Crni vrhovi 5 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

ljubuski.info

Nije nikakva hrabrost na brzinu donijeti odluku i priteći ljudima u pomoć na prvoj borbenoj crti, i to; po mrklom mraku na položajima koje nikad nismo upoznali po danu! To je zapravo čista ludost, veća ludost od te ne postoji. Ludost je još veća jer mi tim ljudima dolazimo na smjenu, oni nam trebaju u par minuta sve predati, čeka ih isti kamion koji ih vraća nazad.

Mi smo od Sićaje krenuli istim putem uz onu vododerinu prema Crnim Vrhovima. Uzalud sam se trudio da kroz zadnji otvor cerade procijenim na kojem smo se dijelu planine odvojili i skrenuli lijevo kroz nekakvu gustu šumu sa niskim brežuljcima, dakako, prema tim ratnim položajima koji su nam još nepoznati. Vozač bi samo povremeno blicnuo svijetlom da se uvjeri je li još u onom istom glaizu, ili mu je kamion izišao iz onog trasiranog kanalića koji su mu napravili kotači proteklih dana. Na jednom dijelu puta kamion skroz usporava, vozi pod malim gasom da bude što tiši, - po tome smo znali da je cilj blizu. Nakon nekog vremena vozač pravi mali polukrug zaustavlja se i gasi motor.

Noć nije bila toliko hladna, oblaci su raštrkano plutali nebom, a između njih bi na momente povirio slabašni odgriznuti mjesec. I takav kusast mjesec nama se pokaza dragocjen, na momente bi izbistrio siluetu brežuljka ispred nas, pa bi na njemu razabirali konture velikog bunkera i tog položaja prema kojem se već uspinjemo jedan za drugim. Na pola puta zapovjednik zastaje i tiho preko motorole stupa u kontakt sa onima gore. Javljeno je da sačekamo, netko će sići pred nas. Kad je taj sišao, zapovjednik mu prilazi i mi svi krećemo za njima. Njih su dvojica putem nešto razgovarali ali mi nismo mogli čuti o čemu pričaju. Tom bojovniku nisam vidio lice, ipak sam ga prepoznao po čvrstom i ponosnom koraku, pamtim ga sa drugih ratišta, vječito je hodao kao princ pa i sad kad se zatekao u teškoj ratnoj situaciji. Zaustavili smo se blizu bunkera, rukom je pokaza na desno gdje se nalazio jedan mitraljez. Odmah se dvojica uputiše prema tom mitraljeskom gnijezdu. Zatim je nekoliko bojovnika pošlo za njim na drugu stranu bunkera da im pokaže gdje je postavljen drugi mitraljez i jedan mali minobacač. Dok su oni sve to u mraku pažljivo obilazili i razgledali, zapovjednik se okrenu prema nama i onako u velikom čudu reče: "Ovaj je luđi od sviju nas, on je ovdje sam samcat već dva dana i dvije noći!"

Samo dva - tri dana nakon pogibije Đure i Matića, vjerojatno isti diverzant ili njih više, napadaju ove položaje i ubijaju Ćutuka. Zato smo zatekli samo jednog bojovnika na položajima, jer je ogorčena, izvarana, isprepadana vojska napustila položaje, i, cijela se Pukovnija počela raspadati! Usamljeni bojovnik još nam je pokazao pravce prema šumi odakle često zapucaju, zatim je upozorio da se ponekad začuje čopor vukova i njihovo zavijanje, svaki put iz istog djela šume. Upitao sam ga iz kojeg se pravca čuju vukovi? Detaljno je opisa taj dio koji možemo prepoznat tek kad svane. Meni je taj podatak bio značajan, ako slučajno doživimo teži pješački napad i budemo u krizi sa streljivom, morali bi se povlačiti, jer sumnjam da bi nam netko priskočio u pomoć. Povlačili bi se u tom pravcu gdje zavijaju vukovi, to je siguran znak da tamo nema ničije vojske, - inače se vukovi nebi dugo zadržavali u blizini ljudi. Kad bi sve te varijante propale, dobro sam poznavao svoje suborce, nitko se od nas nebi živ predao. Za taj smo nemili trenutak svi imali po jednu bombu o kojoj nikad nismo pričali, niti smo je nekada pokazivali.

Među nama je stalno kružila jedna priča o dvojici suboraca koji su ostali bez streljiva i morali se predati. Jedan se od njih nije želio predat, legao je na bombu i izvukao osigurač. To je kasnije prepričava onaj drugi kad se vratio iz logora. Kažu da je taj sve gledao; suborac se od njega odmaknuo dva koraka, legao na bombu i nakon snažne eksplozije tijelo mu samo malo poskočilo. Bez obzira što je ostao živ i što se vratio iz zarobljeništva, stalno je žalio što i on nije imao jednu takvu bombu samo za sebe.

Preuzeli smo položaje i u detalje se dogovorili kako ćemo na njima provesti ostatak noći. Svaki je od nas zauzeo pogodan zaklon, rasporedili se u široki krug i tako kontrolirali svaki mogući prilaz vrhu brežuljka. Ja sam nastojao precizno odrediti strane svijeta kako bi u jutro mogao potražiti na karti gdje se zapravo nalazimo. Kao iz inata oblaci se nisu htjeli dovoljno razmaknuti, trebao sam veću površinu vedrine među oblacima, samo tako bi mogao pronaći zvijezdu Sjevernjaču. Meni nije nikada polazilo za rukom prepoznati Sjevernjaču po njezinom sjaju, zato sam trebao prvo pronaći sazviježđe Velikog Medvjeda ili barem Kasiopeje, koje na zvjezdanom nebu imaju prepoznatljiv oblik slova "W". Noć je bila neobično tiha, samo se povremeno u daljini čulo zavijanje vukova. Mi smo bili tihi, tihi kao neka složna lovačka družina, koja u zasjedi strpljivo sjedi i čeka jelena ili divlju svinju.

Sjedeći tako sam odmaknut od suboraca, meni su misli opet odlutale na one uklete Beškotine, stalno me progonila jedna te ista teorija zavjere. Nastojao sam u detalje izbistrit svoje sjećanje na sve pojedinosti one večeri kad su nam došli na smjenu Đuro i Matić sa ostalom skupinom bojovnika. Taj sam dan bio na Jedinici, to je najistureniji i najosjetljiviji položaj na Beškotinama. Cijeli smo dan izmjenjivali vatru sa neprijateljima, bili smo daleko nadmoćniji, jer smo na tom položaju imali na raspolaganju Broving. Broving je teški mitraljez razorne moći, na drugoj strani je otkidao debele grane i razbijao stabla. Njegova se moć najviše pokazivala u noći, kad se iz Brovinga po noći pucalo morali smo žmirkati očima zbog jake svjetlosne buktinje od koje se na trenutak navlačio mrak na oči, a silina grmljavina još bi dugo ječala kroz planinu. Taj smo dan često koristili taj Broving i negdje u popodnevnim satima on se iznenada pokvario. Nismo puno razmišljali, otišao sam sa zapovjednikom na Trojku i donijeli smo PKT. Da, da, to je isti onaj PKT koji je diverzant odnio sa sobom nakon što je dan poslije ubio Đuru i Matića! Taj je PKT- ejac na Trojki bio skroz beznačajan, nikada ga nismo koristili niti je za to bilo neke svrhe. Nalazio se na drvenom postolju okrenut skroz u bezveznom pravcu. Stajao je na tri nogare, koje su opet čvrsto držala tri debela presavijena eksera. Te smo eksere rukom gurnuli u stranu i tako oslobodili nogare. Na isti je način diverzant oslobodio nogare dan poslije. Onaj sam dan dugo promatrao prazno postolje gdje je stajao PKT i sebi postavljao pitanje: Zašto diverzant nije na silu potegao PKT, zar je imao vremena razmišljat na koju stranu treba zaokrenuti savijene eksere koji su držali nogare, i, kako je uopće na brzinu uočio te eksere? Dok smo ja i zapovjednik skidali sa postolja taj PKT, ja sam ga pitao; kojem je "biseru" palo na pamet da ga ovdje postavi, - oko njega debela stabla, a ispred nepregledan teren sve do Zavišća, -on ovdje nema nikakvu svrhu?? Zapovjednik reče da su tako odlučili neki operativci iz glavnog zapovjedništva u Prozoru, i da ih on poznaje samo onako površno. Nakon toga, taj smo PKT dole na Jedinici postavili na isto postolje sa kojeg smo skinuli pokvareni Broving. Odmah se pokazalo da mu je u biti mjesto upravo tu! Mogli smo ga okretati na sve strane, sa njim smo pokrivali i imali pod kontrolom nekoliko četvornih kilometara površine oko položaja. Svi smo se složili da PKT mora trajno ostati na tom mjestu, jer mu nisu uzalud dali ime "Sijač Smrti"!!

Nedugo potom, za nepuni sat vremena dolaze dvojica operativaca iz Prozora i odmah podigoše viku; "ko je micao PKT, kad je odlučeno da stoji tamo na Trojki??!!" Neko sam vrijeme sve promatrao sa strane i pustio da se zapovjednik sa njima raspravlja. Taman je u tom trenutku nama pristizala smjena u kojoj su bili Đuro i Matić. Operativci se pokazaše zadrti i tvrdoglavi, sa njima se nije moglo raspravljati. Oni su samo radili po svome, sami su skidali PKT-jca i između sebe ga nosili prema Trojki. Nama je već stigla smjena, pa se i mi skupa sa njima zaputimo, a zapovjednik je i dalje raspravljao. Kad smo prolazili pored Trice, tad sam posljednji put vidio Đuru i Matića, malo sam zastao i dobacio operativcima koji su započeli postavljat PKT na staro mjesto, Rekoh im: "Momci kako vam se ne može ništa dokazat? Tamo nam se na Jedinici pokvario Broving, PKT je jedino moćno oružje koje ga može mijenjati, a ovdje ga uopće nismo koristili?!!!" Kad sam shvatio da njih dvojica ne slušaju što im govorim, tada mi "puče film"! Oštro sam se razderao i rekao da budu sretni što je nama došla smjena, inače oni PKT nebi smjeli ni taknuti. Još sam im rekao da za njih nije taj posao, već neka idu u kuhinju gulit krumpire. Tu sam noć na tim novim položaja stalno razmišljao o svim tim detalja. Još mi pade na pamet da su se ona dvojica operativaca pojavila za nepuni sat vremena nakon što smo izmjestili onaj PKT, - je li im netko to dojavio i odakle nas je mogao promatrati? Ovu sam svoju teoriju zavjere povjerio samo zapovjedniku i onom SIS-ovcu iz Skenderove pratnje. Njima sam rekao kako sumnjam u onu dvojicu operativaca, i da vjerujem kako su njih dvojica uvučeni u šverc oružja, prodali su PKT neprijateljima pod uvjetom da sami dođu po njega na manje čuvan položaj!! Aaauu, kad se onaj SIS-ovac skočio i stao se opet derat na mene:
"Dosta je meni i tebe i tvojih ludi teorija!!... Je li ti znaš da zbog takve izjave možeš ostat bez glave? A, ako bi dokazao svoju tvrdnju, vidiš kakva su vremena, e, tada bi sigurno još brže bio kraći za glavu!"

Dugo smo sva trojica šutjeli, a ja sam podsjetio SIS-ovca na ono što nam je povjerio proteklih dana. Sam je rekao da imaju čvrsta saznanja kako u Prozoru cvijeta; kriminal, pljačka, korupcija, šverc. I to ne običan šverc, već šverc sa neprijateljskom stranom. Tamo njima naši uniformirani časnici i vojnici, prodaju kilo kave za nekoliko stotina maraka. Rekoh im; ako se može prodat kilo kave za te novce, onda jedan PKT vrijedi cijelo bogatstvo, samo što se razmjena mora napraviti tako da bude sve čisto i regularno. Podsjetio sam ih na onaj susret sa Skenderom kad nam je rekao da je iz Zagreba stigla pošiljka bijelih kombinezona za snijeg ali da ni on ne zna gdje su završili. Mi smo te kombinezone vidjeli samo preko dvogleda na neprijateljskim vojnicima. Na kraju nam je SIS-ovac ipak rekao da nikom ništa ne govorimo već da sve to pripustimo njemu i pukovniku Skenderu.

Noć je već bila na izmaku, cijelo nebo su prekrivali oblaci i uopće se nije moglo zapazit iz kojeg pravca horizonta dolazi svitanje. Jutro smo iskoristili da dvogledima pretražimo cijelo područje oko brežuljka, brežuljka koji je za nas proteklu noć bio kao pusti otok na sredini mora.

Za razliku od brodolomaca, koji bi se tamo u daljini obradovali svakom ljudskom stvorenju, mi smo bili spremni na sasvim nešto drugu, jer bi nam to ljudsko stvorenje radilo glavi! Ja sam se najviše obradovao suncu koje je već bilo visoko na nebu, tek je tada prvi put povirilo kroz oblake. Ono će mi pokazati strane svijeta ali mu prije toga moram pravilno postaviti pitanje. Toj su me nepogrešivoj metodi davno naučili oni koji su bili u svemu bolji od mene. Za taj ritual prvo sam s ruke skinuo sat, zatim sam ga položio na dlan i malu kazaljku usmjerio prema suncu. Sunce mi je odgovorilo da se između male kazaljke i broja 12 na satu uvijek mora nalaziti Jug. Zatim sam okrenu leđa prema Jugu, ispred sebe raširio vojnu kartu i sve što me zanimalo brzo sam pronašao na karti.

To jutro nismo dugo čekali, začuli smo kamion iz onog istog pravca odakle je dovezao nas. Znali smo da nam dovode smjenu od ljudi koje su skupili iz logistike i kuhinje. Njima su složili priču da smo mi specijalci koji su posebno obučeni za noćno ratovanje, a oni nas mijenjaju samo preko dana kad je tobože manje opasno. Tako da su nam se ti logističari divili na hrabrosti i ujedno nas sažaljavali što se tako nepromišljeno igramo svojom glavom. Za razliku od njihovog razmišljanja ja sam te ljude beskrajno sažaljavao: Došli su na prvu borbenu crtu potpuno neupućeni i nespremni, uopće nisu svjesni da se na tom mjestu izravno dodiruju život i smrt.

Samo što je pogrešno razmišljat da smrt dolazi od zalutalog metka, već dolazi prije svega od gubitka želje da se trebamo stalno usavršavati u ratnim poslovima. Tko je samo nešto naučio u ratu, taj zna da su u većoj opasnost izloženi ovi logističari od nas, nas koji smo proveli noć na tim položajima: - Pa, nemaju neprijatelji oči od sove i njima treba dan za složene ratne poslove!!! Ja sam im odmah uputio kritiku, jer već na prvi pogled nisam bio zadovoljan njihovom opuštenosti na prvoj ratnoj crti. Niti sam bio zadovoljan načinom kako uokolo hodaju i vuku nogu za nogom, - jer su nam stalno prijetila nepoznata minska polja. Zbog poteznih i nagaznih mina moralo se pažljivo hodati, nastojali smo stajati na iste stope koje su već bile utabane i prepoznatljive na zemlji.

Dole smo u Prozoru opet zatekli onu našu vatru sa puno žara, očito je još netko stigao od naših za nama. Rekoše da nam je stiglo pojačanje od veće skupine Ljubušaka, koje je nakon našeg odlaska privodila vojna policija. Mi ih nismo doživljavali kao pojačanje, već kao opterećenje koje treba po svaku cijenu izbjegavat vodit sa sobom na borbenu liniju. To je čista ludost, kao što je ludost za vrijeme brodoloma nekome držat časove plivanja. Kad smo već zatekli vatru svi smo poželjeli da se nakon provedene noći u planini dobro ugrijemo oko nje. Netko je od naših obilazio spavaonice i vidio neke ljude iz tog našeg "pojačanja". Već su pristizale anegdote o njima. Jednog su zatekli kako spava na leđima sa otkočenom puškom na prsima. Taj je mislio da je već na prvoj borbenoj liniji i da mora stalno biti spreman. Tu među njima nalazi se jedan koji je cijeli rat po Ljubuškom švercao devizama, prvi je put na ratištu, a sve terene ima uredno upisane. Taj se raspitivao ima li itko među nama slobodan, on bi pošteno platio nekom tko bi odradio i njegovu smjenu. Naš suborac još reče da je taj"bankar" malo pod gasom i da voli svašta pričat. Ja dečkima predložim da tog Bankara dovedu među nas i da puste mene da ga pokušam svašta ispitat. Neka mu još slažu da smo mi plaćenici i da većina nas već mijenja nekoga tko je dobro platio. Nismo dugo čekali Bankara, postavili smo jedan cok od debla bukve, malo dalje od vatre, i tu ga sjeli. Odmah se požalio kako nije uspio nikoga naći da ga mijenja, i, ako znamo nekoga slobodnog spreman je platiti puno više nego što je običaj. Ja nađoh pogodnu priliku da se ubacim u razgovor pa rekoh:
"E, ti sad naša podizat cijenu, što nisi podigao cijenu kad smo bili u Ljubuškom, tako su drugi napravili?"
Bankar: "Ma, nisam vam ja bio uopće u toku tih zbivanja oko pogodbi. Mene je stalno minja Đuro Pap, on je dobiva moju plaću, a meni se samo upisivao teren. Ali otkad ovi poginuše, ne možeš nać nikog da zlatom platiš, - ili je ljudi strah, ili su svi eto tako rezervirani ko vi?"
Moji su se suborci samo zagledali jedan u drugoga, njima je prvi put da nešto slično čuju. Bankar je sa sobom donio pola boce rakije i uglavnom sam sebi nazdravlja i osjećao neobičnu želju da stalno nešto priča. Opet sam zarizika i krenuo sa pričom u osjetljive teme.
Ja: "Moj prijatelju, nebi ni ja danas bio ovdje da sam mogao nekoga naći. Mene sad ljudi čekaju u Vrgorcu da preuzmem pošiljku i razdijelim ljudima koji me opet čekaju kod svoje kuće. Još sam trebao od sviju pokupit devize i predat ljudima koji će cijelo vrijeme čekat u Vrgorcu."
Bankar se zagleda ume nakoćeti ko iz topa:
"Ma, zna sam ja da si mi odnekud poznat, ti si radio u Čapljini na isporuci onih pošiljki iz sportske dvorane... Jee i ono bila ludnica, …cijela dvorana prekrivena vrećom do vreće, pošiljke se samo iza ponoći preuzimale."

Bankar me srećom sa nekim sličnim zamijenio pa nam oda i ono što nije mislio. Potom iznenada ustade, reče da mora radi sebe na wc i jedva otetura.
Suborci me u čudu počeše ispitivati o kakvim vrećama i pošiljkama taj priča. Opet onaj drugi suborac, što mu je žerava neki dan progorila desnu čizmu, onda kad je između nas šutnuo žeravu skupa sa vatrom i ugorcima, u šali ili ozbiljno reče:
"Dobro ja znam o čemu taj govori, nemojte ga više ispitivat, ako samo nastavi priču morat ću vam ga tu među vama upucat!!!"

Sumorna je to istina koja pripada našem Hrvatskom narodu; jedni su pošteno ratovali i ginuli, dok su drugi švercali i profitirali uz podršku najvećih državnih institucija vlasti! Bankar je bio u pravu kad je spomenuo sportsku dvoranu u Čapljini i one pošiljke u vrećama. Upravo tih dana Hrvatska je pustila u opticaj hrvatski Dinar, u vrlo kratkom vremenu banke su od građana preuzele Yu-dinar i u zamjenu dale drugu novu valutu. Naravno da se taj Yu-dinar morao u svim bankama nakon inventure odmah uskladištiti. E sad, po svim Božjim i ljudskim zakonima ta se ne važeća valuta morala uništiti. Ali ne, Hrvatske moćne strukture vlasti donose tajnu odluku kako sa tim novcem mogu izvršiti međunarodnu pljačku stoljeća! Koriste svoj utjecaj i političku moć u BiH, te preko svojih povjerenika stvaraju mrežu rasturanja Yu-dinara koji je u BiH još u opticaju kao službena valuta. Sportska dvorana u Čapljini bila je jedan od sabirnih centara. Iz Hrvatske su stalno pristizali kamioni sa vrećama tog novca, jedno je vrijeme cijela sportska dvorana bila prekrivena sa tim vrećama novca. Druga mreža povjerenika je preuzimala vreće i razvozila ih izravno u obitelji koje su sačinjavale treći krug. Novac se u tim obiteljima pripremao za daljnji plasman. U glavnom trebalo ga je po cijelu noć peglati sa običnim ručnim peglama za odjeću. Sljedeći krug je stvarao netko od članova iste obitelji. Bolje reći da je stvarao krakove od pojedinaca koji su izravno mijenjali taj Yu-dinar na ulici za devize, obično su to bile njemačke marke. Svaki je sudionik iz mreže znao kolika je njegova provizija za odrađen posao. Devize su pravile isti povratni krug, i, tek se tada svima isplaćivala provizija u devizama. Netko se iz jedne obitelji pohvalio da su samo na jednoj pošiljci u par dana zaradili 12.000 njemačkih maraka... (nastavlja se)

Krešo Vujević

Glas naroda

Ti što su plaćali da drugi ginu mjesto njih su najveća [ * neprimjereno * ] i fukare koji skoro svi danas uživaju invalidnine ili vojne mirovine a zahvaljujući zapovjednicima koji su se isto okoristili vodeći ih da su na terenu.To su ratni profiteri puno puno gori već dezerteri,u biti to su imućni dezerteri.Čemu se mogu nadat takvi kao npr.bankar iz ove priče.Krešo samo nastavi pisatii istinu radi ovakvih neka im dica čitaju valjda će skontat di je čiji ćaća bio.(Npr.jeli neko drugi možda treba bit tu namjesto pok Đure ili bilo koga poginuloga)

Prijatelju moj ništa ti oni ne uživaju to ti misliš svi su u k... tlak,šećer,savjest , vjeruj mi da se "idu" gore nego ikad i niti ći bilo tko njihov imat sreće u životu , ovako ti je kako pišem ja znam bar trojicu , rekao bi na njima sve im cvate , ma ništ u duši teški nemir koji se ne može zamjeniti s nikakvim terenom na prvoj crti ...

Pisac navedenih redaka.pomalo piše stilom ko u-Laso romanu.Neporecivo je međutim da je talentiran.Dobro je da ljudi vide,kako se gore nije išlo na plandovanje.Bilo je i žrtava-pokoj im duši.Što se tiče-vreća novca stoji izreka-nekom metak ,nekom imetak !To što je trebalo dvadeset godina ,za ove teme-samo znači koliko smo kao društvo zakazali.Vujeviću palac gore!Najbolje mi je kad po zavijanju vukova određuješ kamo krenuti! A hijene.......što sa njima?

Bas dobro napisano
Samo daj ko je taj bankar nije kasno ni danas da ga posjetimo malo sa uzitkom
Jer i ja sam ostao bez zdravlja nakon Vakufa

Mreža rasturača novca je hdz mreža koja se u pozadini bogatila dok su drugi ginuli. Naravno, sad bi oni da se to ne spominje, jelte Krešimire.

svaka cast ovom kreši šta piše ove priči,BOG MU DAO ZDRAVLJA.

samo bi tija rec za taj PKT moja noga je prva tamo stala i pita mene neko ciji je posa uredit liniju ricima rodijace sta ti mislis,ja govorin radi svoj posa,pokazat ce se da je taj PKT zapraavo bija vodic..........Kreso vidimo se uskoro

i ja sam doživija pješački napad na 1-ici, trajao je 6-7 min i dozvali smo Browing na autu- tamiću i sve ih je rastra
James Bond ,1 b.1 sat. Šip......!

Takvi smo ti kao narod, ali u svakom ratu cjeta šverc, hoštepleri se bogate ,a ljudi ginu. Koliko znam i u Ljubuški mup je za vrijeme rata došla ta neka pošiljka novca, puna je prostorija bila , sve vreća na vreći , gdje je to završilo , znam da je slobodna dalmacija pisala nešto o tome pa su zašutili , jer ih je hdz stisko i sve obrisalo , samo je jedan manuo preko miliona u kešu DEM maraka iz šipovače je taj trenutno mjenja adrese kao čarape ...

Sredit ćemo ti zapovjednu mirovinu samo nemoj spominjat naša imena, tj. onih koji su dobili po vreću novca. Poslje su ugledni hdz-ovci dobili nepovratne kredite, poklonjen im je novac, zna se. Nemoj spominjat ni pozadince generale niti one koji imaju mirovini zbog pripadnosti Minhen brigadi, mogli iskeširat.

svaka cast kreso.imenije bilo sumnjivo to stoje pkt bio na trojci na bezvrijednom mjestu.tuje bilo majlakse probit masu liniju.a usput ttebobi navest ime tog bankara da nije mozda mladen zovak iz radisica svercer markama za vrime rata koji je zapovjednik kasarne duhanska kasarna

Bravo za Vujevića.Naravno i za sve poštene Ljubuške branitelje.A ove dezertere,ratne profitere,lažne zapovijednike i ove što su biježali sa terena navoditi imenom,prezimenom i čak sa slikom,da nam djeca a naravno njihova djeca znaju tko su bili i šta su radili.Dobro reče kolega gore,nijedan nema mira u duši i obolio je od nečega.To je Božja kazna kojoj nitko ne može pobjeći.Osobno sam više puta išao na teren umjesto ljudi koji su imali po petero,šestero djece i njihovo hvala nikada ne mogu zaboraviti niti to mogu platiti sve pare ovog svijeta i opet bi napravio isto.Imao sam tada 20 godina i bilo mi je pod normalno to napraviti i drago mi je kada danas njihova djeca kažu: Priča mi je moj ćaća o tebi kako si bio ljudina kad je bio rat.

Potpisujem svaku riječ koja je napisana, Žalim što nemam ovakvu moć pisanja da posvjedočim istinitost svega sličnim pričama koje sam doživjeo., Svaka napisana riječ je gola istina o nama u ovom ratu a jedina utjeha mi je da Netko to odozgo vidi sve, čak i puno bolje nego mi dolje a on će i suditi prema djelima. I sam sam proveo tjedana i tjedana u tim krajevima tjekom rata, priče su ako ne iste vrlo slične, S nestrpljenjem čekam nastavak, svako dobro poštenim bojovnicima HVO-a kojih je bilo a ovim "[ * neprimjereno * ]ma" neka se pitaju što ih čeka, Krešo svaka ti čast

dodatak predhodnom komentaru
obraćanje velečasnog Zlatka Sudca hrvatskim braniteljima
Ti ljudi… Nisu oni kalkulirali s Bogom, ne… Nitko njih nije pitao. Oni su ipak dali svoje živote. Možemo mi sada govoriti što god hoćemo. Ali, ja im se divim! Svaka im čast! Oni koji su tamo ostali, čak ni groba im se ne zna… Svaka im čast! Tada smo svi krunice oko vrata imali, palili smo svijeće na prozorima! Nešto se događalo u našim srcima, a sad k’o da se sramimo biti Hrvat! K’o da se sramimo ljubiti svoj narod! Čega se sramimo! Ja sam ponosan što sam Hrvat! – kroz jecaje je na sav glas govorio velečasni Sudac,

ipak se prepozna istinsko domoljublje,

Sad da opet ponovim, zamislite u to vrijeme biti rizničar hdz-a, javno se tom svemu suprostavljati i prozivati, da to je pokojni Matić sve radio, zato je završio kako je završio.
Žalosno je to sve sa ljubuškim braniteljima, a još je žalosnije što su djeca tih biznismena dobili diplome i sad su pošteni, obrazovani građani.
Pokoj duši svim braniteljima.
Kako li se osjećaju one face što su Matiću naredili da mora otići na teren, bit će problema ako ne ode.
Slavilo se u gradu, a i u nekim institucijam kad su javili da je Matić ubijen.

Kreso pise istinu ali samo ono sto je on dozivio i vidio a mi koji nemamo taj Bogom dat dar smo na neki nacin zakinuti. Kreso nastavi,vidimo sebe u ovim pricama. Dobro bi bilo da Radio Ljubuski sada pusti onaj snimak osuđenih dezertera pa da se vidi koliko ih sada ima miirovinu i cinove!!! Kad se sada sjetim kako je bilo a gdje sam sada osjecam ljutnju,bjes,razocaranje,ali vjera u Boga i u pravdu mi daje snagu,smiruje me. Jer netko to odozgo vidi sve!! Pozdrrav svim istinskim braniteljima!! P.S. Istina polako ali sigurno izlazi na vidjelo,pocet ce i imena na vidjelo

a tko je pkt

to je sporni mitraljez iz price..... bio je dosta precizan i ubojit, dok si mu samo taknuo okudac izleti rafal sa 15 komada

svaka cast na prici...bio sam mnogo puta placenik...ratova za pare.....zar iz dosade,neznam nija sto...mlado-ludo......drago mi je sto sam s kolegam proveo cili rat,upriliku zdrav izaso..bilo je i lipi dogadjaja...a bilo je i trte...sto kaze kolega na 10-ak km nas 10...i svak je bio spreman poginut.....uzame je uvik u bosni bilo 5-6 stotin metaka.plus na bunkeru sanduk dva i ostali derivata.....ostavljeni od sviju,puska je bila spas....fala bogu niko u mojoj blizini nije teze stradao.....samo boli me ovi sto nidje nisu bili,sepure se... a pitaju se....

meni je žao ovih što čitaju neki i komentiraju a nisu bili sa svojim narodom ali ljudi moji rat je gotov okrenimo se budućnosti i dogodine ovu bagru poskidajmo s vlasti

Žalosno za tog pok.Matića ako je istina,,

Crni vrhovi 5 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Ljubuška vatrena svitanja Krešo Vujević
ljubuski.info
Bacanje prašine u oči Josip Mlakić | bljesak.info
ljubuski.info
Pravda je samo za sirotinju Emir Imamović | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari