Crni vrhovi 10 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

ljubuski.info

Dvije eksplozije koje su zaredale jedna za drugom, dobro su nam protresle kosti, obe su pale opet blizu ispred nas gdje smo snažno osjetili i prvu. Pravo je čudo kako nas od zadnje dvije zaobišla ona gusta zagušljiva prašina, ali opet nije nedostajalo sitnog materijala koji je sve uokolo zasuo nakon eksplozija. Počeli smo polako, jedan po jedan, izlaziti iz bunkera i pomalo otresat prašinu sa sebe. Vani je bio mrkli mrak, ipak smo s poteškoćama razabirali siluete grudobrana uz ukošenu kamenu podzidu magistralnog puta, puta koji je na desnu stranu od nas vodio prema Mostaru, a lijevo prema Sarajevu.

Nama odavno po mraku nije trebala baterija, za dva tjedna koliko smo već tu upoznali smo na pamet gdje nam se što nalazi. Točno smo znali koliko nam koraka treba zakoračiti od ulaza bunkera na lijevu stranu do prvog grudobrana i koliko još treba koraka produžit do ledenog potočića u blizini. Na desnu stranu od bunkera bilo se lako snaći u mrkloj noći, barem nije trebalo brojit korake kao na drugoj strani da nebi zakoračili u potok. Tamo se moralo isto kretati uz sami zid magistrale, onim uskim utabanim puteljkom prema jedinom visokom boriću, uz koji se trebalo svaki put očešat da bi ga se zaobišlo i produžilo do zadnjeg grudobrana na toj strani. Ja sam sebe u mrklim noćima uvježbavao da svaki put uspijem na pamet dotaknuti sve ono oko sebe što sam trebao dotaknut po danu. Bilo je tih detalja dosta, pri ulazu u bunker točno se znalo na koji kamen se trebalo naslonit lijevom rukom, koliko se trebalo sagnut da glava prođe ispod drvenog nadvratnika, preko kojeg su poredane grede i opet iznad vreće sa pijeskom.

Nevjerojatno je kako se vremenom sami od sebe izoštre osjećaji za prostor koji nas okružuje! Postalo nam sasvim normalno, dok polako idemo od grudobrana do grudobrana, na pojedinim mjestima ispružiti ruku, kako bi malo odmaknuli granu koju prethodno uopće ne vidimo u mraku. Nakon izlaska iz bunkera svi smo se ushodali lijevo-desno, a kad bi ispod noge osjetili nove sitne predmete, njih smo donosili u bunker, pa bi ih na svjetlu baterije analizirali. Bilo je tu i sitnih komadića pokrovne cigle pa smo se ipak nadali da je barem jedna mina uništila onu zastavu koja je visjela iznad krova jedne kuće i nas cijeli dan bola u oči.

Nestrpljivo smo čekali zoru, ostatak noći je protjecao u potpunoj tišini, čuo se samo žubor potoka lijevo od nas. Čulo se i krckanje sitnih komadića cigle kad bi na njih stali s teškom vojničkom čizmom u mrklom mraku. Ja sam, u samo svitanje, imao običaj proviriti glavu između vreća pijeska i bacit kratko pogled niz magistralu - put Mostara. Odmah bi me preplavila sjećanja kako sam tim putem često jurio autom, a da mi nije bilo ni na kraj pameti da ću nekad tu sa strane puta ležati u rovu s puškom u ruci, i da će me od neprijatelja dijeliti samo ta asfaltna glatka traka puta. Kad bi bacio pogled na lijevu stranu, tamo se pogled nije daleko pružao kao na suprotnoj strani. Odmah je nedaleko od nas započima dugi betonski zid od našeg katoličkog groblja, koji se malo povijao u lijevo, slijedeći tako traku magistralnog puta. Na tom smo položaju glavni bunker imali van groblja, ali su osmatračnice i puškarnice bile unutar cijelog groblja. Groblje je bilo krajnja točka pojasa, na lijevoj strani Neretve, pod našom kontrolom. U nastavku prema Sarajevu nalazila se spaljena benzinska crpka, a iza nje naša crkva s visokim zvonikom i njihovi položaji unutar crkve. Mi nikada nismo pucali prema našoj crkvi, strpljivo smo ih čekali ne bi li izišli samo malo bliže pumpe prema groblju, ali, oni se na tom dijelu baš nisu često pojavljivali. 

Dok smo još uokolo lagano hodali i tupkali u mjestu, ne bi li malo zgrijali tabane, od tabana led počinje osvajati cijelo tijelo, a posebno pred zoru. Onaj tko se opusti i ne vodi računa da mora u čizmama stalno migeljat prstima ili barem tupkati u mjestu, toga u kratkom vremenu s tabana osvoji led i cijeli ga dan drži drhtavica. Netko je od naših počeo komentirat kako se u toj tihoj noći jasno čuju zvukovi, pa i oni najslabiji dok nešto krcka ispod naših nogu, pa makar to bila tanka mala grančica ili komadić cigle, stakla. Ja im kazah kako ne bi bilo loše kad bi one naše vreće s praznim konzervama, staklenim galonima i bocama, donijeli ovamo i sve izbacili gore na magistralu. Stalno se čudim kako je magistrala čista, kao da je svaku noć netko mete. Mislio sam da izbacimo gore svu staklenu ambalažu, neka se pritom porazbija, zatim one prazne konzerve da zaklapaju, a staklo da zaškripi u slučaju da se neprijatelji počnu neprimjetno privlačit preko magistrale. Nisam ja sve ni razložio, dečki su već shvatili što želim s tim postići i već dogovoriše kako će svaki od nas pri dolasku na smjenu ponijeti sa sobom vreću ili dvije te ambalaže, koje su bile složene tamo oko vikendice. Na prvi pogled to je bila zanimljiva ratna taktika koja bi otkrila neprijatelje pri pokušaju da nam se privuku i uđu u naše tranšeje. Kasnije će praksa pokazat da mi je to bila najgluplja ratna ideja koja je samo meni mogla pasti na pamet!!

Nikad se nije oduljilo čekanje zore kao tada, nasmijali smo se kad je netko od naših rekao: "Do sada je svaki put svanjivalo valjda će opet!"

Opet je svanulo, ona su tri minobacačka projektila potpuno izmijenila krajolik. Kuća na kojoj se jučer vijorila neprijateljska zastava nije više imala niti jedne cigle na sebi, samo su još na njoj ostale drvene grede i poprečne štrike. Metalna cijev koja je držala zastavu bila je skroz presavijena, a negdje na pola nje još je ostao visjeti samo komadić isparane zastave koji je izgledao kao neuredna krpa okačena samo jednim krajem. Tu smo noć opet poremetili raspored smjena, netko je išao napravit čaj i svi smo skupa još dugo ostali na položaju i na račun njihove zastave zbijali šale. Najjača je bila kad je netko rekao: "Neka im taman ostane ona cijev na krovu, kad budu opet stavljali ciglu mogu na nju objesiti košulje!!" 

Dobro se razdanilo dok smo još bili tu svi na okupu, povremeno su dolazili i drugi suborci izbliza vidjeti koji su krndiš napravili naši momci s minobacačem proteklu noć. Mi smo opet uspostavili redovne smjene, pa smo nas trojica krenuli, pognuti, jedan za drugim prema našoj vikendici. Ja sam im rekao da oni samo produže, a ja idem na kratko navratit na jedan naš susjedni položaj koji se nadovezivao desno od nas. Bilo mi je nešto sumnjivo, na tom su položaju naši suborci u početku bili dosta aktivni a nema više onog čestog puškaranja. Ako je jedan položaj manje aktivan, on nam predstavlja slabu točku preko koje nas mogu iznenada napasti i pritom se dočepat naših tranšeja. Svi smo bili svjesni mogućih posljedica ako bi se samo jedna manja neprijateljska skupina uspjela ubacit u naše tranšeje, - e, tad se nebi znalo tko pije a tko plaća.

Skrenuo sam u tranšej na lijevo, a moji su suborci produžili dalje prema vikendici. Taj se naš položaj, prema kojem idem, naslanjao na jednu potpuno razorenu kuću. Glavni bunker je bio malo ukopan, jer magistrala na tom dijelu nije bila visoko iznad zemlje. Put kroz tranšej me vodio ravno na ulaz u bunker, pa sam već iz daljine primijetio jednog suborca koji se na samom ulazu spustio do zemlje i nešto prevrtao u rukama. Bio mi je okrenut leđima i uopće nije primijetio dok sam mu prilazio, puška mu je stajala prislonjena na strani dalje od njega, i kad sam došao pored te puške tek mu se tad javim. Suborac se naglo trznuo, dobro sam ga iznenadio, a kad me prepozna samo je nešto prekrio šatorskim krilom i naglo se ustao. Ja sam ostao i dalje pored njegove puške, samo sam se oslonio na lijevu stranu uz nasip pored. Bio sam već ljutit, kako neću, on tako tu opušten, sam, još i nezainteresiran. Mi tamo cijelo vrijeme muku mučimo neprijateljima pokazati spremnost kako ih možemo dočekati, ako im slučajno padne na pamet krenuti u napad prema nama. Podsjetim ga što je govorio nekad prije, i pokazivao spremnost da se treba odlučnije suprotstavit Muslimanima, i, kako im treba uzvratiti istom mjerom na svim razinama. Moj se suborac opet drznu i poče branit svoje mišljenje od prije:
"Jee, tako mislim i sada, trebali smo ljubuškim Muslimanima iz Gradske vratit istom mjerom!! Oni su naše izbjeglice iz Bosne protjerali, naši se nisu imali vremena niti obuti, a mi njihovim danima prije najavljivali da se spremaju za odlazak! Sve što su imali u kućama uspjeli su na vrijeme sklonit ili rasprodati!!"
Dok ga tako promatram kako se prema meni okrenuo i stao se derati, još se nakostrušija ko mačak u zatvorenom prostoru kad ga netko stjera u kut. Postadoše mi jasni njegovi ratni motivi, obuze me neki čudan gnjev i bacim oči na ono što je maloprije ogrnuo šatorskim krilom. Naglo se skočim, odgurnem ga u stranu u nogom otkrijem ono što je prekrio. Kad ugledam što skriva od mene, on opet započe drskim glasom: "Šta je.. šta ti imaš protiv toga? Vidiš li kako se drugi obogatiše, a nisu ni vidjeli rata...."

Još je mislio govorit ali ja sam ga naglo prekinuo jer mu je cijev moje puške već upirala u grudi. Ruke su mi počele drhtat, sav sam se od bijesa tresao, upirao ga naglo uz bunker i samo čekao da još nastavi sa pričom. Pritom sam ga još poticao da nastavi:
"Ajde! Ajde, nastavi đubre jedno,… još ti samo malo fali da krozate pustim rafal, a ovaj ću ti ratni plijen svojom rukom ugradit na grob da ti ostane kao spomenik i sjećanje na tvoj ratni put!!!"

Ratnog sam profitera sve jače pritiskao i prisiljavao ga da se spusti prema zemlji. On se polako spuštao, a ja se sve jače tresao i čekao da samo izusti bilo što i da odmah pustim rafal kroz njega. Kad sam se napokon uvjerio da mu je od straha život klonuo, sjedio je na zemlji, ruke držao mlitavo i ramena objesio. Na licu mu se vidio vapaj koji moli za milost samo što riječi nije smio upotrijebit. Tu ga takvog ostavim sjediti, okrenem se i pođem nazad. Kad sam napravio tri koraka, naglo se okrenem da provjerim je li još u istom položaju ili se drznuo pa poletio da se dočepa puške, bio sam spreman preuhitriti ga i prvi zapucati. Sjedio je tamo, laktove oslonio na koljena i, s glavom među dlanovima, buljio zamišljeno ispred sebe. Pored njega je stajalo rašireno šatorsko krilo, a na njemu veliki elektro motor koji je na jednom kraju imao široku platu za pilanje drva. Na drugom je kraju bio ugrađen veliki rotacijski brus sa zaštitnom maskom. Oni nosači ispod, koji su morali biti pričvršćeni negdje za neko postolje, on je to nasilno stukao sjekirom ili nekim velikim čekićem. Sve je to imao namjeru umotat u šatorsko krilo uvezat remenom i ponijeti kući kad nam dođe smjena.

Dok sam se kroz tranšeje vukao prema spavaonici, još sam se sav tresao. Sebe više nisam mogao prepoznati, nisam to više bio ja koji se nekad uzdao u Božji sud koji će lopovima i svima suditi po njihovoj zasluzi. Samo je malo falilo, mržnja me osvajala, umalo nisam presudio vojniku sa kojim sam skupa došao boriti se na istoj strani. Nekad je moj nutarnji mir bio za mene svetinja, to je poseban Božji dar za koji bi se pripremao postom o kruhu i vodi, i uz redovnu molitvu u svojoj osami. Sve je to bila samo priprema slobodnog prostora u srcu, u koji je Bog preko nedjeljne mise pohranjivao obilje darova koje sam stalno olako rasipao i često puta ostajao prazan i jadan kao tada kad umalo nisam ubio svog suborca.

U vikendici sam zatekao svoje suborce koji su stigli prije mene, taman otvorili riblju konzervu i počeli jesti, njih su dvojica petkom tako postili. Meni su na kraj šporeta stavili pola štruce da se dobro ugrije i malo zapeče da počne odozdo zagarat, znali su kako ja stalno radim kad postim. Dok sam se raspremio, oprao ruke i umio, taman je zamirisao i moj kruh. Sva smo trojica sjedili za stolom, jeli u tišini i šutili. Ja sam odlučio ne prepričati im što mi se tamo na bunkeru maloprije dogodilo, ne želim i njih uznemiriti, to im je sada najmanje potrebno. Sjetim se da su me nedavno pitali kako ja tumačim Božju zapovijed "Ne ubij" i kako se to uklapa u moj post, vjeru i ovaj rat? To su me mnogi često pitali, svima sam govorio da ja Bibliju čitam između redova kako bi je pravilno shvatio. Govorio sam da je Mojsije bio najveći Božji miljenik koji je došao u situaciju da mora ubijati. Ubio je Egipćanina iz potrebe, a ne iz mržnje, ubio ga da bi spasio život jednom iz svog naroda. Sami pokušaj ubijanja iz mržnje vodi u propast onoga tko nosi mržnju u sebi. To sam bio trenutno ja, znao sam što me počelo razarati, samo sam težio vratiti mir u srce i potisnuti mržnju iz sebe. .(nastavlja se)

Foto: Stolačko ratište, Drenovac, ljeto 92. Zza Srpske vojske ostale spaljene kuće i grafiti po zidovima.

Krešo Vujević

Glas naroda

Kreso ti si jedan posteni i odgovorni covjek.trebalo bi jos takvih ljudi kao sto si ti pa da dodju na vlast.Takvi bi znali pomoc ovom jadnom ispacenom i gladnom narodu-gladnom posla.Jadni nas ispaceni hercegovacki narod nezna se zalit a sutra da zapuca jadna sirotinja bi isla opet.

Krešo, ima nas što jedva čekamo novi nastavak, zato bi bilo fer, prema svima da objaviš u ovom tjednu još jednu priču, sa ovim nastavkom si kasnio par dana :)))

U svakom slučaju, ovo su priče za filmova i Bogu hvala da konačno netko piše o ratnom putu ljubuških branitelja

Razumijem nestrpljenje, ali Krešo ovo piše od sebe, u svoje slobodno vrijeme, i kao i ovaj portal, koliko znam, ne uzimaju nikakvu naknadu - nekorektno je požurivati i pritiskati, jer sve ovo dobijamo besplatno i nemamo nikakva pravo ni na što osim na zahvalnost.

Hvala Krešo!

nevezano za priču, izdvojio bih jedan detalj, dovoljno govori o mentalitetu ili pameti ljudi ovih prostora, i tih nacija, rasa i sl. Ovo o vraćanju istom mjerom, znači tom liku je "bliži" neki nepoznati Hrvat iz Bosne kojeg nikad nije vidio, nego možda njegov susjed iz Ljubuškog (Musliman), samo zato jer je prvi hrvat, drugi musliman. Di je tu logika?

Kad smo prestali biti ljudi...

Usput svaka čast gospodine Krešimir na ovim pričama, iz priča sam primjetio da puno mladih voli čitat vaše priče, no mislim dosta ih ne razumije poantu, vide u tom ratu nešto romantično, uzvišeno, "i mi bi tako opet", a zapravo bi trebali u Vašem tekstu prepoznati gađenje, prijezir prema ratu, ubijanju, sukobima, uzimanje oružja iz čiste nužde da se obrani svoj grad, kuću, njive, obitelj...

SAmo naprijed.

Nisi ti niti malo u pravu po pitanju nas mladih.
Kao prvo većina nas koji ovo čitamo i koje ovo zanima djetinjstvo smo proveli u ratu, slušali priče, gledali svakodnevnicu u kojoj smo se igrali čahuram ispucanih metaka.
Natjecali se tko je više skupio čahura, pjevaIi domoljubne pjesme, slavili nešto, živjeli u nečem, u nekom stanju kojeg nismo puno shvaćali tad. Slušali priče sa ratišta, priče o svemu i svačemu, ponašali se nezainteresirano, a upijali svaku riječ.
Jednostavno smo se našli u nekom vremenu i vi stariji, koji ste bili sudionici rata ne možete nas shvatiti, kakvko god djetinjstvo vam bilo nije bilo kao naše. Zato mi vjerujem nećemo proživjeti vašu mladost i vaše odrastanje. Svi skupa smo na kraju ponjeli i podjelili taj teret. Sad želimo znati kako je bilo tamo na tom ratištu.
Većina misli ma to su djeca oni su bili djeca, što oni znaju i slično?
Ja mislim na žalost, kako nas dosta ima neke (poremećaje) iz tog vremena :)
Danas opet skupa s vama promatramo sve što se događa i opet ne shvaćamo zašto nema te bliskosti i ljubavi među nama i našim roditeljima?
Čime su to oni zaokupljeni i tko im je ukrao te godine i zašto?
Onda vidiš kako kad se sastanu stari prijatelji, krene razgovor o tim danima, a ti dok se sav pretvaraš u uho, razmišljaš o onim slikama koje imaš u glavi iz svog djetinjstva i povezivaš sve.
Nije to mržnja niti spremanje na mržnju, to je jednostavno naša znatiželja, možda smo u tom trenutku ponovno ona djeca, samo sad u nekom sigurnom i ugodnom okruženju.
Nema onih svirena niti detonacija, nema napetosti, nema preleta aviona, vojske na misam, na ulicama...
Vidiš kako se u razgovoru naši roditelji prisjete tih dana i onda im u očima vidiš ponos, u glasu im čuješ malo tuge, ali i ponosa što nam ipak imaju o čemu pričati i što znaju što pričaju.
Ali na kraju se opet taj ponos izgubi i lice pretvori u zabrinutost sličnu onoj iz devedesetih jer je netko u nekom trenutku spomenuo nekog tko je sada nešto, a tada ga ili nije bilo ili je bio nitko. Tu staje priča i taman kad je ono najzanimljvije ono prestane.

Zato podrška Kreši i svima vama.
Mediji su uradili svoje pa tako mi malo znamo o braniteljima iz Ljubuškog.
Evo ako te baš zanima, čitajući ove priče, zamišljam tu sliku, kao da sam ondje, ali kod mene nema mržnje nego razumjevanja i za jednu i drugu i treću stranu.
Svatko je radio što je mislio da je ispravno.
Znamo mi većina da rat nije ljepo stanje i ne bi ga više nikad željeli doživjet, zato nas prestani vrjeđati i pusti nas da bar na ovim pričama uživamo i s ponosom u miru čitamo ono što moramo i želimo znati.
Želim znati gdje su ginuli naši ljubušaci, gdje su bili naši branitelji jer znam da ih je većina bila ovako moralna i odgovorna kao Krešo.
Hvala svim braniteljima.

svaka čast na komentaru, ja sam isto tako kao momčić početkom rata slušao priče od oca i njegovih suboraca kada se vrate sa ratišta ali sam isto tako imao dosta vremena da okusim i koliko vrijedi život na ratištima. Moj prvi ratni teren, božićnih dana je bio baš ovaj što ga Krešo opisuje.Tada oca baš tu mijenjam, a najupečatljivije u tom dolasku na bojišnicu je vožnja u "Remi" koja bruji i daje osjećaj neizvjesnosti koja u tom mraku ledi krv u žilama, pa onda onaj prelazak Neretve na zaleđenim daskama i dolazak kod "Lekinih kuća" , kroz blatnjave kanale baš na bunker pored potočića iz Krešine priče. Da, imao sam nešto i sreće jer sam taj potočić, one pregrade od željezne mate ugledao u svitanje, dok su moji kolege sjeverno od mene u svitanje iali lošiji osjećaj kad su spoznali da su prenoćili u groblju.

Bravo na komentaru,takvi kao ti, nas branitelje još i drži da ne priđemo onu crtu koja nas dijeli od normalnih do nenormalnih ljudi. Održala nas je obitelj i briga za djecu,a najviše kada vidimo da nas poštuju i drugi i cijene našu propalu mladost,vaše propalo dijetinstvo,i propalu mirnu starost naših roditelja. Gore od mog rata može biti samo da čekam da mi se dijete vrati sa terena.

Jeli ovaj prvi s lijeva Sole? Ljudina i karakter od čovjeka..

E, moj Krešo ti to baš naumio opisivati u detalje. Ne znam baš jeli ti to potriba ali nemam ništa ni protiv. Znam da si išao srcem i pošteno "odradio" cili rat, a ovakvih što ih opisuješ kao ratne profitere bilo je podosta. Možda ti nisi vidio takvo nešto do tada pa te tako naljutilo da si bio u iskušenju da pucaš u suborca. Bilo je takvih na žalost puno, a nekima je ratni plijen bio i početni kapital u kasnijem biznisu pa su sad "ugledni građani i domoljubi". Dobri s njima i policajci i pratri i političari. Bilo je nas koji smo na početku rata nosili svoje cigare na teren i bili iznenađeni kad su nam počeli dijeliti cigare, a o plaći niko nije ni razmišlja. Isto tako je postojala ekipa koja je gledala samo kako će što bolje "profitirat". Neki su u rat ušli kao klošari a izišli iz rata "puni ko brod".

Samo ti objavljuj slike i imena pa ce opet bit "samo sude nami hrvatin"a neko ovo sve lipo.slaze i dokumentira,bice ne samo da M.Hrstic da nesmi nigdi iz Ljubuskog,autore oprosti ili ti ispricavam se na pitanju:Tko tebe placa za ove "dokaze" da smo svugdi ratovali?

Ratniče zar te uvatio strah. zašto M. Hrstić nesmi nigdi a Borasušić iz Otoka smi???

20 godina je proslo a vi i dalje o ratu ja sam bio na 20 terena volio bi da nisam ni na jednom i to isto zelim svojoj i vasoj djeci gledajte na tv tko i gdje ratuje

s tim si puno rekao. sigurno si poslije rata iskoristio sve što se moglo iskoristit i sad bi da se zaboravi. ovo se piše zbog onih koji su ratovali i ostali skroz zaboravljeni. a ti uživaj u svojim povlasticama.

zaboravljeni ja ništa nisam tražio a kamoli iskoristio išao sam sa svojim narodom iako sam znao da to nije trebalo tako biti a pošto sam bio svugdje do kupresa dobro znam

A tko i gdje ratuje? I zašto?

ako si stvarno pravi "branitelj" kako se potpisuješ, to nisi trebao nikoga pitati?

Ma jesam ja pravi branitelj i 92. nisam se ništa pitao nego sam išao u rat i dobro sam znao, a znam i sad zašto i gdje sam išao. I nikad ne bih rekao da bi volio da nisam. Druga je stvar što je rezultat rata nešto drugo od onog što smo mi mislili da će biti. Nego ja postavljam pitanja : "tko i gdje ratuje " ovome gostu što kaže da bi volio da nije išao kad vidi na TV tko i gdje ratuje...?!?!

Pravi branitelj sto ne ides sad u rat ako si bio u hv svaka cast ali ovo u bih je bilo nepotrebno i sad u njoj zive srbi hrvati i bosnjaci nitko nikog nije iskorijenio samo su ljudi izginuli ostali bez imovine a opet svi u jednoj drzavi zlocinaca na slobodi tisuce

Kako ste naivni i svađate se tko je bio na više terena a oni koji su vodili rat su se na tome ekstremno obogatili Čović Jelavić Lijanovići Lučići... kod nas tako isto kod druga dva plemena

....ma dje ste vi bili kad sam ja bija...eeeee

zna li iko imena onih iz proboja sto ostadose kad se radiscani povukose?bilo ih devet

janje moje malo. a znas li ti ijednog od 1000 i oohhoohho onih sto primaju kupljene mirovine. zar nebi bilo postenije prije o njima , gdje i kad su bili??

Je, je. Ne bi bilo loše da Krešo kad završi ovaj "roman", počne pisati jedan o kupovini i prodaji lažnih papira o sudjelovanju, ranjavanju, zapovjednoj dužnosti i sl. Bilo bi i to zanimljivo i napeto, a ne bi bilo loše da i to mlađe generacije saznaju.

Ma mrčim ti državu i ove naše pulitičare posebno ove naše đub-retare koji se udaraju u ime rvackog naroda koji su ili u kojoj izda-jnici i deze-rteri imaju viša prava od branitelja.

Ovdje još vladaju poslušnici iz bivše Yugovine.Na žalost bit će tako još neko vrijeme.Zapadu se živo [ * neprimjereno * ] ,ko vlada. Doći će bolji dani, ali kada ? Do tada gospodo, ,moramo gospodo ostati u sedlu!

dali je ovaj skroz desno Dragan Mišetić- Gile, malo mi baca na njega ali nisam siguran

ovo su specijalni specijalci

Šošić sa prologa - tada pravi ratnik, čovik, domoljub.

Rode. jesi ti vratija taj motor turcinu. kad bi se tako pisalo od igle do lokomotive ......

Crni vrhovi 10 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Ljubuška vatrena svitanja Krešo Vujević
ljubuski.info
Bacanje prašine u oči Josip Mlakić | bljesak.info
ljubuski.info
Pravda je samo za sirotinju Emir Imamović | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari