Crni vrhovi 8 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

rbg

Ranjavanjem našeg suborca na "Kopenhagenu" neprijatelji u nama probudiše pravu ratnu zvijer, ranjenu zvijer koja se osjeti ugrožena i odluči skupo prodati svoju kožu. Svi smo odjedanput postali nabrijani, svi traže dodatne zalihe streljiva i bombi. Oni koji su u Ljubuškom najviše zagovarali da se bojkotira odlazak na ratište, sada su naglo postali ratoborniji od drugih.

Jedan je bojovnik u našem skladištu pronašao cijeli arsenal borbenih sredstava koje još nismo koristili, a sve je to ostalo iza postrojbi od kojih su Ljubušaci preuzeli položaje na lijevoj obali Neretve. On je na bunker donio raketne bacače koje smo zadnji put vidjeli u JNA. Svi smo se odjednom naprezali da se prisjetimo kako se sa tim rukuje, znali smo da je to RB, i da ima veliku razornu moć. Bio je zelene boje i trebalo ga je svaki put sastavljati iz nekoliko dijelova prije ispaljivanja projektila. Svega smo se prisjetili još nam je samo ostala jedna dvojba; - nismo znali kako se gore sa vrha rakete skida ona tanka aluminijska kapica. Neki su počeli govoriti da to uopće ne treba skidat, već da se ta kapica pri udaru iskrivi i aktivira udarnu iglu koja je odmah ispod - ali i da ni oni nisu baš sigurni u to što govore. Jedan je Radišćan predložio da tu kapicu pokušamo nasilno skinuti, - dala se okretati lijevo desno ali nije išlo, mislili smo da je od stajanja malo zapekla. Taj naš suborac nije imao mira dok nije pronašao neka velika kliješta i donio ih na bunker. Jedan je od suboraca čvrsto držao među nogama onu raketu, dok je on kliještima još više razmigavao poklopac na vrhu nje.

Sve mi to postade malo neozbiljno pa se zaklonim sa druge strane bunkera. Netko mi od okupljenih reče - pritom se dobro nasmija:
"Slobodno se ti vrati ovamo, ako nešto krene po zlu ovome se nigdje ne možeš sakrit - ovo će te naći i sa te druge strane!"
Kad smo se prestali tome smijati, valjda je nekom od naših još ostalo malo pameti u glavi pa reče:
"Okanite se više toga i meni se sad misli vraćaju, mislim da se taj osigurač uopće ne skida sa rakete! Već, poslušajte mene što ću vam predložiti; - dajte jednu ispalite tako sa tim, pa ako tamo ne eksplodira znati ćemo ko je bio u pravu!"
Radišćanin: "A, šta ako ne eksplodira, pa, oni tamo skinu osigurač, i, iz ruke nam je bace i vrate nazad?"
E, tom se odgovoru više nismo smijali, ja im rečem kad je već tako neka onda tu raketu ispali tamo na one široke ledine gdje je neće naći, - ta imamo ih dosta. Nisu ni komentirali moj prijedlog, već odmah stadoše montirat raketu na bacač, a oni su drugi dijelovi već bili kompletirani. Pokazaše prstom pogodan pravac, ovaj usmjeri RB prema tamo i još jednom provjeri jesmo li se svi sklonili da nas iza ne zahvati plamen. Kad je oko nas sijevnulo i kad je onaj plameni vjetar svu suvar sa lišćem i prašinom smeo u potočić pored nas; sklonimo dlanove s ušiju u kojima je još zujalo, te započmemo virkati gdje će pasti raketa. Potom je gore na ledinama opet sijevnulo, uokolo se naglo povalja suha trava i nisko raslinje da bi se sekundu dvije iza toga začula snažna eksplozija. Dok je još u daljini tutnjalo i dok se još razlagala jeka u podnožju Veleža, naši se dečki stali veselit i skakat koda su dobili zgoditak na lotu, zatim su odmah počeli kovat planove koje ciljeve po redu treba gađati. Za početak smo ipak odlučili sačekat noć i prvi sumrak, jer još nismo uvježbali rukovanje sa raketnim bacačem pa će nam trebati više vremena od dvije sekunde za izvirivanje preko magistrali i ciljanje u metu.

Dok smo se mi još trudili oko tih razornih raketnih bacača, i detaljno dvogledom prebirali po krovovima kuća i odabirali mete na način što bi uočavali malo odignute pokrovne cigle; - za to su vrijeme naši suborci, do nas na lijevom krilu "Kopenhagena" opet stupili u kontakt sa neprijateljima i odavno se
sa njima dovikuju. U glavnom, s obje su strane frštale psovke i prijetnje, pritom nije nedostajalo kratkih rafala posebno s naše strane.

Jednom se našem suborcu iz Veljaka razveza jezik, svi smo se divili njegovim grlatim dosjetkama koje su onog tamo dobro izbacivale iz takta, a nas cijelo vrijeme zabavljale. Najjača mu je bila ona kad je doviknuo:
"Balijaaaaa,.... evo ti jedan pozdrav iz našeg dijela Hercegovine..."
Nakon toga je zareva ko kenjac:
"Iiaa,..iiaaaa....iiiiaaa... iaa.... prr...prrr!!"

Ma šta kenjac, na takav orginalan način, ni jedan kenjac drugog kenjca ne može oponašat! Svi smo se jedva suzdržavali od glasnog smijanja, jer smo željeli čuti što će onaj tamo odgovorit na taj magareći pozdrav. Nije se dugo čekalo odgovor, tamo između onih napola porušenih kuća kroz sumrak doleti jasan glas: "keenaaac!!" E, više se nismo mogli suzdržat, dečki su se držali za stomak od smijeha samo zato što onaj tamo nije znao reći "kenjac". Naš je Veljačanin sa njim razveza cijelu raspravu, a nama pripremio pravu kazališnu predstavu, u kojoj mi kao publika stalno vrebamo kako bi upucali jednog glavnog glumca. Nije ga bilo lako upucat jer je često mijenjao položaj i dovikivao iza sigurnih zaklona. Veljačanin ga uporno pita kako mu je ime, a kako se taj svaki put na to oglušava on mu sam dade ime; "Ramo". Između ostalog stade Ramu podbadat kad misli doći na more i je li se sjeća kad se zadnji put okupa u moru. Nato će ti Ramo njemu kad je on bio u Sarajevu i kad misli doći na " Bašćaršiju". Veljačanin se glasno nasmija i dovikne njemu: "Šta ću ja tamo bleso jedan??!!" Ramo odmah iza toga posla odgovor: "Da te ukokamo ko onog vašeg jućer!"

Ajme, šta napraviše te riječi u nama, ja osjetih da mi se kosa podiže na glavi, svi smo u isti tren zarafalali po njima. Onaj je naš Radišćanin otišao u tako ludu krajnost da nam se krv sledila gledajući što radi. On nije puca iza grudobrana ko mi, već je u dva skoka skočio na magistralu i onako hodajući gore po cesti i nasumice pucao na sve strane prema njima. Kad smo mislili da će skočit dole u zaklon jer mu je sanžer već pri kraju, ali ne, kad ga isprazni promjeni okvir i drugi ispuca do kraja. Vidio je i on kasnije koju je ludost napravio, dok je sjedio i prinosio cigaretu ustima, vidno su mu podrhtavale ruke. Nešto kasnije dečki odu kod našeg suborca iz Veljaka i sa njim razrade plan kako bi se moglo najlakše ukokat Ramu. U glavnom dogovor je bio da mi više ne pucamo, već da pustimo njega i Ramu da se sami dovikuju, pa kad on uhvati zgodnu priliku ima ga namjeru potegnut raketnim bacačem. Za to smo vrijeme mi izvršili smjenu i već se tamo u vikendici utopljavali u vrećama za spavanje. Kako na vikendici nije bilo prozora do nas je jasno dopirao glas Veljačanina koji uporno doziva Ramu. Moj suborac koji je bio u svojoj vreći na drugom kraju prostorije iznenada reče: "Eno, opet mu se Ramo odazva!"

Suborac mi se još povjeri kako ga ove ratne okolnosti jako zabrinjavaju, ulijevaju mu neki nemir i napetost, reče da ima osjećaj kako je njih tamo na drugoj strani više nego mravi. Rekoh mu da ne dijelim njegovo mišljenje i da mislim kako je njih puno manje nego nas. Moja ga izjava živo zainteresira pa me poče zapitkivat kako to zaključujem. Tražio sam od njega da mi obeća kako nikome neće reći ono što sam ja zaključio i što mu namjeravam povjeriti. Kad mi je obeća da neće nikome prenosit moje mišljenje, svojom sam ga izjavama ostavio bez teksta!
Rekoh mu: "Jesi li zapazio dok se Ramo dovikuje da njegovi njemu sa lijeve i desne strane sa onih položaja nikada ne pucaju prema nama?"
Suborac: "To sam zapazio ali mislim da ne pucaju kako ga nebi ometali."
Ja: "A, jesi li zapazio da oni isti njegovi na položajima njemu sa strana nikad ne pucaju u isto vrijeme skupa?"
Suborac: "I to mi je upalo u oči, ali, kakve to veze ima kad tko od njih puca i šta sa tim hoćeš reći?"
Ja: "E vidiš, moje je mišljenje da je Ramo noćas ostao sam na njihovom položaju. Prvo se dobro s jednog mjesta izviče, zatim otpuže na položaj sa strane i pusti nekoliko rafala, potom opet otpuže kroz tranšeje na drugu stranu i ponovi isto."
Suborac: "Kako možeš tako,… olako vadiš zaključke ko iz rukava, pa, .... ovo je rat čovječe, ..ovdje se gine?!"
Ja: "Ja ti ništa ne lupam na pamet, ovu smo mi istu ratnu foru prodavali njima na Crnim Vrhovima. Tamo smo dosta puta bili prisiljeni sami provesti noć na brdu. Bilo je najgore kad je potpuna tišina i kad se dugo bulji u noć ispred sebe. Nakon nekog vremena imaš osjećaj da se drvo miče tamo ispred tebe. Tada ne smiješ nikako protrljat oči pa se opet zagledat u istom pravcu, jer ti tek tada sva drveća počnu šetat ispred očiju. Zamisli samo koji je to stres kad si sam i kad je oko tebe potpuna tišina, stalno imaš osjećaj da ti se netko privukao iza leđa i da ti drži nož iza vrata. Puno je lakše kad pucaju prema tebi barem znaš gdje se trenutno nalaze, nije ni čudo što su mnogi naši suborci davno počeli gubit živce. Zato smo tada i mi često pucali, malo zapucaš iz svog automata, pa polako odeš do mitraljeza pustiš nekoliko rafala, malo sačekaš pa opet zavrljaciš jednu bombu. E, tako ti isto radi ovaj Ramo!"
Suborac: "Zar si ti stvarno siguran da je Ramo sad sam na onom njihovom položaju i što si tražio od mene da to nikome ne govorim?!"
Ja: "To je samo moje mišljenje koje temeljim na vlastitom ratnom iskustvu, a što neću da moje mišljenje dođe do naših momaka je razlog da se ne opuste i počnu se junačit ko naš Radišćanin. Trebamo imati stalno na umu da je jednako ubojita jedna puška ko i njih pedeset!"

Neko smo vrijeme šutjeli, nikako nismo mogli razabrat šta Veljačanin dovikuje Rami, ali som zato čuli često revanje koje nas svaki put nasmijavalo. Brzo su prošla dva sata, još imamo vremena popit čaj koji je napravio naš treći suborac, koji se ujedno trudio da u šporetu cijelo vrijeme gori vatra i koliko toliko ugrije hladnu prostoriju.

Još se nije počelo svićat, to je pravo vrijeme kad topli čaj pripremi tijelo za dočekat hladnu zoru. Suborci nas na položaju dočekaše sa novim vijestima; - rekli su da je Veljačanin locira Ramu, samo se čeka da počne svićat da ga može precizno naciljat raketnim bacačem. Nebo je iz časa u čas sve više poprimalo plavu boju, slabije zvijezde se davno ugasile još su ostale one najsjajnije.
Veljačanin poslijedni put poziva Ramu: "Ramooo...Ramooo, sad ću te gađat raketnim bacačem, nemoj poslije reć da te nisam upozorija!!!"
Ramo: "Ublehašu jedan,.... koće tebi dat raketni bacač,.. to ti nikad nisi vidija!!!"
Kad je Veljačanin pred očima uspio poredat nišane sa pravcem između dvije kuće i sa zidom ispod kojeg se Ramo svu noć izrugiva i prijetio; - još je Ramo nešto dovikivao, ali, odjedanput sijevne i zemlja se trene! Potom u trenu sijevne i na njihovoj strani, a do nas obje eksplozije skupa jedna za drugom doletiše.

Odjedanput je sve utihnulo, oblak prašine i dima dugo je lebdio nad njihovim položajima. Očekivali smo da će neprijatelji odmah po nama uzvratiti paljbom iz svih raspoloživih oružja. Ali ne, dugo se ništa nije događalo, prvi je Veljačanin počeo dozivati Ramu: "Ramooo!..Ramooo!.. Ramooo!" S druge strane nije dolazio nikakav glas niti očekivana pucnjava. Za to je vrijeme naš Veljačanin slagao stihove i pretvorio ih u tužaljku, bolje reći kuknjavu kojom je iz svega grla tobože oplakivao Ramu: "Ramo, Ramooo, družeeee … Ramoooo, što mi odeeee.. tako ranooo?!!"

Kad se dobro razdanilo neprijatelji su opet pokazivali moć svoga naoružanja. Snajperski hitci bili su češći, uveli su novu vrstu streljiva koje se rasprskavalo nakon što bi zujnulo oko nas. Rasprskavalo se u zraku popraćeno pucnjem, nakon čega je opet u djeliću sekunde dolazio pucanj sa mjesta odakle je ispaljeno. Nije nedostajalo niti onog bacanja kamenica, bombi, kao i onih eksplozivnih "Bosanskih Lonaca". Mi smo pojačali naše položaje, smjene nismo pravili, već bi u vikendicu povremeno odlazila po dvojica da se malo odmore ili zagriju.

Pala je noć kad je moj suborac otvorio vrata od vikendice, došli smo da se malo odmorimo, još nije ispušta šteku iz ruke, već mi skrenu pozornost da i ja pogledam što je na njoj. Šteka na vratima bila je probušena snajperskim hitcem, to se moralo desiti taj dan, jer nam prije pod rukom ništa nije zapinjalo. Rekoh suborcu; "Tek sad trebamo svi biti zabrinuti, tek ih sad na drugoj strani ima ko mravi!"

Nakon kraćih odmaranja te noći, nas dvojicu je opet na bunkeru zateklo svitanje, nije bilo vjetra ali je zato mraz sve okova oko nas. Nestrpljivo sam isčekivao još malo svjetlosti kako bi mogao dvogledom prebirati njihove položaje. Tiho vrijeme i jutarnji mraz u vrijeme izlaska sunca, uz dobar dvogled otkrivaju svaki trag bilo kakvog ljudskog bića i na većim udaljenostima. Prvo sam dvogledom preletio po kućama u daljini koje su već bile obasjane prvim zrakama sunca. Pod ovakvim vremenskim okolnostima nije moguće sakriti dim prve jutarnje vatre, koju u vrijeme ovakve studeni mora naložiti svako ljudsko stvorenje, - bilo da se želi zgrijati ili napraviti kavu i čaj. Tamo u daljini, nije se mogla procijenit svaka kuća iz koje se izvija dim, ali i ono što sam vidio upućuje na zaključak o prisutnosti većeg broja vojske nego do sada. Već je sunce obasjalo i one nama bliže kuće i njihove položaje oko njih. Na tako kratkom rastojanju ne može se dvogledu sakriti niti dim cigarete, pa, ni ljudski dah, koji se izdiže iza utvrđenih grudobrana. Dok sam pažljivo očima određivao područje ispred nas u kojem bi valjalo usmjerit dvogled, ono što mi iznenada iskoči pred oči natjera me da se naglo trznem unazad. Suborcu doviknem da pogleda u pravcu gdje mu upirem prstom, kad i on pogleda sav problijedi i reče: "Kad su mogli postavljat zastavu a da ih nismo čuli?!"
To nam je jutro pred očima osvanula velika zelena zastava, i, sa crnim slovima ispisana imena po njoj. Nije trebao dvogled, imena su se jasno mogla čitati, ispisana velikim crnim slovima jedna ispod drugih. Bili su rukopisi različiti, očito su svi željeli vlastoručno ostavit potpis, a prvo ime odozgo je bilo; "ADIS". Veliku zelenu zastavu na metalnim cijevima, koje su nadostavili jednu na drugu, provukli su kroz krov kuće i visoko je visjela iznad krova i nama pred očima…
(nastavlja se)
spavanje

ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
Krešo Vujević

Glas naroda

nas je na kopenhagenu zateklo primirje, davali smo muslimanima cigara, pitali su za nekog našeg što je zna revat ko kenjac....rekli su da je taj ranio nekog njihova iz raketnog bacača...istina je.

Samo pišite.
Ne trebaju nam više američki filmovi.
mogli bi i ostali bar u komentarima anonimno, opisivat događaje koje su vidjeli.

....kad smo se dokopali municije i RPG-ova...rambo je bio [ * neprimjereno * ] od ovce

Uvijek se iznova čudim spoznaji da ste imali liniju razgraničenja u i oko Mostara u širini nekih 6 do 10 metara?
Sad mi još pišete da baš i niste imali naoružanja?
Gledao sam dva filma, jedan u obrani Sefera Halilovića, a drugi u napadanju njega kao zapovjednika, sve u režiji armije i njihovih boraca.
E tamo se u tim filmovima spominju "Crni vrhovi" i nekakav "medvjed" brdo iznad Mostara, sad bih volio pročitati, tko je to držao i kako, ustvari zašto nije napadnuta Jablanica i zašto se HVO nije spojio sa Ramom?

da su druge postrojbe imale dovoljno pravih boraca kao što ih je imao ljubuški uzeli bi mi cijeli mostar.

Odpepaj provokatoru! Kakva Jablanica mi nismo ni napadali ni osvajali nego branili dom.

Ma ti si uzaludan slučaj.
Moje je i Sarajevo i Jablanica.
Moja je cijela bosna i hercegovina, što tu ne shvaćas?
A ljepo sam pitao jer sam tad bio djete, čobane jedan.

I još uvijek si dijete ! i to s punom pelenom! Čuli napadat Jablanicu da se spojimo s Ramom.hahaha

Veliko ili malo, ja sam upitao, a ti kad si toliko pametan meni glupom objasni.
Koliko znam, nasi su bili i iznad Jablanice, Rama, Crni vrhovi, ova gore spomenuta lokacija. Gdje su samo ovi bili? U Šantićevoj?

sve ziva istina

Da to nije ona zastava sto je zisom skinismo

Nije je skinuo ZIS nego tenk. A zvali su ga tiru-riru ili tako nekako.Mislim da su na njemu bili ovi iz širokog. Možda sam pobrka položaje ali mislim da je tako.

Jedna novost koju sam provjerija. Krešo dobio ponudu od jedne strane izdavačke kuće da objavi knjigu "CRNI VRHOVI", na jednom od stranih jezika.

Provokatoru, po iskustvima ljubuških branitelja bi se mogli snimati filmovi bolji od Spašavanje vojnika Ryana

Slika korisnika Krešo

Nije provokacija, istina je! Nedavno me kontaktirala jedna izdavačka kuća iz Njemačke, netko im je prevodio ove moje nastavke, pa su zainteresirani objavit knjigu na jednom od stranih jezika, - nastavili smo kontakte i dogovaranja.
Mada sam obećao jednom krugu svojih prijatelja da ću razmišljati o knjizi, na našem jeziku, kad napišem barem desetak nastavaka, ali, sve su prilike da će prije izić na stranom jeziku. Zahvaljujem svima vama što me podržavate, vi ste mi najveća snaga. Zahvaljujem i ljubuskom info što su mi dali prostor za pisanje, i, što su prepoznali važnost ovakve teme. Molim sve one koji misle da sam u nekim djelovima priče nekoga izravno povrijedio, - neka mi skrenu pozornost,sve se može ispraviti dok je još na vrijeme, - kad knjiga iziđe ona ostaje za vječnost.
Molim sve moje suborce koji još čuvaju naše fotografije sa ratišta o kojima pišem, i sa drugih naših ratišta gdje su bili časni Ljubušaci, - neka mi omoguće da izaberem one najkvalitetnije, jer mi ih traže za knjigu.
Moj kontakt; crnivrhovi [at] gmail.com

Pozdrav, Krešo Vujević

Krešo

puna podrška kreso,svaka ti cast.imam ja nesto fotografija,,

Kreso svaka Cast samo nastavi, da se ne zaboravi i da mi mladji imamo sta pametno i istinito procitat.

inače nisam sa područja ljubuškog niti sam čita ovaj portal dok nisam čuo za ovu kolumnu, ovo je nešto najbolje što sam ikad pročita, krešo dao Bog da bude i 50 nastavaka ili knjiga u što skorijem vremenu :) samo nastavi pisat, da nama mlađim genracijama stvoriš pravu sliku o tim vremenima i ljudima koju su obranili ovaj narod.

krešo fališ mam

krešo je moga nas patriote odvest autobusom na teren jer ga se sjećam kad je u naprijedu vozio setru moga je i on nas odvest do prve crte i nazad kući setra je autobus ali on je bio putnik u neizvjesnost

Crni vrhovi 8 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Ljubuška vatrena svitanja Krešo Vujević
ljubuski.info
Bacanje prašine u oči Josip Mlakić | bljesak.info
ljubuski.info
Pravda je samo za sirotinju Emir Imamović | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari