Crni vrhovi 10 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

ljubuski.info

Dvije eksplozije koje su zaredale jedna za drugom, dobro su nam protresle kosti, obe su pale opet blizu ispred nas gdje smo snažno osjetili i prvu. Pravo je čudo kako nas od zadnje dvije zaobišla ona gusta zagušljiva prašina, ali opet nije nedostajalo sitnog materijala koji je sve uokolo zasuo nakon eksplozija. Počeli smo polako, jedan po jedan, izlaziti iz bunkera i pomalo otresat prašinu sa sebe. Vani je bio mrkli mrak, ipak smo s poteškoćama razabirali siluete grudobrana uz ukošenu kamenu podzidu magistralnog puta, puta koji je na desnu stranu od nas vodio prema Mostaru, a lijevo prema Sarajevu.

Nama odavno po mraku nije trebala baterija, za dva tjedna koliko smo već tu upoznali smo na pamet gdje nam se što nalazi. Točno smo znali koliko nam koraka treba zakoračiti od ulaza bunkera na lijevu stranu do prvog grudobrana i koliko još treba koraka produžit do ledenog potočića u blizini. Na desnu stranu od bunkera bilo se lako snaći u mrkloj noći, barem nije trebalo brojit korake kao na drugoj strani da nebi zakoračili u potok. Tamo se moralo isto kretati uz sami zid magistrale, onim uskim utabanim puteljkom prema jedinom visokom boriću, uz koji se trebalo svaki put očešat da bi ga se zaobišlo i produžilo do zadnjeg grudobrana na toj strani. Ja sam sebe u mrklim noćima uvježbavao da svaki put uspijem na pamet dotaknuti sve ono oko sebe što sam trebao dotaknut po danu. Bilo je tih detalja dosta, pri ulazu u bunker točno se znalo na koji kamen se trebalo naslonit lijevom rukom, koliko se trebalo sagnut da glava prođe ispod drvenog nadvratnika, preko kojeg su poredane grede i opet iznad vreće sa pijeskom.

Nevjerojatno je kako se vremenom sami od sebe izoštre osjećaji za prostor koji nas okružuje! Postalo nam sasvim normalno, dok polako idemo od grudobrana do grudobrana, na pojedinim mjestima ispružiti ruku, kako bi malo odmaknuli granu koju prethodno uopće ne vidimo u mraku. Nakon izlaska iz bunkera svi smo se ushodali lijevo-desno, a kad bi ispod noge osjetili nove sitne predmete, njih smo donosili u bunker, pa bi ih na svjetlu baterije analizirali. Bilo je tu i sitnih komadića pokrovne cigle pa smo se ipak nadali da je barem jedna mina uništila onu zastavu koja je visjela iznad krova jedne kuće i nas cijeli dan bola u oči.

Nestrpljivo smo čekali zoru, ostatak noći je protjecao u potpunoj tišini, čuo se samo žubor potoka lijevo od nas. Čulo se i krckanje sitnih komadića cigle kad bi na njih stali s teškom vojničkom čizmom u mrklom mraku. Ja sam, u samo svitanje, imao običaj proviriti glavu između vreća pijeska i bacit kratko pogled niz magistralu - put Mostara. Odmah bi me preplavila sjećanja kako sam tim putem često jurio autom, a da mi nije bilo ni na kraj pameti da ću nekad tu sa strane puta ležati u rovu s puškom u ruci, i da će me od neprijatelja dijeliti samo ta asfaltna glatka traka puta. Kad bi bacio pogled na lijevu stranu, tamo se pogled nije daleko pružao kao na suprotnoj strani. Odmah je nedaleko od nas započima dugi betonski zid od našeg katoličkog groblja, koji se malo povijao u lijevo, slijedeći tako traku magistralnog puta. Na tom smo položaju glavni bunker imali van groblja, ali su osmatračnice i puškarnice bile unutar cijelog groblja. Groblje je bilo krajnja točka pojasa, na lijevoj strani Neretve, pod našom kontrolom. U nastavku prema Sarajevu nalazila se spaljena benzinska crpka, a iza nje naša crkva s visokim zvonikom i njihovi položaji unutar crkve. Mi nikada nismo pucali prema našoj crkvi, strpljivo smo ih čekali ne bi li izišli samo malo bliže pumpe prema groblju, ali, oni se na tom dijelu baš nisu često pojavljivali. 

Dok smo još uokolo lagano hodali i tupkali u mjestu, ne bi li malo zgrijali tabane, od tabana led počinje osvajati cijelo tijelo, a posebno pred zoru. Onaj tko se opusti i ne vodi računa da mora u čizmama stalno migeljat prstima ili barem tupkati u mjestu, toga u kratkom vremenu s tabana osvoji led i cijeli ga dan drži drhtavica. Netko je od naših počeo komentirat kako se u toj tihoj noći jasno čuju zvukovi, pa i oni najslabiji dok nešto krcka ispod naših nogu, pa makar to bila tanka mala grančica ili komadić cigle, stakla. Ja im kazah kako ne bi bilo loše kad bi one naše vreće s praznim konzervama, staklenim galonima i bocama, donijeli ovamo i sve izbacili gore na magistralu. Stalno se čudim kako je magistrala čista, kao da je svaku noć netko mete. Mislio sam da izbacimo gore svu staklenu ambalažu, neka se pritom porazbija, zatim one prazne konzerve da zaklapaju, a staklo da zaškripi u slučaju da se neprijatelji počnu neprimjetno privlačit preko magistrale. Nisam ja sve ni razložio, dečki su već shvatili što želim s tim postići i već dogovoriše kako će svaki od nas pri dolasku na smjenu ponijeti sa sobom vreću ili dvije te ambalaže, koje su bile složene tamo oko vikendice. Na prvi pogled to je bila zanimljiva ratna taktika koja bi otkrila neprijatelje pri pokušaju da nam se privuku i uđu u naše tranšeje. Kasnije će praksa pokazat da mi je to bila najgluplja ratna ideja koja je samo meni mogla pasti na pamet!!

Nikad se nije oduljilo čekanje zore kao tada, nasmijali smo se kad je netko od naših rekao: "Do sada je svaki put svanjivalo valjda će opet!"

Opet je svanulo, ona su tri minobacačka projektila potpuno izmijenila krajolik. Kuća na kojoj se jučer vijorila neprijateljska zastava nije više imala niti jedne cigle na sebi, samo su još na njoj ostale drvene grede i poprečne štrike. Metalna cijev koja je držala zastavu bila je skroz presavijena, a negdje na pola nje još je ostao visjeti samo komadić isparane zastave koji je izgledao kao neuredna krpa okačena samo jednim krajem. Tu smo noć opet poremetili raspored smjena, netko je išao napravit čaj i svi smo skupa još dugo ostali na položaju i na račun njihove zastave zbijali šale. Najjača je bila kad je netko rekao: "Neka im taman ostane ona cijev na krovu, kad budu opet stavljali ciglu mogu na nju objesiti košulje!!" 

Dobro se razdanilo dok smo još bili tu svi na okupu, povremeno su dolazili i drugi suborci izbliza vidjeti koji su krndiš napravili naši momci s minobacačem proteklu noć. Mi smo opet uspostavili redovne smjene, pa smo nas trojica krenuli, pognuti, jedan za drugim prema našoj vikendici. Ja sam im rekao da oni samo produže, a ja idem na kratko navratit na jedan naš susjedni položaj koji se nadovezivao desno od nas. Bilo mi je nešto sumnjivo, na tom su položaju naši suborci u početku bili dosta aktivni a nema više onog čestog puškaranja. Ako je jedan položaj manje aktivan, on nam predstavlja slabu točku preko koje nas mogu iznenada napasti i pritom se dočepat naših tranšeja. Svi smo bili svjesni mogućih posljedica ako bi se samo jedna manja neprijateljska skupina uspjela ubacit u naše tranšeje, - e, tad se nebi znalo tko pije a tko plaća.

Skrenuo sam u tranšej na lijevo, a moji su suborci produžili dalje prema vikendici. Taj se naš položaj, prema kojem idem, naslanjao na jednu potpuno razorenu kuću. Glavni bunker je bio malo ukopan, jer magistrala na tom dijelu nije bila visoko iznad zemlje. Put kroz tranšej me vodio ravno na ulaz u bunker, pa sam već iz daljine primijetio jednog suborca koji se na samom ulazu spustio do zemlje i nešto prevrtao u rukama. Bio mi je okrenut leđima i uopće nije primijetio dok sam mu prilazio, puška mu je stajala prislonjena na strani dalje od njega, i kad sam došao pored te puške tek mu se tad javim. Suborac se naglo trznuo, dobro sam ga iznenadio, a kad me prepozna samo je nešto prekrio šatorskim krilom i naglo se ustao. Ja sam ostao i dalje pored njegove puške, samo sam se oslonio na lijevu stranu uz nasip pored. Bio sam već ljutit, kako neću, on tako tu opušten, sam, još i nezainteresiran. Mi tamo cijelo vrijeme muku mučimo neprijateljima pokazati spremnost kako ih možemo dočekati, ako im slučajno padne na pamet krenuti u napad prema nama. Podsjetim ga što je govorio nekad prije, i pokazivao spremnost da se treba odlučnije suprotstavit Muslimanima, i, kako im treba uzvratiti istom mjerom na svim razinama. Moj se suborac opet drznu i poče branit svoje mišljenje od prije:
"Jee, tako mislim i sada, trebali smo ljubuškim Muslimanima iz Gradske vratit istom mjerom!! Oni su naše izbjeglice iz Bosne protjerali, naši se nisu imali vremena niti obuti, a mi njihovim danima prije najavljivali da se spremaju za odlazak! Sve što su imali u kućama uspjeli su na vrijeme sklonit ili rasprodati!!"
Dok ga tako promatram kako se prema meni okrenuo i stao se derati, još se nakostrušija ko mačak u zatvorenom prostoru kad ga netko stjera u kut. Postadoše mi jasni njegovi ratni motivi, obuze me neki čudan gnjev i bacim oči na ono što je maloprije ogrnuo šatorskim krilom. Naglo se skočim, odgurnem ga u stranu u nogom otkrijem ono što je prekrio. Kad ugledam što skriva od mene, on opet započe drskim glasom: "Šta je.. šta ti imaš protiv toga? Vidiš li kako se drugi obogatiše, a nisu ni vidjeli rata...."

Još je mislio govorit ali ja sam ga naglo prekinuo jer mu je cijev moje puške već upirala u grudi. Ruke su mi počele drhtat, sav sam se od bijesa tresao, upirao ga naglo uz bunker i samo čekao da još nastavi sa pričom. Pritom sam ga još poticao da nastavi:
"Ajde! Ajde, nastavi đubre jedno,… još ti samo malo fali da krozate pustim rafal, a ovaj ću ti ratni plijen svojom rukom ugradit na grob da ti ostane kao spomenik i sjećanje na tvoj ratni put!!!"

Ratnog sam profitera sve jače pritiskao i prisiljavao ga da se spusti prema zemlji. On se polako spuštao, a ja se sve jače tresao i čekao da samo izusti bilo što i da odmah pustim rafal kroz njega. Kad sam se napokon uvjerio da mu je od straha život klonuo, sjedio je na zemlji, ruke držao mlitavo i ramena objesio. Na licu mu se vidio vapaj koji moli za milost samo što riječi nije smio upotrijebit. Tu ga takvog ostavim sjediti, okrenem se i pođem nazad. Kad sam napravio tri koraka, naglo se okrenem da provjerim je li još u istom položaju ili se drznuo pa poletio da se dočepa puške, bio sam spreman preuhitriti ga i prvi zapucati. Sjedio je tamo, laktove oslonio na koljena i, s glavom među dlanovima, buljio zamišljeno ispred sebe. Pored njega je stajalo rašireno šatorsko krilo, a na njemu veliki elektro motor koji je na jednom kraju imao široku platu za pilanje drva. Na drugom je kraju bio ugrađen veliki rotacijski brus sa zaštitnom maskom. Oni nosači ispod, koji su morali biti pričvršćeni negdje za neko postolje, on je to nasilno stukao sjekirom ili nekim velikim čekićem. Sve je to imao namjeru umotat u šatorsko krilo uvezat remenom i ponijeti kući kad nam dođe smjena.

Dok sam se kroz tranšeje vukao prema spavaonici, još sam se sav tresao. Sebe više nisam mogao prepoznati, nisam to više bio ja koji se nekad uzdao u Božji sud koji će lopovima i svima suditi po njihovoj zasluzi. Samo je malo falilo, mržnja me osvajala, umalo nisam presudio vojniku sa kojim sam skupa došao boriti se na istoj strani. Nekad je moj nutarnji mir bio za mene svetinja, to je poseban Božji dar za koji bi se pripremao postom o kruhu i vodi, i uz redovnu molitvu u svojoj osami. Sve je to bila samo priprema slobodnog prostora u srcu, u koji je Bog preko nedjeljne mise pohranjivao obilje darova koje sam stalno olako rasipao i često puta ostajao prazan i jadan kao tada kad umalo nisam ubio svog suborca.

U vikendici sam zatekao svoje suborce koji su stigli prije mene, taman otvorili riblju konzervu i počeli jesti, njih su dvojica petkom tako postili. Meni su na kraj šporeta stavili pola štruce da se dobro ugrije i malo zapeče da počne odozdo zagarat, znali su kako ja stalno radim kad postim. Dok sam se raspremio, oprao ruke i umio, taman je zamirisao i moj kruh. Sva smo trojica sjedili za stolom, jeli u tišini i šutili. Ja sam odlučio ne prepričati im što mi se tamo na bunkeru maloprije dogodilo, ne želim i njih uznemiriti, to im je sada najmanje potrebno. Sjetim se da su me nedavno pitali kako ja tumačim Božju zapovijed "Ne ubij" i kako se to uklapa u moj post, vjeru i ovaj rat? To su me mnogi često pitali, svima sam govorio da ja Bibliju čitam između redova kako bi je pravilno shvatio. Govorio sam da je Mojsije bio najveći Božji miljenik koji je došao u situaciju da mora ubijati. Ubio je Egipćanina iz potrebe, a ne iz mržnje, ubio ga da bi spasio život jednom iz svog naroda. Sami pokušaj ubijanja iz mržnje vodi u propast onoga tko nosi mržnju u sebi. To sam bio trenutno ja, znao sam što me počelo razarati, samo sam težio vratiti mir u srce i potisnuti mržnju iz sebe. .(nastavlja se)

Foto: Stolačko ratište, Drenovac, ljeto 92. Zza Srpske vojske ostale spaljene kuće i grafiti po zidovima.

Krešo Vujević

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari