Crni vrhovi 7 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

Ljubuški 92,; ljubuški bojovnici, instruktori i časnici neposredno prije odlaska na ratište.

Nikad se nije otišlo na nijedno ratište a da vojska taj dan nije pokazivala svoje nezadovoljstvo po ljubuškim ulicama. Uvijek se imalo razloga prkosit zapovjedništvu Pukovnije na njihovoj nesposobnosti da sakupe dovoljno ljudstva za odlazak na prvu crtu bojišnice.

Uglavnom, cijeli bi se dan po ljubuškom rafalalo; jedni su puškarali da dokazuju neku svoju hrabrost, drugi su pak puškarali iz ne zadovoljstva i ogorčenosti što su oni stalno među onima koji nose glavni teret rata. Tako je bilo i onda kad se po novom ustroju Pukovnije trebalo krenuti u Bijelo Polje na lijevu obalu Neretve, tamo odakle su već stizale informacije o krvavim borbama. Taj dan je u krugu duhanske stanice stajao prazan autobus više od pola dana, - nezadovoljna vojska je hodala oko njega ali nitko nije u autobus ulazio. Tražili su da se izvrši prozivka postrojbe koja odlazi na ratište i da se vidi stvarno brojno stanje. Nije nas bilo niti blizu polovice s popisa, s toliko vojske bila je ludost preuzeti smjenu na nepoznatim položajima gdje se stalno vode otvorene borbe.

Ja sam znao da će nezadovoljstvo vojske na kraju splasnuti i da će se opet, kao i svaki put do tada, otići na ratište. Jer oni koji su odlučili ići, tu su odluku donijeli prije nego su se udaljili od svoje kuće i onoga mjesta u blizini nje, sa kojeg bi se svaki put okrenuli da još jednom pogledaju one koje su ostavljali iza sebe. Među okupljenom vojskom pomalo prepoznajem ljude koje sam već prije sretao po ratištima, a sada pripadamo istoj satniji. Ima tu i Radišćana, dakle, ipak su uspjeli razbiti i njihovu jedinstvenu postrojbu koja je funkcionirala jedinstveno od početka rata. Upravo je jedan Radišćan stalno obilazio okupljene grupice vojnika i raspitivao se gdje je koji od njih bio po ratištima. Kad se dosta nahodao i upoznao naše nove suborce, dođe do mene i malo me pozove u stranu, zatim u čudu reče: "Vidiš li ti ovo, - pola njih nije vidjelo prve borbene crte, a i zapovjednici su mi skroz sumnjivi?... Zašto nisu postavili već dokazane i sposobne ljude da nas vode?
Ja: "Moj prijatelju, šta si ti očekivao od novog ustroja Pukovnije? - Njima su na prvom mjestu oni koji će im biti poslušni, pa tek nakon toga gledaju njihove sposobnosti."
Radišćanin: "Zar ti misliš da možemo sa ovoliko malo ljudi preuzeti smjenu na položajima gdje se dan noć stalno puca?"
Ja: "Šta tebi znači veći broj ljudi, - doveli bi nam one koji nemaju iskustva, pa bi nam tamo još oni stvarali probleme?"
Radišćanin: "Ti kako hoćeš, ja na ovakav način ne mislim ulazit u autobus, - vratit ću se kući!?"
Ja: "Ja nemam tu namjeru, nakon svega što sam prošao u ratu neću sebi dozvolit da mi svako malo na vrata kuca vojna policija."
Radišćanin: "Kakva vojna policija, znaš li ti koliko sam ja terena odradio do sada, - ko ima muda da meni pošalje vojnu policiju!?"
Ja: "Malo prije si u ruci držao onaj naš spisak, vidio si na njemu naša imena i mjesto stanovanja, ništa više tamo ne piše, a najmanje gdje je tko ratovao. Nakon što uđemo u autobus, tek će nas tada prozvati. Isti će se popis proslijediti zapovjedniku vojne policije, dežurni vod policije već čeka i kucat će na vrata svakome ispred čijeg imena bude stajao minus. Neće ti dolazit samo jedanput, već svaka dva sata, a imaju ovlasti i pretresat prostorije. U ostalom to je posao vojne policije, kao što je naš odlazak na ratište.
Radišćanin: "Dakle, ti si čvrsto odlučio da ćeš ići?"
Ja: "Bit ću ti iskren do kraja! Kod kuće sam ostavio bolesnog oca, koji je na zadnjem času i svega je svjestan! On je na Blajburgu zadnji put vidio svoja dva starija brata koji se nikada nisu vratili kući. Otac mi je pred očima cijeli moj život svako malo oplakivao svoju rođenu braću i ne dosanjanu hrvatsku državu. Sad kad je napokon dočekao da Hrvatska postane slobodna i ne ovisna, mislim da umire zadovoljno i spokojno. Ja neću sebi dozvolit da on vidi u zadnjim danima svoga života, kako mene traži vojna policija kao nekog dezertera."

Nikad se nije ovako dugo odugovlačilo s polaskom na ratište, već se ušlo u noć, vojska uporno traži da dođe netko u ime Pukovnije i da objasni što nas je ovako malo i gdje je ostala vojska?

Ipak se Pukovnija dosjetila načina kako vojsku nagovoriti da odu na ratište i naprave smjenu dečkima koji su tamo već dva tjedna. Vanredno su pozvali nekoliko istaknutih bojovnika koji su cijeli rat prednjačili, i koje je vojska često slijedila i poštovala. Ti su bili po volji i meni, jedan je od njih moj spasitelj sa Crnih Vrhova sa kaubojskim šeširom. On me izvukao iz one unakrsne vatre kad sam ostao odsječen od sviju iza jednog grma. Drugi je bojovnik stalno prednjačio izlažući opasnostima sebe kako bi pomogao drugima. Jedne je prilike na brzinu donio odluku kako pomoć suborcu koji je ostao ranjen u minskim poljima. To je bilo na Crnim Vrhovima kad je samovoljno otišao, upalio naš tenk, dovezao ga i sa njim ušao među mine do ranjenog vojnika, podigao ga na tenk i istim se putem vratio nazad. Ova su se naša dvojica predvodnika samo kratko obratili vojsci koja je stajala ispred autobusa u krugu duhanske stanice. Rekli su da je tamo na ratištu teško i složeno stanje. Suborci su odsječeni od ostalog dijela svijeta, imaju na raspolaganju jedan oklopni šinobus koji smije vozit samo po noći. Još rekoše da tamo suborci imaju dovoljno streljiva ali da nemaju više cigara, mnogi od njih puše kamilicu i lipov čaj, tako što to motaju u novinu. Jedan od njih dvojice glasno reče:
"Tamo među našim suborcima ima i bolesnih ali ne napuštaju položaje već se nadaju nama! Onaj tko može savladati strah neka uđe u autobus !!"

Ja sam ušao prvi za njima dvojicom i ostali su šutljivo popunjavali prazna sjedala. Iza mojih leđa je sjeo onaj Radišćanin, kad su nam se pogledi sreli on mi dobaci:
"Šta si mislija?? - Mislija si da ti možeš biti luđi od mene!!"

U autobusu je vladala potpuna tišina, svima su misli bile okrenute tim novim položajima i složenom dolasku do njih. Sama pomisao da nas treba voziti šinobus samo po noći i ugašenim svjetlima, oklopljen nekim teškim metalnim pločama; - to nimalo ne sluti na dobro. A, tek nakon toga slijede nekakve bačve preko kojih se prelazi Neretva po uskim daskama poredanim preko njih - te su nam scene bile poznate samo iz ratnih filmova. Pored svega toga mene su mučile još dodatne brige koje su ostale iza mene kod kuće. Samo sam molio Boga da mi otac ne umre dok sam ja na ratištu. U tom bi slučaju moj brat, koji je sa svojim Tigrovima negdje na hrvatskim ratištima, došao kući prije mene. On bi i njegovi Tigrovi napravili neki nered u našoj pukovniji - to je sigurno. Nedavno smo se čuli telefonom, rekao sam mu da nam je otac vrlo slabo i da su mu dani odbrojeni, te da ja moram uskoro na ratište - pa neka on nađe načina da za to vrijeme bude kod kuće, jer bi trebalo barem jedno muško da ga pomogne povremeno okrenuti ili eventualno podići ako sklizne sa bolesničke postelje.

Brat mi je već sutradan došao sa jednim visokim časnikom iz Tigrova, rekli su mi kako su navratili u našu pukovniju i dogovorili sa novim zapovjednikom da me oslobode od odlaska na ovaj teren. Njima je potvrđeno da mi se neće slati poziv, mada bi bilo puno bezbolnije da im ništa nije obećano. O mogućnosti mog oslobađanja od odlaska na teren sa bratom raspravljao preko telefona. Rekao sam da ja neću nikoga moliti niti vući za rukav da me oslobodi zbog bolesti oca, tada sam mu opet naglasio ako slučajno dobijem poziv da ću ga potpisat i otići na ratište. Ne smijem niti pomisliti koja će to biti uvreda za brata kad sazna da mu je netko dao riječ pa je pogazio i to na račun bolesnog oca koji polako umire. Još sam više zabrinut jer mi je brat samo godinu prije upao u tešku psihičku krizu zbog dvojice vojnika koje su mu Srbi ranili i potom zarobili na dubrovačkom ratištu tamo skroz u zaleđu prema Trebinju - od te se krize nikad nije oporavio i to me najviše mučilo. Vodio je akciju u kojoj su trebali ne primijećeno ući daleko u neprijateljsku pozadinu blizu Trebinja i napasti topništvo iz kojeg su Srbi gađali Dubrovnik. Nešto je pošlo po zlu, kad su bili na domak cilja upali su u zasjedu. Tu su se popuškarali i odmah su mu dvojicu ranili. Grčevito su nastojali da izvuku ranjenike, ali kad su čuli da Srbi pale kamion i da se povlače sve je bilo kasno; - brzo se povukli i odvezli sa sobom dvojicu ranjenih Tigrova. Nakon toga nastupaju noćne more za mog brata, jedan je srpski oficir uzeo motorolu od njegovih ranjenih suboraca i nastavio danonoćno provociranje. Uglavnom ga ponižava sa riječima; kakav je on zapovjednik koji je izvukao sebe i dozvolio neprijateljima da mu zarobe dvojicu, i to, ranjenih vojnika. Njihov su razgovor prisluškivali iz zapovjedništva Tigrova. Taj je Srbin imao ratno ime Strahinja, brat mu je ponudio razmjenu na koju je Strahinja odmah pristao. Ponuda je glasila: "Više ti vrijedim ja kao hrvatski časnik od jednog ranjenog hrvatskog vojnika!"

Precizno su dogovorili mjesto razmjene jedan za jedan, ali su Tigrovi to spriječili tako što su upotrijebili silu nad samovoljnim časnikom; brata su mi svezali i zatvorili. Nešto kasnije taj Strahinja opet traži kratak kontakt sa mojim bratom jer je saznao od zarobljenih Tigrova da bi se njihov zapovjednik sigurno predao za jednog od njih dvojice ako bi mu to uspjelo. U glavnom, Strahinja se još jednom čuo sa njim i ponudio mu se za neku sitnu uslugu ako ima želju. Brat je rekao ako hoće neka mu pozdravi suborce i neka im odnese po kutiju cigara. Kasnije kad su ti hrvatski vojnici razmijenjeni, rekli se da im je došao jedan oficir, dao im cigare i rekao da im to šalje njihov zapovjednik. Nakon što su Tigrovi primijenili silu nad mojim bratom, on se malo smirio i zamolio ih da ga odvezu kod mene kući, jer ih je uvjerio da će mu to pomoći za oporavak. Ali ne, čim su ga oni ostavili kod mene on je odmah pristupio radit na svom novom planu. Zgrabio je telefon i nazvao neku Zoricu u Ljubljanu. Ta je Zorica njegova radna kolegica iz vremena dok se on još nije uključio u HV, porijeklom je iz Trebinja, a ima brata majora u Titovim Užicama. Kad je ta podigla slušalicu nije ju ni pozdravio, odmah se počeo derat i tražit od nje da stupi u kontakt sa bratom i da mu prenese poruku vezanu za dvojicu zarobljenih Tigrova koji su trenutnu u ratnoj bolnici u Trebinju.

Poruka je glasila: ako se prema njima ne bude poštovalo Međunarodno Humano Ratno Pravo koje štiti ranjene zarobljenike da će on sa svojom vojskom samovoljno napasti i spalit Trebinje. Bratova se upornost ipak isplatila, jer su mu nakon tri mjeseca ta dva suborca, - ratnih imena; "Merlin i Stric" , bili ipak živi uspješno razmijenjeni, jer do tada nisu razmjenjivali žive pripadnike Tigrova. Eto, to su moje dodatne brige u koje mi može upasti brat, jer ga može sitnica izbacit iz takta, zbog još nestabilnog psihičkog stanja. Sad te brige moram odmah maknuti u stranu i usmjerit svoja razmišljanja na probleme koji su ispred mene.

Autobus je polako vozio kroz Mostar, skrenuo je negdje lijevo prema Rudniku i toj primitivnoj željezničkoj postaji gdje nas je čekao fantomski vlakić Remo. Remo je dobio ime po vlaku koji nas kao regrute nekad iz Čapljine istim putem vozio na služenje JNA. Kad se autobus zaustavio, izišli smo i stali u red ispred tog metalnog čudovišta koji je sličio na veliku riblju konzervu u koju se samo moralo ulazit sa strane. E, tek je tu napravljena prozivka nakon koje smo jedan po jedan ulazili u Remu. Svi smo ušli na isti metalni otvor kroz koji je ušao i strojovođa. Kad je strojovođa pokrenuo motor, vidjeli smo da se motor nalazi odmah pored njega sa desne strane i da nema nikakve haube na njemu - to je već na startu stvaralo nepodnošljivu buku.

Nakon što su zazvonila teška metalna vrata osjetio se pokret vlaka po šinama. Uskoro je nastala takva buka, škripa i lupetanje metalnih ploča, pa se više uopće nije čuo onaj početni zvuk motora. Držali smo širom raširene oči i gledali u mračnom pravcu u kojem gleda strojovođa i čudili se kako već dugo jurimo kroz mrkli mrak a da još ni u što nismo udarili. Jedini tračak svjetlosti koji smo vidjeli bila je skroz slaba žaruljica na instrument tabli ispred strojovođe koja je stalno podrhtavala. Ako postoji zemaljski put koji vodi izravno u paka, on bi mogao izgledat upravo ovako, - gore od ovog ništa ne postoji!!! Kao vječnost je trajala ne snošljiva buka i naš uporni pogled u mrkli mrak preko neke sićušne žaruljice ispred strojovođe. Više nisam bio siguran ili mi se pričinja ili taj pakleni stroj stvarno usporava. Dugo je trajalo to usporavanje da bi napokon prešlo u jednolično klepetanje i konačno zaustavljanje. Kad smo shvatili da to čelično čudovište nije probilo nikakva paklena vrata, niti smo uletjeli u očekivanu vatrenu buktinju - došlo je vrijeme za izlazak.

Prilikom izlaska iz paklenog stroja vidimo ispred sebe siluete ljudi koji nas dočekuju i tiho usmjeravaju prema nekakvom strmom silazu. Malo podalje, opet nas dočekuju druge osobe, oni nas šutljivo usmjeravaju prema obali Neretve. Tek kad se ispred nas pojavila Neretva, zbog vode površine malo nam se popravio vidik. Tu su nas zadržavali kako bi jedan od drugoga bili u rastojanju desetak koraka. Svaki je od nas slijedio siluetu suborca ispred sebe i ubrzo se pojaviše bačve na vodi i uska staza od dasaka preko njih. Prije nego sam zakoračio na daščanu stazu uočio sam onog ispred sebe kako je lijevom rukom dohvatio sajlu koja sluzi kao držač. Nismo se žurili, polako smo izmjenjivali korake i pažljivo pomicali lijevu ruku po sajli koja je ulijevala kakvu takvu sigurnost. Kad sam prevalio put do blizu sredine Neretve, zapazim onoga ispred sebe kako je ispustio iz lijeve ruke onu sajlu i skroz usporio kretanje. Bilo mi je to neshvatljivo da se ispušta sajla iz ruke, jer nam je ona bila jedina sigurnost za ravnotežu. Nisam shvatio zašto je onaj ispred ispustio sajlu sve dok nisam stigao na isto mjesto. Na tom sam je mjestu i ja morao ispustit iz ruke, jer je Neretva svojom strujom vode zategla i povila stazu i bačve pod našim nogama, pa nam je sajla postala predaleko. Raširio sam noge koliko sam mogao i tako sa njima malo po malo puzao po uskim daskama.

Stalno sam imao na umu, ako slučajno padnem u vodu isti ću tren biti na dnu Neretve! Na sebi sam nosio tešku pancirku, zatim preko nje prsluk sa desetak punih okvira streljiva i pune džepove streljiva u refuži. Preko toga sam nosio pištolj ispod lijevog ramena, a opet preko svega imao sam obučenu jaknu sa dvogledom preko i sa jednom bombom u džepu. Najteži mi je bio ranac na leđima zbog dodatnog streljiva i nekoliko bombi, još sam na ranac uvezao i vreću za spavanje. Puška mi je stalno bila u desnoj ruci i držao sam je uvijek ispred okvira na pola. Uporno sam pratio onoga ispred kad će opet dohvatit sajlu, nekoliko je puta ispružio ruku ali bi je opet vratio. Napokon kad je onaj ispred mene stalno imao ispruženu ruku i malo ubrzao, - znao sam da se sajla opet primakla dovoljno blizu. Vječnost iza toga, ispred nas se ukazala lijeva obala Neretve i tvrdo tlo pod nogama.

Nisam vidio tko nas je dočekao na drugoj strani, slijedio sam onoga ispred, a on ostale. Zaobilazimo oko napola izgorjelih kuća, nailazimo na razorene dijelove pročelja, izvaljene prozore i razasute komade; stakla, cigle i žbuke pod nogama. Svi bi ti detalji izranjali iznenada i jedva bi ih uočavali u mrkloj noći. Tiho je, trenutno nema nikakve pucnjeve, ulazimo u jedno dvorište, pa onda oko nekih vreća sa pijeskom i balvana u široku prostoriju neke kuće. Tu se napokon pojavi malo svjetlosti, netko zavrne još jednu sijalicu i osvijetli cijelu prostoriju i desetak naših vojnika koji su nas čekali. Ne mogu se načudit kako ti ljudi izgledaju, svi zabradatili i prljavi, odmah traže tko ima cigara. Dok drže među prstima cigare ističu im se pocrnili prsti i svi vonjaju na barut. Kako kojeg od njih prepoznajem samo me više šokira njihov izgled. Nećemo se tu dugo zadržat, uglavnom, vidjeli smo da nam je tu centar veze, logistika, prva medicinska pomoć i zapovjedništvo. U stvari, zapovjedništvo je na drugoj strani Neretve u Vojnom, tamo je i glavni sanitet. Na našoj je strani samo ono minimalno potrebno za funkcioniranje jedne borbene skupine. Na brzinu su nam pokazali, onako orijentaciono, u kojem se pravcu nalazi koji položaj.

Već se izdvojila skupina bojovnika koja će preuzet položaje na desnom krilu pod nazivom; "Andora". Svi smo se ostali zaputili kroz nekakve tranšeje u obliku isušenih kanala koji uokolo krivudaju i vode na sve strane. Tranšei nisu bili toliko duboki, morat ćemo hodati stalno pogureno, jer se između kuća i vikendica pojavljivao brisani prostor, a to je sve u dometu snajperista. Moja se skupina zaustavila pored jedne vikendice u kojoj će nam biti boravak. Naš je borbeni položaj u sredini, pod nazivom "Lekine kuće". Ostali su produžili još dalje prema položaju "Kopenhagen". Ostavili smo dio opreme u vikendici i odmah se uputili sa jednim vojnikom na borbeni položaj. Tamo su na Lekinim kućama ostali njegovi suborci, a on je samo došao po nas da nas upozna sa cijelom primopredajom položaja. Cijeli put do položaja vodio je opet kroz tranšeje, koji se često račvaju i trebalo je odmah upamtiti svako koliko puta treba propustiti račvanje da bi skrenuli u pravcu naših položaja.

Nakon nekoliko minuta pogurenog hoda pred nama se ukazao dugi ukošeni kameni zid od prilike dva metra visine. Ovaj što nas vodio nasloni leđa na taj zid, polako udari po njemu lijevim dlanom i tiho nas upita:
"Je li znate šta je ovo?" Svi rekosmo da pojma nemamo, valjda je taj odgovor očekivao te odmah reče:
"Ovo vam je onaj magistralni put za Sarajevo!"
A mi svi skupa u jedan glas, ko iz nekog zajedničkog čuda:
"Zar je to ona magistrala!!!?"

Samo nas je taj magistralni put razdvajao od neprijateljske strane, i oni su imali slične tranšee samo što smo ih mi teško uočavali sa naših položaja. Za razliku od naših tranšea koji su kopani tako da se onaj iskopani materijal izbacivao pored i stvarao se vidljiv grudobran. Oni su taj materijal nakon iskapanja negdje sklanjali, tako da se na njihovim širokim ledinama preko magistrale nije moglo gotovo ništa vidjeti što se tiče iskopavanja. Tamo na njihovoj strani noć bi se pretvarala u velike ratne aktivnosti. Prvo bi osjetili kako nam oko glave prozuji kugla da bi nakon toga čuli pucanj i po njemu zaključili iz kojeg pravca zapucaju. Isti tren smo im uzvraćali ali i imali u pameti da nam s tim često žele skrenuti pažnju na nešto manje važno. Na takav su način odvraćali pozornost sa onoga koji u tom trenutku puže prema našim položajima ili od onih koji koriste noć za kopanje tranšea. Mi smo u svakom slučaju pažljivo osluškivali što se dešava sa druge strane magistralnog puta. Bio je velik rizik izvirivat glavu i na kratko osmotrit okolinu. Kad bi izvirivali dok pucamo ili osmotrimo; sve je moralo trajati maksimalno dvije sekunde, - dovoljno za kratki rafal ili ciljano izviđanje prema određenoj točki.

Na položaju "Lekine kuće" imali smo veliki problem zbog jedne kuće koja se nalazila odmah preko puta, svega dvadesetak metara od magistrale. Iza te su nam se kuće stalno privlačili ali nikad odatle nisu pucali. Samo bi u noći dobro izoštreni sluh mogao čuti krckanje stakla ili komada cigle ispod njihovih nogu. Na to su nas upozorili i oni naši suborci koje smo zamijenili. Posebno su nas upozorili da pripazimo jer sa tog mjesta znaju cesto bacati kamenje, - pričalo se kako su nekom našem vojniku na takav način razbili glavu. Bilo je puno problema na cijeloj dužini bojišnice upravo sa tim njihovim dobacivanjima svime i svačim sa druge strane. Kad smo god začuli da nešto lupne iza nas, isti bi se tren bacali na zemlju, nikad se nije znalo jesu li bacili kamen ili bombu.

Imali smo i velikih problema sa njihovim eksplozivnim naprava kućne izrade. Obično su koristili neke šerpe i lonce napunjene eksplozivom i čavlima uz još kojekakvih metalnih sitnih predmeta. To su nam dobacivali sa nekakvim katapultom ručne izrade. Oni koji su doživljavali iskustva sa tim "Bosanskim loncem" kažu da bi sve to prvo zaklepetalo tamo gdje padne, nakon toga bi se neko vrijeme iz lonca dimio fitilj pa se imalo vremena sklonit prije eksplozije. Prvu smo noć na Lekinim kućama dežurala sva šestorica skupa, imali smo dva bunkera uz magistralu od balvana i vreća sa pijeskom. Kad se počelo svitati vršili smo osmatranje iz bunkera kroz mali uski otvor, koji je bio namijenjen za puškarnicu. Samo što moja skupina iz bunkera nikada nije pucala, jer nam je bio pogodan za osmatranje i nismo željeli skretati pozornost neprijatelju na bunker. Za pucanje smo koristili vanjske položaje između vreća pijeska poredanih krajem magistrale. U bunkeru je bilo stalno mračno, pa bi po danu iz tame mogli duže osmatrat cijeli predio na njihovoj strani.

Ujutro kad se počelo razdanjivat, prvo smo uočili mali potočić lijevo od nas koji je protjecao skroz odozgo preko ravnice iz pravca nekog naselja. Na mjestu magistrale gdje se nalazio mostić, bila je sa gornje strane postavljena debela mata od betonske armature, a služila je kao zaštita da nam se ne privuku kroz potočić ispod mosta. Kad sam to jutro ugledao da se na njihovoj strani nalazi naša crkva sa visokim zvonikom, koja je od prve linije udaljena svega stotinjak metara; s obje sam se ruke zgrabio za glavu, nisam mogao vjerovati svojim očima.

Suborci su me pitali: "šta ti je....šta ti je?" Rekoh im sad ćete čuti, zgrabio sam telefon, odmah zavrtio i tražio nekog od glavnih zapovjednika. Ne znam koga su mi dali ali sam ga odmah pitao znade li reći koja je budala od naših generala postavila prvu liniju u blizini naše crkve koja se nalazi pod njihovom kontrolom? Valjda sam ovog sa druge strane naglo zatekao sa pitanjem, pa me on upita kakve to ima veze gdje se nalazi crkva?
Rekoh mu: "Momče, imaš li ti išta u glavi, znaš li ti da naš niti jedan vojnik neće nikada pucati prema našoj crkvi, zar ti nije jasno da oni tamo to koriste kao idealno mjesto za snajpere i osmatranje??"

Ma, nisam ja čeka njegov odgovor, ljutito sam bacio slušalicu, netko ju je od momaka podigao. Nisu samo snajperi prijetili sa crkvenog tornja i sa crkve, dvogledom sam pažljivo prebirao sve isturenije kuće; na svakom krovu kuće bilo je tu i tamo na mjestima malo odignutih crjepova, - nema dvojbe, to im je moglo samo služiti za snajpere i osmatranje.

S vremenom smo se navikavali da se često ne izlažemo mogućim pogledima sa crkvenog tornja i bilo kojem krovu i manjem otvoru na njihovim kućama. Mi smo na Lekinim kućama pravili smjenu svakih dva sata, po trojica dva sata na položaju i dva sata tamo u vikendici u vreći za spavanje. Topli obrok smo dobivali već u jutarnjim satima koji se razvozio u karjoli. Mi smo za dostavljača jednoglasno odabrali našeg Radu. Rade nam se istu večer na lijevoj obali povjerio da nema nikakva iskustva sa ratovanjem. Skroz nam otvorio srce i dušu, rekao je da zna pucati i da se neće nigdje micati sa onoga mjesta gdje ga ostavimo. Svima je bilo smiješno kad je rekao da to imamo u vidu i ako do nečega dođe da ga nebi slučajno zaboravili. Bio je stariji od sviju nas pa smo mu ponudili da ostavi pušku i uzme karjolu što je on jedva dočekao. Tek će nam kasnije biti svima jasno da je Rade cijelo vrijeme bio izložen većoj opasnosti od mnogih nas.

Noći su bile ledene, studen bi stezala najviše pred zoru. Ponekad smo puštali rafale i kad nam ništa nebi bilo sumnjivo, tek toliko da samo malo na vrućoj puščanoj cijevi ugrijemo promrzle prste. Stalno su gore s Veleža preko onih poljana i vinograda puhali studeni vjetrovi. Dok bi samo na kratko izvirili glavu i osmotrili okolinu preko magistrale; prvo bi na licu osjetili bol od udara vjetra pa tek onda studen. Za to je vrijeme na nas pao odmah u početnim danima jedan snijeg, od čega je kiša pola otopila, a ono se drugo zaledilo. Drva za ogrjev bila su mokra, pa smo sve češće ložili parket sa poda vikendica. Ako je bilo vedro sunce bi počelo malo grijati tek oko podne, nakon toga ubrzo bi ga izgubili iza brda na desnoj strani Neretve. Jedne prilike dok je sunce tako grijali, mi čekamo smjenu a naš Rade navratio sa karjolom da pokupi prljave sude od ručka. Nas smo dvojica nešto pričali i gledamo prema našoj trojici koji kroz tranše idu prema nama. Malo su više bili opušteni, nisu se uopće dovoljno sagnuli, a kad su došli blizu nas skroz su se uspravili prije nego je trebalo. Samo smo čuli kako nam je iznad glave naglo prozujao hitac u njihovom pravcu i nakon toga smo čuli pucanj iz pravca zvonika crkve. Sa vrha grudobrana gdje se taman zatekla njih trojica, u zrak je poletjela zemlja i sitno kamenje, tako da je to stvorilo zavjesu kroz koju ih više nismo mogli vidjeti. Kad se sve to opet sleglo njih vise nismo vidjeli. Bilo nam je jasno da su naglo spustili glave - ali nismo znali je li itko od njih trojice pogođen. Sad isčekujemo da se iz tranšea bar netko od njih pojavi ili da poviču i pozovu u pomoć. Nakon nekog vremena izlaze pognuta samo dvojica, ja se skočim i zavičem; "Di vam je Markan?!!!" A onaj će ti prvi samo onako hladno, pokaza prstom preko sebe i reče: "Eno ga tamo, osta je traži metak." Ne mogu vjerovat šta govori pa se skočim i otrčim prema njemu. Kad on tamo, stvarno, ćućnuo uzeo okvir od puške i prpa iznad sebe gdje je udarilo ono zrno. Ne mogu sebi objasniti kako nam sve te ratne strahote i opasnosti s vremenom postanu svakodnevna normalna pojava, a sve ono što završi bez posljedica odmah pretvaramo u humor i šalu.

Nakon svega Rade prvi progovori i upita nas: "Samo malo ljudi da vas pitam, recite vi meni; je li ono što je prozujalo taj snajper o kojem se priča?!" Rekosmo mu da je i šta mu još nije jasno? Rade: "Ma, sad je meni tek sve jasno. Sve ove dane ja slušam kako mi to isto stalno zuji oko ušiju dok vozam karjolu po položajima. Stalno sam mislija da to gađaju vas, pa, promaše vas ili se odbije od magistralu i prozuji iznad mene. Kad ne, vidi molim te oni su stalno gađali mene i srećom svaki put promašivali!"

Jedan mu od naših reče: Ee, moj Rade da je tebe gađao snajper on te nebi dvaput zaredom promašija." Ja: " Ipak mislim da je Rade u pravu, njega su snajperisti namjerno promašivali jer su mislili da je on njihov i da ga držimo kao zarobljenika koji nas posluživa." Svi se nato nasmijaše, a Rade najviše od svih te doda: " Je, je, to si dobro reka! Sad se vi pazite, možda se oni tamo smiluju na mene pa me krenu oslobađat!" Dok Rade to govori izuva čizme i pokazuje žuljeve: " Vidite li vi ovo, napravili bi mi veliku uslugu ako me dođu oslobodit?"

Već smo svi dobro zabradatili, prsti su nam crni od baruta, a u jutro se više nitko ne umiva. U stvari, mi jutro više ne doživljavamo kao prije, jer svakih se dva sata uvlačimo u vreću za spavanje da bi se malo zgrijali, a u tom vremenu san osvoji onda kad treba ići opet na položaj. Cijela je naša bojišnica pod stalnom vatrom, a kako neće biti kad je ovaj dio Bijelog polja najuže grlo za komunikaciju istočnog djela Mostara s ostatkom Bosne. Ono što vidim na karti nikako ne sluti na dobro. Srpske su postrojbe u podnožju Veleža, mi smo prešli lijevu obalu Neretve samo na ovom dijelu mostarskog ratišta, tako da Muslimanima ostaje pestotinjak metara slobodnog koridora. Znali smo dobro da nam nikada neće dati mira sve dok nas ne vrate na drugu stranu Neretve, a ujedno su strahovali da mi ne krenemo u akciju kako bi im prekinuli taj koridor. Naši suborci na desnom krilu, na položajima Andora, imaju problema sa snajperistom kojeg su davno locirali u jednoj kući. Taj se snajperista dobro utvrdio i neda im mira. Tražili smo da naš tenk sa druge strane Neretve sravni tu kuću. Pričalo se da ju je tenkista namjerno promašivao jer mu je to bila kuća od prijatelja.

Bio sam u vreći za spavanje kad su me iz sna trznuli kratki rafali naših PAM-ova, koji su stacionirani preko Neretve skroz gore u brdu. Ti su protuavionski mitraljezi počeli stalno gađati njihove položaje na našem lijevom krilu. Znali smo da se nešto ozbiljno događa i odmah smo požurili pojačat naše položaje. Već se vijest telefonom proširila po svim bunkerima. Saznali smo da je na Kopenhagenu snajper pogodio našeg Tadiju. Tadija je ranjen i treba ga hitno preko Neretve dopremit u sanitet, zato PAM-ovi tuku po njihovim položajima da ih ometaju, jer to je jedini način da se Neretva može uz veliki rizik preći po danu. Tadija se cijelo vrijeme dobro držao, suborci su mu odmah zaustavili krvarenje i dobro zavili lijevu ruku ispod ramena i već je bio u lađi na Neretvi. Pitam ove što su ga previjali: " Jeste li vi sigurni da je on ranjen samo u ruku?" Rekoše da su mu samo na ruci vidjeli krv i da se dobro drži, sam je ušao u lađu i nije dao onom zarobljeniku da mu pomogne. To sam ih pitao jer sam se sjetio jednog doktora iz Prozora. Taj nas je u ratnoj bolnici upozorio kad smo dovezli jednog našeg ranjenika da drugi put dobro pregledamo svakog ranjenika, jer se desi da ranjenik iskrvari na ranu koja se na vrijeme ne uoči. Tadija je ranjen na jednom mjestu gdje nije bilo iskopanih tranšea, pa se taj dio morao na rizik pretrčavati. Tad su ih bila dvojica skupa, priča nam ovaj drugi još dok su ranjenog suborca vozili preko Neretve: "Ja sam pretrča prvi, on je malo sačekao i kad je krenuo trčati čuo se pucanj. Mislio sam da je ga promašio jer je i dalje trčao. Blizu mene je malo usporio, vidio sam da je blijed u licu i poče padati po meni. Ja sam ga dočekao na ruke i spustio u zaklon!" Dok smo još bili na okupu stigla je vijest iz saniteta sa druge strane: Tadija je ranjen u ruku, metak je nastavio put i prošao mu kroz cijelo tijelo i zahvatio pluća. U sanitetu se bore da mu zaustave krvarenje i sad se čeka noć kako bi Remo mogao doći po njega ...(nastavlja se)

Foto:Ljubuški 92. - ljubuški bojovnici, instruktori i časnici neposredno pred odlazak na ratište.

Krešo Vujević

Glas naroda

nemoj dugo čekat za nastavak

Rema tračničko vozilo za popravak kontakt mreže.

Naviru sjecanja kad ovo citam, Kreso ili ima fotografsko pamcenje ili je vodio dnevnik,biljeske u svakom slucaju kapa do poda!! Sbeća li se neko imena onog dugokosog momka iz C.grma imao je tada mislim neki kafic u Ljubuskom, koji nam je skuhao juhu (na Kopenhagenu)a mi poceli prat tanjire i kasike prije nego je stavio juhu uvodu jer nam je to bilo JEDINO TOPLO STO SMO POJELI ZA CJELU SMJENU!!!! Volio bi kad bi se svi mogli nac na picu,pa da vidimo kako nam je sada

da to bi bilo dobro da se nađemo i podsjetimo tih dana

U jednoj prostoriji jeli srali spavali đava te lipi odnija

GOST JA ZNAM ZA SEBE ZA PIPILA POKOJNEM MISETIĆA,PAVLOVIĆA,KAD SE SASTAJEMO

da pipilo pokojni manjača i jasmo bili stalno ista smjena

kreso je znao ratonati zna i pisati svaka mu čast samo neka nastavi

PIPILO,JELAVIĆ PETRIČEVIĆ NIŽIĆ,PAVLOVIĆ,To su petorica koju poznajem sta su bili tad na terenu,jel ovaj momak iz C GRMA IMAO DUGU KOSU JEL IMAO KAFIĆ KOJI SE ZVAO TROPIKANA.KAD CEMO NA PIĆE JA SAM U MAKARSKOJ ŽIVIM DOLI.CILI SAM SE PRIZNOJIO ČITAJUĆ OVI ČLANAK

ti znas te ja znam druge ali nebi im imena tu spominjao biosam sa pipilom i bacali smo to kamenje na [ * neprimjereno * ]e

eh kleti kopenhagen bjelo polje bučići neću te dane nikad zaboravit.tu sam ištetio ruku bacajući kamenja na [ * neprimjereno * ]e sa jednim radišćaninom.bacas malo kamenja pa im onda krkneš bombu.remu i dan danas sanjam.inače jasam probojanin pripadnik radiskoprobojske satnije.prošao sam sva ratna krstenja od krivodola i pogibije moji komsija do stolačkog ratista do crni vrhova do oslobađanja mostara do bjelog polja i da ne nabrajam vise.nemam čak ni zahvalnicu domovinskog rata,nemam invalidninu jerbogu fala osta sam živ i zdrav dosad.i na kraju pripadnik sam ove udruge ZABORAVLJENI BRANITELJI.

PIPILO,JELAVIĆ PETRIČEVIĆ NIŽIĆ,PAVLOVIĆ,To su petorica koju poznajem sta su bili tad na terenu,jel ovaj momak iz C GRMA IMAO DUGU KOSU JEL IMAO KAFIĆ KOJI SE ZVAO TROPIKANA.KAD CEMO NA PIĆE JA SAM U MAKARSKOJ ŽIVIM DOLI.CILI SAM SE PRIZNOJIO ČITAJUĆ OVI ČLANAK

Momci svaka vam čast.Bio sam u ratu i nisam prošao to što ste vi jer sam bio vezista.Šta ću kada sam tako mobiliziran prvoga dana.Bio sam na terenima i padale su granate oko mene dok smo trčali da spojimo pokidane veze i trudili smo se da sve uradimo kako treba da bi vi imali vezu jer smo znali kako vam je bez komunikacije.Ali još jednom svaka čast na hrabrosti i da se mene pita dao bi vam sve privilegije jer ste prošli najgore.Samo nastavite ovako i neka se stide ovi lažni zapovjednici i neka ih Bog zasluženo kazni a vama svako dobro vama i vašim obiteljima i neka vas dragi Bog čuva jer više vrijedi vaše jedno sjećanje na te ratne dane nego nečije sve pare svijeta.

...ja sam bi mal sjevernije u bucicim.....prosa sam i uskoplje al nigdi onakvog leda ko uz neretvu...a i gladi...tek treci dan dosa kuvar,i na konju stiglo brasno...neprocjenjivo

ja znam da je onaj konjusar zgrno grdne pare prevozec rusake

U ono vrijeme (kad se išlo s remom),u selu se sastale žene i molile krunicu. I ovaj moj pajdo se vratio s terena i mater mu govori da su se molile za nas. A on reče neka ste, ali niste više kruničali od nas. U čitavom ratu mi je bio najgore ići s remom, gore i od prve crte, ma od svega. Kad remo ide muk u vagonu, a kad varnice ispod točkova osvjetle vojnike samo vidiš da se usne miču u molitvi.

I ja sam bio na Kopenhagenu kad su ranjeni Šošić,Slučaj,Dumančić isto nemam čak ni zahvalnicu ni kupljenu invalidninu ali imam čist obraz. A Krešu molim da organizira jedno druženje pa da se malo ispričamo o ovoj nepravdi.

Pozdrav

Zašto sad spominjete te "zahvalnice" mogli ste neki tada uzeti niste htjeli jer niste išli radi zahvalnica. Pustite sad tu priču zahvalnice, ovi što su dobili nezaslužene stvari nigdje neće ući ni biti podignute glave.
Budite ponosni

A kome je obavjestio fa se dile te zahvalnice.

...djava ga lipi odnia...ak je stalo dotog...nastancat cemo,e...

pozdrav svim HRVATSKIM braniteljima,a poseban pozdrav KRESI sta pise istinite događaje,samo neka nastavi.Vratio mi je misli na te ratne događa na ta zbivanja ja sam bio u jurisića kući taj teren slike su mi pred ocima kako tece k r v.jelaviću iz ruke kad je pogođen.vidim sebe kako pucan 5-6 okvira prema njiman.vidim pipila i pok.manjacu kako piju lozu,vidim čkalju sa orahovlja cili zamisljen.NAJRADIJE BIH SAD ZAPLAKAO ZA NASOJ MLADOSTI GDJE SMO JE OSTAVILI SAMI SE PITAM ZA KOG

Ijase pitam za koga i zasto.za ove nase lopove smo se borili

Rat je gotov okrekinimo se budućnosti ali neka sjećanja

Nema budućnosti dok ne raskrstimo sa prošlošću.
Ove naše [ * neprimjereno * ]ke treba kazneno goniti tek onda možemo pričati o budućnosti.

remo je bio neprobojan od bilo kakve puske iod neprijateljski projektila

Bolan remo je bio sam sebi, pa i nama najveća opsnost.

Kad će nastavaK?

Crni vrhovi 7 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Ljubuška vatrena svitanja Krešo Vujević
ljubuski.info
Bacanje prašine u oči Josip Mlakić | bljesak.info
ljubuski.info
Pravda je samo za sirotinju Emir Imamović | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari