Crni vrhovi 6 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

ljubuski.info

Dok smo još sjedili uz onu logorsku vatru saznali smo od naših bliskih prijatelja iz glavnog zapovjedništva u Prozoru da se ljubuška pukovnija gasi. Neće nam se više povjeriti niti jedan ratni položaj i više nitko ne računa na nas. Rekoše nam u povjerenju da će uslijedit novi ustroj naše vojske u kojoj mi više nećemo imati priliku sami sebi birati zapovjednika satnije, niti bilo kojeg s nižom funkcijom. Upozoriše nas da se pripremimo na velika razočarenja: "...jer nikoga neće brigati koliko ste se vi žrtvovali jedan za drugoga i koliko ste znanja i ratnog iskustva skupili do sada, biti ćete samo broj na listi popisa vojnika od kojih će se formirati nova postrojba ljubuškog HVO-a!"
Te sam riječi stalno pamtio, pomogle su mi da podnesem niz razočarenja koja su uslijedila novim ustrojem ljubuške vojske.

Mene su rasporedili u satniju u kojoj se nije nalazio niti jedan moj suborac sa Crnih Vrhova, a zapovjednik moga voda bio je dotadašnji logističar koji nikad nije iskusio nijedno ratište, mi smo bili smo njegovi vojnici, a on naš nadređeni. S takvom novom skupinom ljudi, koja postade dio nove satnije, biti ćemo gurnuti odmah u vatru, na lijevu obalu krvavog mostarskog ratišta.

Ne, ne, neću nastavit priču sa ovoga mjesta, vratimo se još u Prozor, jer tamo priča još nije završila!

Uglavnom svi smo znali da više nećemo davati smjene na prvoj crti i da se polako pripremamo za povratak kućama. Odjednom smo se našli u istom rangu s onima koje nam je dovela vojna policija kao pojačanje. U stvari, oni su zbog te nove vijesti bili ushićeni i zadovoljni, a mi nekako umorni i potišteni. Ja sam se češće povlačio u samoću one sobice gdje sam spavao, odgovarala mi je tišina i toplina vreće za spavanje uz neku dobru knjigu kojih je bilo u izobilju u vitrini dnevnog boravka. Logorsku vatru i mjesto oko nje pripustili smo ljubuškim pridošlicama, jedino smo svi bili na okupu kad je stizao ručak. Vani smo imali stalno postavljene duge drvene stolove, nije trebalo nikoga posebno pozivati, svi bi čuli zveket kašika i praznih tanjura. Kad je ručak već bio pri kraju ja im rečem neka se nitko ne razilazi jer za sviju imamo jedno važno upozorenje. Upozorio sam ih da nam u jutro dovode skupinu zarobljenika koji trebaju počistit ovaj nered iza nas. Tamo će u dvorištu iskopat veliku rupu u koju trebaju zatrpat naše smeće i sve viškove hrane koja se danima gomila oko nas. Posebno sam upozorio pridošlice koji nemaju iskustva u ratu s njima da nebi slučajno negdje prislonili svoju pušku i odmakli se od nje, jer su ti ljudi dobro uvježbani i spremni su podnijeti žrtve kako bi se domogli oružja i slobode. Zapovjednik je rekao pridošlicama neka se sami organiziraju i u jutro preuzmu odgovornost čuvanja zarobljenika dok budu radili.

Dobro se razdanilo kad me slijedeće jutro napustio san. Razbudili me nekakvi povici, žamor, razgovor, pa opet nekakve prijetnje i povici. Povirio sam kroz prozor i postade mi jasno da su doveli one zarobljenike koji već marljivo i šutljivo rade. Oko njih se skupila masa u glavnom onih pridošlica koji još nisu imali priliku odraditi niti jednu smjenu na prvoj crti. Takvi su bili najglasniji s prijetnjama zarobljenicima: "... treba bacit bombu među vas... treba vas pobit i tu zakopat... šta se izvlačite radite to brže...!!!"

Već me sve to dobro počelo nervirat, odlučio sam reagirat ali ne odmah, nastojao sam sebe prisiliti da se smirim i da na pristojan način održim lekciju dečkima. Kad sam već bio na pola obučen, dohvatim pištolj prebacim remenje preko sebe i uvežem ga ispod lijevog ramena, tako da mi bude priljubljen na prsima i stalno na dohvat desne ruke kao i obično. Obučem jaknu preko toga i raskopčam je do pola. Zatim desnu ruku uvučem ispod jakne i zgodno dohvatim pištolj, ubacim metak u cijev i provjerim da bude stalno otkočen. Nikad se ne zna, jer da sam ja na mjestu zarobljenika iskoristio bih prvu priliku da se dočepam oružja i potom planine. Pristupio sam njima blizu i onako čvrsto vojnički nastupio: "Kakva je galama tu? ...Oni koji nisu zaduženi da ih čuvaju neka se odmah maknu od tih ljudi!...Koje je taj junak što je spreman baciti bombu na te jadnike koji su naoružani krampom i lopatom? Kad si tako hrabar odi gore na prvu liniju zarobi jednog pa se junači na njemu!"
Svi se bez riječi udaljiše i nastaviše ih promatrat s odstojanja. I ja sam se počeo udaljavat, nako ti se okrenem i vratim nazad. Upade mi u oči da su ti ljudi oznojeni i da su već napravili velik dio posla. Reknem onom što ih čuva da im dozvoli neka sjednu i neka im netko donese cigareta da zapale. Ja se ponovo vratim u sobu, sklonim se u stranu prozora da opet mogu neprimjetno sve promatrat što se događa vani. Moj su nastup mnogi uvažavali, nisu ni oni ostali ravnodušni kojima sam uputio kritiku, uočili su svoju nepromišljenu reakciju i bi im ipak neugodno.

Zarobljenici su već neko vrijeme sjedili i pušili, onako ispaćeni i mršavi podsjećali su me na običnu bosansku sirotinju koju muče veće brige nego što mnogi misle. I njih je netko naoruža, posla ih u rat a izvukao sebe. Pitam se znaju li njihove obitelji za njih ili ih odavno smatraju poginulim? Opet sam izišao vani i taman je pristizala naša kuhinja. Logističar je svima nama kao i dosada poredao tanjure i u glavnom se znalo gdje je mjesto za stolom svakog od nas. Kad su otklopili one manjerke svak je sebi nameća u tanjur i paljaču dodavao drugom. Miris se ukusnog gulaša širio uokolo, a onim zarobljenicima su napola stajala otvorena usta i oči zakovane za pune tanjure na stolu. Svi su sjedili i jeli, na zarobljenike nitko nije ni računao niti je planirano da im se daje hrana. Ja sam zadnji došao do stola, uzeo sam svoj prazni tanjur i do vrha ga napunio gulašom iz manjerke. Zatim sam se vratio na svoje mjesto i pozvao onog zarobljenika koji je očima najviše gutao hranu.
Rekoh mu: "sjedi ovdje na moje mjesto, jesti ćeš moje sljedovanje umjesto mene!" Nakon toga, uzeo sam cijeli kruh prelomio ga na pola i jedan dio pružio njemu, a od drugog sam dijela ja pomalo otkidao i jeo stojeći iza njega.

Točno se ne sjećam je li taj dan bila srijeda ili petak, samo znam da sam cijeli rat postio o kruhu i vodi svaku srijedu i petak, kao i 7/8 godina prije rata. Za te moje vjerske navike znali su samo moji bliski suborci, a ostali to nisu niti zapažali niti sam imao potrebu nekome pričati o tome. Mojom su gestom mnogi bili zatečeni, promatrali su zbunjeno jedan drugog. Logističar ustade ode do manjerke s gulašom, nadviri se i reče: "ima još dosta i ostat će, hoćemo li dati i ovim drugim da jedu od ovoga?" Svi se složiše doti jednoga da treba svim zarobljenicima dati da jedu kad već ima. Kako je jedan po jedan vojnik završavao s jelom, otišao bi oprat svoj tanjur i kašiku te ih dodavao logističaru. On bi ih opet nasipao do vrha i pozivao jednog po jednog zarobljenika.

Vojska je stajala uokolo i promatrala te ispaćene ljude kako ne podižu glavu iznad tanjura. Bili su slični onim malim ispaćenim i odbačenim mačićima koji se slete na tanjur toplog mlijeka i u njega zabodu glavu do očiju. Na brzinu sam preletio pogledom preko naše vojske. Tu i tamo sam u pojedinaca zapazio izražene emocije u očima, a onaj naoružani dečko s Orahovlja što ih je čuvao, bio je svime najviše ganut, nije nikako uspijevao sakriti suze. Odmah sam rekao ovim drugim da ga netko zamjeni i da mu ne daju više da ih čuva. Još sami im rekao da je dobro kad mi Hrvati pokažemo svojim neprijateljima da smo ljudi, ali nije dobro ako im pokazujemo svoje emocije, - već stalno trebamo imati na umu da smo mi vojnici a oni naši zarobljenici.

Zarobljenici nakon ručka iskopaše duboku i široku jamu i nabacaju smeće u nju. Tu je bilo svega i svačega, a najviše ne otvorenih konzervi i cjelodnevnih trajnih obroka koje koristi američka vojska.

Sve se to danima gomilalo po sobama i hodnicima, jer su nam stalno slali hrane za puno veći broj vojnika nego nas je stvarno bilo prisutno. Jedini je razlog taj što je zapovjedništvo naše pukovnije krivotvorilo brojno stanje vojske, jer nisu imali kontrolu i uvid u stvarno stanje na terenu, iz tog je razloga nastao raspad pukovnije. Kad su sve to zarobljenici zatrpali u jamu i opet prekrili zemljom, još su neko vrijeme stajali i čekali da iz zatvora dođu čuvari po njih. Ja još jednom u prolazu pogledam onog što je jeo iz mog tanjura i upitam ga imali on nekoga od rodbine na našoj strani i znaju li njegovi uopće gdje se on nalazi. On me tihim glasom stade molit i preklinjat:
"Gospodine, molim vas nazovite mi sestru u Njemačku i javite joj da sam živ!" Ja od omota cigareta "Croatije" odmah otkinem manji dio koji može stat u džep, napišem broj telefona koji mi on napamet izdiktira i dodan njegove i njezine podatke. Još jedan mlađi zarobljenik drhtavim glasom ponovi njegove riječi molbe, samo što je tom trebalo nazvat brata u Zagreb i prenijeti istu poruku. Dok sam ja zapisivao podatke, ostala me vojska sa čuđenjem promatrala i pitali se: "Šta ja to radim i smije li se to uopće tako?"
Znajući što ih muči glasno rečem svima da dobro čuju: "Ja sam u ovom ratu dovoljno dao sebe da nekad mogu nešto napravit i na svoju ruku!"

Opet je naš autobus po mraku napustio Prozor ali ovaj put za stalno, moje su misli bile zaokupirane tim novim ustrojem ljubuške vojske koji će uskoro uslijediti. Mene je samo mučilo u koju ću borbenu skupinu biti raspoređen i kakvo će ratno iskustvo imati ti ostali koji budu s mnom. HVO nije odavno mogao funkcionirati na ovakav način, nije ni približno stvaran kao HV. Hrvatska Vojska je prvo obučila i osposobila časnički i dočasnički kadar, i nakon toga je popunjavala jedinice vojnicima. Ljubuški HVO je nastao kao spontani pokret, od naoružanih pojedinaca koji su se odmah uključili u pružanje otpora srpskom agresoru. One najistaknutije pojedince vojska je sama birala sebi za zapovjednike. Ta se praksa pokazala učinkovita pa se zadržala dugo nakon formiranja HVO-a. Nitko nije mogao biti zapovjednik satnije ako ga vojska nije htjela, pa, i zapovjednici vodova birani su na isti način. E sad, zapovjednici bojne mogli su biti birani iz postojećeg kadra zapovjednika satnija ili isključivo na njihov jednoglasan prijedlog. Kad je u pitanju ljubuška vojna formacija HVO-a , ona je u početku funkcionirala nešto između brigade i pukovnije. Prije nego se došlo na ideju da Hrvati trebaju na našim prostorima formirati HVO, kako bi se suprotstavili srpskom agresoru, Radišići i Proboj su već tada imali formiranu jednu bojnu koju su sami naoružali i svakodnevno osposobljavali. Sve do ovog raspada ljubuške Pukovnije, najveću zapovjednu moć imala je ona postrojba bojovnika koja se trenutno nalazila na prvoj borbenoj crti sa svojim zapovjednikom satnije. Tako da ljubuška Pukovnija nikada nije funkcionirala kao zapovjedni centar već kao pozadinska baza.

Kad smo stigli u Ljubuški već je bilo kasno u noć, bez obzira na tako kasne sate ja sam sebi zacrtao da ću prvo po dolasku kući nazvati ona dva telefonska broja kako sam obećao. Svoj sam telefonski nastup unaprijed detaljno isplanirao. Nazvati ću te ljude dok sam još u uniformi i nastojat ću bit vojnički jasan i odlučan. Neću dopustiti sebi bilo kakvu razmjenu podataka s obiteljima zarobljenika niti mogućnosti ponovnog kontakta. Donio sam još jednu odluku da ću nakon razgovora onaj papir s brojevima i podatcima odmah uništiti. Ne znam što sam odlučio prvo nazvati onaj drugi broj u Zagrebu. Imao sam tremu, veliku tremu, nije lako u kasne noćne sate nazivati nekoga i još mu saopćit šokantnu vijest. Telefon je dosta dugo zvonio, kad me izbacilo odmah sam ponovio.
Na drugoj strani se podigla slušalica i javi se neki mladi ženski glas. Moj pozdrav: "Dobra vecer!" zvučao je čvrsto i grubo. Odmah sam potom nastavio: "Ako je to stan (te i te osobe) ja mu nosim pozdrav od (tog i tog brata)". rekoh da se on nalazi u zarobljeništvu u okolici Prozora i da sam ja običan hrvatski vojnik koji im donosi tu vijest.
Ženski glas se stao uzbuđeno zahvaljivati i zamoli me da sačekam i da tu vijest izravno kažem njezinom tati, koji trenutno spava jer mu je on brat. Rekoh joj da se ne žuri naglo buditi tatu i da ću nazvati malo kasnije.

Izišao sam vani u noć i prošetao do obližnje rijeke kako bi sabrao dojmove. Bura je fijukala preko polja, šuškala u suhoj šaši uz rijeku i razbijala vodenu površinu koja se svjetlucala na mjesečini. Nešto se mislim da sam mogao cijeli razgovor zaokružiti s onom djevojkom i da nisam trebao pristat na ponovljeni kontakt - ali sad je tako. Opet sam se vratio i ponovio poziv, nisam dugo čekao veza se odmah uspostavila. Ovaj se put javio muški ozbiljan glas, uljudno se zahvalio i rekao da mu je kćerka prenijela sve potrebne informacije. Još reče kako je sve ostalo samo formalnost, jer im Crveni Križ traži lokaciju zatvora ili logora, a oni to mjesto do sada nisu znali. Još im preostaje samo rutinski dio da potpišu jamstvi za brata i da ga mogu izvući u treće zemlje. Dok je izgovarao zadnju rečenicu usporava je s glasom i pravio veće pauze između riječi, valjda želeći da ja još nešto kažem? Taman pomislih da je to to i htjedoh se pozdravit i prekinut vezu, ali začuh pitanje s druge strane koje me umalo nije oborilo s nogu: "Gospodine, gdje ćemo ostavit novac i koliko je potrebno?"

Kad me to pitanje toliko protreslo i kad sam shvatio da još stojim na svojim nogama, odgovorio sam kratko i jasno: "Vi meni ništa ne dugujete, vašem bratu sam obećao dostavit poruku i to je sve. Budite mi pozdravljeni!"
Glas je s druge strane započe govorit ali se veza prekinu u pola prve njegove riječi. Odavno me nešto slično nije ovako naglo slomilo. Osjećao sam mučninu u želudcu, gadilo mi se na samog sebe, gadilo mi se jer sam dozvolio da netko stvori ovakvu sliku o meni. Ovaj šok od kojeg se još oporavljam samo je pola odrađenog posla, koji se ne smije odgađati već ga treba odmah privesti do kraja. Spreman sam na još jednu bol iz dva djela, to je slično boli koju doživimo kod zubara onda kad dobijemo injekciju i nakon toga slijedi vađenje zuba. Nikad se ne zna hoće li injekcija djelovati i da li ćemo osjetit ikakvu bol. Ako i ne bude boli sigurno ćemo poželjeti da što prije zaboravimo onu škripu kliješta u ustima i krckanje zuba dok se odvaja od mjesta u kosti. Ne smijem dugo čekati, brojevi se redaju i telefon već zvoni. Kad se na drugoj strani podigla slušalica javio se glas neke gospođe, - potvrdila je da sam dobio obitelj koju tražim. Rekoh: "Trebam jednu gospođu i pretpostavljam da ste to vi, ja vam nosim pozdrav od vašeg brata Karse Bahrudina iz Žepča!" Odjedanput se u toj ženi prolomi dugi vrisak boli: "Gospodineee... zar je Karso žiiiv!!?... osam mjeseci ne znamo ništa o njemu, svi smo zavijeni u tugu!"
Morao sam govoriti glasnije kako bi nadglasao njezino jecanje i plač koji je stalno prisutan u slušalici.
Ja: "Gospođo malo se saberite nemojte toliko plakati, on je živ, mene je zamolio da vam prenesem poruku i pozdrav!!"
Gospođa: "Gospodine, velika vam hvala.... ne znam kako da vas oslovim, jeste mladić... oženjen...? Karso nije moj brat, on je brat moje jetrve. Udate smo za dva brata i živimo u istoj kući, ali bol za Karsom sve nas je jednako slomila, kao i naše prijatelje. Recite mu da se ništa ne brine, mi smo mu zbrinuli ženu i djecu, kad je on nestao mi smo ih odmah doveli, - ovdje su kod nas... Gospodine, veliku ste nagradu zaslužili, kako ćemo vam se odužiti, kojim imenom da vas zovemo?!"
Ja: "Gospođo, vi meni niste ništa dužni, ja sam izvršio samo ono što sam obećao!"
Gospođa: "Ali... ali, ko ste vi gospodine?"
Ja: "Ja sam običan hrvatski vojnik, a Karso je naš zarobljenik, i, nalazi su u okolici Prozora!" Nikakve riječi ne mogu opisati guste jecaje, jecaje, plač i boli koji su se prolomili iz te žene. Imao sam osjećaj da mi slušalica vibrira u ruci i kao da se cijela Njemačka trenutno trese.
Ja: "Gospođo, .. gospođo... je li vam dobro?"
Gospođa: "Sjela sam na pod, gospodine, pa mi je lakše...., a kako će mi bit dobro kad naš Karso nije u životu ni mrava zgazio?"
Ja: "Gospođo, morate se sabrati, nemamo još puno vremena, uzmite olovku, morate zapisati pažljivo sve što vam budem govorio."
Gospođa: "Evo... evo, olovke i papir.. sve što kažete ja ću pamtit i pisat."
Ja: "Sad ću vam izdiktirat broj telefona osobe u Zagrebu, taj je brat zarobljenika koji je skupa s vašim Karsom. Njegov brat zna cijelu proceduru kako se može preko Crvenog Križa poslat jamstvo za nekog zarobljenika da bi ga izvukli u treće zemlje!"
Gospođa je između svojih jecaja svaki broj glasno izgovara kad bi ga zapisala.
Ja: "Sad mi još jednom pročitajte sve brojeve da provjerim, jer se nakon ovog razgovora mi nećemo više čuti!"
Gospođa je poslušno odmah počela čitati, ali su joj se i plač i jecaji iza svakog broja povećavali da bi me na kraju opet počela moliti.
Gospođa: "Možda vi gospodine ne možete reći vaše ime jer kršite vojna pravila..., a, ja bi tako željela znati ko ste?"
Ja: "Gospođo draga, ja se na ovom svijetu više ničega ne bojim već Boga! A, ako sam nekome dao svoju čvrstu riječ, e, to se izdiže iznad svih vojnih pravila! Nakon što vam izgovorim kako mi je ime ja ću prekinut vezu. Budite mi pozdravljeni, ja sam jedan Krešo iz Ljubuškog!" Iza zadnjeg slova "g" prstom sam prekinuo i slušalica mi prestade vibrirat u ruci.

Opet sam izišao vani na buru, u ruci sam gužvao onaj papir s brojevima i adresama, a kad sam došao na sredinu mosta lagano sam ga bacio i vjetar ga uputio niz rijeku. Veliki teret mi pade sa srca, mislio sam da će sve brzo otići u zaborav. Ipak ne, najviše se urezalo u sjećanje ime nekog Karse Bajrudina iz Žepča, o kojem se nikad nisam raspitivao niti sam išta više saznao o njemu. Njega sam kasnije vidio u svim zarobljenicima na sve tri naše zaraćene strane.

Dugo sam još stajao na mostu zagledan u daljinu prema veličanstvenom Matokitu, koji se u cijelosti ocrtavao pod slabom mjesečinom. Matokit je jedinstvena pojava moga djetinjstva i mladosti, i važna pojava kasnije svakog dijela dana u mom životu. Stajao je širok i čvrst, razgura planine oko sebe i visoko svojim šiljkom upira u nebo. Bura je izbistrila nebo zato se cijeli Matokit vidio u noći. Buri se posebno radujem, ništa ne može na brzinu osušiti duboko preoranu zemlju kao ona. Zato ću idući dan svoje tijelo podvrgnuti većem fizičkom naporu, jer sam iskusio da najbrže freza i motika rastjeruju ratne prljave misli. Ovo je najpogodnije vrijeme da se svaka grumenjava oranica nakon velikih mrazeva samo malo proleti s frezom. Onaj gornji sloj grumena kojeg je protresao mraz s lakoćom se pretvara u prah i pomaže narednim mrazevima da dublje prodru u oranicu.

Idući sam dan malo odstupio od plana, duže sam se zadržao u krugu obitelji i nisam do podne izlazio iz kuće. Tek sam nakon ručka od prve upalio frezu i zaputio se prema jednoj manjoj parceli. Iznenadilo me kako se veliko grumenje s lakoćom pretvara u prah. Kad tako dobro krene posa ove vrste nikom se neda pravit pauzu, jer se naizgled velike grumene gudure brzo pretvaraju u prah i posa očito napreduje. Samo se treba žuriti za frezom i s osjećajem je držat da poskakiva među dlanovima. Meni se taj dan grlo nešto posebno raspjevalo, pjevao sam glasno međugorsku himnu i nitko osim mene nije mogao čuti. Lažem, čula me moja žena kad je donijela kavu da skupa popijemo na polju. Došla mi iza leđa, nisam je ni primijetio, taman sam ponavljao refren:
"Pogledaj nas utješi nas, svoje ruke stavi na nas..." Skupa sam ugasio frezu i prestao pjevati, a žena dok je vadila sude iz korpe prasnu u smijeh i reče: " Ta ti je pjesma pisana za orkestar, a ne za frezu!!!"

Dani su se i tjedni redali, trebalo je 12 duluma izfrezat, pa opet ponovit i zafrezat polovicu umjetnjaka. Povremeno čujem glasine kako napreduje novi ustroj Pukovnije, već su neke satnije krenule na mostarsko ratište i lijevu obalu Neretve. Kad sam se ponadao da ću uspjet pripremit svu zemlju prije kiše, vidim uz polje prema meni ide dobro poznat kurir, ugasim frezu i pođem u susret njemu. On mi reče:
"Imenjače, tebi sam češće uručiva poziv na polju nego kod kuće!"
Upozori me da po novom pravilu mora svakome osobo uručit poziv i svi moraju potpisivat puno ime i prezime. Uzmem poziv, vratim se da zatvorim gorivo u freze i zaputim se s njim niz polje. U pozivu je pisalo da se ide na ratište tek idući dan, meni se više nije dalo radit pa se zaputim skupa s njim.

Imenjak mi u povjerenju reče da je tamo na lijevoj obali nastala velika panika među vojskom, zato nas podižu ranije nego je planirano.
Imenjak: "Pričaju da se Neretva prilazi preko nekih bačava... još rekoše da su prošli dan ranjena šestorica Ljubušaka!" ... (nastavlja se)

Krešo Vujević

Glas naroda

Tad počeše i nastaviše sve do danas.
Ode i Šimić sa mjesta predsjednika i mi do dana današnjeg ispaštamo radi te nepravde i šutnje.

to kreso imas moju podršku,samo piši,sad si i mene podsjetio na bačve i ja sam prelazio preko njih u to vrime.a vozio nas neki vlakić kojeg su zvali REMO.

Da,vozio nas REMO i to SAMO NOCU jer po danu nas vide ako neko bude ranjen (a bilo ih je puno)ceka se noc. Iz REME u noc jedan od drugog desetak metara,u tisini pa spustanje na [ * neprimjereno * ]ci a lupa vojna oprema po leđimaa onda preko Neretve po bacvama drzec se za sajlu,po daskama od 30-40cm sirine,sve u tisini i sa razmakom jedan od drugog,tako ti ja zavrsih na "KOPENHAGENU" nas deset-petnest (a treba nas bit trideset!!!) od muslimana djeli nas PUT ZA SARAJEVO!!! Cujemo mi njih i oni nas ako se glasnije prica. Gdje je bila komanda??? NEZNAM!!! Rucak se dovozi u 6-7 UJUTRO (sa karijolom kroz rov).ZATO MI SADA NEMAMO NISTA !!! OVO NAM JE NASA BORBA DALA!! ZAPITAJMO SE (I PITAJMO IH) GDJE SU TADA BILE NASE SADASNJE "DRAGE VOĐE"????!!

i ja se sjecam tih karijola ja sam isto bio u tih 15 vojnika.V nižic je bio vodnik.Taj teren neću nikad zaboraviti veoma ae dobro sjecam kad su pogodili VLADU JELAVIĆA IZ VELJAKA U LIVU RUKU.

e taj nižić i brat mu su odradili svaki teren,je da je ovi drugi bio u tehničkoj službi al je uvijek bio na terenu a čujem da je dobro obolio,al ni jedan nemaju invalidninu.a u nižića invalid do invalida.

a ono kad smo prišli prvi put preko bačava i jedan od nas, malo pod "gasom" viče: "Di ste [ * neprimjereno * ]e", a preko puta dobi skoro tih glas; "evo nas ujo". Čovjek pade na g.uz.icu i nije se više čuo ni glas od njega. Sjeća li se iko?

A što su b-ali-je neprimjerano a ujo nije.

A sića li se iko kako smo navalili trgovati s "mrskim neprijateljem" čim je nastupilo primirje??? Kava, duvan, cigare, svašta... i postadošmo s njima veliki jarani.

Meni je 30, stari mi je bio u ratu a ja odrasta u radnom okruzenju! boli i mene nepravda zato braco hrvati drugi put kad dodje do sukoba( a doci ce brzo jer se talibani gomilaju) ocistit [ * neprimjereno * ].a kao sto je slobo zamislio a nas Franjo odbio taj prijedlog,i cim se bihac oslobodio okrenuli peri[ * neprimjereno * ]i na nas ! bog i hrvati

Za ZPA, onda se valjda sjecas spustanja na g.u.z.i.c.i u 2-3 sata po noci i po snijegu. Nije samo Jelavic ranjen nego i Elpeza iz Lubuskog,tek je onda prokopan rov da nemoramo pretrcavat a cjelu noc sa zatvorenicima je probdio (stitio ih i pomagao im) pokojni IVAN ( IKICA) MISETIĆ ( MANJAČA).Vjerujem prijatelju da sad nemas nista od tih i sličnih terena ali zato puno imaju naši zapovjednici i onih 15ak koji su vođeni da su sa nama a neznaju gdje je to. Oni imaju ODLIČJA,MIROVINE TRAZE DODATNA PRAVA!!!?? Ti,ja i nama slični smo predmet izrugivanja. Neka Kreso dalje pise,svaka mu čast a mi trebamo progovorit o imenima,nemojmo sve cekat od njega.

Pajdo, danas su osigurana sredstva za isplatu invalidnina RVI i sredstva za nositelje ratnih odličja. Imaš članak i na ovom portalu što si vjerovatno pročitao...Pa me zanima je li te to umirilo ili uznemirilo???

za gosta sjecam se pokojnog mišetića-manjače,stalno je bio sa pipilom u drustvu,i kad je došao u obilazak STIPE NIŽIĆ,tadašnji zapovjednik pukovnije,ne živim u ljubuskom neki dan stao na kavu i vratio se do svog auta,a tamo čestitka isprod brisača 40km.za to smo obijali terene i gledali gdi ćemo glavu izgubiti.

Nije elpeza, nego Alpeza, a i on je mora otić kruv zaradit....nisam ovo do sad vidio, svaka cast. Al ima uvik neko ko zna nista se sakrit ne more http://m.youtube.com/watch?v=VuzmpbnO18Q. Pozdrav svima, a Kresi svaka cast!!!

dal se netko sića filipa šunjića-PIPILO.ISTO JE BIO TAJ TEREN U BILOM POLJU

bio je i RODO dva ipo dana sa nami na tom terenu pustili ga kući l.o.p.o.v se napravija da je bolestan.i tog ses sjecam.VOLIO BI SE NAĆI NA KAVI SA SVIM TIM LJUDIMA ŠTA SU BILI NA TOM TERENU.

Ja sam bio među prvima koji je prešao preko bačava prvi mjesec 94. kada su ranjena trojica naših ko je bio tamo zna koji su. Tada sam proslavio dvadeseti rođendan na terenu i nemam ništa fala Bogu nije mi ništa bilo i nisam ništa ni tražio. Smatram ako sam nešto zaslužio da me to pripada a ne da to plaćam.

Pozdrav svim poštenim Braniteljima

100% si u pravu prijatelju ali tako nisu mislili oni koji imaju moć, a čija pohlepa nema granica. Jer šta bi oni imali od toga, da su dodijelili nešto braniteljima koji su zaslužili a to nije dobro naplaćeno??? Kod njih sve ima cijenu a ništa nema vrijednost...

pa moj kreso da li ti je jasno nakon 25 godina tko je i zasto probran da bude bunkeras (isto je i s protivnicima) a tko necu protiv topnistva ali recimo logisticar napisi knjigu o njima i provjeri im sadasnje stanje a to su mirovine i odlicja pa ces onda prestat pisat

na te visoke mirovine podigli kredite koje mogu vraćat pokupovali bijesna auta i vade mast pravim braniteljima

Nadam se da neće nikad prestat pisat o ovoj temi.
Još se nadam da će mu se i drugi pridružiti.
Sve radi istine i radi nas mladih.
Krešo kad će više nastavak? :)

momak jesi cuo generala gotovinu kad je rekao rat je gotov okrenimo se buducnosti a on je bog za ratnike to ti ja kazem koji ima 20 terena do kupresa u bih su najveca sirotinja bili u rovu dok se sds sda i hdz na ratu bogatio kako vam to vise nije jasno

Eto nek je tebi jasno.
Stari moj, Gotovina živi u uređenoj državi, a opet obilazi pobjedničke obljetnice, što znači da potiče otvaranje muzeja, pričanje istine...
Ovdje u vremenu kad mi ne znamo ni što je bilo niti da je itko iz ljubuškog sudjelovao u ratu, netko nam treba pričati, inače će nam ostati mediji i sudstvo koji izgleda nisu u službi istine.
A ti očito nisi ni pročitao ovaj gore tekst pa stoga i pišeš takve komentare.

Onda je i kod tebe pajdo:"ko je jamio- jamio". I sad ko biva najpametnije je šutat o svemu. Pa ne znam baš...

Jurišića kuća odmah uz groblje kad se krene put sarajeva

Eto i ja citam Vase komentare i cudim se. Tko je Vama duzan i zasto ocekujete da Vam
drugi trebaju pomoci? Zar zbog sudjelovanja u ratu ,jer ste branili svoje i druge Hrvate.
Da li Vam je netko duzan davati nadnicu i mirovinu za vrijeme provedeno na terenu ali bez ranjavanja i sa zdravim extremitetima.
Slicna stvar se desava i po Hrvatskoj , svi bi lezali i vozili Mercesede, p zar zelite biti kao partizani.
a [ * neprimjereno * ] koju Vi tolerirate i z koju glasate ,pa prestanite ih birati.

1 i 6 mjeseci HVO i 1 i 5 mjeseci HV.
Vise sam terena odradio u Bosni ali ne bi u HVO radije metak u glavu.

Crni vrhovi 6 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Ljubuška vatrena svitanja Krešo Vujević
ljubuski.info
Bacanje prašine u oči Josip Mlakić | bljesak.info
ljubuski.info
Pravda je samo za sirotinju Emir Imamović | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari