Crni vrhovi 2 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

ljubuski.info

Tek što smo sišli u šumu iz vida smo izgubili naše položaje i bunkere koji su ostali daleko iza nas. Kretanje nastavljamo puževom brzinom u zmijolikom obliku potpuno tiho i samim sebi nečujno. Pognuti naprijed gotovo do zemlje slijedili smo onog ispred sebe. Zavijali smo oko stabala, zaobilazili grmove, nastojali nogom stajati na iste stope kako bi izbjegli moguću nagaznu minu, ili svako novo krckanje suhe grančice i kore drveta koju su davno otkinuli geleri. Svuda uokolo unakažena stabla, polomljene grane i bijela debla gotovo bez imalo kore. Bili smo u razmaku tek toliko da možemo čuti šapat onog ispred ili iza sebe. Svuda uokolo pažljivo okrećemo glavu, a naš sabljasti pogled slijedi vrh puščane cijevi. U takvoj ubojitoj formaciji zabadali smo pogled u svaki žbun i gustiš kako blizu tako i daleko ispred nas. Dogovor je da svaki najmanji pokret neke žive sile isti tren sasiječemo kratkim rafalima. U naše vidno polje po redu ulaze brežuljci, čistine i proplanci, upravo na onim mjestima gdje smo ih očekivali. Napetost među nama sve više raste; zašli smo duboko u neprijateljske položaje, a još nemamo nikakvih naznaka kad bi se mogli sukobit sa njima. Davno se razdanilo, tanki su oblaci skrivali sunce, magle nije bilo, jasno se vidio cijeli planinski masiv lijevo od nas tamo iznad Boljkovca i Voljevca. Sve smo češće koristili dvoglede, ali smo zato češće zastajkivali i pažljivo osmatrali okolinu.

Kad smo stigli na predviđenu ravnicu, tu smo se cijelom širinom rasporedili u strijelce. Opet nastavljamo kretanje tako da svi u svakom trenutku možemo vidjeti svakog pojedinca iz skupine i pratiti njegovu reakciju. Netko je od naših podigao visoko ruku, svi smo stali i legli na zemlju. Šapat se brzo prenio od uha do uha; glasilo je da su uočeni tragovi u suhoj travi. Nakon kratke stanke, dat je znak da se opet nastavi, opet ubrzo tragovi, zatim utabani puteljci, pa više njih. Bilo nam je jasno da trenutak sukoba visi u zraku i da je moguće kako nas već sad mogu primijetiti sa svih strana. Kretali smo se još sporije, pažljivo smo osmatrali sve što se nalazilo u vidnom polju dvogleda i naših očiju.

Tamo u daljini, na onom planinskom masivu iznad sela, jedna je žena, ispred sebe, tjerala veliko stado ovaca. Nekoliko dana prije akcije, često smo sa naših položaja izviđali i bilježili sve aktivnosti na tom dijelu. Ujedno taj nam je planinski masiv služio kao orijentir. Na njemu smo svaki dan u isto vrijeme uočavali jednog muškarca koji uz planinu za sobom vodi natovarena konja, a ispred njega je trčkarao dječačić. Na jednom djelu puta, taj bi dječačić malo brže potrčao, a kad se udaljio skretao bi sa puta u desno, - zatim bi nastavio trčati nekoliko desetaka metara uz stranu do jednog zida. Tu bi se nagnuo preko zida i u takvom položaju dugo ostao, sve dok ga onaj koji vodi konja nebi prošao. Opet bi dječačić nastavio sa trčanjem, a kad bi ga sustigao put je nastavljao iza njega. Bili smo gotovo sigurni da je dječaka privlačila znatiželja da svaki put pogleda neko artiljerijsko oružje koje je dobro sakriveno iza onog zida. Možda je tu bio postavljen teški mitraljez, ako je bio on; mogao nam je itekako zadati probleme. To smo cijelo vrijeme imali na umu, pazili smo da se dugo ne izlažemo tom području. Netko je iz skupine rekao; "Eno opet one dvojice što snabdijevaju njihove položaje !". Nismo imali vremena za njih, mučile su nas veće brige. Ispred nas se pojavila jedna uzbrdica potpuno čista bez imalo raslinja i stabala. Gore pri vrhu, zapovjednik je dao znak da će on prvi provirit i ocijeniti stanje. Po karti nisam mogao zaključiti je li se radi o brisanom prostoru ili na tom dijelu ima kakva raslinja.

Zapovjednik je na kratko provirio, okrenuo pogled lijevo desno i brzo se spustio u zaklon. Lice mu je probljedilo, rukom je pokazao da se radi o čistom brisanom prostoru. Svi su pogledali prema meni, šapnuo sam da se radi o ravnini koja ima stotinjak metara širine i da su to Beškotine koje tražimo. Prišao sam bliže do zapovjednika i još smo jedanput skupa provirili i pažljivo razgledali. Teren je bio čist, nije skroz ravan, malo se povijao, a na samom kraju vidjela se manja stabla. U jednom trenutku zapovjednik je imao namjeru sam pretrčati taj dio, a da ga mi pokrivamo složnom paljbom. Ipak smo odlučili da to izvedemo složno svi skupa u isto vrijeme. Na tom nas je djelu zadesio zvuk sirene za opću opasnost, zvuk je dolazio iz pravca Boljkovca. Sad smo bili sigurni da smo primijećeni, više nismo odgađali, samo smo čekali znak da skupa potrčimo i zapucamo ispred sebe prema stablima na kraju brisanog prostora. Krenuli smo složno trčeći i pognuti naprijed! Kad smo dovoljno ubrzali svi smo zapucali nisko u prostor ispred sebe. Zapucali su i neprijatelji, ali, njihova su zrna zviždala dosta visoko iznad naših glava. Tih stotinjak metara ravnice pretvorio se u vječnost! Napokon, dokopali smo se niskih stabala i pokušali iz zaklona locirati odakle pucaju na nas. Ispred naših očiju otvorio se širok pogled na udolinu bez stabala, samo su iz panjeva izrasle nekakve mladice. Nekoliko stotina metara preko te udoline protezao se brdski masiv Zavišće. Pri vrhu Zavišća nije bila posječena šuma, ona im je služilo kao idealna strateška zaštita. Isti tren kad smo mi zapucali, tamo na desnom krilu, Ramljani su pokrenuli skupa tenkove i pješadiju. Krenuli su uz dosta buke sa ciljem da uzmu Zavišće sa čela, a mi smo ga već imali sa bočne strane kao na dlanu.

Nastala je buka tenkovskih motora i škripa gusjenica. Začuli su se rafali i pojedini tenkovski plotuni koji su prolamali krošnje stabala na brdašcu preko puta od nas. U prvi tren smo pomislili da neprijatelji na nas pucaju samo sa vrha Zavišća. Meni se učinilo da bi bilo bolje da se spustim nekoliko metara niže, vidio sam jedan pogodan panj za pucanje i osmatranje. Brzo sam sletio iza panja, sklonjen za njegove izdanke posegnuo sam rukom za dvogledom koji mi je stalno visio preko pancirke. Nisam ga uspio ni dotaknuti, sledio sam se kad je rafal zaparao lijevo tik pored mene. Trznuo sam se u desno i pokušao malo proviriti sa uperenom puškom naprijed, ali isti tren rafal je zaparao i desnu stranu od mene. Samo sam na tren zraknuo da rafali dolaze iz podnožja brežuljka točno ispod nas, Uočio sam složene balvane i dobro utvrđen grudobran. Glasno sam doviknuo suborcima; Evo im položaja ispod nas, imaju me na nišanu, imaju me na nišanu!!!!

Na moj povik svi su se usredotočili na mene. Dovikivali su mi da se ne mičem. Upravo tad smo se spojili sa našom drugom borbenom skupinom. Njihov je zapovjednik prvi dotrčao, nosio je falovku, pušku ubojitiju i precizniju od naših. Taj je dečko svima bio poznat kao neustrašiv ratnik. Imao je dugu crnu kosu i stalno je nosio kaubojski maskirni šešir. On mi je doviknuo; "neboj se prijatelju eto mene!!!"

Naš je kauboj naglo sletio i stao odmah uz manju bukvu blizu mene, te započeo pojedinačno pucati u pravcu odakle su prema meni neprestano stizali rafali. Bio sam potpuno nemoćan, u tom bi trenutku dao cijelo bogatstvo za malo veći grm ispred sebe! Neko je vrijeme nastala pauza, prestali su pucati prema meni da bi odmah nastavili gađati bukvu iza koje se nalazio moj prijatelj. Bukva bi svaki put podrhtala od snažnog i muklog udara puščanog zrna, slično je podrhtavala kao što podrhtava tanko stablo od snažnog udara sjekire. Onaj geler koji bi bukvu samo okrznuo, od nje je otkidao triske i nastavio je dugo zujati kroz krošnje oko nas. Moj se prijatelj skroz priljubio i ukočio stojeći uz bukvu koja mu je taman štitila tijelo, - nije više mogao pucati. U jednom se trenutku namjeravao pažljivo spustiti niz stablo do zemlje, ali kad je shvatio da će mu proviriti koljena naglo je odustao.

Smiješno mi je izgledao sa onim preplašenim izbuljenim očima, sa njima je naglo treptao i zatezao bi lice i vratne žile pri svakom podrhtavanju stabla. Vrhunac svega je bio kad se moj spasitelj odlučio da me u tom kritičnom trenutku drhtavim glasom upita: "Mogu li oni probit stablo??!!" Znao sam da bi i on u tom trenutku dao cijelo bogatstvo za malo deblju bukvu. Bez obzira na sve u meni se prolomio neki luđački smijeh, ležao sam potrbuške, zabio glavu u lišće i travu i sav se tresao od smijeha, - valjda je to bila samo eksplozija skrivenih emocija koje dugo nisam koristio i koje su još jedino ostale u meni. Ili nam je to urođeni Božji dar da se u smrtnim opasnostima na trenutak udaljimo od grozne stvarnosti?

Obojica smo bili potpuno nemoćni, naša je sudbina bila u rukama suboraca koji su nam dovikivali i davali upute kako se trebamo ponašati kad oni svi skupa složno zapucaju. Uputa je glasila kad složno zapucaju da mi isti tren pokušamo istrčati gore prema njima. Usredotočili smo se na njihove upute, bilo nam je potrebno samo nekoliko sekundi, tih nekoliko sekundi dobro smo iskoristili i brzo se bacili u zaklon među suborce. Nismo dalje odlagali, rasporedili smo se duž cijelih Beškotina i započeli sa ukopavanjem i utvrđivanjem položaja za dužu borbu. Poslali smo šifriranu poruku da smo ispunili zadatak bez gubitaka i da hitno trebamo popunu streljivom. Na našem desnom krilu odvijale su se žestoke borbe, mi smo davali podršku tako što smo ometali neprijatelje sa desnog boka. Neprijatelji su pokazali da su iskusni borci, nisu nam dozvoljavali da ih dugo držimo na nišanu. Samo bi se iza bukve pojavili na dvije sekunde, zapucali bi prema Ramljanima i odmah bi mijenjali položaje. Tražili smo kod koordinatora akcije da nas poveže sa našim topništvom i da ih mi navodimo na brdo ispred nas. Kad nam to nisu mogli udovoljit, tražili smo da nam hitno dopreme bestrzajni top i mali minobacač. Čudom smo se čudili kako to da ljudi ne shvaćaju da mi bolje poznajemo situaciju koju vidimo pred svojim očima, od onih koji u tom trenutku sjede negdje daleko u sigurnom bunkeru i samo gledaju u kartu i slušaju naš razgovor. Bilo nam je žao jer smo znali da se Zavišće ovakvim načinom borbe ne može nikada osvojiti. Uslijedili su još veći šokovi i razočarenja, i to u onom trenutku kad su preko naših glava letjeli topovski projektili prema Zavišću. U prvi tren smo se obradovali, ali kad smo vidjeli da projektili promašuju sporno brdo i svaki put pogađaju drugu kuću tamo daleko ispred nas, e, tad je među nama nastao duži muk. Bilo je očito da su naši topnici već unaprijed imali zacrtane mete i zato nisu mogli udovoljiti našim zahtijevima. Ne mogu opisati riječima kako smo se u tom trenutku, mi Ljubušaci, zgražali nedjelima naše artiljerije. Često su moji suborci upotrebljavali pogrdne izraze: "Ovo radi naša stoka….đubrad jedna treba vas pobiti….šta su vam krivi civili, što ne gađate ono što trebate gađati…!!!?"

Dvogledom sam promatra pogođene kuće iznad Voljevca, kroz koju bi prošao topovski hitac iznad nje bi se izdizao sivi ili crveni oblak prašine, - ovisilo bi je li građena od cigle ili od betonskih blokova. Dvogledom sam potražio onu ženu što je čuvala ovce gore iznad sela. Stajala je ko ukupana i promatrala selo, u jednom je trenutku potrčala prema selu, bacila je štap daleko od sebe, a vjetar joj je sa glave skinuo maramu u trku. Netko je od naših napokon nešto pametno izgovorio; "Ljudi moji, ako nas je Bog do sada čuvao, a sigurno jee, jer bez Božje pomoći mi danas nebi osvojili ovo brdo bez gubitaka. Ali od sad budimo spremni na sve, jer će i Bog nakon ovoga dignuti ruke od nas!"

Nisam mogao vjerovati da će se tako brzo cijelo Nebo okrenuti protiv nas! Prvo su nam javili da Ramljani imaju velikih gubitaka, imaju dosta ranjenih i grčevito se bore da izvuku barem tijela dvojice poginulih.

Točno smo po zvuku i pucnjevima znali kad se naši povlače i kada ponovno napadaju. Dobili smo informaciju da su im se neprijatelji u jednom trenutku popeli na tenk i malo je falilo da ga ne zarobe. Nama se samo taj dan posrećilo da bez gubitaka zauzmemo Beškotine, u narednim danima i Beškotine će biti natopljene krvlju Ljubušaka…. (nastavlja se)

Krešo Vujević

Glas naroda

Nemoj samo da ovako dugo čekamo na nastavak.
Bravo i hvala

Prika puno si gleda partizanski filmova,ono ko "Pazi Mirko metak--hvala Slavko" ma covice Rambo je za te nula,ali ti nastavi i dalje pisat bajke za dicu.

Za razliku od ramba, ovi ljudi postoje.
Idi bolan liječi se.
Već sam ti prje pisao ako nemaš ništa pametno napisati nemoj na ovim temama ništa pisat.
Mi mladi dugo čekamo ova svjedočenja. Dosta smo gledali "ramba" snajperista i ostalih američkih filmova.
Želimo ove priče, a ti ili piši kao i Krešo ili nastavi provocirati kao što stalno radiš.

Hvala , malo više imena stavi ...niste normalni.

Sto prije nastavis s pricom to bolje..

VETERANI 317 SBBR HEROJ GRADA izvještavaju postah Crni Vrh - Škarina glava - Menjik - Stublić- Vedrine -Voljevac - slobodan a ostah za pamćenje dolazak kao osvajaća u našu z/o Splićana- Šibenćana - Osjećana - LJubušaka - Široko Briježana - Imoćana itd .Pozdrav Domovini i ne ponovilo se .

Od kud tebe na ovoj stranici uopće?
Ovi koje ti i onaj gore drenovac stalno "palite" komentarima su vas tih godina spasili, zato te molim da lijepo pišeš o ljubuškim braniteljima da ti nije njih bilo nikada ne bi napustio Ljubuški žive glave.
Počni im zahvaljivat, a ne stalno potpaljivat neke tuđe podvale

Ovaj što piše 317 SBBR je Edin Šero.

Svi muslemani iz tih sela sto ste "osvojili" su izbjegli u Bugojno e pa skupite to izmedju noga odite tamo i recite odakle ste,a ja smim -cista savjest-cista dusa

Drago mi je što si se konačno odao i što više nitko pamtan neće dopustiti tvoje skretanje sa teme i blaćenje ljubuškog i njegovih ponosnih ratnika.

Jedini pravi i neustrasivi su tenkisti, jedino njima kapu skidam?

Crni vrhovi 2 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Kad Zoki prekuca igricu Igor Božović | bljesak.info
ljubuski.info
Marka po marka - televizija! Zoran Kolobara | hercegovina.info
ljubuski.info
Dobro nam je kakvi smo Boris Čerkuč | bljesak.info
ljubuski.info
Ljubav i mržnja u službi krupnog kapitala Emil Karamatić | Republika
ljubuski.info
Prljavi novac Boris Čerkuč | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari