo skoknuti tamo gdje postoje ljepše teme od ovih ratnih... (nastavlja se)