Crni vrhovi 9 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

ljubuski.info

Nisam znao da će jedna neprijateljska zastava, koja je istaknuta na rubu bojišnice zapaliti tako veliki ratni plamen u mojim suborcima. Vijest se isti tren proširila cijelom bojišnicom, tako da su oni suborci skroz tamo s Andore nakon isteka smjene pohitali prvo do nas, pa, tek se onda vraćali na spavanje. Svakom je od njih bio cilj da tu zastavu pogledaju iz blizine, i, nakon što pročitaju imena na njoj da je dobro zarafalaju.

Ta nam je navala bojovnika na bunkeru stvarala veliku zbrku, moraš svakog upozorit kojem se djelu njihovih položaja ne smiju izlagat, gdje se moraju saginjat skoro do zemlje i gdje treba pretrčavat brisani prostor. Nije mi bilo drago što će neprijatelji na tom djelu položaja zapaziti naše povećane aktivnosti pa će nam tu nagomilat svoje vojske, koja će opet idućih dana nama šestorici stvarat velike probleme.

Kad smo shvatili da nema koristi puštat rafale po zastavi, na njoj se nisu vidjele nikakve promjene, nisu se vidjele ni rupice od rafala - netko se od naših dosjeti boljem rješenju: Prijedlog je bio da svi precizno ciljamo u onaj dio jarbola koji viri tik iz krova kuće. Mislili smo da možemo uzastopnim preciznim hitcima, u jedno mjesto jarbola, oslabit onu metalnu dugu cijev koja se nakon nekog vremena mora od težine presaviti i pasti. Jedan bi suborac promatra dvogledom gdje pogađa koji hitac, ako je bio blizu cilja malo bi ga navodio, a koji bi dosta promašivali tražio je da odustanu i da ih netko drugi mijenja. Pritom nije nedostajalo humora na račun onih koji su promašivali, ovaj bi sa dvogledom znao reći: "Prijatelju, koju ti kuću gađaš?!!" Uglavnom, na jarbolu su bila vidljiva oštećenja ali je zastava još tamo stajala. Iz našeg zapovjedništva sa druge strane Neretve, ponudili su da odlučimo hoće li pozvati naš tenk da on "potegne" tu zastavu i kuću odozgo sa brda. Ja sam jedini bio koji se tome protivio, uz odgovor da nije potrebno i da samo malo nedostaje pa da se jarbol slomi. Nije to bilo ni blizu istine, samo sam želio sakrit od suboraca svoje traume koje sam doživio prvim vatrenim tenkovskim krštenjem na stolačkom ratištu.

To se desilo u ljeto 92. kad smo mi Ljubušaci preuzeli položaje na Drenovcu. Moja je skupina bojovnika preuzela položaj Dvojku među porušenim kućama odmah uz cestu koja se spušta u Stolac. Dolje niz cestu, stotinjak metara niže, vidio se oštećeni đip u kojem je od tenkovskog projektila proteklih dana ranjena novinarka Vesna Karuza, a njen vozač poginuo. E sad, među našim bojovnicima već su kolale priče na račun naših vojnika koji se nisu usudili sići i pogledat taj đip iz blizine. Njima se prebacivalo kako ne smiju sići do tog auta, a da je jedna žena unatoč upozorenju skupila hrabrosti i odlučila cijeli taj put od Stoca do Drenovca prijeći na rizik. Nama je bila namjera na brzinu pogledat oštećeno auto i tako se ubrojiti među one bojovnike koji nisu strašljivi. Nakon što smo krenuli sa položaja niz cestu, naši su suborci na drugim bunkerima čuli kako su Srbi upalili tenk, ali nas nisu uspjeli tako brzo obavijestit da se vratimo. Mi smo kratko razgledali đip, prednji kraj mu je bio uništen od tenkovskog projektila koji ga gađao iz mjesta Veliš. Mjesto Veliš je srpsko neprijateljsko uporište, tamo su naši suborci opet čuli zvuk istog tenka koji je u tom trenutku ciljao nas. Da li smo mi mogli čuti taj tenk u to nisam siguran, a i da smo ga čuli nebi nam to puno značilo jer nismo imali dovoljno ratnog iskustva. U glavnom, to mirno ljetno jutro skroz nam je odvuklo pozornost od ratne stvarnosti, u nama je prevladala mladalačka želja da među suborcima istaknemo svoju odvažnost.

Dok smo se onom cestom opet vraćali prema položajima, misli i pogledi bili su nam usmjereni prema krdu konja, gledali smo neke konje kako lutaju uokolo i pasu napola sprženu travu. U tom smo trenutku osjetili snažnu eksploziju u zraku, koja se začula svuda oko nas. Uz eksploziju nastale su snažne vibracije, osjetili smo ih kao snažan vodeni val koji te iznenada udari u prsa, naglo ponese u stranu i opet vrati nazad. U istom trenu jedna je kuća ispred nas bila obavijena oblakom prašine, a iz pravca nje začuo se zvuk teškog čelika koji prolama zidove kuće. Sve se to opet pretvorilo u eksploziju od koje je zemlja zadrhtala pod nogama. Još se nisu ni počele stišavati te eksplozije i vibracije da bi ih sustigla na kraju ona još jedna jača zakašnjela eksplozija tenka. Ta je zadnja eksplozija bila popraćena jakim podrhtavajućim udarom nakon čega je sve utihnulo. Uopće nisam znao da li je stvarno sve utihnulo ili sam trenutno postao gluh?

Eto, to je moje vatreno iskustvo s tenkovskim projektilom koje ne bi želio ponovno proživljavat u svojoj blizini! Nije mi bilo nikakvo opravdanje što moji suborci navaljuju da naš tenk preko naših glava mora gađati neprijateljsku zastavu odmah nedaleko ispred nas.

Teško mi je palo razočarenje suboraca dok su promatrali kako polako osvaja noć naše brdo na drugoj strani Neretve, tamo gdje se nalazio spreman tenk da nas oslobodi poniženja i cjelodnevne agonije s neprijateljskom zastavom. Kad sam im rekao da imam ideju kako minobacačem precizno gađati ciljeve u mraku, i da ih mi možemo na jednostavan način navoditi da pogode  kuću sa zastavom, nisu mi odmah povjerovali ali su ipak bili zainteresirani. Meni je u tom trenutku bilo važno uvjeriti ih u ispravnost moje ideje, a hoće li nam zapovjedništvo odobrit tu operaciju i hoće li na smjeni biti sposoban minobacačlija, e, to je sasvim druga priča.

Ja sam dečkima razvezao svoju priču kako su me davno naučili kako precizno izračunat na kojoj je daljini od mene udario grom u vrijeme grmljavinskog nevremena. Objasnio sam da se na mjestu udara groma u istom trenu pojavi skupa svjetlosni bljesak i udar groma, a što smo dalje od tog mjesta, udar groma vremenski kasni zbog spore brzine zvuka. Za čudo svi su znali da je brzina zvuka 330 metara u sekundi, tako da mi je sve ostalo bilo lako objasniti.  Ušli smo u bunker, netko je držao baterijsku lampu, a ja sam pravilno pred njima postavio i otvorio kartu. Tražio sam da netko od njih odredi jednu točku tamo daleko u neprijateljskim položajima. Obilježili smo točku, izišli van iz bunkera i u prirodi odredili ispruženom rukom pravac te točke. Zatim smo po karti izračunali da je ona od nas udaljena točno tri kilometra i četiri stotine metara.
Moje je pitanje njima glasilo: "Ako naš minobacač pogodi tu točku i mi u daljini iz tog pravca vidimo samo bljesak od eksplozije, za koliko sekundi nakon bljeska svjetlosti mi moramo ovdje gdje se nalazimo čuti eksploziju?" Lakše su sračunali nego sam mislio, još su sami povukli crtu na karti između one točke i točke na njoj gdje se nalaze naši minobacači nama iza leđa na drugoj strani Neretve. Dok su dečki zvali naše zapovjedništvo i tražili da odobre minobacačku vatru na onu zastavu i kuću ispred nas, mene je zabrinjavala sigurnost našeg bunkera. Veliko je pitanje, ako na tako malom razmaku mina slučajno pogodi nas, hoće li naš bunker izdržat silinu eksplozije?

Misli su mi opet otišle na Stolačko ratište i ono ljeto 92. kad je na "Petici" poginuo Granić iz Vasarovića. Mi smo iz Ljubuškog stigli dan poslije, odmah smo kompletirali jednu borbenu skupinu koja se zaputila na Peticu. Nama su gospoda iz Brigade kazali, još u Ljubuškom, kad smo polazili na ratište, da je Granić poginuo ispred ulaza u bunker od minobacačkog projektila jer se nije na vrijeme sklonio u bunker. Znali smo da je na Petici došlo do panike među našom vojskom i da ih trebamo što prije smijeniti, jer je sigurnost tog položaja od velike važnosti za cijeli naš kraj. S Petice, prostim se okom vidjelo cijelo područje skroz do Vrgorca, a iznad Vrgorca se jasno isticao šiljati Matokit. Nije ni čudo što su naši dečki mjesec dana prije toga na taj isti položaj u jednom danu iznijeli 12 mitraljeza, i gore ih postavili na 12 mitraljeskih gnijezda. Nije bilo dana da Peticu nisu gađali Srbi sa Hrguda i Žegulje, tukli je minobacačima i drugim artiljerijskim projektilima. Tukli su je i tada kad smo se uspinjali prema njoj sa zapadne strane, morali smo neko vrijeme u podnožju sačekat dok se stanje smiri kako bi mogli na brzinu smijeniti ljude na bunkeru. Kad nam se napokon gore na vrhu brda ukazao pred očima veliki bunker, začudilo me kad sam dalje od bunkera uočio dvojicu naših, kako razmaknuti jedan od drugoga leže u zaklonu ispod neke suhozidine. Jednog sam od njih poznavao, on je iz Vašarovića jedva je imao osamnaest godina. Taj ni pokoju cijenu nije želio napustit položaje, dok je ostala vojska sve napustila, samo su ostala njih dvojica i to na brdu s 12 mitraljeza. Na moje pitanje zašto nas ne čekaju u bunkeru jer svaki tren može doletjeti granata, on mi reče da bunker nije siguran jer ga je već probila granata kad je ubila Granića. Svi smo požurili prema bunkeru da provjerimo, nismo im vjerovali što govore jer su obojica već bila potpuno dezorijentirana i psihički skroz nestabilna. Doista, kad smo ušli u bunker gore kroz njega se vidjelo nebo. Granata je pala na bunker, napravila rupu u složenoj gomili kamenja i slomila jednu drvenu potpornu gredu. Nesretni Granić se zadesio ispod toga i na mjestu ostao mrtav, još je ispod te rupe u bunkeru bila mokra zemlja jer su suborci vodom sapirali njegovu krv. Na zidovima unutar bunkera ostali su mnogi ožiljci od gelera, tu je na kamenom zidu još visjela jedna krunica, a na krunici je bila zavezana najlonska vrećica sa malo kršćene soli.

Prizor koji nas zatekao na Petici u svima je pokrenuo ogorčenje i gađenje prema našem zapovjedništvu. Lagali su nam da je Granić poginuo ispred bunkera zato što se nije na vrijeme sklonio, tu su priču brže širili po Ljubuškim kafićima nego što smo je mi uspijevali demantirat. Zapovjedništvo je znalo, ako se sazna istina da neće nitko od vojske ići na Peticu pod kišu granata koje mogu sa lakoćom probit bunker kao jedino naše sklonište. Znali su da bi naknadno morali pokrenuti pitanje odgovornosti za slabo utvrđene bunkere, a ta odgovornost opet kači nekoga od njih! Ja sam od tada promijenio svoj stav i mišljenje prema zapovjedništvu Brigade, nisam ih mrzio ali su mi postali mrski i odbojni. To je razlog što sam stalno gurao od sebe ponuđene zapovjedne dužnosti, samo zato da ne moram biti u komunikaciji sa onima koji su nas na prevaru poslali da budemo obično topovsko meso.

Svoje sam suborce cijeli rat upozoravao da su naši jedini zapovjednici oni koji nas vode, a nikada oni koji nas šalju.! Kroz sve ove godine, nas nekolicina nikada nije uspjela nadglasati laži koje su se širile oko pogibije pokojnog Granića.

Nekoliko godina iza rata opet sam sreo onog dečka iz Vašarovića koji je samo sa jednim suborcem cijelo vrijeme držao Peticu dok mi nismo došli. Sreo sam ga ispred doma zdravlja u Ljubuškom, stajao je po strani sam i ozbiljan, jedva da me pogledao. Odmah sam ga upitao je li zna da se po Ljubuškom stalno priča kako je pokojni Granić poginuo ispred bunkera i da granata nije probila bunker? Samo mi je hladno odgovorio:
"To pričaju oni koji nisu bili gore."
Kratko nakon toga, s tugom u duši i sa knedlom u grlu gledao za njim, gledao dok ga mater uzimala ispod ruke i tiho mu govorila:
"Ajmo sine, sad će prozvati tebe."
Još sam ga jednom sreo u Mostaru, opet ga mater vodala po liječničkim komisijama da mu povećaju invalidnost.

Moram ovdje stati, ne smijem dozvoliti da me ponesu emocije, te bi me emocije slomile i ova priča nikada nebi bila ispričana!

Opet ću pokušat izbistrit sjećanje na onu noć u kojoj sam sa suborcima čekao da naše zapovjedništvo odobri minobacačku paljbu na neprijateljsku zastavu i kuću ispred naših položaja. Sjedio sam sa strane i promatrao naše suborce kako se izmjenjuju na telefonu s našim zapovjedništvom i živo im tumače kako mi možemo precizno izračunati gdje će pasti prva mina, nakon toga oni na minobacaču sami znaju koliko moraju skraćivat domet projektila. Napokon, naši se tamo na drugoj strani smilovaše, nerado odobriše gađanje cilja koji je preblizu našim položajima. Dogovoreno je da će naš zapovjedni centar na drugoj strani Neretvi biti kao posrednik u stalnoj vezi s nama i sa onim našim minobacačem gore na brdu. Nama je rečeno da uđemo u bunker i da pažljivo gledamo gdje će pasti prvi projektil koji je namjerno usmjeren da malo prebaci cilj. Uskoro smo začuli gore u brdu onaj prepoznatljivi podmukli udar minobacača dok ispaljuje minu. Kad smo čuli zviždanje u zraku znali smo da je mina daleko od nas, odmah smo izvirili glave i gledali gdje će se pojaviti onaj bljesak od eksplozije. Netko je imao štopericu na satu, netko je baterijom pratio sekundaču, ja sam se oslonio na odbrojavanje sekundi na prste. Kad se u daljini uočio bljesak, svi smo krenuli sa odbrojavanjem vremena i štopali ga u trenutku eksplozije. Ja sam ocijenio da je projektil mogao pasti oko kilometra daljine od nas, ali sam šutio i čekao one koji su dobili preciznije podatke. Precizno štopanje vremena je pokazalo da je mina pala ni manje ni više već 900 metara od nas. Pronašli smo točku eksplozije na karti, povukli crtu sa točkom gdje se nalazi naš minobacač i zaključili da je cilj na istoj crti i da treba samo smanjiti domet za 850 metara do željenog cilja. Javljeno je našem zapovjedništvu da im gore prenesu naše mjere, a mi smo se sklupčali u stranu bunkera. Kad se čuo onaj podmukli udar minobacača začepili smo uši i otvorili usta.

Znao sam da je ovo velika ludost što radimo, ova će pasti prije nego joj čujemo zviždanje kroz zrak i neće biti nikakvog razmaka između bljeska svjetlosti i eksplozije.

Kao da je vrijeme stalo, u grlu sam osjećao kako mi otkucava srce! Bljesak i eksplozija pojaviše se skupa u istom trenu, osjetih kako me tlo ispod udari u tijelo. Pala je ispred nas, jer nam nekakav sitniš i prašina nagrnu kroz osmatračnicu u bunker. Sa rukom na brzinu napipam telefon i zavičem: "Žara!.. Reci im gore da fermaju, nas je zasulo, nabilo nam pun bunker prašine!"
S druge strane začuje se Žarin paničan glas, "Ne može se fermat, još su dvije u zraku!!! Ostanite u zaklonu, ... sklonite se, sklonite se!!!"

Još nam je preostalo toliko vremena da smo se uspjeli ogrnuti svatko svojom prašnjavom jaknom, zabili smo palce u uši, otvorili usta i čekali da "Ruski rulet" završi do kraja…. (nastavlja se)

Fotografija: Autor priče Crni Vrhovi; Stolačko ratište položaj Petica ljeto 92. u daljini se vidi Stolac.

Krešo Vujević

Glas naroda

Marka pokojnog specijalci on je uvik zna reci to se vama pricinja da je blizu

,,,uhh,poznat osjecaj..udusi dim prasina.......a od detonacije dzigarica zaigra utebi...

Pricaj o svemu samo ne o nesposobnin ljudima.......jedina budala koja se odvezla sa remom u po bila dana.........snig i bacve,,,most.............ranjen covik a u tzv necemu nema kapi krvi,nikakve nule ili pozitive,tuga.........covik krvari i zove se topnostvo sve da bi mi mogli u mostar sa remon u podne.......i odemo,remo u 2 pici za mostar,dan,haaaaaaaaaaa promasili nas na rascanima,zamalo,tako kazu.........i ja i lik ok,on fala bogu i sad aktivan,mislin radi .........eto....podilija san////

usput ja se zoven andelko siljeg-djeka

Kako ne govori o nesposobnim ljudima, kad priča da je mina probila bunker, nisu nam znali napravit bar dostojan bunker. A, jesi li ti zna prije ovoga da je tvoj susjed poginuo zbog njihove nesposobnosti, a ne zbog svoje greške kako se i danas priča?
Nemoj reć da nisi znao, stalno si se petlja oko zapovjedništva, prihvatio si i određene zapovjedne odgovornosti.

Pitate li se prijatelji ratnici, za koga smo se borili i zašto? Za ove krimose na vlasti ili za jedno bolje i pravednije društvo gdje se neće moći kupiti ratna mirovina, fakultetska diploma, radno mjesto, politički položaj...

Pitamo se, pitamo kao i Thompson u ovoj pjesmi: https://youtu.be/RPMqj83Jh9A

opet,svaka čast Krešo.Boi sam u bunkeru kad su nasi gađali zastavu.Sjećam se vožnje remom prema gori a nikako mi se probuditi sjecanje kako nas je vozio natrag u Mostar.

za wd 40 pozdrav čikagu koka

Majstore svaka ti čast, jako zanimljive priče. Da se ne zaboravi kako je bilo stati na prvu crtu obrane... Nemoj odugovlačit sa nastavcima...

Pokoj dusi svim poginulim braniteljima,ali da se jedno ne zaboravi: "peticu" na Drenovcu je pravila Sibenska HV-satnija,12 mitraljeza na polozaju je bio san svakoga od nas sto smo bili gore-kazem san.Vucko iz Vitine je imao svoj osobni-"garonju".Kada bi Srbi granatirali peticu nas bi jos tukli iz Svitave( HV) kao da ne bi bio pjasacki napad,Kreso nije bas sve sjajno i na nivou bilo kao sto ti (uspjesno)pises,nije da su smjene bile uvijek na vrijeme,zasto je jednu smjenu (10 dana)drzalo 15 bojovnika kaznjenicke bojne?15 na 4 polozaja plus minobacaci?
Ah da,auto ili ti ga djip od hrabre novinarke, znas li gdje je?Ha ha pa pitajte Praljkove bojovnike-oni kada su "zarobljavali"nisu pitali cije je sta.
Ne ljuti se na moje opaske,ali ako vec hoce mladji narastaj da znaju kako nam je bilo-pa naka znaju.Svako dobro i ziv ti meni bio.

...e bas se sicam da smo tutine zamjenili...neki djava je bilo u ljubuskom,niko nije htio ic,dosliu tutini 10-ak dana,placeno im bilo a min nismo dinara vidili do tad....doduse nije niko ni isao tada za pare niti je se imalo pojma o plati..tek kasnije poceliu davat nesto

nije u ljubuskom tada bilo nikakvih problema već su se čekale pošiljke sa naoružanjem. ja sam u duhanjskoj stanici taj dan zadužija pušku i odmah sa njom pravac na drenovac. kako se toga nitko ne sjeća.

Ma bolan vi ste zamjenili Tutine., a koga su zamjenili Tutini? Ovako ti je bilo. Na liniji na Drenovcu (na trojci) su ti bila samo tri čovjeka, jedan od ove trojice je sada pokojni i nas dvojica još živa. I dolaze Titini ko banda, pola pijano pola nikakvo, mantaju! E onda za njima ide prava vojska, Božanovi u koloni po dva i u tišini se rasporedili i nas zamjenili.

Ma dije vam bilo 12 mitraljeza na 5 koliko se ja sjećam bio jedan sa live strane bunkera,bio sam gori par smjena.

slusaj vamo, na 5 su u jednom danu iznjeli 12 mitraljeza Radiscani i momci iz Dujine satnije skupa. ako znas ko je Duje onda znas da je castan covik.

Otkud vama uopće oružje?
Kako se to nabavljalo u Ljubuškom?
Jel bilo nešto organizirano ili, kako ste uopće došli do pušaka i ostalog naoružanja?
Pitanja nisu provokativna, ne znam pa me zanima.

kupili u trgovini

Bio je to konac desetog mjeseca devedeset druge.Stolačko bojište.Naš vod je trebao izvršiti smjenu ljudstva na položajima gore navedenim .Ručali smo.Uobičajena rutina čišćenja oružja.Dan je bio sve kraći morali smo poći odmah.U daljini ,čule su se eksplozije granata!Nas desetak se popelo na neko čudno vozilo,zaostalo iz drugog svjetskog.Još su bila čini mi se dva vozila.Nismo se vozili ni kilometar .Granate! oko nas!. Morali smo nazad!Ponovo na početnom položaju.nakon sat vremena ponovo smo krenuli .Nakon nekoliko kilometara ,ponovo granate!Skakali smo s kamiona! Čuo se jezivi zvuk granata ! Bacio sam se između dva kamena,pokrio glavu rukama.Ništa se nije vidilo od prašine i dima granata.Počelo je prebrojavanje ,za divno čudo ,još jednom smo bili ludi miljenici sreće. Kamionom više nije bila opcija.Morali smo pješice sa dosta opreme .Došli smo do jedinice -bila je skroz uništena ! Ništa zato ljudi su živi!Na dvojci isto!Na trojci nam priča suborac kako ga je tenk promašio za dlaku .Svi su živi!Skrenuli smo sa zadane rute u dolinu .Bližio se mrak.Prošli smo pokraj ili kroz minsko polje - neki tvrde. Konačno na petici!Ekipa nas sva sretna pozdravlja, odmah odlaze.Već je mrak ! Dežuramo naizmjenice.Vide se bljeskovi granata,svijetleći meci !Nemirno Stolačko bojište.zapadno od nas vide se svjetla grada Metković možda Vrgorac?Zbijamo šale,zapovjednik nas upozorava da moramo bit ozbiljni .I jesmo, to krijemo.Svanuo je dan !Mrtvi dan devedeset druge!Granate padaju po isturenom položaju .Svih deset ulazimo u bunker!Zagušljivo je! Ali sigurno!Postali smo pravi stručnjaci za oružje,ovo je tenkovska,ovo minobacačka !!!!!Deset,dvadeset neki broje ...sto dvadeset!!Povremeno iziđemo pojedinačno,da nam pješaci ne dođu!Sve je stučeno, pomješana prašina kamena i baruta štipa oči.Granate nam kidaju žicu,ne znamo više šta se događa.Srećom dolaze naši izviđači popravljaju to,hrabri momci nema šta.Pet sati popodne ,mora da im je nestalo municije!?. Izlazimo van ,duboko dišem ,kakav zrak!Dolazi smjena ,silazimo niz brdo ,,,sretni smo.Živi smo ,valjda je tako Bog htio,neki nisu bili te sreće !!!!

Istina je prijatelju, prošli ste kroz minsko polje kad ste skrenuli desno od trojke prema toj dolini gdje je bila ona čatrnja. U tom istom minskom polju, jedan je Markan išao ispred mene, srećom bio u tenama ubile ga čizme. Odjedanput stoji na jednoj nozi i pita šta je ovo, na nozi mu zeleni konac, gleda sam kad ga je potega, poskočila je ona suha trava na njemu. Okrenem se u desno u pravcu zategnutog konca, tamo je stajala ona rebrasta potezna mina. Tada sam je vidio prvi put u životu. Jedan dečko sa Mostarskih Vrata zavika stani satani. Svaka mu čast on ode do te mine i drži konac u ruci da još neko nebi povukao. Kad smo prošli, on je ostao da je demontira. Mi od tuge straha i jada tamo dalje polegli noge nam se posikle. Taj je dečko proša onu obuku ima je iskustva, ali kad ju je vidio reko je da se ne moče demontirat jer se sa druge strane više ne vidi osigurač - skoro ga Markan izvukao, samo se malo još drža na osiguraču.. Javili su da dođu mineri. Što se nitko ne javi od tih ljudi, zar je moguće da ste sve zaboravili?
Taj vam je dečko na onoj slici sa 7. nastavka, sjedi među instruktorima u zelenoj odori. Zar se više nitko ne sjeća dole ispod čatrnje i onih ne eksplodiranih srpskih mina koje su još virile iz ono asvaltnog ili betonskog puteljka. bile su ograđene kamenicama.....ma ja sam vam ovaj krešo što pišem samo se sad ne mogu logirat pod svojim korisničkim imenom.

daj nastavak

Jedna granata od minobacača vjerovatno osamdeset mm bila je zabijena u beton.Polako smo prošli,vražja naprava.

Krešo što bi sa nastavkom?

Kreso svaka cast. Nestrpljivo cekam sljedeci nastavak.samo nastavi ovako da se zna gdje je tko bio. A mirovina ti nemas nikakvu sto im to ne kazes. Znam Kreso jos nije vrijeme za to.

Crni vrhovi 9 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Roditelji, gdje ste? Boris Čerkuč | bljesak.info
ljubuski.info
I obraz i obrazovanje! Boris Čerkuč | bljesak.info
ljubuski.info
Pijun T.B.

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari