Crni vrhovi - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

ljubuski.info

Tama se polako uvlačila u cijeli grad iako su vrhunci okolnih planina još bili obasjani suncem. Šumarci po strminama i brežuljcima počeše gubiti zlatnožutu boju, te po redu poprimiše obrise tamnih silueta. Prozor je sablasno izgledao u to doba večeri; puste ulice, razasuto staklo i elektro vodovi svuda po cesti, a tek neki čudan miris paljevine koji je u valovima lebdio u zraku. Odozgo sa uzvišenja prema Makljenu vidjelo se kako u tami nestaju nizovi zgrada i svaka ulica. Ne može se riječima opisati sumorna slika grada bez struje i ulične rsavjete, grada kojeg pritiska tama i koji uranja u još jednu neizvjesnu drhtavu noć. Slike se naglo smjenjuju, u daljini se ništa više ne vidi, tama je osvojila i vrhove planina, još ime se samo njihove siluete ocrtavaju na kristalno plavom noćnom nebu.

Nije tama obuzela baš sve, tamo na onom uzvišenju sa desne strane krivudavog puta koji vodi uz Makljen, ispred Pervizovih kuća gorjela je logorska vatra. U dvorištu među šljivicima vatra je gorjela dan i noć, nije se nikako gasila, u noći je bila toliko izražena da se vidjela iz središta grada. Mi smo iz Ljubuškog doputovali nekoliko dana prije, tu smo zatekli logorsu vatru i isti broj ljudi oko nje. Po danu bi njihov broj oko vatre varirao, a po noći su svi bili na okupu - njih dvanaest. Naravno da smo znali kako se radi o posebnoj borbenoj skupi mladih ljudi koji strpljivo čekaju pravi trenutak kad će ih pozvati da krenu u vojnu akciju. Ponašali smo se kao da te ljude ne primjećujemo, mada nam je svaki pogled letio prema njima, svaka pomisao na njih ledila je krv u žilama. Nisu ostvarivali poseban kontakt sa okolinom, djelovali su tiho i samozatajno. Jedino je naš logističar povremeno stupao u razgovor sa njima. On bi im redovno nosio kavu ili čaj, uzput bi pokupio i njihovo prljavo posuđe pa bi ga skupa oprao s našim. Logističara nisam želio zapitkivat mada sam jedva čekao da nam prenese svaku informaciju vezanu za njih, za te mlade ljude o kojima ovisi neka skora ratna operacija.

Prozor moje sobe, u kojoj sam povremeno boravio, gledao je u logorsku vatru, tako da nisam morao po noći paliti bateriju ili voštenu svjeću; svjetlost vatre bi cijelu noć titrala po plafonu i zidovima sobe. Često sam kroz prozor iz sjene promatrao te ljude i razmišljao o njihovoj sudbini. Pitao sam se imaju li ikoga u svojim obiteljima da ih može posavjetovati, i znaju li uopće njihovi u kakve su opasne radnje uvučeni? Nikako nisam mogao shvatiti kakvi su im bili motivi pa su tako daleko otišli. Zar im nije bilo dovoljno ispuniti svoju domoljubnu dužnost na jedan manje opasan način? Moje su poštovanje sigurno zavrijedili, zato bi svako jutro rano ustajao da vidim jesu li još tu oko vatre ili su već otišli u akciju.

Svako nam je malo logističar prenosio strašne spoznaje vezane za njih. Saznali smo da se namjerno prilagođavaju noćnoj budnosti, zato po danu često spavaju kako bi im se organizam privikao na noćne aktivnosti. Jedno sam se jutro rano skočio da provirim kroz prozor, na mjestu gdje je gorjela vatra stajala je samo velika gomila žara bez plamena. Tu su noć otišli i više ih nikada nismo vidjeli. Od logističara su na odlasku zatražili da im donese nekoliko prvih zavoja i samo su mu rekli da su Lašvanci.

Danas, nakon 22 godine, ne mogu se sam sebi načuditi kako su mi sve te ratne slike još žive pred očima. Dubok je ostavila pečat upravo ona logorska vatra u meni i mojim suborcima, te ratne jeseni/zime 93. godine u dvorištu Pervizove kuće. Nije proteklo dugo vremena, još se nije ohladio niti pepeo iste vatre, a mi smo je ponovno rasplamsali. Sjedili smo oko nje dugo u noć i proučavali ratnu kartu nepoznatih položaja ispred naših bunkera, tamo duboko među neprijateljskim položajima.

Zapovjednik naše satnije u tajnosti je pravio popis dragovoljaca za jednu vojnu akciju koja je trebala usljediti za nekoliko dana. Ja sam se zadnji prijavio i dobro sam razmislio što sam tako odlučio. Na popisu su već bili svi oni sa kojima sam tih dana djelio i dobro i zlo. Jednostavno nisam mogao sebi dopustiti da im uskratim svoju pomoć i iskustvo u poznavanju ratnih položaja koje sam tih dana pažljivo upoznavao čitajući vojne karte.

Nije nam preostalo puno vremena za bilo kakvo odugovlačenje, zapovjednik nas je pažljivo upoznao sa složenom ratnom operacijom i s onim djelom operacije koji je povjeren nama. Uglavnom, Ljubušaci su preuzeli odgovornost izvršenja brzog pješačkog napada na Crnim Vrhovima u pravcu ispred svojih bunkera. Planirano je da Ljubušaci rano u zoru krenu prvi u napad. Kretat ćemo se u tri borbena pravca, a glavni cilj bio je brdski prijevoj koji je na karti nosio ime "Beškotine".

Tih sam dana suborcima, uz logorsku vatru, objašnjavao da brdašce Beškotina vidimo u daljini ispred naših položaja, ali kad u ono jutro krenemo i siđemo u šumu među ostale manje brežuljke; - Beškotine se više neće vidjeti, morat ćemo ih potražiti zahvaljujući položaju i konfiguraciji ostalih brežuljaka koji nam se nađu na putu.

Napokon je pala odluka, vojna akcija kreće rano u zoru!

Za mene je to bila jedna velika životna prekratnica, pred očima nisam ima nikakvu budućnost, samo sam osjećao nekakvu konstantnu sadašnjost i zadatak u kojem moram dati sve od sebe.

Na cesti ispred Pervizove kuće stajao je parkiran civilni kombi, dali su nam ključeve nekoliko dana prije i odlučeno je da njime u strogoj tajnosti napustimo Prozor. To rano jutro sve je teklo po planu, u tišini smo se dovezli u Sićaju. Tu smo zavezali ratne trake, bijelu na lijevo a plavu na desno rame, i popeli se pod ceradu na vojni kamion. Gore na Crnim Vrhovima sve je bilo već spremno, još se čekalo samo nas.

Dočekalo nas je stotinjak Ljubušaka, tu su čekala i dva sanitetska vozila i sanitetska ekipa sastavljena također od Ljubušaka. Jedan od kordinatora ratne operacije T.T. stajao je pored vozila veze i dao znak zapovjednicima da naglas, pred svima, još jednom pročitaju svakog od nas pod punim imenom i prezimenom. Naš zapovjednik, naše 1. borbene skupine, nakon što je izgovorio svoje ime i prezime, prozvao je mene i rekao da sam ja njegov zamjenik. Tih sam proteklih dana stalno vježbao svoj unutarnji duh, bio sam spreman na sve šokove i iznenađenja koja će usljediti. Tako sam uspio obuzdati i ove zapovjednikove iznenađujuće riječi, nekoliko trenutaka samo su mi zujale oko ušiju i nisam ih želio spustiti u srce da nebi izazvale bilo kakve emocije.

U našim pripremam nismo uopće raspravljali o zamjeniku, jer zamjeniti zapovjednika ne znači da se on umorio pa mu treba zamjena, ta je zamjena značila ako on pogine ili bude teško ranjen.

T. T. je naglasio da u prvim satima akcije strogo koristimo šifrirane poruke, i da drugi dio akcije kreće u trenutku kad se začuje naša pucnjava. U drugom dijelu akcije kreću ramljanske postrojbe koje su na našem desnom krilu. Ramljanska pješadija će krenuti skupa sa svojim tenkovima, a njima je zadatak osvojiti brdski masiv Zavišće, kojeg od Beškotina dijeli samo jedna udolina.

Na obzorju daleko ispred nas,već se uočavao blagi plavkasti luk, on je najavljivao skoro svitanje. Naše su sve tri borbene skupine, nas svega skupa 27, u tišini i polako krenule sa zapovjednicima na čelu. Silazili smo niz padinu u formaciji "tri klina", a iza nas su ostali naši položaji i suborci u mukloj tišini i isčekivanju….

(... nastavlja se)

Krešo Vujević

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari